Blog • Stranica 3 od 171 • Sinovi Oluje

Izdvojeno, Najnovije

Božić – Isus se rodio, Riječ je Tijelom postala, a Čovjek je spašen!

Svaki čovjek, pa tako i mi, po Isusu je odabran prije stvaranja svijeta da bude svet i bez mane pred Bogom, a u ljubavi nas predodredi da postanemo njegovi sinovi po Isusu Kristu (Ef. 1, 4-5). Ali danas, mnogi kršćani na žalost , ignoriraju tu izvanrednu činjenicu, a neki čak niti ne vjeruju u Isusovo božanstvo. Čak i među kršćanima, ima i onih koji tvrde da je Krist samo čovjek. Naime, čovjek, iako je najmudriji na ovome svijetu, ne može spasiti čovjeka od grijeha, niti dati mu vječni život.

Samo nas Isus može spasiti, jer je samo On Bog.

Iz evanđelja, apostol Ivan nam daje uvjerljiv dokaz o božanstvu Isusa. On je, zajedno s drugim apostolima ,očevidac Isusova javnog života: dijelio je s Isusom gladi, hladnoće, radosti, patnje, gledao je čuda koja je Isus izvodio, vidio je mudrost njegova učenja, posebno u njegovim javnim nastupima. Zbog toga i nama danas Božić je izvrsna prilika za pogled u nutrinu otajstva. Dublje shvaćati otajstvo Božića nas uvodi u dublje shvaćanje cjelovitosti Božje ljubavi u Isusu Kristu. Božić pred nas stavlja odluku: biti ili ne biti Božji? Zato sada razmislimo i sagledajmo malo našu svakodnevnicu. Uzmimo malo vremena za molitvu i tišinu, razmotrimo naš život i pogledajmo kakve nas loše navike obuzimaju? Što nas to priječi da zaista upoznamo živoga Boga? Koja dobra djela najlakše propuštamo? U čemu smo najmanjkaviji kad su u pitanju naše građanske dužnosti? Kakvo ozračje donosimo u svoju obitelj?

Odgovori na ova pitanja se ne daju olako i brzo. Možemo biti sigurni u jedno, a to je da se svakodnevno moramo predavati dragome Bogu i njegovoj Providnosti koja će nam biti vodilja i sigurnost iz dana u dan. I svaka osoba koja svakodnevno uranja u Božju ljubav, koja se natapa rosom odozgor, koja svoje vrijeme provodi s Njim i u Njemu može spoznati to predanje Ljubavi koje nije samo jedan završni čin života nego je svakodnevno poniranje u nutrinu otajstva. Samo se u nutrini dobivaju spoznaje i odgovori na životna pitanja. U nutrini tog otajstva učimo se ljubiti čovjeka pored nas.

Bog se ne da nadmašiti u ljubavi i darivanju. Ali, možemo ga nasljedovati, činiti ono što On čini, naravno na naš ljudski, nesavršeni način. Neka na ovaj današnji dan, naša srca budu ispunjena dječjom radošću, ljubavlju, nadom, životom, milošću i istinom. Jer biti dijete Božje najviše je što možemo željeti, a najlakše što možemo dobiti. Treba samo pružiti ruke, i vjerom i srcem prihvatiti to djetešce Isusa rođenog u Betlehemu.

Sretan i blagoslovljen Božić!

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan: Zločini srpske vojske – najmlađi logoraš u Bučju bilo je dijete od četiri godine

U napadnim akcijama od 24-26. prosinca 1991. u zapadnoj Slavoniji oslobođeno je jako četničko uporište Bučje, u kojem se nalazio zloglasni logor za Hrvate i ostalo stanovništvo nesrpskog podrijetla.

Mjesto Bučje nalazi se 20 km istočno od Pakraca. Tu je bio vojni i administrativni centar “SAO Krajine zapad” Logor je bio u centralnom spremištu (gospodarska zgrada) gdje su bili zatočenici iz okolnih mjesta. Od kolovoza do studenog 1991, zatočenici su danonoćno ispitivani, tučeni a mnogi i ubijeni. Zatočenicima su ruke vezane lisicama, preko očiju su imali poveze, a straža ih je tukla. Zatočenik koji je bio i u Staroj Gradiški je komentirao” Gradiška je bila blagoslov u usporedbi sa Bučjem”. Liječnik iz Pakraca svjedoči kako je bio zatočen veterinarskoj ambulanti u sobi bez kreveta koja je prije služila kao staja. Pod je bio vlažan, dobio je samo jednu deku, a nakon nekoliko dana i spužvu za spavanje. U sobi do njega je bila zatočena odvjetnica, a još 40 osoba u drvenom spremištu. Liječnik je prepoznao neke vojnike u JNA uniformama, koji su dovodili zarobljene Hrvate u logor. Po njemu bilo je oko 150 zatočenika. Za šestoricu svjedoči da su bili ubijeni u logoru, a žene su silovane, piše Hrvatsko društvo logoraša

U logoru Bučje nalazio se i najmlađi logoraš u Hrvatskoj, dijete od četiri godine Dalibor Šimić.

– S ocem sam na malom skuteru krenuo iz Donjih Čaglića njegovom prijatelju i on je znao dokle smije voziti, jer dalje je bila barikada. Međutim dvojica naoružanih pobunjenika su se spustila niže niz cestu i otac ih je vidio. Nije bilo druge već je nastavio voziti do njih. Stali smo, on je sišao s motocikla i mene je spustio na zemlju. Oni su ga odmah počeli tući, plakao sam jer nisam znao zašto to čine. Jedan od njih me pitao ima li tata pušku rekao sam mu da nema već da ima luk i strijelu i da ubija četnike. Zbog toga su moga oca kasnije nazvali Robin Hood. Pretukli su ga i htjeli su ga zaklati. Naišao je jedan muškarac koji je poznavao moga oca, navodno su zajedno bili u Skopju, on je odlučio da nas prevezu na Bučje u logor. Sjećam se kada su nas dovezli na Bučje kada smo došli na parkiralište koji je bilo kao neki predulaz u logor da sam s desne strane vidio pokrivene bijelim plahtama mrtve ljude. Odveli su nas u podrum zgrade, koji je bio pun odraslih ljudi. Sjedili su, a neki pretučeni su ležali na drvenim paletama ispod njih je bilo blato. Baš su bili jadni. Prostorija nije imala ni jednog prozora, piše 24sata

– Tu sam s ocem proveo cijeli dan, onda su oni došli po mene, jer nisu znali što će sa mnom. Uzeli su me, a otac mi je rekao da samo slušam čike i da će biti sve u redu. On je ostao u logoru. Mene su vozili po selu od kuće do kuće, nitko me nije htio uzeti, kada je pao mrak smjestili su me kod nekih ljudi gdje sam prenoćio. Ujutro su me opet uzeli i počeli vozati. Dovezli su me nekoj ženi koja je imala troje djece, ona me je nahranila. Ali došli su ponovo po mene, kao voziti će me u Čaglić. I odvezli su me i dali M. V., njemu su naredili da me sveže u kanal pored ceste i da će sa mnom završiti kada budu čistili i palili selo. Otišli su, Milan nije imao srca da to uradi, pitao me je imam li koga u Lipiku, rekao sam da imam tetu, pitao me da li znam kako doći do nje, odgovorio sam mu potvrdno. Uzeo me je i stavio u auto, ostavio je svoju majku. Došli smo u Lipik i našli smo moju tetu, rekao joj da su uhvatili moga oca, evo ti maloga i ništa me ne pitaj, otišao je i više se nije vratio. Kasnije sam saznao da se on nije vratio u Donji Čaglić, jer bi ga njegovi ubili, ostao je Lipiku vozio je sanitet, čak je bio i ranjen i dan danas živi i radi ovdje – ispričao je ono čega se sjeća iz toga vremena.

Daliboru se nakon toga život totalno promijenio. Teta je o njemu brinula 4,5 mjeseca dok je njegov otac bio u zatočeništvu, s njim se ponovo sastao u Kutini, gdje mu je otac razmijenjen.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan: Zločini srpske vojske – početak genocida nad Hrvatima BiH

Formiranje »Srpske Bosne i Hercegovine« je de facto početak oružanih sukoba u toj republici i stvaranja Velike Srbije bez Hrvata i muslimana. Srbima je bio cilj zadržati okupirana područja Republike Hrvatske i, nakon što okupiraju Bosnu i Hercegovinu, tim okupiranim područjima pripojiti okupirana područja Republike Hrvatske i tako konačno ostvariti postavljeni velikosrpski cilj: stvoriti Veliku Srbiju na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Politički pluralizam u Republici Bosni i Hercegovini počeo se je razvijati u ljeto g. 1990.: prvo su Muslimani osnovali Stranku demokratske akcije (SDA), pa Srbi Srpsku demokratsku
stranku (SDS) i onda Hrvati Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Demokratski izbori održani su krajem g. 1990. Za predsjednika BiH izabran je Alija Izetbegović, kao predstavnik najbrojnijega muslimanskog naroda.

Međutim, dok su Muslimani i Hrvati radili na očuvanju Bosne i Hercegovine kao države triju ravnopravnih naroda, Srbi su stvarali svoje lokalne vlasti. Sve je to bilo u sustavu stvaranja srpske države do crte Virovitica–Karlovac–Karlobag. U svemu tomu pomagala im je JNA koja je, nakon napuštanja okupiranog područja Hrvatske, veći dio naoružanja ostavila okupacijskim snagama za opremanje »Srpske vojske Krajine«, a preostali dio razmjestila u Bosni Hercegovini. Tako je srpska agresija, nakon rata u Hrvatskoj, u kojem JNA nije ostvarila postavljeni strategijski cilj, u početku g. 1992. proširena na Bosnu i Hercegovinu.

U toj su zemlji, nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske, bile stacionirane velike snage JNA. Ukupna jačina snaga JNA raspoređenih u početku g. 1992. u Bosni i Hercegovini bila je: 83.000 ljudi, 460–500 tenkova, 400–420 oklopnjaka i 950–1000 topova, a broj tamošnjih srpskih dobrovoljačkih snaga u BiH kretao se je 80.000–120.000 pripadnika. »Srpska narodna skupština« u BiH već 23. prosinca 1991. donijela je odluku da se do pravoslavne Nove godine (14. siječnja 1992.) formira tzv. »Srpska Bosna i Hercegovina« što je bilo samo dan prije nego što će EZ službeno priznati neovisnost republika bivše Jugoslavije.
Formiranje »Srpske Bosne i Hercegovine« je de facto početak oružanih sukoba u toj republici. Srpskom je agresoru istovremeno bio cilj kako uz »pomoć« međunarodnih snaga (UNPROFOR-a) zadržati okupirana područja Republike Hrvatske i, nakon što okupira Bosnu i Hercegovinu, tim okupiranim područjima pripojiti okupirana područja Republike Hrvatske i tako konačno ostvariti postavljeni velikosrpski cilj, stvoriti veliku Srbiju. (Iz knjige “Hrvati – četrnaest stoljeća ustrajanosti”, dr. Anđelko Mijatović i mr. sc. Ivan Bekavac).

Genocid nad Hrvatima BiH počeo je ranije, još prilikom napada na Dubrovnik. Važno je napomenuti da je srpska vojska prije ovog čina proglašenja “srpske Bosne i Hercegovine”, u napadu na Dubrovnik i jug Hrvatske, u listopadu 1991. napravila pokolj u hrvatskom selu Ravno i okolnim zaseocima u Hercegovini, kada je pobila Hrvate u tom selu, te ih zapalila. Predjsednik BiH Alija Izetbegović dao je sramotnu izjavu i tada rekao da to nije njegov rat, premda su ubijeni građani BiH i to Hrvati. Tako nije mislio HVO, koji je naoružao hrvatski i muslimanski narod Hercegovine da ne bi bili pobijeni od četnika na sličan način kao u II. svjetskom ratu u Istočnoj Hercegovini.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan: Zagreb – donesen prvi Ustav slobodne Hrvatske

22. prosinac 1990. bit će zapamćen kao dan kada je donesen prvi Ustav samostalne i demokratske Hrvatske. Sve je započelo u ljeto 1990. kada je Predsjedništvo Republike Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom, tada još dijelom SFRJ, donijelo odluku kojom Saboru predlaže donošenje Ustava Republike Hrvatske.

Kao ciljevi Ustava zacrtani su: određenje Hrvatske kao suverene države hrvatskoga naroda i njezinih državljana pripadnika drugih naroda i manjina, države parlamentarne demokracije, vladavine prava i tržišnog gospodarstva. Na izradi Ustava radila je potom Ustavotvorna komisija u kojoj su bili istaknuti predstavnici političkog i akademskog života.

Sjećanje na svečano proglašenje Ustava – riječi Franje Tuđmana

U devet sati, 22. prosinca 1990. na jarbolu ispred Sabora Republike Hrvatske na Markovu trgu u Zagrebu zalepršala je nova službena zastava Republike Hrvatske: povijesna hrvatska trobojnica s grbom ili krunom od pet drevnih hrvatskih grbova.

U Saboru je bilo vrlo svečano. Bilo je malo mjesta za sve uzvanike koji su očekivali proglašenje novog hrvatskog Ustava, prvog ustava nakon slobodnih izbora i višestranačja i prvog demokratskog ustava u povijesti Hrvatske. Točno u 10 sati počela je svečanost proglašenja Ustava. Cijela Hrvatska je bila u Sabornici, na Markovu trgu, ili ispred televizora.

Predsjednik i utemeljitelj slobodne i samostalne Hrvatske, Franjo Tuđman rekao je tada i ove riječi:
“Donošenje Ustava Republike Hrvatske izniman je povijesni čin, stoga što ovaj Ustav označuje konačan raskid s komunističkim, jednostranačkim sustavom i zbog toga što on čini temelj u izgradnji pune nacionalno-državne suverenosti Hrvatske.”

Kako je Ustav donesen pred sam Božić, ostao je zapamćen u narodu kao Božićni Ustav.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan: Zločini srpske vojske – JNA sije smrt u ratom nezahvaćenoj Istri

Na današnji dan 1991. godine JNA je sa čak sedam borbenih modernih zrakoplova MIG 21, raketirala i bombardirala zabranjenim kasetnim bombama aerodrom “Crljenku” u Vrsaru. Tom prilikom život su izgubili Dragutin Barić te njegov kolega Dragan Garvan.

Barić je bio jedan od ljudi koji je sudjelovao u stvaranju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a u Vrsaru su osposobljavali poljoprivredne zrakoplove koji su služili u ratnom zrakoplovstvu kao pomoć Vukovaru i ostalim napadnutim područjima Hrvatske. Naravno, taj odnos snaga između agresorskog i hrvatskog zrakoplovstva je bio takav da je bila luda hrabrost uopće sjesti u te poljoprivredne zrakoplove.

Najznačajniji je bio samostalni zrakoplovni vod Osijek, kojega je 8. listopada 1991. osnovao jedan od “otaca” Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i heroj Domovinskog rata, Marko Živković, koji je s ostalom posadom zrakoplova poginuo 2. prosinca 1991. u akciji. Njegov otac Marijan Živković, koji je u Vukovaru izgubio još jednog sina, je za vrijeme SDP-ove vlasti u huškačkoj atmosferi osuđen na zatvorsku kaznu zbog skidanja dvojezičnih ploča u Vukovaru.

Dragutin Barić prije Domovinskog rata bio je djelatnik JNA u zrakoplovnoj jedinici u Lučkom, a po početku rata, još u travnju ’91. obratio se tadašnjem predsjedniku Sabora Stjepanu Sulimancu sa pitanjem što trebaju učiniti Hrvati koji su u djelatnom sastavu JNA. Odgovor je bio čekati. U srpnju 1991. godine zatražio je raskid vojne službe u JNA te se prijavio u Stožer Zbora narodne garde na Tuškancu.

Ondje s nekolicinom ljudi formira Prvu zrakoplovnu grupu koja je kasnije prerasla u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Oslobađanjem aerodroma Lučko od JNA, prioritetni zadatak mu je spašavanje opreme i formiranje zrakoplovne radionice.

Jedne je noći sa kolegama prešao preko barikada kod Petrinje te sa skupinom spasio helikopter koji je bio poznat pod nazivom “Stara frajla”.

Također, Dragutin Barić radio je na osposobljavanju mladih zrakoplovnih tehničara. Imao je izuzetno važan zadatak jer je zrakoplovni kadar bio izuzetno deficitaran u to vrijeme. Uz to koordinirao je i tehnički rad na malim aerodromima u Pribislavcu i Novoj Rači kod Bjelovara.

Koncem studenog 1991. postaje zamjenikom zapovjednika vojarne u Zaboku, no ubrzo dobiva zapovijed generala Tusa te odlazi na aerodrom Vrsar učiniti gotovo nemoguće, od poljoprivrednih zrakoplova zaprašivača usjeva preurediti zrakoplove za borbena djelovanja.

Taj zadatak je obavljao sve do 21.12.1991. kada je agresorska JNA ugasila njegov život, a Dragutin Barić i Dragan Gavran ušli su u vječnu knjigu onih koji su položili život za slobodu hrvatskog naroda.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan: Đavolja greda (Osijek) – nepoznate pobjede Hrvatske vojske

Na današnji dan 18. prosinca 1991. izvedena je malo poznata vojna akcija HV-a čiji je cilj bio udaljiti crtu obrane grada Osijeka. Ime munjevite uspješne napadne akcije bilo je Đavolja greda, provodila se tri dana i u njoj su poginula osmorica hrvatskih branitelja. Neprijatelj je u oružju bio nadmoćniji, a nakon tri dana borbi, hrvatski vojnici su uspjeli pomaknuti crtu obrane grada Osijeka do Kopačeva i nešto dalje. To mnogo značilo jer nakon pada Vukovara stanje u Osijeku bilo iznimno teško. U munjevitoj akciji sudjelovalo je 300-tinjak hrvatskih vojnika i policajaca.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

Obilježena 31. obljetnica stradavanja mještana Dabra

“Poštovani članovi obitelji, danas zajedno s vama dijelimo tugu zbog gubitka vaših najdražih, tugu koja ne slabi godinama. A vama, drage obitelji ovih nedužnih žrtava, vrijeme ne liječi rane, samo ostaje zauvijek nenadoknadivi gubitak vaših voljenih”, poručio je ministar Medved

Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved sudjelovao je 21. studenoga 2021. godine, u ličkom selu Dabru, na obilježavanju 30. obljetnice stradavanja 11 Hrvata u velikosrpskoj agresiji 1991. i 1992.

“Pomolit ćemo se da se spomen na njih ne zaboravi i da istina o njima nađe mjesto u životu hrvatskog naroda, jer ovakvo stradanje i ubijanje mještana jednog mirnog sela ne smijemo zaboraviti i ovakvo zlodjelo ne smije se ponoviti”, rekao je Medved, te je poručio svima koji svoju bol nose već trideset godina kako zna da bol ne blijedi s vremenom i da zauvijek ostaje nenadoknadiv gubitak za voljenima.

“Iako smo kao narod podnijeli strahovito stradanje pozivam vas da nikada ne izgubimo svoju vjeru, optimizam, snagu i motiv, da vratimo život o ovakva sela koja su u velikoj mjeri napuštena. Hrvatska je danas slobodna i samostalna i suverena. Ispunili smo svoje ciljeve ali čuvajmo i ovakve krajeve, sela poput Dabra” rekao je ministar Medved.

“U spomen na sve koji nisu dočekali pobjedu, u slavu svima koji su je hrabro izborili, na čast i ponos svima koji su branili i obranili Lijepu našu Domovinu, dužnost je svih nas štititi dostojanstvo svih hrvatskih žrtava”, poručio je Medved i dodao da nas žrtve povezuju, obvezuju i trajno zadužuju na očuvanje i širenje istine o Domovinskom ratu.

Gradonačelnik Otočca Goran Bukovac pozvao je da se nikada ne zaboravi bol, patnju i strah žrtava Domovinskog rata, no pozvao je i na oprost i na pomirenje, “da se u ime poginulih Dabrana i svake nevine žrtve rata okrenemo gradnji mostova koji se nikada više neće moći raspasti pod težinom zla i mržnje”.

Prigodnim govorima, polaganju vijenaca i paljenju svijeća na spomenik civilnim žrtvama Dabra prethodila je misa u župnoj crkvi Sv. Mihovila koju je predvodio župnik Tomislav Šporčić.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan Zločini srpske vojske – u paklu Veleprometa četnici ubili 700 Hrvata

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije. U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru. Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća. Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa.

Od 18. do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru zatočeno je cca 10.000 ljudi, žena i djece. Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda. S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag.

Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag. Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajonetima. Krvnici su to komentirali ovako:

«Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan – slom obrane herojskog Borova naselja

Nakon sloma obrane Vukovara dan ranije, na današnji dan 19. studenog 1991., JNA potpomognuta četnicima i srpskim milicijama ušla je u dio grada Vukovara koji se zove Borovo Naselje.

Borovo Naselje je tijekom Domovinskog rata postalo mjesto opjevano pričama o herojskoj borbi i nadljudskom otporu branitelja tog dijela grada. Zbog toga je hrvatska javnost pad Borova Naselja dočekala sa velikom tugom. Dio junaka Borova Naselja još je danima, do 23. studenog 1991., pružao otpor srpskoj vojsci u okupiranom gradu ne mireći se sa sudbinom pada voljenog grada.

Prilikom ulaska u taj dio grada zločinci su 19. studenoga 1991. ubili 51 osobu, a 115 zarobljenika iz Borovo Commerca odveli u nepoznatom smjeru. Još uvijek se traga za 48 hrvatskih branitelja i žitelja Borova Naselja koji su nestali na današnji dan prije 24 godine. Među njima je bila i 19-godišnja djevojka Jelena Pančić koja je odvedena u Borovo Selo odakle joj nestaje svaki trag.

Izvor: narod.hr

Društvo, Izdvojeno, Najnovije, Vijesti

U sjećanje na žrtve Domovinskog rata i žrtvu Vukovara i Škabrnje

Povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara Škabrnje, prisjećamo se svih poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja te civilnih žrtava iz Domovinskog rata, uz zahvalnost svim hrvatskim braniteljima na hrabrosti i odlučnosti u borbi za slobodu i neovisnost Republike Hrvatske.

Poštujući preporuke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, paljenjem svijeća diljem Lijepe Naše, svatko u svojim domovima i ovoga 18. studenoga odajmo počast žrtvama Vukovara i Škabrnje, kao i svim žrtvama iz Domovinskog rata.

S tugom i ponosom, da se ne zaboravi i nikad ne ponovi.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja