Sve rečeno ne bi bilo tako strašno da tih 23 posto tužnih ne drže 73 posto hrvatskih institucija i praktički imaju u rukama svu moć, u suradnji s amorfnom masom lovaca na novac bez ideologije, ali dovoljno pametnih da shvate gdje žive i da bilo kakva veza s domoljubnim šljamom može za njihove poslove biti kobnom.
Hrvatska se penje iznad trideset stupnjeva, turisti ulijeću zrakoplovima, automobilma i divovskim brodovima usred drugoga kruga lokalnih izbora i nitko im ne nudi petsto kuna da glasuju kad su već tu, zagrebačka zračna luka jedva opstaje od navale, splitska bilježi rekorde. U Zagrebu ne lete samo zrakoplovi, nego i instruktori avijatičara poput A. Šarinića koji je vozio Franju Tuđmana i nikada se nisu srušili, što je Šariniću otegotna okolnost kod raznih kučka. Blagodati velikoturističke agresije već se zorno vide na slapovima Krke i Plitvica koji popuštaju pred najezdom, vide se na cestama i trajektima, čuju preko zvučnika ljetnih terasa s kojih odjekuju decibeli dovoljno snažni da ubiju slona, lokali vape za kuharima i konobarima. Hrvatska puna konobarskoga života. Cijene pristupačne, sigurnost na visokom stupnju, nema morskih pasa jer su preko ljeta zaposleni u raznim koncernima ili u politici, nitko ne trči s nožem u ruci kao na znamenitom londonskom mostu gdje su isilovi koljači već postali stalnom atrakcijom, a posjetitelji Londona uskoro će biti samo pristaše avanturističkoga turizma.
Očekujem izvješća da su koljači bili otprije poznati policiji (kao u Manchesteru), ali je netko procijenio da nisu opasni, mirni su i povučeni, dobri susjedi. Kad ono – komšije. U Hrvatskoj u ovom trenutku djeluju samo (?) verbalni huškači protiv Hrvatske, no poznato je iz Biblije, ali i iz devedesetih da u početku bijaše riječ, a što se poslije događalo – također je poznato iz povijesti ljudske vrste, te iz devedesetih. Budući da upravo proučavam povijest Bosne, sve više mi se sviđaju teze bosanskih krstjana (samosvojnih Hrvata u državnom i vjerskom smislu) koji kažu (kazahu) da je dobri Bog stvorio samo duše i nevidljivi svijet, a Sotona vidljivi. Jest to na neki način hereza, ali na stanovit način opet zastrašujuće točna misao. U vidljivi svijet svakako spadaju srpske „Novosti“ i jugoslavenski „Novi list“ iz Rijeke, portal tačno hr. i neki kolumnisti nekih tiražnih dnevnih novina, koje J. Sedlar u svakom dokumentarnom filmu posloži prije odjavne špice, bez obzira na temu. Neka se nađu. Grozno ih je i za vidjeti, ali je dobro da se nalaze na svršetku filma, pa publika može stići do zahoda i povraćati.
Nego, nije to mala stvar. Objavljene ankete o tugovanju i žalovanju naših naroda i narodnosti za Jugoslavijom, pokazuju da su Hrvati najmanje tužni (osim Kosovara), znatno manje od Srba koji razumljivo masovno plaču za masnim pozicijama, i Slovenaca, dobrim dijelom odanih komunizmu i Jugoslaviji poradi masnih tržišta. Anketa (statistika) veli da u Hrvatskoj ipak još ima 23 posto rastuženih, što odgovara procjenama F. Tuđmana i potpisnika ove rubrike (i šire) s početka devedesetih, otprilike, ali da se u dugom razdoblju nezavisne, demokratske, moderne nacionalne države hrvatskoga naroda ništa nije promijenilo – eh, to je zabrinjavajuće.
Ne radi se uvijek samo o lijevima, opeterećenima istočnim grijehom i nepokajanima, ni o mimikričnima na tzv. desnom centru, nego o osobama s intelektualnim teškoćama koje nikada nisu naučile čitati povijest s razumijevanjem, niti ih povijesne istine zanimaju. U stvari, odmah se ispričavam osobama s intelektualnim teškoćama – nije riječ o tome, suvremeni jugoslaveni iz Hrvatske imaju druge teškoće: njihova je mržnja prema vlastitoj domovini sirova, krvožedna, nimalo intelektualna, jednim dijelom iracionalna, a drugim, racionalnim, dobro plaćena, pa kada se sve to spoji dobivamo dobrostojeće umobolnike s fiksnom idejom da su samo oni pametni i napredni, a svi ostali zaostali ognjištarski šljam.
Sve rečeno ne bi bilo tako strašno da tih 23 posto tužnih ne drže 73 posto hrvatskih institucija i praktički imaju u rukama svu moć, u suradnji s amorfnom masom lovaca na novac bez ideologije, ali dovoljno pametnih da shvate gdje žive i da bilo kakva veza s domoljubnim šljamom može za njihove poslove biti kobnom. Možda se takvo stanje najbolje vidi u kulturi, u diplomaciji, u pravosuđu, u upravi, ali i u osjetljivim službama, pa ako se vlasti i vlade mijenjaju, taj betonski sloj ne mogu razbiti ni snažne bušilice, kojih uostalom i nema. Kad spomenutih 23 posto i suradnici osjete da bi mogli izgubiti neko područje, recimo obrazovanja, postaju vojujućim četama i provjerenim trikovima „izvode narod na ulice“ kao prošloga tjedna, uz pomoć medija koji su njihova šaka.
Ljudi koji se opravdano bune protiv sadašnjega školstva, rado izlaze na ulice i ne opažajući da su sredstvo u rukama komunističkih žmuglera koji u šarenim balonima prodaju otrovni plin suprotan svim vrijednostima istih tih ljudi, roditelja, a roditelji vode na prosvjede i djecu, pa mališanima guraju u ruke transparente koje djeca i ne razumiju, naravno. Što radi pravobraniteljica za djecu? Ništa, nisam vidio da je reagirala na sliku sedmogodišnjaka koji drži ru ruci štap s parolom „Hrast u šumi a ne u učionici“. A jedna od organizatorica prosvjeda s crvenom kosom je i čelnica udruge Roda, koja je „aktivno uključena u zaštitu i promicanje prava djece“.Uporaba djece u bilo kakvoj političkoj, pa i aktivističkoj kampanji treba biti kazneno djelo, a roditeljima koji ne razumiju u što su uvučeni treba prezentirati podatke koji kažu da je Jokićeva i Budakova reforma dekretno dijete onih 23 posto rečenih, da je već izbušena s dvije tisuće ozbiljnih primjedaba i da ne može opstati, a ako ima što dobro – neka to dobro ostane.
No, militantni jokićevci i budakovci pomalo gube tlo pod nogama, ostaju bez energije kao Juventus protiv Reala. I to ih srdi, kao i njihove sponzore, jer polako gube najvažnije područje za koje su zainteresirani ne zbog dobrobiti nacije i sljedećih naraštaja, nego poradi svijesti o „ideološkom skretanju“ školstva u smjeru etike imanentne hrvatskom društvu, hrvatskom narodu, te i nije toliko riječ o znanju koliko o odgoju koji bi rado imali u rukama i oteli ga od roditelja, kao što je idiotskim potezima pokušao onaj Jovanović. O STEMU-u (koliko god je kratica pogrješna, odnosno kolonijalna) nema spora, nove su vještine, znanja i usvajanja prijeko potrebni , ali duša dječja ne može bit lovinom onih koji su su zagađivali život njihovih djedova. Slikovitije: naravno da djeca moraju naučiti voziti bicikl, ali se ne moraju voziti šumarcima punim pedofila.
Toliko o bučnom ali propalom prosvjedu. Budaka i Jokića može spasiti samo HNS-ovo žongliranje s približavanjem HDZ-u, koje je javnosti predstavljeno kao gotov čin, praćen s nekoliko ucjena među kojima je i odustajanje od gospođa Vican i Buljan Culej. Ako se to dogodi, ako nije patka koja u pozadini ima obračun s guskom u HNS-u, hadeze će ispasti nevjerodostojan i popustiti militantima u grabljenju obrazovanja po crvenim formulama.
I još nešto: uvijek i sve ima veze s jezikom, u jeziku se prepoznaje tko je tko. Ako jokićevci spuste preko zgrade veliko platno na kojemu piše PREVARA, istoga trena daju do znanja kojemu zajedničkom jeziku pripadaju, jer Hrvati u standardu pišu PRIJEVARA. I kada u novinama vidite naslove se prevarom, a ne prijevarom, izvan svake sumnje znate da vas i inače varaju.
Brendiranje Hrvatske
Kolinda je lijepo zapazila da drugi brendiraju Hrvatsku, a ne Hrvati. Kako to ti drugi rade i tko su ti drugi? Dijele se na unutarnje i vanjske. Unutarnji (i ujedno vanjski) su hrvatski diplomati koji brendiraju Hrvatsku s Titovom bistom, a ako ju nemaju onda se ponašaju prikriveno i otvoreno kao bivši jugoslavenski diplomati, Hrvatima izvan domovine podmeću klipove i kažu im da ostanu izvan domovine, a glede brendiranja poznati su samo po brendiju, koji piju u velikim količinama. O Hrvatskoj ne misle ništa dobro, pa zašto bi onda strancima govorili da je dobra. Nadalje, Hrvatska se brenidira filmovima koji govore o Domovinskom ratu kao o hrvatskom nacionalističko-šovinističkom oružanom, zločinačkom pothvatu. Brendira se „izvozom“ kazališnih redatelja koji ne poštuju ni hrvatsko ni tuđe, brendira se slanjem na književne sajmove potpisnika „zajedničkog jezika“, brendira se prevođenjem knjiga neznatne vrijednosti – koje onda ismijavaju Česi,primjerice. Brendira se besmislenim televizijskim serijama (dramskih više nema) s okusom loše sapunice i zanatski nevještim. Brendira se plakatom za Satirični (međunarodni) festival u Zagrebu na kojemu je velika crvena šaka u prvom planu. Brenidra se Hrvatska kao „ultrakonzervativna“ zemlja s mirisom fašizma, čiju čast spašava samo onih 23 posto naprednih jugoslavena, antifašista tipa Kalabić.
Vanjsko brenidiranje je puno bolje i snažnije, dolazi uglavnom iz Srbije koja brendira Držića i Gundulića kao srpske pisce, a u novije vrijeme i isusovca Boškovića. Brendira lažnu i nikada zaboravljenu tezu o srpsko-hrvatskom, sada kroz BHS jezik ili slična podmetanja. Brendira noviju povijest kroz stare brojke o 700.000 žrtava u Jasenovcu, brendira Dražu i Kalabića nasuprot Stepincu. Uglavnom, brendira se na sve strane, a muslimani brendiraju povijest Bosne (i Hercegovine) kao svoju staru postojbinu, daleko prije dolaska Turaka.
Društvo hrvatskih književnika
O hrvatskom jeziku bilo je i te kako govora u predstavljanju kandidata (četiri) za novoga predsjednika DHK. Često je spominjan još nepostojeći Zakon o hrvatskom jeziku, zakon što ga u raznim oblicima imaju za svoje jezike sve uređene europske zemlje. A tko će o jeziku nego književnici koji bez njega ne postoje, kao ni kipari bez gipsa, kamena ili bronce.
Izabran je vehementni Đuro Vidmarović, inače i predsjednik HKV-a. Svima je jasno da DHK nije više ono što je bio, da je njegov utjecaj slab i da državna administracija ne mari previše, posebno kada su lijevi na vlasti pa stvaraju tajne crne liste kao u vrijeme zlatarske ministrice, a i u vrijeme formalno poludesnih nema pomaka jer se radije ulizuju lijevim književnicima. Prošla su herojska vremena DHK iz druge polovice osamdesetih. A.B. Šimić: „Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?“
Lokalni izbori
Zovu se tako jer se vode najviše po lokalima. Vrlo uzbudljivi i na više mjesta tijesni. Letile su (prostom zrakom) optužbe, podmetanja, majmuni, spolovila, spominjali se djedovi i bake, porijeklo prezimena i slične lokalne doskočice. SDP u tomu nije sudjelovao, ali samo zato što ga nigdje nije bilo, pa se u tami suočavao sam sa sobom. Priprema se za buduće moguće parlamentarne izbore – uči svoje članove pjevati „Lijepa li si“, s tim da Herceg-Bosnu malo progutaju, barem kada su uključene kamere. Sačuvali su crveni Rijeku, ali je Hrvoje Burić postigao fascinantan rezultat i pokazao da hrvatska rijeka nije presahnula, da je Obersnelu ovo zadnji mandat i to skraćeni – do glasovanja o gradskom proračunu. U pobjedničkom je zanosu riječki ober priznao da mu je važniji (komunistički) svjetonazor od grada, što se u Rijeci i dobro vidi.No, postoji tu i druga strana: izlaznost je u Rijeci bila vrlo slabašna, što znači da su mnogi vajni Hrvati ostali kod kuće.
Hrvoje Hitrec/hkv.hr