Mirko Vukušić je jedan od osnivača SZVO (Samostalni Zrakoplovni Vod Osijek). Rodom je iz Vinkovaca. Sve do neku godinu prije početka rata, Vukušić je bio pilot u 125.lae u Bihaću. Onda je zatražio i dobio (kao Titov pitomac imao je pravo na takav zahtjev) premještaj na Pleso u transportnu eskadrilu da bi mogao upisati faks. Informatika ga je jako privlačila. Poginuo je 02.12.1991. iznad Otoka pored Vinkovaca kada je exJNA srušila AN-2 SZVO, piše hrvatskoobrambenostivo.com.
Još dok Hrvatska nije imala pravih borbenih zrakoplova niti ustrojenog ratnog zrakoplovstva piloti i tehničari koji su napustili Jugoslavensku armiju uz pomoć privrednih i sportskih zrakoplovnih organizacija počeli su osnivati prve zrakoplovne postrojbe. Isprva su te postrojbe obavljale izviđačke, a kasnije i borbene zadaće.
Jedna od najaktivnijih takvih postrojbi bio je Samostalni zrakoplovni vod pri Operativnoj zoni Osijek osnovan 8. listopada 1991. Osnovao ga je bivši vrhunski pilot Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva Marko Živković, koji je letio na MiG-29, i njegov kolega Mirko Vukušić s djelatnicima Privredne avijacije Osijek i članovima Aerokluba Osijek te dragovoljcima iz Đakova. Vod je djelovao s priručnih aerodroma Geigerova pustara i Ivandvor u okolici Đakova, a sastojao se od nekoliko sportskih zrakoplova i poljoprivrednih aviona An-2.
Pokazalo se da mali sportski avioni nemaju veću borbenu vrijednost pa su glavnu borbena snaga Voda postali veliki, ali spori dvokrilni Anovi. U posljednjim danima opsade Vukovara iz njih su, nad već umirućim gradom, uz pomoć padobrana izbacivani sanduci s pomoći. U sanduke su pakirani lijekovi i krvna plazma, a na vrhu uvijek nekoliko šteka cigareta.
Osim toga dovitljivošću oružara koji su od plinskih boca napunjenih eksplozivom izrađivali tako zvane bojler-bombe iz aviona je na srpske položaje počeo padati i smrtonosan teret. Preciznost letenja i gađanja omogućavao je satelitski navigacijski sustav GPS nabavljen u Njemačkoj sredstvima pripadnika Voda i sponzora. Borbene i druge aktivnosti voda, u vrijeme očajničkih napora da se u istočnoj Slavoniji po svaku cijenu zaustavi i slomi ofenziva jugovojske i srpskih paravojnih formacija, imale su i te kako značajne moralno-psihološke, pa i materijalne učinke. Neprijatelj je uskoro počeo respektirati ovu po njega novu i neočekivanu pogibelj, koju unatoč tehničkoj nadmoći nije mogao zaustaviti.
Zbog toga je nakon brojnih neuspješnih pokušaja obaranja protuzrakoplovnim topovima i raketama blizu bojišnice dopremljena čak i raketna pukovnija iz Srbije naoružanu najmodernijim raketnim sustavom KUB-M (SA-6). U pokušaju da obore hrvatske zrakoplovce ispaljeno je oko petnaestak raketa od kojih su neke pale čak u Mađarsku. Ipak, jedna takva raketa pogodila je 2. prosinca 1991. iznad Otoka pored Vinkovaca jedan An-2 u kojem su poginuli osnivač voda Marko Živković, te drugi pilot Mirko Vukušić i padobranci Ante Plazibat i Rade Griva. Bio je to kraj djelovanja Samostalnog zrakoplovnog voda koji se morao povući dublje prema zapadnoj Slavoniji i više nije borbeno djelovao.
Do tada su, u nešto manje od dva mjeseca, hrabri hrvatski letači obavili 35 borbenih letova tijekom kojih je izbačeno 68 bombi i 17 sanduka s 2 tone pomoći za Vukovar. Vod je ponovno nakratko reaktiviran 1993. za prijevoz ranjenika što je bila i prvobitna prenamjena poljoprivrednih zrakoplova An-2. No, tada su već dotrajale osječke dvokrilce zamijenili suvremeni borbeni zrakoplovi Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva.