Tehnička vlada na odlasku nije uspjela učiniti mnogo, no napravila je nešto što se može usporediti s ponajboljim državničkim potezima pokojnoga Franje Tuđmana. Uza svu jalovost, posvađanost i nefunkcionalnost, što je i dalje bolje od nepotizma, korupcije i kriminala bivše Milanovićeve vlade, ovu ćemo vladu moći pamtiti, ako ništa, po jednom dobrom potezu – izmjeni i reviziji obrazovne reforme.
Nevažno je, radilo se o pritisku javnosti, Šustarovoj odluci, spletu okolnosti ili uplivu Providnosti, obrazovni je sustav, odnosno budućnost naše djece je spašena.
Kao što su bjesnili i pjenili na Zlatka Hasanbegovića, još su gnjevniji bili na Šustara jer su u njemu vidjeli onoga koji je zaustavio, bez ustručavanja rečeno, jugoslavenski obrazovni blud u režiji Milanovića, Jovanovića, Budaka i Jokića. Posebno je, pak, fascinantno što su sami postavili sebi odane kadrove na rukovodeće položaje, a to su sve ponajbolji đaci, školovani na Engelsu, Kardelju i Pol Potu. I takve su onda proglasili “nepristranima”, “neovisnima”, “stručnima” i politički neobojenima.
Kad na predstojećim izborima ljudi budu davali povjerenje pojedinim političkim opcijama, neka pogledaju svoju djecu (koje je sve manje) i neka zaključe žele li dati glas onima koji su pokušali, a možda još i uspiju, ozbiljiti ideološki obojene, anacionalne ideje Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića i Dragana Markovine te njihova mentora Nevena Budaka, posljednjeg partijskog sekretara na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Neka se zapitaju zašto je u tri mjeseca nakon puštanja u javnost nacrta obrazovnog kurikula na raznim tribinama i stručnim skupovima, na mnogim portalima, u pregršt radova, mišljenja i osvrta više kritika na račun kurikula nego što je uopće materije samog kurikula?
Također, neka se prisjete svih zaklinjanja da su ti “neovisni” ljudi odabrani “de lege artis”, a onda Milanović izjavi: “Ja sam osobno formirao tu skupinu. Imali smo strategiju znanosti i obrazovanja, na čelu te grupe je bio profesor Budak.“
Odakle uopće Zoranu Milanoviću stručnost za odabir ljudi koji će provoditi reformu cjelokupnog obrazovnog sustava jedne zemlje? Nema stručnosti – važna je samo partijska podobnost, što je potvrdio i svojom najnovijom izjavom izborne strategije: „Tu je i obrazovanje, kurikularna reforma koju je HDZ zamalo zatro… U Zagrebu je 30 tisuća ljudi izašlo na Jelačić plac, ne protiv, nego za. Nastavit ćemo, to je naše dijete.“
Da je kojim slučajem to Milanovićevo „dijete“ „odraslo“, nedvojbeno bi postalo bi krvnikom naše svekolike djece t.j. buduće hrvatske intiligencije.
S druge strane, o različitosti odnosa prema reformi obrazovanja se može zaključiti temeljem poredbe dvaju Odluka o osnivanju ekspertne radne skupine (Mornarove od 28. siječnja 2015. i Šustarove od 11. ožujka 2016. godine)
Na prvi se pogled dade primijetiti kako u Odluci koju potpisuje Vedran Mornar ne postoji odredba koja obvezuje (što bi trebalo biti uobičajeno, logično, ali i nužno) ekspertnu skupinu na izradu plana aktivnosti provedbe i izradu izvješća o provedbi plana te izvješća o dosadašnjem radu, dok je u Odluci koju potpisuje ministar Šustar to uredno navedeno u točkama VI i VII.
Nadalje, lako je uvidjeti da je u Odluci koju potpisuje ministar Šustar znatno sužena i skraćena ovlast, odnosno mogućnosti ekspertne skupine, s jednim vrlo, vrlo važnim detaljem; u Mornarovoj Odluci u točki VI piše: „Rad Ekspertne radne skupine uključivat će, ali neće biti ograničen…“ I to je možda najvažnija stvar u cijeloj reformi, odnosno pokazuje ili krajnju perfidnost partijskih ideologa ili pak pravnu nepismenost. Naime, u nomotehnici (umijeće/znanost izrade pravnih propisa) postoje samo dvije vrste nabrajanja – taksativno i primjerično. Taksativno znači točno i specifično, bez mogućnosti širenja ili analogije, dok primjerično, kao što ime kaže, služi kao primjer, dakle ne radi se o konačnom broju prava i obveza. Tom su zavisnom rečenicom: „ali neće biti ograničen“ ekspertnoj radnoj skupini pružene neograničene mogućnosti i to pokazuje komu je stalo do obrazovne reforme, njezine provedbe i primjene, a tko je jednostavno trebao odraditi partijski zadatak uništavanja obrazovnog sustava.
Kao što povijest uči, komunizam je licemjeran i nije mu cilj klasna ili ina jednakost, već novac, što se može vidjeti od „revolucije“ u Rusiji 1917. godine, što je nedvojbeno najveća pljačka u povijesti čovječanstva, no u tomu je dosljedan. Razni su dužnosnici Milanovićeve vlade iz svojih ministarstava crpili novac i uhljebljivali svoje kadrove. Ministarstva kulture, gospodarstva, financija, poljoprivrede, zaštite okoliša, poduzetništva – sve se to koristilo za namirivanje partijskih vojnika i poslušnika, pa ministarstvo obrazovanja nije ništa drukčije prošlo.
Obvezan odlukama i uredbama svojih prethodnika, ministar Šustar je, između ostalog, bio primoran donijeti Odluku o isplaćivanju dnevnica i putnih troškova svih koji su sudjelovali u izradi kurikularne reforme. Neki bi neupućeni promatrač zaključio da je Hrvatska vrlo bogata zemlja, jer dati svakome 2 kune (neto!) po prijeđenom kilometru, to je luksuz dostojan jedne Švicarske. Ako je netko tri puta tjedno putovao od Splita do Zagreba pa natrag, izračunajte sami… Povrh svega, vjerojatno se nikada ne će ni moći saznati koliko je novaca tu dodijeljeno bez nadzora i provjere raznim budacima, jokićima, klasićima i t.d., a takvih je bilo na tisuće.
Zaključno, po ne zna se koji put, pokazano je da se zaista radilo o Milanovićevoj komunističkoj obrazovnoj reformi koja je, osim što je za svrhu trebala raspametiti i zaglupiti odveć raspamećenu i raskalašenu mladež, poslužila i za obrtanje velikog novca s ciljem „financijskog oplemenjivanja“ partijskih podobnika i poslušnika.
Nije li to jučerašnjom izjavom o “obrazovnoj reformi kao djetetu SDP-a” potvrdio i Zoran Milanović?
I:HRsvijet