Na igralištu kod osnovne i srednje škole u Srebrenici 12. travnja 1993. od ispaljenih granata sa srpskih položaja ubijena su 62, a ranjena oko 150 mlada Bošnjaka iz Srebrenice i Podrinja. Najveći broj poginulih bila su djeca. Za ovaj zločin do danas nitko nije odgovarao, a na njega se, kao i mnoge druge četničke zločine poput najvećeg pokolja Hrvata u BiH u Briševu (Prijedor), vrlo slabo i medijski podsjeća…
Tog dana su predstavnici Vojske Republike Srpske izjavili predstavnicima UNHCR-a da će napasti Srebrenicu u roku od 2 dana ako se Bošnjaci ne predaju i to su i učinili. Istog dana su granatirali osnovnu školu svjesni da je služila kao prihvatilište stotina izbjeglica iz Cerske i Konjević-Polja, i da se tamo mahom nalaze žene i djeca.
Sead Bekrić, jedan od preživjelih, dao je iskaz Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju opisavši kako su ga oslijepili u dobi od 12 godina: „Bilo je to igralište u Srebrenici i 12. travnja 1993. na njemu je bilo puno djece. Mi smo igrali utakmicu i zatim je sa Zvijezde počelo granatiranje, sa brda iznad Bratunca, igralište je granatirano i ja sam oslijepljen, a ubijeno je oko 62 ljudi… Ja sam razumio da je tog dana ubijeno 60, 62 ljudi i da je bilo preko 100 ranjenih.”
Preživjele je liječio dr. Nedret Mujkanović koji je u intervjuu sa Chuckom Sudeticem opisao kako su ljudi sjedili ispred škole koja je bila puna izbjeglica, a djeca su igrala nogomet i druge igre. U intervjuu je rekao: „Srbi su usmjerili vatru prema toj lokaciji. To je bilo potpuno iznenađenje. Okolo su bili razbacani dijelovi tijela žena i nije se mogao naći način da se oni sastave. Vidio sam jednu mrtvu majku na zemlji koja je držala ruke svoje mrtve djece. Nitko od njih nije imao glave…”
Izvor: narod.hr