Dio dokumenata iz Državnog arhiva je falsificiran, nitko ne zna gdje su Udbini mikrofilmovi, a SDP nikad nije predao ključne dokumente sa sjednica SKH.
Papiri SKH su selektivno predavani u Arhiv. Barem 50-60 posto dokumentacije nije u Arhivu jer je SDP nije nikada predao. Nedostaju ključne sjednice Predsjedništva CK SKH, što je vidljivo, jer svaka sjedica ima svoj spis koji je numeriran te nedostaje u prosjeku svaki treći.
Od prvoga dana vičem da treba otvoriti Državni arhiv. Moja je procjena da su dokumenti Udbe koji su deklasificirani 2015. godine bili ključan dokaz u okrivljujućoj presudi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.
Nas troje koji smo zastupali Gizelu Đureković, udovicu Stjepana Đurekovića kao sutužiteljicu, imali smo tijekom suđenja strahovite probleme za dobivanje arhivske dokumentacije. Nema smisla da dokumenti države koja ne postoji više od 25 godina budu tajni – kazao nam je odvjetnik Siniša Pavlović na Mostov prijedlog izmjene Zakona o državnom arhivu kojim bi se omogućio nesmetan pristup javnosti dokumentima iz komunističkog doba.
Otvaranje javnosti odnosi se na dokumente nastale prije 22. prosinca 1990. Kako se izjasnio Božo Petrov, predsjednik Mosta, dokumentacija Državnog arhiva mora biti dostupni svima pod jednakim uvjetima i bez obveze navođenja posebnih razloga.
Javni pritisak i lobiranja
– Ključni problem prilikom pokušaja dobivanja arhivske građe bio je prije svega potpuno nesređeni sustav u kojemu nitko živ ne zna koji zakon se primjenjuje i na što se trebate pozvati da bi se došlo do nečega. Osim osnovnog Zakona o državnom arhivu, tu su Zakon o pristupu informacijama, Zakon o tajnim službama i Zakon o zaštiti tajnosti podataka.
Ako se pozovete na jedan od zakona, onda vam izvuku drugi i kažu “to tako ne ide!”. Sve se u konačnici svodi na javni pritisak, lobiranja i pritisak preko državnih tijela – navodi odvjetnik Pavlović.
Mišljenje je našeg sugovornika da je jedan od temeljnih kamena spoticanja i činjenica da ne postoji volja da se dokumentacija preda. Svoju procjenu pojašnjava situacijom kada je s kolegama tražio dokumentaciju Udbe, tj. njihov “dosje Đureković”, da bi dva dana poslije Vlada Zorana Milanovića donijela odluku o formiranju posebnog povjerenstva.
– Njihova odluka nije propisana nikakvim zakonom ili propisom. U tom povjerenstvu su sjedili ljudi i pregledavali doslovno list po list papira s ljudima iz arhiva. To je trajalo oko osam mjeseci, nakon kojih smo dobili dosje.
U nekim drugim situacijama smo trebali mjesecima čekati odobrenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, koji je tek nakon par mjeseci zaključio da nema zapreke. Nama je vrijeme bilo jedan od ključnih faktora i nije svejedeno imamo li papir šest mjeseci prije ili poslije jer nije svaki dobiveni papir davao konačni odgovor… – opisuje naš sugovornik mukotrpnu proceduru.
Ravnatelj je ‘bog i batina’
– Državni arhiv je ustanova bez upravnog vijeća, ravnatelj je “bog i batina”, ako vam se neće javiti, vi ne možete doći do papira. Mi smo imali situaciju da je doslovno ravnateljica bježala od nas.
I na kraju kada sjednete i dobijete papire, onda tek prava pjesma počinje, da se tako izrazim. Papiri SKH su selektivno predavani u Arhiv. Barem 50-60 posto dokumentacije nije u Arhivu jer je SDP nije nikada predao. Nedostaju ključne sjednice Predsjedništva CK SKH, što je vidljivo, jer svaka sjedica ima svoj spis koji je numeriran te nedostaje u prosjeku svaki treći.
Tako su nedostajali oni ključni zapisi sa sjednica što su nama trebali. Zatim, nedostaju papiri koji su već onda proglašeni tajnom te su spremljeni u trezor predsjednika CK SKH. To je snimljeno i odloženo u trezor, ali ni jednog takvog dokumenta i vrpce više nema u arhivu. I to bi moralo biti u SDP-u – do u detalje navodi odvjetnik Siniša Pavlović svaku postaju mukotrpnog puta.
Sigurnosno-obavještajna agencija je u 11. mjesecu 2015. deklasificirala papire Službe državne sigurnosti SRH (Udbe) te se ti papiri sada nalaze u arhivu.
Različite verzije
– SOA je tu napravila strahovito velik potez, međutim, kod te dokumentacije treba biti izuzetno oprezan jer, ponovno, velik dio dokumentacije nedostaje. Postoje tragovi da je uništavana 1990. godine, prije demokratskih izbora, da su sastavljani lažni zapisnici kada su uništavani dosjei određenih osoba.
Dio dokumentacije je krivotvoren, odnosno naknadno proizveden. Ključ kod priče s Udbinim dokumentima je da su svi dokumenti prije uništavanja fotografirani, napravljeni su mikrofilmovi, nitko ne zna gdje su. To znamo jer smo određeni dio dosjea dobili s tragovima skidanja s mikrofilmova, naime, imali su crni rub.
Nitko ne zna gdje je kompletni mikrofilmirani arhiv Udbe, a tu je i “fantastična” činjenica da određeni dokumenti postoje u različitim verzijama – pojašnjava Pavlović.
Siguran je i kako će kada se otvore arhivi, trebati biti izuzetno oprezan te će povjesničari i stručnjaci morati analizirati građu za predaju javnosti.
Vi danas imate situaciju da možete protiv bilo koga sastaviti optužnicu za bilo što jer je svašta bilo dopisivano na načine kako sam vam opisao. Vrlo je važno da ljudi koji ulaze u arhiv imaju stručnu pomoć nekoga tko zna raditi s tom građom, a ne na prvi pogled na nešto da skoče i reagiraju u situaciji kada se pokaže se da je to krivotvorina.
Znači ne cenzura, nego pomoć u procjeni vjerodostojnosti. Važno je stoga otvaranje arhiva kako bi ljudi našli svoj mir. Dokle god imamo ovakvu situaciju, uvijek ćemo se gledati “preko nišana” – decidiran je naš sugovornik.
Naveo nam je primjer Njemačke, gdje u državnom arhivu rade deseci povjesničara te ljudi prilikom dolaska dobivaju profesionalce koji im pomažu.
I:Katarina Marić Banje/S.Dalmacija