• Danas je: Utorak, 16 travnja, 2024

Na današnji dan 1992. godine obranom Livna spašen je Split; obranom Livna zapovijedao je Ante Gotovina

Za sigurnost Republike Hrvatske travanjska obrana Livna bila je od neprocjenjive važnosti jer bi u slučaju uspjeha snage JNA imale otvoren put prema Splitu i Makarskoj, što je i bio konačan cilj agresorske vojske…Obranom Livna zapovijedao je Ante Gotovina, koji je nakon toga kao zapovjednik nizao samo pobjede u Domovinskom ratu…
Nekoliko dana nakon osvajanja Kupresa, snage JNA, uz pomoć bosanskohercegovačkih Srba i dobrovoljaca pristiglih s bojišta Hrvatske, izvele su u travnju 1992. godine prvi tenkovsko-pješački napad na grad Livno…
Za sigurnost Republike Hrvatske travanjska obrana Livna bila je od neprocjenjive važnosti jer bi u slučaju uspjeha snage JNA imale otvoren put prema Splitu i Makarskoj, što je i bio konačan cilj agresorske vojske…Domaćim braniteljima iz brigade HVO-a Petar Krešimir u obrani Rujana i Čelebića ključnu pomoć pružili su pripadnici 2. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, specijalne bojne Zrinski, te HOS-a i dragovoljaca koji su došli braniti rodna ognjišta.
Nekoliko dana nakon okupacije Kupresa, snage JNA, uz pomoć bosanskohercegovačkih Srba i dobrovoljaca pristiglih s bojišta Hrvatske, izvele su u travnju 1992. godine prvi tenkovsko-pješački napad na grad Livno. Postrojbe JNA iz Glamočkog polja napale su iz dva smjera, cestom Glamoč – Livno, prijevojem Koričina i od sela Dolac prema Strmici. Napad je, kao i na Kupresu, vodio pukovnik Slavko Lisica, koji je za poraz okrivio borbeni moral zapovjednika tenkovskih posada.
Drugi srpski udar na Livno, koji se dogodio 23. travnja 1992. iz smjera Bosanskog Grahova, bio je bolje organiziran, uz podršku teškog topništva i daleko veću vojnu silu ionako nadmoćnijeg suparnika. Napad na pomoćnom smjeru nakon prvobitnog proboja ubrzo je zaustavljen u selu Donji Rujani uništavanjem i zarobljavanjem tenkova. Neuspjeh na pomoćnom odrazio se i na glavnom pravcu, prema selu Čelebići, koji je osobno vodio pukovnik Lisica. I ondje su branitelji uništili i zarobili tenk, te su se brojčano nadmoćniji napadači u panici povukli. Slično kao i prilikom prvog neuspjeha, Lisica je za poraz okrivio kukavičluk lokalnih Srba.
Domaćim braniteljima iz brigade HVO-a Petar Krešimir u obrani Rujana i Čelebića ključnu pomoć pružili su pripadnici 2. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, specijalne bojne Zrinski, te HOS-a i dragovoljaca koji su došli braniti rodna ognjišta. Slijedili su mjeseci teških topničkih napada i diverzija, no livanjska bojišnica, dužine gotovo 80 kilometara, više nije bila u opasnosti.
Obranom Livna zapovijedao je Ante Gotovina, koji je nakon toga kao zapovjednik nizao samo pobjede u obrambenom Domovinskom ratu.
Za sigurnost Republike Hrvatske travanjska obrana Livna bila je od neprocjenjive važnosti jer bi u slučaju uspjeha snage JNA imale otvoren put prema Splitu i Makarskoj, što je i bio konačan cilj agresorske vojske. Obranjene crte livanjske bojišnice koja se, uz taktičke korekcije prema naprijed nije mijenjala, bile su operativna osnovica za izvođenje ofenzivnih operacija: Cincar, Zima 94, Skok 1, Skok 2 i Ljeto 95, a koje su prethodile oslobodilačkoj operaciji Oluja.
‘Crne Mambe’
Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nima­lo nepripremljen i nagao, napro­tiv.
Kako su počeli okršaji u tom dijelu BiH, tako je unutar postrojbe sve više članova koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo što pri­je poći u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i pret­hodne jeseni u Hrvatskoj. Tako se oformila Taktička skupina od 220 dragovoljaca iz Prve bojne (pošlo je i 40 momaka iz Treće bojne i 20 PZO-ovaca iz Podsuseda) i krenu­lo se za Livno.
Jako dobro naoru­žani, kompletirani opremom, teh­nikom, te prekaljeni iskustvom, snagu Mambi, možda najbolje do­čaravaju riječi Borisa Jacovića, za­povjednika skupine: ‘‘Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opre­mljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je za­ustavim svim dopuštenim i nedo­puštenim sredstvima da ne prije­đe državnu granicu!”.
Skupina se kretala uobičajenom rutom, tra­jektom preko Paga, na Trilj i došavši u Livno, smjestila se u Zastinje te preuzela sektor Cincara (prema Glamočkom polju), jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Situacija je bila nimalo pozitivna, pogotovo u organizacijskom smislu. Kao i svugdje, obrana je grada ovisila o trudu skupine hvalevrijednih en­tuzijasta, a problem je bio kako uspostaviti komunikaciju s poli­tičkim strukturama koje su, očeki­vano, bile bez ikakve vojne kom­petencije.
Srećom po Mambe, a najviše po Livno, zapovjedno je mjesto preuzeo Ante Gotovina i u hodu, u svega dan-dva, posložio stvari onako kako trebaju funk­cionirati. Otada počinje obostra­no prijateljstvo i poštovanje Cr­nih mambi i generala Gotovine; on je točno znao što i kako treba organizirati, a uvidio je da ispred sebe ima ekipu koja također toč­no zna što treba raditi.
Postrojba se odmah uključila u aktivnosti na poboljšanju obrane, tako je i 23. travnja, na dan najvećeg napada ustvari većina ljudi bila negdje na terenu. Jedna skupina je održava­la protuoklopnu obuku, druga je s domaćim ljudima otišla na izviđa­nje po Kupresu, a iz Livna je, zbog pokretanja tenkovskog napada, stigao Gotovinin poziv za hitno prebacivanje u područje oko sela Donji Rujani.
Jacović je u prvi mah uspio skupiti 15-ak ljudi, sasvim dovoljnih za najavljenih nekoli­ko tenkova, ali je na samom tere­nu situacija bila kritično drugači­ja. Stigavši kod Rujana, skupina se suočila s prodorom cijele satnije T-55 tenkova, velikom pješačkom silom od otprilike 1200 ljudi, ali i nažalost s neugodnim scenama masovnog napuštanja terena koje je bilo opasno i za same Mambe.
Ne znajući tko im dolazi u susret, uspaničeni su ljudi u tzv. među­prostoru u nekoliko navrata za­pucali na pridošlice. Uz Mambe je na kraju u prvi sudar krenulo (ostalo) 15-ak domaćih branitelja i manja grupica vukovarskih veterana. Nažalost su upravo oni, navikli na ulične borbe, jako nastradali, izginuli u nadolazećem boju.
Okršaj je započeo uobiča­jenom taktikom JNA koju je ope­rativno predvodio Slavko Lisica, još jedan u nizu srpskih ”vojsko­vođa” koji je pisanjem autobio­grafskog romana: ”Komandant po potrebi” ostavio hvale vrijed­ne podatke o ovom napadu. On je započet bjesomučnim topničkim udarom nakon kojeg je pokrenu­ta tenkovska sila praćena velikim brojem pješaka. Impresivna zvuč­na i vizualna kulisa, dotada je davala jako dobre rezultate, očekiva­lo se da će se ista priča reprizirati, posebno zbog reljefnog oblika ne­pregledne livanjske ravnice. Uko­liko bi se na drugoj strani našao netko spreman za borbu, onda bi ovako zvučni proboji ipak dolazi­li u pitanje. U tim situacijama, oni koji siju strah mogu vrlo lako biti zahvaćeni istim osjećajem!
Nakon topničke vatre, nakon protuudara po tenkovima, neiskusna pješadi­ja ulazi u međuprostor i započinje blisku borbu s brojčano inferior­nim protivnikom koji ne uzmiče; scena koja mora uzdrmati nemo­tiviranog napadača. Kaos tada počinje vladati onime tko nema iskustva.
Tako se kod Rujana u cjelodnevnoj izmjeni teške vatre, dogodio niz apsurdnih situacija. Npr., jedan se čitav vod uspani­čenih vojnika jednostavno sakrio ispod niskog suhozida nakon što je ispred njih pogođen ”zaštitnik”, tenk T-55, koji se prije toga također sakrio kod seoske staje. I normalno je da ti uspaničeni lju­di postaju žive mete u situaciji kad prvoj ekipi Mambi s obron­ka Dinare pristiže pomoć isku­snih ”maljutkaša” iz Treće gardij­ske brigade.
‘Crne Mambe’ ukupan uspjeh zahvaljuju iskustvu, utreniranosti i motivu te posebno potpori dobro navođenih ”ma­ljutkaša”, kao i pomoći nekolicine domaćih branitelja koja je do noći porasla na dovoljan broj da raste­reti prikovane Mambe, odnosno da se protivnik napokon natjera u konačan bijeg.
Cijeli je dan bio opasan, JNA je ispucala enormnu količinu streljiva teškog naoruža­nja, ali mala skupinu Mambi se održala, iako naravno da oni nisu nikakvi ”Supermani”, ali te noći u Rujanima, razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio!
Rezultat uspješne obrane: uništeni tenko­vi, jedan zarobljeni tenk, prizna­tih od neprijatelja blizu 100 po­ginulih, više zarobljenih vojnika i časnika JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije okušao na ovakav proboj ka Livnu!
Sav ovaj nevjero­jatni uspjeh Mambe su platile gu­bitkom jednog suborca, momka iz bojne koji je stradao u minoba­cačkoj osveti i to samo iz razloga što mu je bilo neugodno mokri­ti u sigurnosti zaklona.
Ponovno treba jasno naglasiti da okršaj nije bio nimalo jednostavan, što­više bio je krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridoš­lih boraca, polučile veličanstve­nu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati, baš kao što se oni rado sjećaju Livna i livanj­ske gostoljubivosti.

Izvor : braniteljski-portal.com