• Danas je: Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Blagdan Svih Svetih

Svim čitateljicama i čitateljima portala Sinovi Oluje želimo miran i blagoslovljen blagdan Svih Svetih. Sjećanja na naše najbliže koji nisu više s nama dio su tradicije ovog blagdana, provedite ga uz svoju obitelj i prijatelje.

Čestitka ministra Medveda Vukovima

Povodom 30. obljetnice ustrojavanja 9. gardijske brigade i 15. obljetnice Motorizirane bojne Gardijske mehanizirane brigade HV-a, ministar Medved uputio je čestitku Vukovima

Poštovani pripadnici 9. gardijske brigade Vukovi, dragi prijatelji,

čestitam vam 30. obljetnicu 9. gardijske brigade Hrvatske vojske, slavnih Vukova!

Deveta gardijska brigada bila je od presudnog značaja za obranu Gospića i okosnica obrane na širem području ličke bojišnice te u operacijama Maslenica, Medački džep i Ljeto 95., kao i u pobjedonosnoj Oluji.

Kroz brigadu je prošlo oko 8000 pripadnika, a u ovoj prigodi s posebnim pijetetom prisjećamo se poginulih Vukova – njih 56 položilo je svoje živote u obrani i oslobađanju naše domovine.

Njima i njihovim obiteljima vječno smo zahvalni za našu slobodu i neovisnost, kao i svima vama koji ste bili spremi na žrtvu za domovinu pod vašim čuvenim geslom ‘primus inter pares’.

Proslavili ste svoju brigadu i časno ime Vukova na ponos Like i cijele Hrvatske, a vaš častan ratni put uzor je mladim hrvatskim vojnicima u redovima pobjedničke Hrvatske vojske.

Čestitam i mladim Vukovima, neka vam crna beretka bude podsjetnik na slavnu prošlost i poticaj za vaš profesionalni razvoj. Ostanite uvijek domovini vjerni i prvi među jednakima!

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

28. listopada 1992. Zločini srpske vojske – rušenje katoličkih crkava u BiH

O rušenju katoličkih crkava vrlo studiozno djelo napisao je pokojni general HVO-a Slobodan Praljak pod imenom “Srušene i oštećene katoličke crkve i vjerski objekti u Bosni i Hercegovini u ratu 1991. – 1995.”

Knjigu možete pročitati OVDJE.

Na današnji dan 28. listopada 1992srbijanska vojska miniranjem je srušila katoličku crkvu svetog Ilije u Bosanskom Brodu. Novu crkvu posvetio je kardinal Vinko Puljić 2014. na temeljima stare.

Do tada se je sveta misa služila u podrumu župnog stana.

Kad je srpska vojska ušla 6. listopada 1992. u Bosanski Brod, katolička crkva sv. Ilije bila je samo granatom pogođena u visini početka zvonika.  Kad su bogomolje (džamija i crkva) snimljene i vijest obišla svijet riječju i slikom – Srbi su sravnili sa zemljom i katoličku crkvu i džamiju.

Zatim su neprijatelji poravnali temelje u ratu porušene prve župne crkve i nijekali da je tu ikad bila crkva. No otkopavanjem temelja istina je došla na vidjelo te je na istim temeljima i po istom projektu sagrađena nova crkva.

Izvor: Narod.hr

Na današnji dan: Vukovar – ratna ludnica na Sajmištu i HOS-ovci koji ne uzmiču

Obranu Sajmišta u listopadu i studenome 1991. iznijeli su ponajviše HOS-ovci, ali i rijetki koji su imali hrabrosti sudjelovati i ginuti u toj ratnoj ludnici. Priča o Vukovaru, priča o Sajmištu jedinstvena je i neusporediva sa svim drugim pričama.

Opisati bitku za Sajmište nije nimalo jednostavno. Kronološki ju je nemoguće vjerno predočiti, jer i za same branitelje kronološka rekonstrukcija mjerljiva je samo po sjećanjima na dane kada bi netko od njihovih suboraca poginuo ili bio ranjen ili iznova ranjen, piše vecernji.hr

Nemoguće je prezentirati ovu priču u nekom logičnom kontekstu, nemoguće već samim time što su uvjeti bili nemogući. Uistinu, na Sajmištu je vladala ratna ludnica koja je sudeći po svemu slična, umnogome i neizmjerno brutalnija ratna priča od prikazanih u najcrnjim ratnim filmovima, poput Coppoline „Apokalipse“. Obranu Sajmišta u listopadu i studenome 1991. iznijeli su ponajviše HOS-ovci, ali i rijetki koji su imali hrabrosti sudjelovati i ginuti u toj ratnoj ludnici.

Priča o Vukovaru, priča o Sajmištu jedinstvena je i neusporediva sa svim drugim pričama o kojima sam pisao. Ona ni za same HOSovce nema pravocrtnu liniju. Neki od njih psihološki su padali, neki su se uspjeli dizati, neki su u nevjerojatnim okolnostima branili Sajmište do samoga kraja, a mnogi su platili životom svoju hrabrost. Nažalost, kalvarija HOS-ovaca sa Sajmišta nije završila porazom. Dio HOS-ovaca smaknut je na Ovčari, neki su završili u logoru, a dvojica su čistim čudom izbjegla smrt na Ovčari.

Sam proboj onih koji su se izvukli iz Vukovara bila je čista lutrija koja se na kraju uz mnogo pucnjave i neizvjesnosti ipak sretno završila. Noćni dolazak u Vukovar svi HOSovci pamte po jednome: u zraku se osjećao neopisivo snažan miris baruta, iako su toga dana borbe bile manjeg intenziteta. Zapamtili su i upečatljivo jutarnje postrojavanje pred zapovjednikom Vukovara Milom Dedakovićem, koji je na vrlo kratak i jasan način prezentirao kuda ih šalje: „Dečki, vi idete na najgori dio bojišnice, a ja vam imam samo jednu stvar za reći. Bolje će biti sigurno, jer tamo gdje idete, gore od ovoga kako je sad ne može biti!“.

HOS je službeno preuzeo jedan dio Sajmišta, točnije punkt na raskrižju ulica Preradovićeve i Otokara Keršovanija gdje je bio smješten veći dio grupe. Drugi punkt bilo je raskrižje ulica Pionirske i Otokara Keršovanija.

Njihovo se područje djelovanja itekako proširilo tijekom listopada i studenoga, kada linije obrane susjednih punktova počinju pucati, a dio HOS-ovaca interventno uskače na kritične točke, što dakle govori da su ratovali na prostoru od gotovo dva kilometra. Vatreno krštenje uslijedilo je vrlo brzo po dolasku. Neprijatelj ih je zasuo granatama, uništio gotovo sva vozila, iako je to još uvijek bilo nedovoljno da ispravno pojme gdje su zapravo stigli.

Najmlađi HOS-ovci, 18-godišnji „klinci“, Igor Široki i Davor Purulić prisjećaju se kako su naivno percipirali situaciju: „Prvo kad smo stigli, pitali smo gdje je najbliži kafić, a onda sjeli na ulici na neku klupu. Ubrzo nam je prišao neki stari deda i rekao da nismo normalni, jer će nas sasjeći granatama“. No ni stariji suborci nisu jasno poimali prostor i neprijatelja, jer su se već drugi dan odlučili za napadačku akciju koja u najmanju ruku nije bila zamišljena zdravom vojničkom logikom. Naime, jedan se domaći civil žalio kako su mu roditelji zatočeni u Vuteksu i dio postrojbe krenuo je u osvajanje tvornice. Osvojili su nekih 150 metara prostora i uspjeli šokirati i protivnika i sebe, napokon shvativši što je gradska borba, odnosno što znači boriti se za svaku kuću, protiv neprijatelja u suprotnoj kući ili čak u istom dvorištu. Nekoliko ranjavanja, ali i upozorenje protivničkoj strani da je na Sajmište stigla nova ekipa ratnika koja ne uzmiče, bila je uvertira u 50 narednih dana njihove vukovarske priče.

Borbe na Sajmištu bile su svakodnevne i sve teže, no puni je intenzitet uslijedio općim napadom pokrenutim na Bogdanovce i Vukovar 2. listopada. Dotada su HOS-ovci učili na vlastitim pogreškama, učili su ratovati. Kako najmlađi Igor Široki koji je na transporter bacio kumulativnu minu, ne znajući da se nakon bacanja na mini otvara padobran, tako i „iskusniji“ Željko Špiljar koji je navodio Roberta Šilića da minobacačkom vatrom zasipa njega samoga.

Također, svakodnevnica su bile i bizarne inovacije ratovanja: „Ivan Anđelić – Doktor, kako smo ga svi zvali, nije bio liječnik, već mislim neki farmaceut. Kad sam ga prvi puta vidio, nisam vjerovao da je to što gledam moguće. Tijekom bitke trčao je Sajmištem s minobacačem zamotanim u Večernji list pa bi zastao da iz ruku ispali minu na njihovu stranu“, opisuje Damir Markuš jednu od inovativnih metoda. Naravno, prioritet je bio da se što prije postavi organizirana obrana, ali se ispostavilo da su upravo inovacije i gerilsko ratovanje ono što zaustavlja vojničku doktrinu, a ne poštovanje šturih pravila. U počecima su HOS-ovci postavili obrambene punktove koje su držale grupe manje od deset ljudi, naoružane protuoklopnim oružjem i strojnicom. Iako nevjerojatno, nisu svi čak ni imali puške (obećavane su im prije dolaska), ali su već nakon nekoliko dana nadoknadili i taj nedostatak. Neprijatelj je nadirao stalno, uporno i uvijek uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Upornost u napadanju pospješila je uočavanje osnovnih mana protivnika. Naime, od dolaska na Sajmište pa sve do konačnog poraza, druga je strana koristila uvijek istu taktiku ratovanja. Svi preživjeli sjećaju se jutarnjeg rasporeda: „Ujutro oko osam pale tenkove, pa puste muziku, obavezno ‘Marš na Drinu’.

Onda malo prijete, pozivaju na predaju i potom slijedi obilata porcija granata.

I tako dan za danom, sat za satom, minutu za minutom…

Izvor: narod.hr

26. listopada 1992. Zločini srpske vojske – bombardiranje Županje i progon desetina tisuća ljudi preko Save

Napadi na Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine tijekom 1992. godine bili su zapravo čin agresije susjedne države, bez obzira što se radilo o srpskoj vojsci. Jedanko tako većina napada neprijateljske vojske JNA, kao i veliki broj dragovoljaca, i 1991. godine dolazio je iz susjedne Bosne i Hercegovine.

Na dan 26. listopada 1992. neprekinuta opća opasnost u Županji trajala je još od travnja 1992. godine. U to vrijeme granatiranje Županje ne samo da su sve češća nego su i podmuklija: Srbi iz Bosne grad gađaju oko 12 ili oko 15 sati, kada je na ulicama najviše ljudi.

Granatiranje Županje trajalo je neprekidno do 18. studenoga 1992., a polovica stanovnika napustila je grad zbog nemogućnosti života. Osim toga, Županja je primila desetine tisuća Hrvata i muslimana koji su u gradu našli svoj spas pred zločnima srpske vojske.

Izvor: narod.hr

Na današnji dan: Zločini srpske vojske – bombardiranje povijesne jezgre Dubrovnika

Granatiranje hrvatskih gradova i ubijanje civila bila je svakodnevnica i zločin za koji nitko nikada nije kažnjen. Granatirani su svi gradovi u blizini bojišnice, te je tako srpska vojska ubila stotine nevinih ljudi.

Na današnji dan, 23. listopada 1991. godine, neprijatelj je prvi put od početka općeg napada da dubrovačko područje projektilima gađao povijesnu jezgru grada.

Najteži napadi na Dubrovnik u njegovoj povijesti dogodili su se od 8. do 14. studenog kada je na područje grada palo više od 5 tisuća projektila, a potom i na svetog Nikolu, 6. prosinca, kada je samo na od UNESCO-a zaštićenu povijesnu jezgru ispaljeno 600 topničkih projektila. U tom napadu devet zgrada unutar dubrovačkih zidina u potpunosti je izgorjelo, 456 ih je teško oštećeno, a na sam Stradun palo je 45 granata.

​Tijekom napada i okupacije dubrovačkog područja s kojeg je izbjeglo i prognano više o 33 tisuća ljudi, poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 ljudi. U koncentracijskim logorima u Bileći u BiH te u Morinju u Crnoj gori, bile su zatočene 423 osobe. Neprijatelj je od Stona do Konavala do temelja spalio 2.127 kuća pa je bez krova nad glavom ostalo skoro 7.800 građana. Zapaljen je i zaštićeni, pola stoljeća star Arboretum u Trstenom, a okupirano područje potpuno je opljačkano.

Službeni Beograd je ovaj zločin ironično prokomentirao da “Hrvati pale gume u Dubrovniku”.

Nakon pritiska međunarodne zajednice i početka akcije za deblokadu Dubrovnika, JNA i ostale neprijateljske postrojbe 26. svibnja 1992. godine napuštaju sjeverozapadni dio dubrovačke općine te se premještaju unutar granica Bosne i Hercegovine, zauzimajući sve dominantne kote i visove u neposrednoj blizini hrvatske granice. Zauzimanjem tih kota i visova, poglavito Golubovog kamena i Vlaštice, neprijatelj je zadržao veliku prednost pred hrvatskim braniteljima i kontrolu nad Jadranskom turističkom cestom čime je Dubrovnik još uvijek bio pod djelomičnom kopnenom blokadom. Veći dio regularnih postrojbi JNA se povlači iz dubrovačkog zaleđa, ali se izuzetno dobro naoružani pripadnici TO istočne Hercegovine ukopavaju i utvrđuju svoje položaje. Dubrovnik je još uvijek bio pod kopnenom blokadom jer je neprijateljska vojska s Golubovog kamena otvarala vatru po svakom vozilu koje se kretalo cestom prema Mokošici i Splitu.

Za zapovjednika Južnog bojišta postavljen je general Janko Bobetko koji je uspostavom novog zapovjedništva krenuo s akcijama čišćenja dubrovačkog zaleđa i potpune deblokade šireg područja oko Dubrovnika.

Tijekom Operacije Čagalj, kojoj je cilj bio osloboditi zapadne dijelove istočne Hercegovine, snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske su izbile u područje Popova polja čime su stvoreni preduvjeti za daljnje akcije čišćenja dubrovačkog zaleđa.

Izvor: narod.hr

Na današnji dan: Zločini srpske vojske – etničko čišćenje Hrvata u funkciji genocida

Etničko čišćenje Hrvata s područja Hrvatske koje su Srbi okupirali i namjeravali pripojiti Velikoj Srbi bilo je organizirano u Beogradu na osnovama četničkih planova koje je zacrtao Stevan Moljević još u NDH. Zbog toga su u etničkom čišćenju Srbi ubijali, silovali, mučili, palili sela, rušili crkve, uništavali groblja, pljačkali s namjerom – uništenja Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva.

Na dan 22. listopada 1991. registrirano je 320.000 prognanika s okupiranih područja Hrvatske ili gradova i mjesta koje su bili na udaru zločinačkog srbijanskog topništva.

Tijekom 1991. srpske snage okupirale su gotovo trećinu teritorija RH (oko 17 000 km2, od ukupno 56 538 km2 kopnene površine RH). S područja koje su nadzirale srpske snage ubijeno je ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, čak i Srbi koji nisu podržali velikosrpsku politiku, a hrvatska je kulturna i crkvena baština opljačkana i razrušena, piše Hrvatski vojnik

Početkom 1992. pod srpskom okupacijom nalazilo se 1072 naselja u RH: hrvatsko Podunavlje 123, zapadna Slavonija 58, Banovina 245, Kordun 227, Lika 179, Dalmacija 240 (Dražen Živić, Demografski okvir i gubici, Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, 451).

Srbija uzrok najveće prognaničko-humanitarne krize nakon II. svjetskog rata

Agresija na Republiku Hrvatsku 1991., a potom u 1992. i na Bosnu i Hercegovinu, izazvala je najveću prognaničko-izbjegličko-raseljeničku i humanitarnu krizu u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Na stotine tisuća ljudi moralo je napustiti svoje uglavnom razorene domove s neizvjesnim mogućnostima i vremenom povratka. Prvi prognanici u Hrvatskoj pojavili su se u proljeće 1991. godine. To su osobe koje su morale napustiti svoj dom prisilno zbog pritisaka i terora dijela pobunjenih Srba.

Masovni progon Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva započeo je početkom srpnja 1991. kad je velikosrpski agresor napao i potom spalio mjesto Ćelije kod Vukovara te prognao oko 200 njegovih stanovnika. U srpnju 1991. godine u Hrvatskoj je registrirano već 30 000 prognanika, a egzodus stanovništva uzrokovan napadima srpskih snaga nastavljen je protjerivanjem stanovništva, uglavnom Hrvata, s Banovine, Korduna, istočne Slavonije, zapadne Slavonije, zapadnog Srijema, Baranje, dalmatinskog zaleđa – Drniša, Knina… Prizor evakuacije prognanika iz Dalja, Erduta i Aljmaša 1. kolovoza 1991. rijekom Dravom iz Aljmaša prema Osijeku obilježio je početak velike prognaničko-izbjegličke i humanitarne krize u Hrvatskoj.

Izgon djece, žene i staraca iz Aljmaša u službi genocida Srbije nad Hrvatima

Krajem 1991., u vrijeme kad je cijela Hrvatska bila izložena agresiji, Vlada RH osnovala je Ured za prognanike i izbjeglice, s ciljem organizacije skrbi za prognanike. Tad je u Hrvatskoj već bilo oko 536 000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snga. Prema uredbi Vlade RH o statusu prognanika i izbjeglica (Narodne novine 64/1991, 3. 12. 1991.), osobi koja je s ratom ugroženog područja na teritoriju Republike Hrvatske samostalno ili organizirano napustila mjesto prebivališta da bi izbjegla neposrednu opasnost za život pred agresijom i drugim oružanim akcijama može se priznati status prognanika odnosno izbjeglice. U smislu te uredbe, prognanik je osoba koja je s jednog područja Republike Hrvatske izbjegla na drugo područje Republike Hrvatske, a izbjeglica je osoba koja je izbjegla u inozemstvo

Egzodus Hrvata iz Vukovara – krv, suze i smrt

Tijekom 1992. Ured se dodatno skrbi i o tisućama izbjeglih Hrvata i Muslimana-Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine i Hrvata iz SRJ. Prema izvješću Vlade RH iz 1998., “u 1992. zabilježen je maksimum humanitarne krize u Hrvatskoj s oko 800 000 prognanika (iz Hrvatske, op. a.) i izbjeglica (iz BiH i SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore, op. a.), što je bilo više od 15 % ukupnog stanovništva Hrvatske” (“Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba”)

S obzirom na dostupne podatke o broju prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj na kraju 1992. (1. prosinca 1992. u Hrvatskoj je bilo 663 493 prognanika i izbjeglica: 260 705 prognanika i 402 768 izbjeglica) u broj od oko 800 000 vjerojatno su bile uključene i osobe koje su izbjegle u inozemstvo. Naime, procjenjuje se da je izvan Hrvatske, u inozemstvu, uglavnom u zapadnoeuropskim zemljama, 1991. bilo oko 148 000 izbjeglica iz Hrvatske; 1992. oko 136 000; 1994. oko 98 000; te 1997. oko 49 000 i 1998. oko 42 000.

Prema podacima iz Prijedloga nacionalnog programa povratka prognanika i izbjeglica Vlade RH od 14. srpnja 1994., sredinom siječnja 1992. u Hrvatskoj je bilo oko 700 000 prognanika i osoba izbjeglih s područja zahvaćenih ratom (od tog je broja približno 150.000 privremeno utočište pronašlo u inozemstvu), a nakon početka rata u Bosni i Hercegovini više od 600 000 izbjeglica iz BiH (425 000 Muslimana, 170 000 Hrvata i 5000 osoba drugih narodnosti). (I. Rogić i sur., Progonstvo i povratak: psihosocijalne i razvojne odrednice progonstva i mogućnost povratka hrvatskih prognanika, Zagreb, 1995., str. 50-52).

Pogledajte kako Hrvatska vojska dijeli hranu i piće Srbima nakon Oluje

Izvor: narod.hr

Obilježena osma godišnjica početka prosvjeda hrvatskih branitelja

„U proteklih sedam godina bilo je mnogo događaja značajnih ne samo za hrvatske branitelje, nego i za hrvatsko društvo u cjelini, no unatoč svim izazovima i poteškoćama s kojima smo se suočavali naše ministarstvo radilo je u korist hrvatskih branitelja,“ kazao je Đuro Glogoški i zahvalio djelatnicima Ministarstva hrvatskih branitelja te posebno ministru Medvedu na suradnji i potpori

Sedma godišnjica početka prosvjeda hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji u Zagrebu, koji je trajao 555 dana, obilježena je 20. listopada 2021. ispred Ministarstva hrvatskih branitelja, a obilježavanju su nazočili potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved sa suradnicima te predstavnici Udruge 100%-tnih HRVI I. skupine i drugih udruga iz Domovinskog rata.

Tim povodom polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća kod spomen-obilježja podignutog u sjećanje na Nevenku Topalušić, hrvatsku braniteljicu i 100%-tnu HRVI koja je preminula tijekom prosvjeda, odana je počast svim poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.

„Neizmjerno je važno očuvati sjećanje na našu Nevenku Topalušić kao simbol vremena i okolnosti koje su dovele do toga da hrvatski branitelji i najteži ratni vojni invalidi prosvjeduju pred resornim ministarstvom,“ kazao je ministar Tomo Medved, dodavši kako je u to vrijeme, kao i u Domovinskom ratu, bilo važno zajedništvo koje se očuvalo i do danas.

„Sve što smo postigli u proteklih pet i pol godina, rezultat je našeg zajedništva. Mi smo jedan tim, partneri i prijatelji,“ zaključio je ministar, istaknuvši da Ministarstvo hrvatskih branitelja nije samo administrativno tijelo Vlade, nego ima puno širu misiju, te dodao kako sve to ne bi bilo moguće bez potpore predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i cijele Vlade.

I ovom prigodom istaknuo je kako je pronalazak osoba nestalih u Domovinskom ratu prioritet, a briga o zdravlju hrvatskih branitelja zadaća svih nas. „Puno toga smo zajedno postigli, a puno nam još predstoji,“ zaključio je ministar te pozvao sve na nastavak suradnje u partnerstvu i zajedništvu koje je recept i jamstvo našeg uspjeha.

U ime Udruge 100%-tnih HRVI I. skupine i članova njihovih obitelji okupljenima se obratio predsjednik udruge Đuro Glogoški. Zahvalio je svima koji su došli odati počast Nevenki Topalušić, kao i svima koji su im pružali potporu tijekom prosvjeda koji je započeo prije sedam godina.

„U proteklih sedam godina bilo je mnogo događaja značajnih ne samo za hrvatske branitelje, nego i za hrvatsko društvo u cjelini, no unatoč svim izazovima i poteškoćama s kojima smo se suočavali naše ministarstvo radilo je u korist hrvatskih branitelja,“ kazao je Glogoški i zahvalio djelatnicima Ministarstva te posebno ministru Medvedu na suradnji i potpori.

Ukazao je na važnost donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskim braniteljima kojim se poboljšavaju prijašnje zakonske odredbe i ubrzava postupak vezan uz HRVI. Pohvalio je i donošenje Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, istaknuvši kako su civilni stradalnici i invalidi također dali svoj doprinos u Domovinskom ratu, a prisjetio se i umrlih hrvatskih branitelja.

Glogoški je ujedno prenio dojmove nedavnog posjeta Veteranskom centru Šibenik, zaključivši kako je to centar budućnosti, te i na tom projektu zahvalio resornom ministarstvu i ministru Medvedu, izrazivši nadu da će biti još mnogo projekata u korist hrvatskih branitelja i ratnih vojnih invalida na kojima ćemo zajedno surađivati.

Nakon polaganja cvijeća i paljenja svijeća okupljeni su izmolili krunicu, a potom je u Crkvi Sveta Mati Slobode služena misa za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

U Vukovaru obilježena 31. obljetnica pogibije generala Blage Zadre

„Na nama je prema vrijednostima koje je živio i promicao Blago Zadro, stvarati bolju perspektivu naše domovine, stvarati ozračje gdje su hrvatski branitelji i Domovinski rat najsnažniji temelj samostalne i neovisne Republike Hrvatske,“ poručio je ministar Medved

U Vukovaru je u 16. listopada 2021. obilježena 30. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, na kojoj je potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved bio izaslanik predsjednika Vlade.

Uz obitelj generala Zadre te obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, obljetnici su nazočili izaslanik predsjednika RH general-bojnik Željko Živanović, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Nikola Mažar, ministar obrane Mario Banožić, zamjenik glavnog ravnatelja policije Željko Prša, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Zvonko Milas, vukovarsko-srijemski župan Damir Dekanić, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, zadnji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković, saborski zastupnici, predstavnici udruga iz Domovinskog rata i branitelji Vukovara, kao i brojni građani koji su došli iz svih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata izaslanstva su odala počast polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na grobu general-bojnika Blage Zadre i bojnika Alfreda Hilla, prvog zapovjednika Vojne policije u Vukovaru koji je također poginuo 16. listopada 1991. Molitvu na groblju predvodio je fra Slavko Milić, župnik Župe sv. Josipa Radnika, a misa zadušnica služena je u crkvi Gospe Fatimske u Borovu naselju.

Na čuvenoj Trpinjskoj cesti kod spomen-biste general-bojnika Blage Zadre održan je prigodan program “Heroj Trpinjske ceste”, a prigodnim govorom okupljenima se obratio i ministar Tomo Medved.

„Blago Zadro živio je sadržajan život prepun vrlina, život usmjeren ka svojoj obitelji. Ali i prije rata do izražaja je dolazila njegova ljudska dimenzija, najprije u radnom kolektivu, u kojem je okupljao ljude oko sebe – prijatelje, kolege, radnike, žitelje Vukovara. U najavi velikosrpske agresije koja će uslijediti, uključio se aktivno i u politički život. Prepoznat među svojim narodom kao čovjek s autoritetom, Blago je pozvao sve ljude da se uključe u stvaranje Hrvatske i njezine bolje perspektive,“ prisjetio se Medved Zadrine prijeratne uloge.

„Nažalost, nije imao priliku graditi bolju budućnost u miru, nego se aktivno uključuje u organiziranje obrane svoga Vukovara. I tu njegove vještine upravljanja ljudima, koordiniranja i prepoznavanja prioriteta dolaze do izražaja, ali i njegova hrabrost i odlučnost. U jednoj osobi toliko vrlina koje su mu omogućile da okupi i druge domoljube kako bi zajedno branili svoj grad i svoju domovinu,“ istaknuo je.

Podjsetio je da na današnji dan, uz generala Zadru, komemoriramo i žrtvu prvog zapovjednika Vojne policije bojnika Alfreda Hilla te vukovarskog branitelja Zvonka Mlinarića, sjećamo se svih naših hrvatskih branitelja koji su dali sebe, svoje živote i dijelove tijela za slobodu koju danas uživamo.

„Na nama je, dragi prijatelji, prema vrijednostima koje je živio i promicao Blago Zadro, stvarati bolju perspektivu naše domovine, stvarati ozračje gdje su hrvatski branitelji i Domovinski rat najsnažniji temelj samostalne i neovisne Republike Hrvatske. I Vladi Republike Hrvatske žrtva Blage Zadre, kao i svih hrvatskih branitelja, inspiracija je i usmjerenje na koji način promišljati, prepoznavati i donositi odluke,“ poručio je ministar Medved.

Izrazio je zadovoljstvo što su se Blagi Zadri došli pokloniti ratni zapovjednici i branitelji Vukovara, kao i prijatelji iz cijele Hrvatske Bosne i Hercegovine koji svake godine dolaze kako bi izrazili zahvalu velikom čovjeku koji se zbog svog doprinosa u obrani domovine može svrstati u red hrvatskih povijesnih velikana.

„Blago je pripadao našoj generaciji koja je dobila povijesnu priliku ostvariti san našeg nacionalnog bića, stvoriti samostalnu i suverenu Hrvatsku. I zato, čuvajmo ju, dajmo svaki dan najbolje od sebe, dajmo svoj doprinos da bude onakva kakvu je želio Blago Zadro i svi naši poginuli, nestali i umrli hrvatski branitelji,“ kazao je Medved te podsjetio kako Hrvatska još uvijek traga za 1856 osoba iz Domovinskog rata, istaknuvši kako je pronalazak naših nestalih naš prioritet na kojem predano radimo te pozvao sve da pomognu kako bi obitelji nestalih napokon saznale istinu o sudbini svojih najmilijih.

„Nakon 30 godina, kad zastanemo na trenutak i proanaliziramo što smo sve kao narod proživjeli i kakvu smo žrtvu podnijeli, možemo zaključiti da je Hrvatska  realizirala većinu svojih strateških ciljeva, ali važno je da sačuvamo svoje zajedništvo, to je naše najveća snaga, da budemo ponosni na ono što smo kao narod postigli. Puno je toga što nam još predstoji, i zato nam treba mudrosti da prepoznamo prioritete i nađemo načina kako ćemo odgovoriti na sve nove izazove. Ali važno je da ne gubimo optimizam i da se hrabro suočimo sa svim izazovima i odgovornostima koji su pred nama,“ poručio je ministar Medved.

Priogdnim govorima okupljenima su se obratili i izaslanici predsjednika Republike i predsjednika Hrvatskog sabora te predsjednik Savjeta za branitelje Grada Vukovara, a na kraju su svi zajedno odali počast i na mjestu pogibije generala Zadre, gdje su također zapaljene svijeće u spomen na legendarnog ratnog zapovjednika s Trpinjske ceste.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Na današnji dan: Masovni progon Hrvata s područja Srijema – je li itko osuđen za to?

Najrašireniji oblik genocida nad Hrvatima 1991. godine bio je masovno etničko čišćenje i protjerivanje svih Hrvata, čak i na područjima gdje nije bilo rata. Tako je ispražnjen od Hrvata cijeli grad Ilok, a i sva okolna hrvatska sela. U strategiji velikosrpskog i četničkog genocida, Hrvati su ubijani i protjerani iz niza mjesta gdje uopće nije bilo rata: Beli Manastir, Benkovac, Obrovac, Knin, Glina, Hrvatska Dubica i sva druga mjesta gdje je kročila čizma srpskog vojnika.

Srpska vojska je bila poznata po masovnim etničkim čišćenjima, ubijanjima, silovanjima i protjerivanjima civila s ciljem stvaranja Velike Srbije još od Balkanskih ratova prije 100 godina kada su žrtve bili Albanci Kosova, Makedonije i Albanije. Kasnije je ta četnička strategija provedena u Crnoj Gori, a u II. svjetskom ratu u NDH, Sandžaku i Crnoj Gori.

Dana 16. i 17. listopada 1991. srijemski grad Ilok potpuno je ispražnjen od njegovih stanovnika Hrvata.

Etničko čišćenje na rasističkoj osnovi mržnje prema jednom narodu, 46 godina nakon propasti nacizma, napravila je srpska vojska predvođena JNA.

JNA, koja je, u stvari, trebala štititi ugrožene Hrvate u Iloku od prijetnji Srba iz Srbije i Slavonije koji su već počeli ubijati po Hrvatskoj. No, zašto 29 godina DORH nije podnio tužbe protiv vrha JNA i vrha Srbije za etničko čišćenje i genocid u Iloku i čitavom Srijemu?

Grad su okružile postrojbe JNA spremajući se razoriti ga umjesto obraniti ga od podivljalih paravojnih jedinica Srba koji su već napravili stravične pokolje u Lovasu, Šarengradu, Tovarniku, Bapskoj i ostalim mjestima iločkog kruga.

Najbliži slobodni teritorij Iloku u tom trenutku bio je udaljen čak 25 kilometara. Zbog toga je nevino civilno hrvatsko stanovništvo pod prijetnjom smrti bilo prisiljeno napustiti Ilok.

Tako je iz Iloka krenula kolona više od 5000 ljudi – civila, staraca, žena i djece – morali su napustiti svoj grad Ilok samo zato što su Hrvati. Oni kreću na put dugačak više od 40 km u Lipovac, prvo slobodno mjesto u Hrvatskoj. Još brojni su izašli iz obruča na druge načine, tako da je protjerano gotovo 8000 Hrvata.

Za ovaj zločin genocida je trebao odgovarati cijeli vojni vrh JNA i politički vrh Srbije, kao i parlamentarci u Srbiji koji su bili organizatori paravojnih postrojbi. Te postrojbe su ubijale u Iloku, Mohovu, Bapskoj, Šarengradu i Lovasu. No, osuđen je samo potpisnik dokumenta o iseljavanju u Šidu Dragoljub Anđelković u Osijeku 2001. godine (naravno, nedostupan hrvatskom pravosuđu). U presudi Anđelkoviću piše da mu je „za počinjenje kaznenog djela genocida utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, a za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kazna zatvora u trajanju od 20 godina, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina“.

Ako je hrvatsko pravosuđe za Ilok i strahote koje su tamo doživjeli Hrvati presudilo genocid, sigurno ga nije organizirao osobno i samo Dragoljub Anđelković. Što je bilo vrhom zločinačke organizacije zvane JNA na čelu s Veljkom Kadijevićem, Blagojem Adžićem i drugima – pitanje je za DORH i hrvatske institucije?

Izvor: narod.hr