Nakon nebrojenih pokušaja sa SFRJ i Srbijom, Slovenija za Rusiju predstavlja logičan odabir saveznika. I nije to iz ljubavi i prijateljstva slovenskog i ruskog naroda, nekakvog panslavenstva – takva ljubav i prijateljstvo jednostavno ne postoje – nego zbog interesa, što je u globalnoj politici više nego dovoljno.
Sličan je status tihog ljubimca u Putina uživala i Milanovićeva srpsko-hrvatska Vlada. Rusija dobro miriši i zna gdje su još uvijek na snazi stari dogovori bratskih komunističkih partija i nikad iskorijenjena rusofilija. To je svakako Slovenija u kojoj još uvijek svime upravlja posljednji od stare sovjetske garde, komunistički patrijarh Milan Kučan, (na)slijednik „čuvenih“ slovenskih partijskih tvrdolinijaša: Kidrića, Ribičića, Dolanca.. da spomenem smo neke. Uz Republiku Hrvatsku, Slovenija je jedina tranzitna država u kojoj nije sprovedena baš nikakva lustracija pa komunističke strukture u punom sastavu upravljaju cjelokupnim društvenim, političkim i gospodarskim životom. Čak je i Janez Janša, razvikani antikomunist i negdašnji premijer, bio dobio komunističku infekciju i s njima ušao u opasan kompromis koji ga je koštao skandala i zatvora.
Republika Slovenija je od samog početka, tj. od prvih demokratskih izbora 1991. godine, pripremano rusko kukavičije jaje u euroatlanskim integracijama: u Europskoj Uniji i NATO-u. I kako god se stranke na vlasti i političari u Sloveniji mijenjali, na vlasti je ustvari stalno Milan Kučan i nekoliko njegovih pouzdanika tvrdolinijaša, neformalni Politbiro, koji kadrovira: bira političare i dužnosnike iz odabranih obitelji, iz provjerenog legla stalno izvlači stara/nova kadrovska rješenja.
Josif Staljin još je 1944. godine preko diplomatskih emisara predlagao Anti Paveliću priznanje NDH i jamčio opstanak iste nakon svršetka 2. Svjetskog rata, samo ako Poglavnik legitimno dozvoli prolaz ruskih armija, prije svega tenkovskih divizija, do Trsta. Rijeka, Koper, Trst, Savudrijska vala… sve je to blizu i jedan te isti akvatorij u srcu Europe. Staljin nije mogao pitati za luku Koper, ona tada još nije postojala. Za ondašnji SSSR, Tršćanski zaljev je itekako toplo more u samom srcu Europe, uostalom kao i za današnju Rusiju, regionalnu azijsku silu koja je još uvijek bez europskog izlaza na Sredozemno more. Nakon više od dvijesto godina uzaludnih napora to je očito jako frustrirajuće za imperijalne apetite Moskve.
Zato je ondašnji hrvatski predsjednik Vlade, Ivica Račan, uz pomoć svog prisnog prijatelja Damira Vrhovnika, angažirao Pavla Komadinu, profesora s riječkog Pomorskog fakulteta koji je nacrtao i Sloveniji ponudio „dimnjak“ posred Savudrujske vale, tobožnji slovenski izlaz na otvoreno međunarodno more. Damir Vrhovnik je kao direktor remontnog brodogradilišta Viktor Lenac, poslije i njegov vlasnik, sudeći prema tvrdnjama upućenih, u svakom je trenutku imao na dokovanju ili mrtvome vezu barem jednu rusku brodicu-ribaricu, koja je ustvari bila ruski špijunski brod s uređajima za elektronsko izviđanje i prisluškivanje.
Jasno da Sloveniji tada, a pogotovo od kad su i Slovenija i Hrvatska punopravne članice EU, taj „dimnjak“ ne treba i predmet je smutnje. Ali treba Rusima, tim više jer je prije dvije godine Crna Gora odbila mogućnost da uz dugogodišnji ugovor i novčanu nadoknadu dio luke Bar i/ili Bila ustupi Rusima; otklonila i namanju mogućnost da ruskoj floti bilo što na svojoj obali ustupi.
U posljednje vrijeme Rusi su kretali u dva pravca: prema Hrvatskoj preko Vesne Pusić i Anta Kotromanovića, tako su se ubacili u vojarnu Kovčanje na Malom Lošinju (vlasništvo Ministarstva obrane), i prema Sloveniji. Godinama su se dodvoravali Sloveniji laskajući joj tradicionalnim prijateljstvom iz Prvog svjetskog rata?! Sjetimo se samo onih besmislenih ceremonija rusko-slovenskog prijateljstva na prijevoju Vršiču, pa obnovljene ruske kapelice, lanjski dolazak Dmitrija Medvjedeva, sada najavljen posjet predsjednika Putina prijateljskom (i susjednom?) narodu Slovenije?!
Međutim, kad je zahvaljujući hrvatskim saveznicima pokušaj „dimnjaka“ kompromitiran i propao kroz neuspjelu arbitražu, sada se Rusija pokušava „komercijalno“ ubaciti u luku Koper pa ih brine protočnost i kapacitet željeznice iz Kopra prema unutrašnjosti(?) štogod ta unutrašnjost značila. Spremni su finacirati poboljšanje željezničke otpreme, učinkovitost kontejnerskih blok-kompozicija, svega, ne bi li se nekako dočepali svog dijela koparske luke, koncesije na bescarinsku zonu u kojoj bi mogli raditi što hoće.
To je odgovor što Rusija ima s financiranjem modernizacije slovenskih željeznica – nema nikakve, ali strateškim investiranjem u slovenske željeznice stječe prava na dio luke Koper. To je tema službenog posjeta Karla Erjaveca ruskom ministru prometa Nikolaju Nikoforovu. Da ne bi bilo pogrešnih koraka i nespretnih izjava, prije toga primljen je kod Sergeja Lavrova, ruskog šefa diplomacije. Sve je to najava skorašnjeg službenog i prijateljskog posjeta predsjednika Putina Sloveniji: državi koja preko svog ministra Erjavca poručuje da su sankcije Europske Unije Rusiji besmislene. Sloveniji je dojadilo biti srbijanski sluga, a to je i besmisleno kad Srbija sve otvorenije najavljuje zaokret prema euroatlantskim integracijama. Stoga “dežela” sada traži većeg i jačeg saveznika sličnih obilježija kakva je Srbija ranije imala.
Ruska državna investicija vrijedna 1,5 milijarde eura u izgradnju duplog kolosjeka Koper – Divača je besmislena, osim ako se u Divači gradi nešto opako bitno o čemu javnost nema pojma.
I:hrsvijet.net