Nema kraja padu i sramoćenju na hrvatskoj političkoj sceni; tako zvana politička elita i njoj slični likovi samo se trse na javnoj pozornici steći pet minuta slave, prigodice doći na naslovnicu „Glorije“ ili ako sve propadne makar se utješiti zastupničkom mirovinom.
To je ujedno dijagnoza hrvatskih političkih elita danas, zamislite kako pak izgledaju oni neugledni? Isto i jednako! Približno se sramote i tzv. lijeva i s tzv. desna politička opcija. Tako zvana i lažna politička elita lijevog i desnog političkog usmjerenja, jer obije se sramotno koprcaju u postavljenom političkom spektru, u silnoj želji najambicioznijih da se što profitabilnije ugrade u razvikane državne sinekure.
Hrvatske političke elite, čast izuzecima, nemaju osjećaj za općedruštveno dobro, za zajedništvo i državu, njima Hrvatska nije ni u primisli, ni deveta rupa na svirali. Tzv. lijeva politička opcija s SDP-om na čelu je donekle opravdana, oni nisu nikad željeli i nikad priznali samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku pa su njihove opstrukcije i sabotaže donekle razumljive. Dio domoljubnih HDZ-ovaca, koje je Nino Raspudić nedavno ocijenio intelektualno podkapacitiranim, opsjednuti su samim sobom i odrazom svog samodopadnog lika u medijima, pa stoga ne vide da se u javni prostor plasiraju teme koje njima nikako ne odgovaraju, nego ih se koristi kao političke igrače koji će svojoj političkoj opciji “zabijati” autogolove.
Kad bivše stranačke vedete potjeraju iz stranke ili Partije, onda isti, uz potporu medija nejasnog vlasništva, izmišljaju nekakvu jadnu političku inovaciju, centripetalnu strančicu u kojoj su oni opet glavna glumatala oko kojih se sve vrti. Dugo godina to je bila ideja „trećeg puta“, nekakva treća politička opcija izvan HDZ-a i SDP-a, izvan hrvatske plavo-crvene podjele, a kad su „trećeputaši“ poput raznih laburista, zelenih darkera, gabrića, bandićevaca i „mostovaca“ pokazali da je neprestano riječ o recidivu već postojećih grupacija koje procese diktiraju iz sjene i osobnoj samopromociji raznorodnih intelektualno podkapacitiranih narcisa, politički modni kreatori su za potrebe sljedećih parlamentarnih izbora izmislili političko „centriranje“, što u biti i nije ništa novo, nego je ponavljanje scenarija viđenog na prošlim parlamentarnim izborima.
Dakle, nastavljajući slijediti taj politički modni trend, već viđen sa Domoljubnom koalicijom i koalicijom Hrvatska raste. HDZ bi se tako i dalje držao čvrsto usidrem u desnom političkom centru, pri čemu bi za sebe vezao sve od HSLA-a u centru do HSP-a AS i Hrasta na desnici. SDP bi, pak, kursom lijevog centra, zahvatio lijevu polovicu političkog spektra. U takvoj situaciji karakterističnoj za bipolarne političke sustave pojavljuju se tri manje političke grupacije koje traže prostor za sebe. Prva je anarhistička skupina Živi zid, koja na krilima populizma i nezadovoljstva djela naroda pokušava polučiti kvalitetan izborni rezultat, unaprijed poručujući da postizborno neće surađivati niti s jednom od dvije političke opcije. Druga opcija je Most, koja će zasigurno, pogotovo ukoliko se pojača sa tehničkim premijerom Tihomirom Oreškovićem, iznova polučiti zavidan izborni rezultat. Možda ne 19 mandata, kao na prošlim izborima, ali svakako najmanje 12, koliko je saborskih zastupnika Most i imao u trenutku samoraspuštanja Sabora. Takvim razvojem događaja u Mostu očekuju da će ponovo biti politička snaga koja će odlučivati o budućoj vladi.
Izbornu strategiju Mosta, viđenu na prošlim izborima, ćini se, pokušava primjeniti i Milan Bandić. Okupljanjem oko sebe splitskog gradonačelnika Iva Baldasara, osječkog Ivice Vrkića, istarskog tribuna Damira Kajina a vrlo izvjesno i Radimira Čačića te Jadranke Kosor, zagrebački će gradonačelnik pokušati prikupiti glasova nezadovoljnih, suziti manevarski prostor Mosta i sebe staviti u poziciju kakvu je Most imao nakon prošlih parlamentarnih izbora. Koalicijski potencijal Bandićeve grupacije, nedvojbeno će u konačnici biti pridodan HDZ-u i njegovoj koaliciji, iz prostor razloga što Bandić kao pragmatičan političar, i bivši SDP-ovac, jako dobro zna što bi za njega značio povratak Zorana Milanovića i Ranka Ostojića na vlast. Upitno je samo, hoće li Bandić uspjeti oteti dio kolača Mostu, i istisnuti ga iz budućih razgovora o budućoj parlamentarnoj većini – jednako kako je to pokušao učiniti zagovaranjem preslagivanja, što se na koncu obilo o glavu Tomislavu Karamarku ali i HDZ-u kao stranci.
Postavljajući stvari na ovakav način, očito je kako Hrvatska godinama postoji bipolarni politički sustav. Razni pokušaji stvaranja trećih opcija samo su grozničavi potezi raznih igrača iz sjene i političkih davljenika, ali i avanturista, da ostanu u političkoj utakmici, najčešće zbog isključivo osobnih razloga.
Da u Europi postoji „politički centar“, ili treća opcija, Velika Britanija se ne bi na referendumu odlučila za izlazak iz EU, Španjolska ne bi imala izbore svakih šest mjeseci, niti bi Njemačka imala koalicijsku vladu socijal-demokrata i demokršćana. Ta politička izmišljotina o političkom „centru“ u hrvatskoj interpretaciji samo je kompromis s jednom svrhom – da razni političari hohštapleri i isluženi likovi i dalje ostanu u sedlu, negdje pri vlasti, i ako ništa drugo osiguraju bar zastupničku rentu.
Na ljevici, pripovijedanje o „centru“ samo je priča za naivne biračke mase i medijska mantra osmišljena s ciljem što dubljeg ulaska u HDZ-u sklono biračko tijelo. Iz praktičnih primjera vidimo da je na djelu radikalna boljševizacija ljevice što se nužno ne primijećuje po Milanovićevu lupetanju: „Ili mi ili oni“, nego se najbolje vidi po pokušajima promjene svjetonazorske slike Hrvatske, rastu javnog duga i zaduženosti države kod domaćih i stranih banaka u razdoblju dok je predsjednik Vlade bio Zoran Milanović.
Očita je boljševička radikalizacija kroz (komunistički) antifašizam u režiji SDP-a, jer ne smiju otvoreno zagovarati komunizam; kroz kult vođe i komunističke prijetnje što se vidi na proslavama tzv. antifašističkih obljetnica. YUTA ne želi ugroziti sebe, ni sa kim dijeliti ogromna bogatstva opljačkana za vrijeme SRH/SFRJ i želi što prije tim novčanim bogatstvima pokupovati preostale najvrednije dijelove hrvatske imovine i hrvatskoga gospodarstva. Za takvo što na raspolaganju imaju novac masovno izvlačen tijekom proteklih desetljeća, čime se u posljednje vrijeme bavi Zemaljski sud u Munchenu ali i međunarodni istraživači koji u tišini analiziraju nalaze iz afere “Panama papers”.
Komunistički talog i sicilijanska omerta očito desetljećim drže prste na pokradenim bogatstvima i pokušavaju novcem i utjecajem vratiti kotač povijesti prema trećoj Jugoslaviji. To su danas “ugledni” poslovni ljudi koji posljednjih godina upravljaju novcem iščupanim iz nekadašnjih jugoslavenskih tvrtki i pospremljenim na račune u inozemstvu. Minhenska presuda Perkoviću i Mustaču dovoljno razgovjetno će javnosti objasniti kako je sustav funkcionirao od 1945. godine – do danas.
Da bi koliko-toliko ostala na vlasti Milanovićeva se vlada u četiri godine svog mandata zadužila za jednogodišnji proračun RH, oko 120 milijardi kuna?! To je bila uobičejena komunistička strategija i špranca nakon Titove smrti, kada su se vlade Milke Planinc, Veselina Đuranovića, Branka Mikulića i Ante Markovića intezivno zaduživanje na saveznoj i republičkoj razini. ali i neposredno putem zaduživanja ondašnjih velikih poduzeća. Kreditnim zaduživanjem, za vraćanje starih kredita ili plaćanje dospjelih kamata, stvarali su se povoljni uvjeti za izvlačenje djela tih sredstava u inozemstvo. Očito, primjenu tog korupcijskog scenarija imamo i u neovisnoj Hrvatskoj, pogotovo u prošloj Vladi Zorana Milanovića kada je udio javnog duga u BDP-u dosegao vrtoglavih 86,7%.
Stoga, logično bi u predstojećoj kampanji bilo doznati u što je uopće potrošen novčani iznos od 120 milijardi kuna za koliko je Milanović zadužio Hrvatsku. To bi trebalo biti ključno političko pitanje predstojeće kampanji a ne izmišljeno pitanje političkog centra koji u bipolarnim političkim sustavima doista ne postoji.
Izvor: HRsvijet