Borislav Kostović, za obitelj i prijatelje – Boro, jedino dijete Danice rođ. Dragun i Ante Kostovića rođen je 24. prosinca 1962. godine u Vinkovcima, a po majci, iz njenoga drugog braka, Borislav će imati i mlađeg brata Davora.
Osnovnu školu Borislav je pohađao je u Borovu naselju u OŠ Braća Đurđević u kojoj se danas nalazi Ekonomska škola Vukovar, a srednju, za obućarskog tehničara, u COUO Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja odlazi u ondašnju JNA, prvo u Čitluk, Bosna i Hercegovina, potom u Ulcinj, Crna Gora, da bi se po odsluženju redovnog vojnog roka zaposlio u Tvornici gume i obuće Borovo, pogon Nova obućara.
U mladosti, dugi niz godina rekreativno će igrati rukomet, a u Župi sv. Josipa radnika, u tadašnjem pastoralnom centru na Krivoj Bari, u bendu koji se okupljao pod okriljem župnika o. Flavijana Šolca, svirat će bubnjeve, po čemu ga mnogi i danas pamte. Godine 1984. Boro će oženiti Snježanu rođ. Suljada koja će im godinu dana kasnije roditi kćerku Luciju, a 1989. Snježana im rađa još jednu djevojčicu, Anu. Mlada obitelj živjet će u zajedničkom kućanstvu sa Snježaninim roditeljima u prigradskom naselju Lužac, a svoju vlastitu kuću, u samo praskozorje ratnih zbivanja, završavat će na istom placu, na dijelu čestice koju im je darovao Snježanin otac.
U ožujku 1991. godine Borislav Kostović završit će tečaj za policajca, te će započeti s radom kao pozornik u tadašnjoj Policijskoj postaji Vukovar. Oni koji su ga poznavali, osobito njegove radne kolege iz policije, istaknut će kako je bio zanimljiv i duhovit čovjek, odgovoran policajac i osoba u koju su se mogli pouzdati kako će ispuniti svaku, pred njega postavljenu zadaću.
Umirovljeni djelatnik MUP-a Vlado Iljkić, reći će: “Dobro se sjećam Borislava, radio je kao pozornik, u patrolama, a povremeno je vozio i interventno vozilo. Sve što je trebao, odradio je profesionalno, nikada ne postavljajući pitanje zašto baš on mora nešto odraditi, osobito kad je već postajalo opasno odlaziti u noćne patrole u određena sela. Sve što mogu reći o njemu, kao čovjeku i kolegi, najbolje je“. Također, njegov nekadašnji kolega Danijel Salopek, dodat će:
“Bio je sjajan momak, baš ljudina“, a Mato Džigumović, Borin zapovjednik na položaju koji su držali na Lušcu, istaknut će: “Borislav je bio vedar čovjek, pravi domoljub, taj te ne bi ostavio, nema šanse. Nas trinaestorica djelatnika MUP-a, od 6. rujna držali smo položaj na Lušcu koji se nalazio na glavnoj ulici, u zadnjoj kući s desne strane, prije križanja kod mosta. Na Lušcu je doista bilo teško, ne samo zbog stalnih napada iz različitih smjerova, osobito iz smjera Đergaja, nego i zbog dijela stanovnika Lušca koji su ostali u naselju, a djelovali su kao tzv. peta kolona.
Kao i svi mi, Boro je bio neprestano angažiran, postajalo je sve teže i nama i drugim, osobito domaćim braniteljima ovog naselja. Krajem rujna, 24./25. Boro i ja smo otišli pred dragovoljce iz Đakova koji su nam Kukuruznim putem iz smjera Bogdanovaca dolazili u ispomoć. Dio njih je ostao s nama, raspoređen po različitim položajima, a dio je otišao u Borovo naselje i na Budžak. Noć 15./16. listopada, pod okriljem mraka, dvjestotinjak četnika nam je uspjelo ući u naselje, a domaći pobunjeni Srbi uz pomoć kojih je to i organizirano, su ih dočekali. Uslijedio je jedan od najtežih dana, ne samo za nas, nego za cijeli Vukovar. U sveopćem napadu koji je 16. listopada tadašnja JNA potpomognuta srpskim paravojnim snagama i četnicima otpočela na grad, poginulo je desetine branitelja i civila, uključujući Blagu Zadru te zapovjednika vojne policije, Alfreda Hilla. Ipak, u poslijepodnevnim satima uspjeli smo ih potjerati, a onda smo još 5-6 dana pretraživali teren. U međuvremenu, u jeku napada, žureći s jednog položaja na drugi, Borislav na kojeg si se uvijek mogao osloniti kako će ti pohitati u pomoć, ranjen je u nogu. Metak ga je pogodio u petu i izašao kroz potkoljenicu. Prevezen je u bolnicu, zajedno s još nekim ranjenicima“.
Jedan od domaćih branitelja Lušca, Zdravko Krnjić, i sam ranjen toga dana, ispričat će: “Borislav nam je donosio municiju koja nam je nestajala. Nije znao da su u jednu kuću već ušli četnici i kada su zapucali, teško je ranjen. Poslije su ljudi pričali da nije bilo Gene Bandić koja ga je nadljudskom snagom izvukla iz automobila i odvukla u zaklon, sigurno bi ga već tamo dokrajčili ili bi se kao ranjeni Stjepan Ferinac sam ubio da im ne padne u ruke. Nakon što se malo smirilo, Antun Zdravko Vidaković je mene i još jednog ranjenika utrpao u auto, a onda usput pokupio i Boru, te nas svu trojicu odvezao u bolnicu. Ženi koja ga je izvukla iz automobila, nakon pada Lušca 2. studenog, pred mjesnom školom strijeljan je maloljetni sin, petnaestogodišnji Josip Bandić“.
Nakon sloma obrane grada i ulaska tzv. JNA i srpskih paravojnih snaga i četnika u vukovarsku bolnicu, Borislav Kostović, zajedno s ostalim ranjenicima deportiran je na farmu Ovčara, gdje su nakon neljudskog iživljavanja nad njima, nemilosrdno pogubljeni i bačeni u masovnu grobnicu.
Borislavova supruga Snježana Kostović, ispričat će: “Boro je djecu i mene 2. kolovoza izveo iz Vukovara, te nas dovezao do autoputa gdje smo prešli u drugo vozilo, k susjedima koji su nas dalje odvezli. Dan prije negoli će ih zarobiti, javio se iz vukovarske bolnice telefonom u svekrvinu kuću u Rijeci, tamo smo se nalazili te rekao da ih pakiraju i da se vidimo taj isti dan ili sutradan. Tada smo se posljednji put čuli. Naša prijateljica koja je radila u bolnici, Zdenka Žulj, rekla mi je da je Boro izašao na štakama i da je bio obučen u svijetloplavu trenirku. Čekali smo ga, a on nije dolazio. Nismo imali nikakvih informacija, tražili smo ga preko Crvenog križa, nema gdje nismo pisali i što sve nismo pokušavali, ali ništa nismo saznali. Jedan njegov rođak koji je tada živio u Srbiji, išao je u Sremsku Mitrovicu, u logor, pitati za njega, iako je to bilo jako opasno, no i to je bilo bez rezultata. U međuvremenu, ne znajući za njegovu strašnu sudbinu, nisam znala ni za sudbinu mojih roditelja koji su ostali u svojoj kući na Lušcu. Nisam imala ni od njih nikakvih vijesti, ništa se nije znalo što se dogodilo s mještanima hrvatske nacionalnosti i drugim nesrbima koji su padom Lušca, 2. studenog”., tamo zarobljeni. Čim su u okupiranom Vukovaru uspostavljene telefonske linije, uspjela sam preko nekih ljudi saznati broj naših prvih susjeda koji su tamo ostali. Prije rata smo toliko bili obri da između kuća nismo imali ni ogradu. Nazvala sam, javio mi se danas pokojni Boro Mišić i čim je čuo što pitam, opsovao mi je mrtvog oca i majku. Na najstrašniji način sam saznala da su mi roditelji ubijeni. Ipak, zvala sam ponovo i molila da sačuvaju album s fotografijama s moga i Borinog vjenčanja koji mi je njihov sin, na moje nagovaranje, kasnije prodao za tristo ondašnjih maraka. Od jedne žene koja je preživjela, a bila je školska prijateljica moga oca, saznala sam kako se mještanin Ljubomir Vejić koji je okolo hodao s arkanovcima i presuđivao dojučerašnjim susjedima, pripit pohvalio pred osobama među kojima je bila i ona: “Boru nismo našli, ali ni stari više nikad neće ići u crkvu”.
Ljubica Suljada rođ. Resjan (1924.) i Josip Suljada (1919.), slomom obrane Lušca i ulaskom četnika i arkanovaca u naselje, sa susjedima koji su zajedno s njima potražili sklonište u podrumu Snježanine i Borislavove nove kuće, njih ukupno dvanaest, nemilosrdno su strijeljani i pokopani u istom dvorištu, odakle su asanacijom terena iskopani, te preneseni na vukovarsku ciglanu gdje se vršila identifikacija tijela, a potom pokopani u masovnoj grobnici na Novom groblju Dubrava. Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice, oboje su identificirani te pokopani, Ljubica 6. lipnja 1998, a Josip tjedan dana kasnije, 13. lipnja, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, kao civilne žrtve rata. Za taj ratni zločin, nitko do danas nije odgovarao.
Snježana Kostović, nastavit će kroz suze:
“Kada su nas pozvali na sastanak u Zagreb, bilo je to četiri mjeseca prije negoli smo pozvani na identifikaciju, a zvali su nas kako bi nas pripremili, znala sam da je na Ovčari pronađen i moj Boro. Na Šalatu, na Zavod za sudsku medicinu, otišla sam s prijateljicom koja je Borislava među posljednjima vidjela živog i koja mi je rekla što je nosio na sebi. Pokazali su mi fotografije posmrtnih ostataka, odmah sam znala da je to on. U džepu je imao sačuvane i dokumente i novčanik. Ipak, inzistirala sam da vidim i tijelo. Kada su otvorili vreću, na truplu je još uvijek bila svijetloplava trenirka koju smo zajedno kupili. Nije bilo nikakve sumnje da je to on“.
Nakon potvrđene identifikacije, posmrtni ostaci Borislava Kostovića pokopani su na Poljani poginulih branitelja na Splitskom groblju Lovrinac. Kada je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici te deportiran na stratište Ovčara gdje je zločinački ubijen, Borislav Kostović, suprug, otac, sin i brat, imao je dvadeset i osam godina. Borislave, nismo te zaboravili.
Izvor: direktno.hr