Sinovi Oluje

Komentirajući presudu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču koji su u Münchenu osuđeni na doživotni zatvor, predsjednik HDZ-a Andrej Plenković je kazao da je riječ o presudi bivšim pripadnicima jugoslavenske tajne službe i osudi režima koji je radio protiv hrvatskog iseljeništva.

Neprihvatljivim iznošenjem neistina ocijenio je tvrdnje predsjednika SDP-a Zorana Milanovića da su Perković i Mustač bili dio HDZ-a.

-Manipulacije i laži kojima se koristio Milanović su neprihvatljive. Niti su ti ljudi bili dio HDZ-a, niti su davali putovnice. Providno je kako Milanović takvim izjavama skreće pozornost sa najveće sramote svoje Vlade, odnosno tzv. lex Perković – kazao je Plenković razgovarajući s novinarima u sjedištu HDZ-a.

Istaknuo je kako sudjelovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u obrani Hrvatske njih ne amnestira za zločine počinjene ranije.

-Svi oni koji su se u jednom trenutku stavili u službu hrvatske države, kao i Perković i Mustač, jer je opstanak Hrvatske bio ugrožen, dali su doprinos. Ali, s kuta gledanja HDZ-a to ih ne amnestira od odgovornosti – rekao je Plenković, podsjetivši da je HDZ prilikom izglasavanja “lex Perković” izašao iz sabornice te da je Milanović tim zakonom doveo Hrvatsku na rub kredibiliteta u EU.

Komentirajući odnose sa Srbijom istaknuo je kako tu državu čeka katarza zbog učinjenog u agresiji na Hrvatsku.

-Srbija je tek na početku pregovora s EU. Srbija je zemlja čiji je režim izvršio agresiju na Hrvatsku. Srbiju još očekuje ozbiljno suočavanje s prošlošću, katarza. A kamoli da bi zemlja koja je kandidat docirala članici EU. Srbija ne može stvarati pravnu nesigurnost državljanima Hrvatske ili braniteljima. Ne prihvaćamo njihov zakon o progonu branitelja – upozorio je.

Rekao je da će Hrvatska uvijek voditi računa o srpskoj manjini, a da Srbija još nije rezervirala niti jedno zastupničko mjesto za Hrvate u Srbiji.

-Odgovornost je dakle na Srbiji, a ne na Hrvatskoj! – kazao je Plenković.

Visoki zemaljski sud u Muenchenu osudio je bivše šefove jugoslavenskih tajnih službi Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u pripremi i organiziranju ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine.

Čitajući presudu predsjedavajući sudac Manfred Dauster rekao je da troškove postupka snose osobno Josip Perković i Zdravko Mustač. Odgovarajući na optužbe Perkovićevog odvjetnika Nobila, kazao je da njemačka tajna služba BND nije ni morala davati dokumente, te da je samo polovična istina da je hrvatska otvorila svoje arhive.

Pojasnio je da su mnogi akti iz hrvatskih arhiva prebačeni u privatne arhive, posebice uoči početka Domovinskog rata. Slovenske vlasti su znatno surađivale rekao je sudac. U Srbiji i BIH nije tako. U BiH su spisi u rukama nasljednih organizacija SDS-a BiH. Za policiju Bavarske kazao je da je radila po zakonu. Dokumenti koje smo tražili nisu potpuni, a oni traženi iz Beograda BiH i Crne Gore nisu stigli. Sudac je spomenuo svjedoke Špiljka, Flekovića i Gazija.

-Gazi je potvrdio da su Đurekovića istraživali u sklopu afere INA. Fleković je posvjedočio da Đurekovic nije oštetio INU, niti je bio u stanju to učiniti. Svjedočenje Jelića I Pratesa sudu je objasnila djelovanje Đurekovića koje je SDS-u bilo poznato – rekao je sudac Dauster tijekom čitanja presude.

Tijekom čitanja presude objasnio je Mustačevu i Perkovićevu ulogu u to doba. Opisao je kako se ubojstvo dogodilo, ali i funkcioniranje gospodarstva SFRJ te ulogu jugoslavenske tajne službe u isisavanju novca iz tadašnjih gospodarskih subjekata i njegovo transferiranje u inozemstvo. Osobito se osvrnuo na ulogu INA-a, tvrtke koja je od šezdesetih godina prošlog stoljeća bila zamajac razvoja hrvatskog gospodarstva, te na ulogu jugoslavenskih službi koje su, prema navodima iz presude, štitile kriminal i odliv novca u inozemstvo.

-Motiv za uklanjanje Đurekovića utemljen je kako njegovim  djelovanjem i upletenosti u malverzacije u Ini. Smatralo se da bi eliminacijom Đurekovića bio uklonjen i problem s Inom koji je zbog istraga o pronevjerama u visini od nekoliko milijuna dolara postao veliki teret za republičko vodstvo – rekao je Dauster.

-Hrvatske vlasti nemaju zastaru za ubojstvo, nisu učinile potrebno, pitanja o tome treba postaviti hrvatskim vlastima. Mustač je u to doba bio voditelj SDS-a Zagreb i zamjenik ministra, Perković voditelj odjela i vodeći oficir doušnika Pratesa – rekao je sudac.

Zatim je rekao kako su obojica optuženih poznavala dobro tadašnje stanje i uvjete, Mustač je bio politički voditelj službe i sudjelovao je u ubojstvu, Perkoviću je zapovjedio planiranje i logisticku izvedbu ubojstva, imao je doušnika Pratesa u čijoj je garaži tiskari ubijen Đurekovic.

-Mustač je bio na sjednicama Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, izvješćivao je o Đurekovićevoj neprijateljskoj djelatnosti koja će kako je rekao zainteresiranom Stani Dolancu eskalirati – pojasnio je sudac Dauster

Podsjetimo, Njemački je sud tražio je Perkovićevo i Mustačevo izručenje od 2009. Međutim, Milanovićeva je Vlada uz potporu tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, s ciljem onemogućavanja njihovog izručenja, donijela poseban zakon prozvan Lex Perković. Nakon pritiska, sporni zakon je izmjenjen ali je opstrukciju izručenja pokušao DORH. Na koncu su Perković i Mustač ipak izručeni. Nakon 22 mjeseca, koliko je trajao sudski proces, jutros je izrečena prvomoćna presuda.

Ovo je druga presuda za ovo kazneno djelo počinjeno na njemačkom tlu 28. srpnja 1983. u Wolfratshausenu pored Muenchena. Godine 2008. na istom sudu hrvatski državljanin Krunoslav Prates osuđen je na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu. Sud je tada ustvrdio da je Prates ključ garaže u kojoj je ubijen Đureković predao optuženom Perkoviću, koji je taj ključ prema presudi proslijedio dosad neutvrđenim počiniteljima.

Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu “Oluja”, hrvatsko vodstvo je provelo od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Zagorja, Bosne i Hercegovine i drugih područja) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja.

Početkom 1995. vodstvo pobunjenih Srba nije prihvatilo prijedlog međunarodne zajednice – tzv. “Plan Z4” o političkom rješenju krize u Hrvatskoj. Plan je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u Hrvatskoj, gotovo “državu u državi”, na području predviđenih kotareva Gline i Knina, s općinama u kojima je srpsko stanovništvo imalo natpolovičnu većinu. Budući da su propali svi pokušaji hrvatske vlasti i međunarodne zajednice da diplomatskim putem riješi pitanje okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, hrvatsko vodstvo je 1995. bilo primorano poduzeti oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Bljesak” i „Oluju“.

Nakon „Bljeska“ pobunjeni Srbi pojačavaju napade na Bihać

Nakon poraza u “Bljesku” početkom svibnja 1995., vodstvo pobunjenih Srba pokušalo je preostali okupirani teritorij Republike Hrvatske (UNPA zone Istok, Sjever i Jug) ujediniti s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom. Pripremom nacrta “Ustava Ujedinjene Republike Srpske” taj je proces u srpnju 1995. dosegao vrhunac. Istodobno, srpske snage bile su pred ulaskom u Bihać, usprkos tome što je taj grad u BiH, smješten uz granicu s RH, UN proglasio „zaštićenom zonom“. Osvajanjem Bihaća srpske snage ostvarile bi pobjedu od strateškog značaja i uzrokovale novu humanitarnu katastrofu, s velikim brojem ubijenih stanovnika na tom području. Stanovnicima Bihaća i brojnim izbjeglicama iz okolnoga područja, koji su više od tisuću dana bili izolirani zbog opsade srpskih snaga i nemoći svjetskih političkih moćnika da prekinu patnju opkoljenih Bošnjaka-muslimana i Hrvata na tom području, „Oluja“ je preostala jedina nada za spas.

Predsjednik Tuđman u UN-u: traženje mirnog riješenja

Hrvatska diplomacija je tijekom Domovinskog rata neprestano tražila mirno rješenje za sukobe u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, u okviru međunarodno priznatih granica. Tako je i u svom govoru na 48. zasjedanju Opće skupštine UN-a u New Yorku 28. rujna 1993., hrvatski predsjednik F. Tuđman sa žaljenjem ustvrdio da “agresija Srbije i Crne Gore protiv Hrvatske, te zatim Bosne i Hercegovine, nije energičnije suzbijena”. Naveo je “čudne standarde međunarodne zajednice, koja prvo traži od Hrvatske da pregovara s agresorom, a zatim je zbog toga optužuje”. Podsjetio je da “sankcije protiv Jugoslavije moraju ostati na snazi sve dok ona ne prestane s agresijom protiv Hrvatske” te izrazio nezadovoljstvo zbog “neučinkovitosti UNPROFOR-a”. Glede Bosne i Hercegovine, naglasio je da je Hrvatska među prvima priznala tu državu, te “da je za izbjeglice iz nje učinila više nego čitav svijet zajedno i da to nastavlja činiti usprkos muslimanskoj agresiji na prostore hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Predsjednik Tuđman pozdravio je dobre usluge Turske u mirenju Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini i napomenuo “da je hrvatski narod pristao na mnoge kompromise u Bosni i Hercegovini”.

Predstavnici pobunjenih Srba odbili ponuđenu lokalnu autonomiju

Među ostalim aktivnostima, predsjednik RH Franjo Tuđman je – “duboko zabrinut neuspjehom svih nastojanja za zaustavljanje rata i oružanih sukoba na području RepublikeHrvatske i Bosne i Hercegovine” – 1. studenoga 1993. svim relevantnim svjetskim čimbenicima predložio mirovnu inicijativu za zaustavljanje rata i ratnih strahota na području bivše Jugoslavije.Republika Hrvatska, odnosno Vlada Republike Hrvatske, između ostaloga, izrazila je spremnost „da u roku od 15 dana zaključi sporazum o prekidu svih neprijateljstava s predstavnicima lokalnih Srba, kojima se jamči lokalna i kulturna autonomija“ i „davanja pune lokalne autonomije (samouprave) u okviru Ustavnog zakona o kotarevima Knin i Glina, u kojima Srbi čine natpolovičnu većinu stanovništva, osiguranja prava na kulturnu autonomiju srpske etničke zajednice na cijelom području Hrvatske, a osobito prava na odgoj i obrazovanje na njihovu jeziku i pismu prema posebnim nastavnim programima te dvojezično ispisivanje toponima na području gdje imaju natpolovičnu većinu.

Između ostaloga, predloženo je „da sve države s područja bivše Jugoslavije, u okviru Mirovne konferencije i pod pokroviteljstvom glavnog tajnika i Vijeća sigurnosti UN-a, potpišu svečanu deklaraciju o međusobnom priznanju samostalnosti i suverenosti svih novonastalih država, u njihovim međunarodno priznatim granicama“. No, srpsko vodstvo ignoriralo je sve mirovne ponude u kojima se UNPA zone, zapravo privremeno okupirano područje, navode kao dio RH.

U Ženevi 3.8.1995. pobunjeni Srbi još jednom odbili mirno riješenje

Na političkom planu posljednji pokušaj mirnoga rješenja problema okupacije dijela hrvatskoga teritorija dogodio se 3. kolovoza 1995. na sastanku održanom kraj Ženeve, između predstavnika hrvatske vlasti i pobunjenih Srba iz Knina. Zahtjevi hrvatske delegacije bili su gotovo identični zahtjevima mirovne inicijative predsjednika F. Tuđmana iz studenoga 1993., što je potrebno naglasiti zbog onih koji se žale da srpsko vodstvo nije imalo dovoljno vremena za razmatranje iznesenih prijedloga. Nastojeći produžiti pregovarački proces, izaslanstvo pobunjenih Srba opet nije prihvatilo navedene prijedloge. No, zbog teške situacije oko Bihaća koja je zahtijevala trenutnu reakciju, jer je njegova obrana bila pred potpunim slomom, vremena za nastavak pregovora više nije bilo. Time su iscrpljenje sve mogućnosti za mirno rješenje problema privremeno okupiranog teritorija hrvatske države, a vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj preuzeli su odgovornost za početak završne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga te za žrtve i razaranje koje prate svaku takvu operaciju.

U svom izlaganju na Međunarodnom sudu pravde u Haagu hrvatski pravni tim odlično je objasnio razliku između Oluje i operacija koje je vodila srpska vojska u Hrvatskoj: „Oluja je bila legitiman vojni odgovor na nezakonitu okupaciju, odgovor koji je, prema presudi ICTY-ja, proveden zakonito, a vojne operacije koje je provela ili podržavala Srbija bile su nezakonita invazija na suverenu državu s ciljem stvaranja velike Srbije na teritoriju Hrvatske“.

Kontinuitet velikosrpske politike – uzrok rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

Povijesna je činjenica da je uzrok rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a na kraju i operacije „Oluja“, kontinuitet velikosrpske politike, a ne konglomerat loših politika, kako to neki interpretiraju, pokušavajući izjednačiti odgovornost vodstva Srbije i Hrvatske za rat na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-im. Izvori pokazuju da je u velikosrpskim projektima, od prve polovice 19. stoljeća do 1990-tih, zapadna granica „velike Srbije“ uglavnom planirana duboko na teritoriju Republike Hrvatske, otprilike na crti Virovitica – Karlobag, koju su tijekom agresije na Hrvatsku zagovarala i tri najmoćnija političara u današnjoj Srbiji.

„Oluja“ – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja

Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu “Oluja”, hrvatsko vodstvo je provelo od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Zagorja, Bosne i Hercegovine i drugih područja) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (oko 10.500 km2).

Istodobno, operacijom “Oluja” hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća. Time je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput masakra u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, prema popisu u Memorijalnom centru u Potočarima, ubili više od 8000 Bošnjaka – muslimana (procjene su da bi, s obzirom na brojnost stanovništva i izbjeglica, broj ubijenih u Bihaćkoj enklavi bio nekoliko puta veći).

Pobjeda u „Oluji“ – najvažniji događaj u hrvatskoj povijesti

Pobjeda hrvatskih snaga u „Oluji” jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Naime, nakon pobjede hrvatskih snaga u „Oluji“ vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da bi Hrvatska novom vojnom operacijom oslobodila i preostalo okupirano područje Hrvatskog Podunavlja.

S obzirom na poznate činjenice, može se reći da je Domovinski rat najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti, pogotovo kad se u obzir uzmu okolnosti u kojima se Hrvatska uspjela obraniti od nadmoćnijeg velikosrpskog agresora, a potom i osloboditi okupirana područja. „Oluja“ je kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost. Naša je obveza da činjenice i taj ponos prenesemo našoj djeci.

Autor teksta je dr. sc. Ante Nazor, povjesničar, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Kao dragovoljac Domovinskog rata, sa 23 godine pridružio se obrani Hrvatske na slavonskom ratištu. Autor godinama, neumorno iznosi istinu o Domovinskom ratu koja se temelji na činjenicama i povijesnim dokumentima te tako omogućuje Hrvatima da istinu o Domovinskom ratu i ponos zbog pobjede u njemu prenose i svojoj djeci. 

– See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/OBLJETNICE/Znate-li-zasto-je-VRO-Oluja-kruna-Domovinskog-rata-kraljica-svih-hrvatskih-pobjeda-i-ponos-koji-ostaje-za-vjecnost#sthash.znaTY3Kw.dpuf

Povodom prozivki i širenja lažnih informacija o Oluji, priopćenjuem za javnost oglasio se Hrvatski časnički zbor grada Splita.

Priopćenje prenosimo u cijelosti:

“Hrvatski branitelji i domoljubi, Hrvatice i Hrvati, kao i svi građani Republike Hrvatske s pravom su zgroženi najnovijom “opačinom” Inicijative mladih Hrvatske, tzv. udruge za ljudska prava, koja peticijom poziva “hrvatske građane“ da potpišu ispriku žrtvama Oluje, aludirajući kako bi se morali „izviniti proteranima i porodicama ubijenih“. Njihova akcija svedena je na ponavljanje bezočnih laži kako su u Oluji počinjeni BROJNI zločini, te da su stradali NEVINI!?

Ovim najobičnijim jugonacionalističkim pamfletom gore spomenuta skupina širi i podmeće laži o navodnim zločinima i protjerivanjima u Oluji, te se stječe dojam koordiniranosti sa istovjetnom, prljavom, mitomanskom kampanjom protiv Republike Hrvatske koja dolazi od aboliranih pobunjenika i njihovih vođa terorista i okupatora! Time, ne samo što omalovažavaju hrvatske branitelje i osporavaju dignitet Domovinskog rata i utvrđenu istinu na međunarodnim sudovima, već se naposljetku rugaju sa zdravom pameću hrvatskog naroda i hrvatskih građana.

Moramo priznati kako je strašno i zamisliti da se netko u Hrvatskoj, unatoč presudama međunarodnog suda na kojem su utvrđene činjenice, danas usuđuje provoditi kampanju koja vrijeđa i uznemirava hrvatski narod, posebno branitelje i njihove obitelji, supruge, majke, djecu.. Da ne govorimo koliko to šteti ugledu Republike Hrvatske i pobjedničkoj Hrvatskoj vojsci koja je časno oslobodila okupirani teritorij UZ NAJMANJE KOLATERALNIH ŽRTAVA u svim poznatim ratnim operacijama. Jedina prava istina je ta da je u Domovinskom ratu tijekom srbočetničke agresije, paleži, bombardiranja i drugih zlodjela pobijeno 15000 hrvatskih branitelja, više od 8000 hrvatskih civila, a više od 150 000 ih je prognano iz svojih domova.

Po tko zna koji put u ratu poraženi velikosrpski teroristi i njihovi pomagači u Hrvatskoj, na sve načine pokušavaju ocrniti ovu slavnu i veličanstvenu operaciju kojom je slomljena kralježnica zločinačke agresije koja je punih 5 godina orgijala po hrvatskom tlu!

Spomenimo i to da je ova Inicijativa mladih u Hrvatskoj još jedna od međunarodnih Soroševih klika u Hrvatskoj. Na čelu te Inicijative je član SDP-a Mario Mazić, iz okolice Siska. Riječ je o istim osobama koje su prije ovogodišnjeg Eura tražili od UEFA-e zabranu Thompsonove pjesme “Lijepa li si” i to zbog, ma zamislite – fašizma, a u čemu ih je svesrdno podržao Zoran Milanović. Na žalost, na sve ovo hrvatske državne institucije ne reagiraju, a čuvena “Hrvatska šutnja” ponovo je na djelu…Zbog svega navedenog Hrvatski časnički zbor Grada Splita podnijet će kaznenu prijavu protiv pokretača ove inicijative, zbog niza kaznenih djela od čega je širenje lažnih I uznemirujućih vijesti najblaži oblik….

Umjesto zaključka dajemo Vam razmišljanje našeg suborca Zlaje iz Cnih mambi kojega potpisujemo u cijelosti:

 “Niču nešto nekakvi plakati u mom gradu Zagrebu s napisima kako bi se trebao nekome za nešto ispričati i priznati, pa eto da dadem svoj doprinos:

PRIZNAJEM

da sam zajedno sa svojom braćom uzeo oružje da zaustavimo srpskočetničke horde koje nam napadnuše domovinu, priznajem da bih i opet to ponovio ako zatreba i to s još većim žarom nego prije, priznajem sve…

 ISPRIČAVAM SE

svima onima kojima nismo bili u mogućnosti pomoći u obrani od srpskočetničkih hordi i kome nismo uspjeli spasiti živote riskirajući vlastite jer nam okolnosti to nisu dozvoljavale, najviše se ispričavam Tebi moj narode što nismo odradili posao do kraja pa sad moraš trpjeti ovakva sranja i uvrede u vlastitoj zemlji. Da, ispričavam se…”, stoji u priopćenju Hrvatskog časničkog zbora Grada Splita koji potpisuje Zoran Buzdovačić.