• Danas je: Utorak, 17 svibnja, 2022

Čestitka potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda povodom 27. obljetnice VRO Bljesak 

Slaveći našu pobjedu, prisjećamo se 51 hrvatskog branitelja čiji je život zaustavljen u Bljesku, kao i svih poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja – njihovom krvlju plaćena je naša sloboda

Poštovane obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja,
poštovani hrvatski branitelji, ponosni sudionici VRO Bljesak,
dragi prijatelji,

čestitam vam 27. obljetnicu Bljeska, pobjedničke vojno-redarstvene operacije u kojoj su združene snage Hrvatske vojske i policije pokazale svu svoju moć.

U manje od 32 sata hrvatske snage – 7200 vojnika i policajaca – oslobodile su oko 500 četvornih kilometara privremeno okupiranog hrvatskog teritorija i omogućili povratak prognanika u zapadnu Slavoniju.

Slaveći našu pobjedu, prisjećamo se 51 hrvatskog branitelja čiji je život zaustavljen u Bljesku, kao i svih poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja – njihovom krvlju plaćena je naša sloboda. 

Njihova žrtva zauvijek je ugrađena u temelje hrvatske države i ostaje trajno sačuvana u sjećanju hrvatskog naroda, a njihovo domoljublje  uzor je i poticaj generacijama. Vječna im slava i hvala!

Hvala i svima vama koji ste branili i oslobađali našu domovinu od velikosrpke agresije, bez vaše spremnosti na žrtvu ne bi bilo ni naše samostalne države, to Hrvatska neće i ne smije zaboraviti. 

Danas više nego ikada svjesni smo važnosti i značenja mira, slobode i neovisnosti, vrijednosti za koje smo se prije tri desetljeća spremno žrtvovali i koje i danas odgovorno štitimo. 

Očuvajmo ono naše zajedništvo koje nas je dovelo do konačne pobjede u Domovinskom rat jer samo zajedno možemo uspješno odgovoriti na sve izazove s kojima se suočavamo.

Budimo ponosni na našu povijesnu ulogu u stvaranju hrvatske države i ostvarenju tisućljetnog sna hrvatskoga naroda, izvjesimo zastave u sjećanje na veličanstvenu pobjedu u Bljesku i u zahvalu svima koji su svojom žrtvom pridonijeli slobodi koju imamo.

Neka nam vječno živi naša jedina Hrvatska!

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Na današnji dan 1991. Borovo Selo – šokirana Hrvatska oplakivala ubijene policajce u srpskom maskaru

Stravičan zločin zavio je Hrvatsku u crno na današnji dan 1991. godine. Pobunjeni hrvatski Srbi dočekali su u zasjedi u Borovu Selu, kraj Vukovara, hrvatske policajce. Zatim je uslijedilo brutalno iživljavanje i krvavi pokolj…ranjenog policajca Josipa Culeja su dokrajčili udarcima sjekirom.

Na suđenju u Haagu Milan Babić rekao da je incident u Borovu organizirala JNA i vlasti pobunjenih hrvatskih Srba, koji su htjeli stvoriti Veliku Srbiju, kao odgovor na sve što se prethodno dogodilo u Pakracu i na Plitvicama.

Na slikama ubijene hrvatske mladosti i prvih naših branitelja-policajaca vide se izmasakrirana glava policajca kojemu su izvađene oči, jednome je odsječena lijeva ruka, vjerojatno sjekirom, na tijelima se vide ozljede nanesene nožem, jedan policajac je zaklan, a sve to je rezultat iživljavanja Borovčana nad nemoćnim ranjenicima.

Jedan od mučitelja, četnički vojvoda Šoškočanin i danas ima “mauzolej”, on koji je predvodio zločin 2. svibnja. Na spomeniku su stihovi ispisani ćirilicom koji, među ostalim, govore o srpskoj zemlji u koju su pobodene srpske zastave. Sličan spomenik podignut je i zločincima iz tzv. Belih orlova, Šešeljevim četnicima koji su na taj dan bili u Borovom Selu.

Što je povod masakru?

Neposredan povod masakru u Borovu bilo je incident koji se dogodio noć ranije. Četiri patrolna policajca osječke PU primijetili su u Borovu izvješenu jugoslavensku zastavu. Stali su, skinuli zastavu i dok su postavljali hrvatski barjak, na njih su zapucali nepoznati napadači. Dvojica policajaca uspjeli su ranjeni pobjeći autom, a dvojicu su zarobili srpski pobunjenici. Nakon toga, načelnik osječke PU Josip Reihl-Kir i načelnik vinkovačke PU Josip Džaja pregovaraju s Vukašinom Šoškočaninom, vođom borovske pobune, o puštanju zatočenih policajaca. Pregovori propadaju i odlučeno je da se policajci oslobode policijskom akcijom, piše 24sata.hr

– Toga jutra kolege i ja došli smo u bazu u Vinkovce s noćnog dežurstva u Bršadinu. U svim srpskim selima počele su se događati barikade, a i pričalo se o srpskim dragovoljcima koji dolaze iz Srbije. Sve smo nastojali rješavati mirnim putem, a takva je trebala biti i akcija u Borovu. Mene i nas još 50-tak iz jedinice za posebne namjene PU vinkovačke stavili su u dva autobusa, dali nam pancirke, jednu dimnu i jednu šok-bombu te 120 komada streljiva za puške. Krenuli smo, a da nismo znali gdje. Tek pred Borovom su nam rekli da idemo osloboditi naše kolege i da akcija treba proteći mirno– prisjetio se svojedobno za 24 sata tog krvavog dana Ivan Komšić iz Komletinaca.

Njegovu jedinicu činili su njegovi prijatelji i poznanici, svi redom iz okolice Vinkovaca i svi redom posve neiskusni, bez ijednog dana profesionalne obuke. U selo su ušli sa zavjesama navučenim na prozore autobusa, da se ne uznemirava lokalno stanovništvo no, ono je već odavno bilo upozoreno na dolazak policije i svi redom su se pripremili na masakr. Kako ništa ne bi bilo sumnjivo, u školi i vrtiću Srbi su ostavili djecu, trgovine i kafići su radili.

Zasjeda i masakr

U selo su ušla tri civilna vozila, s policijom i dva autobusa. Odmah na ulazu u Borovo, na pruzi, iz drugog autobusa izašlo je 11 policajaca koji su trebali osigurati da u selo nitko ne uđe niti izađe. Ista blokada trebala se dogoditi na ulazu u Borovo s osječke strane.

– Autobusi su polako ulazili u selo i već nakon 300 metara čuli smo pucnjeve. Četnici su napali naše dečke koji su netom izašli iz busa na ulazu. Jedva smo došli do centra kada je i nas zasula paljba. Skriveni po kućama s lijeve strane ceste pucali su po nama rafalno. Neki od policajaca već su u busu ranjeni. Moj je zadatak bio ostati u autobusu s kolegom Milušićem i vozačem. Ostali su izletjeli van iz busa nastojeći naći neko sklonište. Neki su uletjeli u kafić San Marino, neki u Mjesnu zajednicu i ambulantu, dok su drugi pokušavali ući kroz kapije u dvorišta no, kapije su bile zaključane. Oni koji nisu našli sklonište ubijeni su ili ranjeni. Sad kad razmišljam o tome, mi smo tamo jako dobro prošli. Mogli su nas lako sve pobiti – kazao nam je Komšić na kojega je četnik, dok je bio u autobusu, ispucao zolju.

Onesviještenog su ga izvukli iz autobusa i bacili pored ranjenog Miljuša kojega su pred njim tukli. Preživio je jer ga je iz Borova spasio neki Srbin iz Slovenije. Komšića su odveli u neko dvorište i njih 20-tak četnika na njemu se iživljavalo. U jednom su ga trenutku čak odveli na sred ceste da pozove svoje prijatelje policajce skrivene u kafiću San Marino da se predaju, a onda ga opet tukli jer ih nije uspio nagovoriti.

 Tukli su me, odvodili na neko stajsko đubre da me zakolju, stavljali mi nož pod vrat pa opet tukli. Gubio sam svijest više puta a onda se probudio ostavljen u nekom dvorištu. Došli su po mene i rekli da je razmjena svi za sve. Otkrili su, naime, da su naši dečki u kafiću zarobili desetak Srba među kojima je bio i sin Šoškočanina. Zbog toga su tražili razmjenu – priča Komšić koji je potom, zajedno s ostalim policajcima, izvezen iz sela nakon što je došla vojska JNA  s transporterima  i prekinula sukob. Neposredno prije obavljene razmjene bijesni Šoškočanin na motorolu je pozvao u selo zapovjednika policajaca Stipu Bošnjaka koji je došao automobilom.

Čim je izašao iz auta, snajperom ga je ubio sam Vukašin Šoškočanin. Akcija u Borovu selu okončana je s 12 mrtvih i 21 ranjena nakon trosatne borbe. Vojislav Šešelj je na suđenju u Haagu potvrdio kako su većinu terorista u Borovu činili srpski dragovoljci, a jedini mrtav s njihove strane je Vojislav Milić iz garde Dušana silnog iz Valjeva. Također je na suđenju u Haagu Milan Babić rekao da je incident u Borovu organizirala JNA i krajiške vlasti kao odgovor na sve što se prethodno dogodilo u Pakracu i na Plitvicama kada je hrvatska policija ugušila srpske pobune i uhitila Gorana Hadžića i Borivoja Savića.

To je eskaliralo pobunom Srba diljem Slavonije koje je naoružala JNA, a koja se sve do incidenta u Borovu pravila da je nepristrana.

Skriveni u haustoru jedne kuće, dragovoljac Robert Bosak i prijatelj vidjeli su kako se dvadesetorica pobunjenika iživljavaju nad ranjenim Josipom Culejem. Dokrajčili su ga udarcem sjekirom u glavu. Godinama kasnije Culejev brat policajac bit će taj koji će podići tužbu protiv nekolicine Srba iz Borova Sela kako bi tražio pravdu za bratove ubojice. Tijekom povlačenja iz sela Bosak je naišao na ranjenog kolegu Dinka Sabljića iz Otoka. On je bio jedini ranjeni u skupini od 11 policajaca koji su osiguravali ulaz u selo. Imao je prostrijelnu ranu prsa i jako je krvario.

Hrvatski policajci ubijeni u zasjedi u Borovu Selu 2.svibnja 1991. – Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala, Mladen Čatić. 

Još početkom 90-tih, 50-tak Srba za koje je utvrđeno da su sudjelovali u masakru hrvatskih policajaca, osuđeno je na po 20 godina, ali ih je obuhvatila abolicija i pravosuđe je odustalo od procesuiranja. Jedino je izvjesni Milan Marinković prije šest godina osuđen na 3,5 godine jer je kao “milicajac” sudjelovao u hvatanju i zlostavljanju dvojice policajaca koje su hrvatski policajci 2. svibnja došli osloboditi.

Izvor: narod.hr

Čestitamo hrvatskim braniteljima Werneru Iliću i Martinu Cruickshanku na uspješnom preveslavanju Atlantika

Povodom 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske hrvatski branitelji preveslali su Atlantski ocean od Europe do Amerike te su tim pothvatom uvrstili Hrvatsku u ligu veslačkih nacija koje su uspjele preveslati Atlantik
 

Povodom 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske hrvatski branitelji preveslali su Atlantski ocean od Europe do Amerike te su tim pothvatom uvrstili Hrvatsku u ligu veslačkih nacija koje su uspjele preveslati Atlantik.

U 83 dana hrvatski branitelji Werner Ilić i Martin Cruckshank su preveslali Atlantik od Kanarskih otoka do Bridgetowna na Barbadosu. U ovom pothvatu pokazali su neizmjernu hrabrost, snažnu volju i nesalomljiv duh, sve ono što su kao hrvatski branitelji pokazali tijekom Domovinskog rata.

Posebno valja istaknuti kako je, osim primarnoga cilja, želja naših branitelja bila  i upozoriti na veliki problem onečišćenja oceana. Stoga su cijeli pothvat izveli u skladu s ekološkim standardima a na cilj su stigli na Dan planeta zemlje koji je ove godine posvećen klimatskim promjenama.

Potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar hrvatskih branitelja Medved čestitao je dvojici ponosnih hrvatskih branitelja na ovom povijesnom uspjehu, izrazivši zadovoljstvo što hrvatski branitelji i umirovljeni časnici Hrvatske vojske i na ovakav način doprinose promociji naše domovine u svijetu.

Dragi Wernere i Martine, ostvarili ste svoj cilj – preveslali Atlantik od Europe do Amerike u slavu Hrvatske i uvrstili Republiku Hrvatsku u društvo 31 zemlje koje su ostvarile to postignuće. Mi u Hrvatskoj smo ponosni na ovaj vaš hvalevrijedan pothvat, te vas s radošću iščekujemo.

Ministarstvo hrvatskih branitelja pokrovitelj je projekta “Veslom preko Atlantskog oceana”, koji je dolaskom na cilj dvojice hrvatskih branitelja uspješno realiziran.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Na današnji dan 1991. dr. Franjo Tuđman izjavio: ‘Problemi u Jugoslaviji nastaju zato što Srbi smatraju da su vladajući narod!’

U plavom dvorcu na Cetinju, nekadašnjoj prijestolnici Crne Gore dok je nije okupiralo velikosrpstvo, na dan 29. travnja 1991. održan je peti krug razgovora šestorice predsjednika jugoslavenskih republika. Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman napustio je konferenciju za novinare zbog vrijeđanja Hrvatske i njenog predsjednika od strane novinara i pristaša velikosrpske politike.

Na konferenciji za novinare dr. Franjo Tuđman izrekao je vrlo važnu rečenicu: „Mnogi problemi u Jugoslaviji nastaju zato što Srbi smatraju da su vladajući narod u državi“.

Premda se rat u Jugoslaviji već naslućivao, točnije agresija jugoslavenske vojske JNA koju je u svojim rukama kao igračku imao Beograd (premda je nominalno to trebala biti i vojska  Hrvata), predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman nastojao je riješiti stvari mirnim putem. Tuđman je slutio da Srbi i njihovi brojni militantni nacionalisti smatraju da je konačno došao trenutak da riješe hrvatsko pitanje na način da istrijebe Hrvate s prostora koje su zacrtali kao dio svoje Velike Srbije.

Dana 29. travnja 1991. na Cetinju, nekadašnjoj prijestolnici Crne Gore (prije stvaranja Jugoslavije) održan je peti sastanak predsjednika republika Jugoslavije o političkoj budućnosti te zemlje. Hrvatska je zastupala stajalište da se odnosi među narodima Jugoslavije urede na novim osnovama saveza suverenih država s pravom na osamostaljenje.

Srbija i Crna Gora, čije je političko vodstvo tada bilo u kvislinškoj relaciji u odnosu na Beograd (još od 1918. i Podgoričke skupštine), to su uporno odbijale. Iako je sastanak predsjednika održan u mirnom ozračju, novinari na konferenciji za novinare stvorili huškačku atmosferu. Predsjednika Tuđmana stalno su provocirali pitanjima te je on napustio konferenciju.

Podsjetimo se okolnosti: četničke postrojbe sastavljene od Srba iz Hrvatske, naoružane i štićene od JNA, već su u to vrijeme okružile oružjem pojedina hrvatska sela kao Kijevo, Kruševo i Polaču, s namjerom da pobiju i protjeraju hrvatsko stanovništvo. Po istom obrascu kao u II. svjetskom ratu u Boričevcu, Udbini, Zrinu, Gvozdanskom, Španovici i drugdje.

Susreti predsjednika jugoslavenskih republika održali su se još jedanput, ali bez rezultata zbog toga što je velikosrpski, nominalno komunistički, vrh odbijao sva predložena rješenja jugoslavenske krize na miran način. Na konferenciji za novinare dr. Franjo Tuđman izrekao je vrlo važnu rečenicu: „Mnogi problemi u Jugoslaviji nastaju zato što Srbi smatraju da su vladajući narod u državi“.

Izvor: narod.hr

Na današnji dan 1991. – osnovana slavna IV. gardijska brigada

Na današnji dan 28. travnja 1991. osnovana je slavna IV. gardijska brigada. Ona je osnovana u jeku priprema za ustrojavanje ZNG-a, a uoči samog početka agresije na Republiku Hrvatsku.

Brigada je bila sastavljena od skupine mladih redarstvenika, njih 130, koji su izašli iz središta za izobrazbu postrojbi za posebne namjene MUP-a PJP Kumrovec, a u Split su stigli 30. svibnja 1991. godine.

Četvrta brigada je jedna od onih postrojbi čiji pripadnici nisu imali vremena za obučavanje, pa je isto vršeno u hodu tijekom izvršenja zadaća koje su postavljane pred njih. Sve borbene zadaće brigada je izvršavala pod geslom “In hoc signo vinces” (U tom znaku pobjeđuješ).

Prvi borbeni zadatak brigade je bila akcija oslobađanja Kruševa, koji je uspješno izvršen u srpnju 1991. godine. Potom su uslijedile obrambene ali i oslobodilačke akcije od Kijeva, Polače, Zadra, Sinja, Drniša, Šibenika, Vodica do oslobađanja Dubrovnika i dubrovačkog zaleđa u akcijama Tigar i Vlaštica.

Nakon Dubrovnika i južnog bojišta brigada je sudjelovala u operaciji Maslenica koju je kao i sve operacije prije uspješno izvršila. Nakon Maslenice brigada sudjeluje u akcijama Zima 94, Skok-1 i Skok-2, Ljeto 95, a potom u akcijama Oluja i Maestral.

U borbi za slobodu Hrvatske poginula su 193 pripadnika ove postrojbe, čije su slike, zajedno sa slikama umrlih pripadnika brigade, postavljene u spomen kapeli vojarne Sveti križ na Dračevcu u Splitu. Pet pripadnika se vodi kao nestali, a gotovo 1500 je ranjenih.

Brigadom su od njezina osnutka zapovijedali ratni zapovjednici: general Ivo Jelić, general Mirko Šundov i general Damir Krstičević.

Izvor: Narod.hr

Na današnji dan 1945. – ubijen svećenik Martin Bubanj i sa stotinama ljudi bačen u jamu Bezdan

Bezdan, Brezdan, Bezdanka – isti su nazivi za još jedno (ne)poznato partizansko stratište. 27. travnja 1945. godine u ovoj je jami svoje živote tragično, bez suđenja i dokazivanja krivnje, izgubilo između 500 i 1500 ljudi, žena, staraca… Možda bi svaki spomen na ovu jamu bio izgubljen da među ubijenima nije bio i sušački župnik Martin Bubanj, tako da je Katolička crkva uspjela sačuvati kakav-takav spomen na ovo partizansko stratište.

Dana 27. travnja 2019. molitvu za smaknutog prvog sušačkog župnika vlč. Martina Bubnja nad jamom Brezdan vodio je vlč. Siniša Vujčić.

Velečasni Martin Bubanj bio je čovjek u punom smislu riječi, svećenik, Hrvat. Dakle, grijeh mu je bio to. Zato je otpušten od srbijanskih šovinista u Kraljevini Jugoslaviji da iz profesorske službe “kvari mladež”.

Naime, unosio je u duše mladih ljudi vjeru u Boga i ljubav prema svom hrvatskom narodu, a to jugoslavenska vlast stare Jugoslavije nije odobravala. Znao je reći u razgovoru: “Svaki narod ima pravo da si kroji sudbinu. To je njegovo pravo, koje mu nitko ne smije i ne može uzeti.” Bubanj je bio intelektualac i volio mlade, a vodio je duhovno srednjoškolski centar “Domagoj” i uređivao časopis znakovitog imena „Istina“.

Hrvatski Sušak u velikosrpskoj Jugoslaviji

Sušak je bio granica između istog naroda kojeg je razdvajala Rječina. S desne strane Rječine, Hrvati Istre i Kvarnera stenjali su pred strašnim progonima i ubojstvima talijanskih fašista, a s lijeve ih je progonila velikosrpska vlast kraljeve Jugoslavije.

U to vrijeme na Sušaku u gimnaziji bile su tri grupe: jugovina (sokolaši), komunisti i vjerski orijentirani Hrvati s hrvatskim duhom (klerikalci). Dominirala je “jugovna” grupa, jer je imala uz sebe vlast. Komunisti su nastupali i prikrivali se pod plaštem (lažne) socijalne brige za ljude, a skrivali ideologiju, dok su klerikalci nastupali otvoreno, a čak su počeli izdavati list pod naslovom “Šum Jadrana”.

Sveti Sava – nametnuti opći blagdan hrvatskim školama Kvarnera!

Mladi vjeroučitelj prof. Martin Bubanj bio je već tada suočen s činjenicom da su “Hrvati poniženi i uvrijeđeni u svojem ponosu i u svojoj nacionalnoj časti”, a “u svojoj kući nemaju nikakvih prava” stoga što je “srbijanska hegemonija zauzela pozicije”, jer je “dvor srpski, srpska je diplomacija”, a “iz naših škola izbačeni su hrvatski udžbenici i uvode se srpski (…), inferiorni po sadržaju i štampani ćirilicom”.

Štoviše, “mi smo to na Sušaku još više osjetili stoga što je sv. Sava ujedno i krsna slava gimnazije katoličkoga i hrvatskoga Sušaka”. Srpski i pravoslavni blagdan sv. Save proglašen je općim blagdanom u hrvatskim školama te su i hrvatski, katolički učenici morali slaviti praznik koji nije odgovarao njihovim uvjerenjima i htijenjima.

Dolazak partizana u Sušak 1945. i početak masovnog ubijanja Hrvata

Partizani su se počeli pojavljivati s obećanjima da će donijeti slobodu, a znamo da su donosili smrt i punili jame brojnim žrtvama. Župniku Bubnju su prijetili i neki su govorili da se na neko vrijeme skloni. No, on reče, da nije nikad nikome naškodio, štoviše mnoge je pomogao.

Dakle, dolaze partizani i odmah Bubanj već u skloništu biva prozvan, odveden i nikad se nije vratio.

Bačen je u kostrensku jamu, nazvanu Bezdan. Ta jama je ravno od škole prema moru. Dakako nije samo župnik Bubanj bačen u nju, nego i mnogi drugi.

Nakon smrti i bacanja u jamu, komunistički sud je podigao optužnicu (!) protiv mrtvog Martina Bubnja. Tamo čak piše da je pomagao i „partizanima da izađu iz zatvora“, da je „bio dobar čovjek i pomagao mnogima“, te da „nije simpatizirao ustaški pokret“.

Života ga je koštalo što je u jednoj radio emisiji samo spomenuo strašni partizanski zločin na Daksi kod Dubrovnika.

Na Sušaku, u Rečini / kalna voda teče. / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Preko mosta lipi grad / Pun je naših brati, / a do mosta jedna žica: / tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati će, / ufati će / ćeš li moći doći. (Mate Balota)

Izvor: narod.hr

Ministar Medved na obilježavanju 30. obljetnice velikogoričke HVIDR-e

„Želim ohrabriti hrvatske branitelje i hrvatske vojne ratne invalide da se nikada ne umore ulagati svoju energiju u očuvanje tih naših vrijednosti koje smo iznijeli iz Domovinskog rata“, poručio je ministar Medved

Povodom 30. obljetnice velikogoričke HVIDR-e potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved u ime predsjednika Vlade položio je vijenac i zapalio svijeću ispred spomenika velikogoričkim braniteljima iz Domovinskog rata.

Vijence su položili i predstavnici HVIDR-e, obitelji poginulih branitelja, predstavnici Grada predvođeni gradonačelnikom Krešimirom Ačkarom i njegovim zamjenikom Nevenom Karasom te zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec.

„Čestitam svim članovima HVIDR-e Velika Gorica 30. obljetnicu osnutka. Želim ovim ljudima iskazati zahvalu na entuzijazmu i energiji koju ulažu u očuvanje na žrtve iz Domovinskog rata. Drago mi je što su ovdje s nama i udovice poginulih naših branitelja, jer to zajedništvo je ono što je naša najveća vrijednosti. Želim ohrabriti hrvatske branitelje i hrvatske vojne ratne invalide da se nikada ne umore ulagati svoju energiju u očuvanje tih naših vrijednosti koje smo iznijeli iz Domovinskog rata. Na žalost, danas smo svjedoci agresije na Ukrajinu i na stradavanja ukrajinskog naroda, sve nas to podsjeća na ono što smo mi proživjeli. Zahvaljujući hrvatskim braniteljima i mudrosti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana mi smo tu slobodu izborili. Sloboda koju danas imamo nije nam darovana nego je krvlju plaćena. Upravo zbog toga trebamo čuvati naše zajedništvo i jedinstvo našeg naroda, jer to je jamstvo i perspektiva za opstanak i budućnost naših mladih u Hrvatskoj“, rekao je ministar Medved.

Povodom jubilarne obljetnice dan ranije služena je misa zadušnica za sve poginule branitelje, a obilježavanje završava svečanom sjednicom velikogoričke HVIDR-e u Ribnici.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Na današnji dan 25. travnja sveti Marko – autor najstarijeg evanđelja

Danas 25. travnja slavimo blagdan svetog Marka, autora najkraćeg i najstarijeg evanđelja u Bibliji. Dvije katedralne crkve, u Makarskoj i Korčuli, posvećene su ovom evanđelistu, kao i starodrevna crkva svetog Marka u Zagrebu ispred Hrvatskog sabora koja je postala zbog položaja i krova jednim od simbola hrvatske državnosti.

Osobito ga časte kršćani Egipta kojima je on donio evanđelje, pa je jedna od najstarijih kršćanskih i mučeničkih biskupija na svijetu – Aleksandrija – posvećena baš ovom svecu.

Sveti Marko po svemu je bio Židov koji je slijedio Isusa i prihvatio kršćanstvo. Bio je sin Marije u čijoj se kući okupljala prva kršćanska jeruzalemska zajednica. Prema nekim izvorima, Isus je blagovao svoju Posljednju večeru upravo u kući Markove majke Marije. Marko je promatrao sve što Isus čini i kako apostolima pere noge te slavi Pashalnu žrtvu Novoga saveza.

Sv. Marko bio je nećak Barnabe, s kojim je pratio apostola Pavla na prvom putovanju, a nakon toga je s Barnabom djelovao na Cipru. Posebno je vezan uz svetog Petra, koji ga naziva „moj sin Marko“. Prema tradiciji, boravio je s Petrom u Rimu, gdje je prema njegovim propovijedima napisao svoje evanđelje.

Marko je pučki pripovjedač koji zbori jasno, jednostavno i nesporedno. Zaustavlja se na dragocjenim pojedinostima kojih kod ostalih evanđelista ne nalazimo, poput opisivanja Isusove čovječje strane (samo Marko donosi zgodu o Isusovu gnjevu, gorčini, zgražanju; samo on donosi Isusovu molbu za učenike, uzdiše i vapi Ocu; ljubi djecu…). U svoje nas Evanđelje Marko postupno uvodi otkrivajući mesijansku tajnu što se posvema očituje u smrti i u uskrsnuću Isusovu, da je Isus iz Nazareta pravi čovjek i pravi Bog.

Prema predaji, Marko je djelovao na jadranskoj obali, u Libiji i Aleksandriji, kamo je došao oko 65.godine i gdje je osnovao kršćansku zajednicu. Kao biskupa Aleksandrije napadaju ga na oltaru neprijateljski raspoloženi stanovnici, vežu ga oko vrata i tako vuku dok nije umro. To je bilo 25. travnja 68. Nevrijeme je spriječilo ubojice da ga spale, njegovo je tijelo ostalo netaknuto, a kršćani ga zakapaju.

Njegove kosti pronašli su 828. mletački trgovci i prenijeli ih u Veneciju. Sveti Marko postao je zaštitnikom grada i Mletačke Republike, a Mlečani su mu izgradili veličanstvenu baziliku, odnosno katedralu sv. Marka. Prema legendi, jedan je zidar pri gradnji pao sa skele, ali je molitvom sv. Marku ostao nepovrijeđen. Zbog toga je sv. Marko zaštitnik zidara.

U našim krajevima posvećene su sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču starodrevna crkva sv. Marka postaje simbol Gornjega grada, te crkva koja je možda najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda.

Sv. Marka se na slikama obično prikazuje s krilatim lavom kako piše, jer on naglašava snagu uskrsnuća i savladavanja smrti.

Izvor: narod.hr

Na današnji dan 1992. Livno – slomljen srpski san izlaska na Neretvu i Jadransko more!

Dana 23. travnja 1992. srpska ofenziva prema Neretvi doživjela je konačni slom. Cilj Srba bio je prodrijeti na Neretvu s dvije strane: preko Stoca i prijevoja Stolovi sa istoka, a preko Livanjskog polja sa sjeverozapada. Kasnije je nešto slično pokušala i Armija BiH 1993. godine.

Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu.

Posebna pomoć obrani Livna i prodora srpske vojske prema Neretvi bio je dolazak 200-ak pripadnika 2. brigade – čuvenih Crnih mambi. Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve više pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda.

Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno. Snagu mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.

Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne (gdje je bila smještena 2. brigada) krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. ušla u Livno. Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje generali Rosso i Gotovina.

U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronađene velike količine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.

Napad na Rujane i Čelebić – slom Srba

Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm. Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji.

Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Nešto nakon 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu. Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlači mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju. Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor.

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske.

Jedinstvena taktička hrvatska i bosanko-hercegovačka bojišnica

Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali mambe su uz pomoć domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zapamtiti zauvijek! Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju.

Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici. Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja, da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

Memoari Slavka Lisice – „naši Srbi stoje goli kao od majke rođeni bez ponosa, bez gaća“

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi” ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom mambi i pomagača sve raspalo: ”Zbog pojave straha, zavladala je panika”. ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božjeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio! U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

Tako je neslavno propao srpski san o izlasku na Neretvu i srednji Jadran.

Izvor: narod.hr

Na današnji dan 1990. Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj nakon 45 godina

Značajni 22. travnja 1990. dan je koji će se pamtiti u hrvatskoj povijesti!

Toga dana održani su prvi slobodni višestranački izbori za Sabor RH (tada Socijalističke Republike Hrvatske) nakon 45 godina totalitarizma Komunističke partije i njezinih članova i sljedbenika kulta Josipa Broza Tita.

Devastacija koju je donio totalitaristički komunistički sustav očitovala se u svim porama društva. Zbog toga su se brojne prohrvatske snage, od običnih ljudi pa do znanstvenika i akademika, angažirale u predizbornoj kampanji koja je bila vrlo okrutna i prljava, čak sve do napada i ubojstava hrvatskih državotvornih aktivista kod lijepljenja promidžbenih plakata (općine Đurđevac, Pakrac).

U predizbornoj kampanji se osobito stigmatiziralo hrvatsko iseljeništvo, kao i hrvatsko znakovlje (povijesni hrvatski grb i zastava). To nacionalno i narodno hrvatsko znakovlje bilo je zabranjeno i podložno kaznenom progonu tijekom komunizma.

Kampanja je bila vrlo prljava, Franju Tuđmana prozivalo se za fašizam, ustaštvo, ksenofobiju i govor mržnje. Usprkos tome, hrvatski narod je prepoznao Franju Tuđmana na čelu HDZ-a kao osobu koja može povesti Hrvate u borbu za neovisnu državu koja ne bi bila podložna Beogradu, a niti Beču niti Budimpešti (kao što je bila), a niti Bruxellesu kao što je danas.

U prvom sazivu (tada trodomnog) parlamenta HDZ je osvojio 205 mjesta, Savez komunista Hrvatske (SKH-SDP) 107 mjesta, a Koalicija narodnog sporazuma (HSLS – Dražen Budiša, HDS – Marko Veselica, HKDS – Ivan Cesar, nestranački Savka Dabčević, Mika Tripalo i dr.) 21 mjesto, SDS (Srpska demokratska stranka – Jovan Rašković) 5 mjesta, a 13 mjesta su dobili nezavisni zastupnici i predstavnici nacionalnih manjina.

Izvor: narod.hr