• Danas je: Četvrtak, 28 ožujka, 2024

PAKAO ŠKABRNJE: “Branitelje su ubijali odmah, djeci stavljali nož pod vrat…”

“Moj djed je bio invalid, nepokretan, u kolicima. Baba je ostala s njim. Očekivao sam njihovu razmjenu, bili su na popisu Crvenog križa. Umjesto razmjene, ubili su ih. Nepokretnog starca u kolicima su ubili”, sjeća se Jurica Brkić.

Kao mještanin, Jurica Brkić je puno prije osnivanja Samostalnog bataljuna Škabrnja poslan na prve straže. Dobio je lovačku pušku i stražario je, kao i ostali. Bio je momak, ne dječak, tako se gledalo. U rujnu 1991. godine ušao je u Samostalni bataljun, a nakon pada Škabrnje nastavio je ratovati. Bio je u nekoliko postrojbi, i u “Termitima”, svugdje na prvoj liniji obrane – piše Slobodna Dalmacija.

– Nismo se uspjeli obraniti, ja nisam nikada, iako je rat već bjesnio, mogao zamisliti, niti očekivati da će se nama u Škabrnji dogoditi takav pokolj, takav masakr. Nisam imao straha iako sam imao samo 16 godina i nekakvu pušku koji su mi nešto ranije dali stariji suborci. Svim srcem smo branili rodno selo. Momak kraj mene je imao lovačku pušku, a bio je i mlađi od mene, ja “papovku”, čime ćemo se obraniti? Na Škabrnju su krenuli tenkovima, minobacačima, ušli su na početak sela sa pet tenkova, tamo smo ih moj suborac i ja “dočekali” sa te dvije puške… Nemoguće.

Osjećao sam se nemoćno, užasnuto. Na kraju tog strašnog dana izvukao sam iz sela majku, brata i sestru, ali moje selo je gorjelo. U tim trenucima nije postojao strah, samo borba, jer to je bio silni zajednički napor da obranimo svoje. Svoje selo, u kojem sam, iako i tada još dijete, proveo sve, svoje djetinjstvo, svoju prvu mladost… Ne daš to nikome – kaže Brkić.

– Kad je pala večer, 18. studenog, nisam mogao znati gdje je tko. U Škabrnji je bio metež. Visoko na crkvi su bili snajperisti. Svjetleće rakete su blještale. Postojao je koridor kojim smo izvlačili ljude, nalazili smo ih zbijene i prestravljene u podrumima u centru Škabrnje. Ali tek kasnije zbrajali su se mrtvi… Najviše s ulaza u selo, gdje su neprijatelji bespoštedno stavljali grupe civila ispred tenkova, kao živi štit. Mnoge su ubili odmah.

A ja i moj suborac smo bili izvidnica, morali smo trčati natrag u centar i reći što se tamo događa. Granate su padale posvuda, branitelje su ubijali odmah, masakrirali su i civile, a djeci stavljali noževe pod vrat. Nisam očekivao tako nešto… Mislio sam, civili će biti zarobljenici, pa će nam se u razmjeni vratiti. Ma kakvi. Moj djed je bio invalid, nepokretan, u kolicima. Baba je ostala s njim. Očekivao sam njihovu razmjenu, bili su na popisu Crvenog križa. Umjesto razmjene, ubili su ih. Nepokretnog starca u kolicima su ubili – prisjetio se Jurica…

 

Oznake: