Nije vijest da je Zoran Milanović saslušavan na okolnosti mita i korupcije u PR agenciji „Madison“, jer ga je odavno trebalo i saslušati i privesti za mnogo ozbiljnije radnje, kao na primjer zloporaba represivnog aparata u političke svrhe, reparacija MIG-ova u Ukrajini ili izazivanje šovinizma i međunacionalnih sukoba s ćiriličnim pločama u Vukovaru.
Nažalost nije vijest da je DORH prije koji mjesec odbacio prijavu Mladena Hrgareka, vlasnika madisom Consultinga“, jer svi kafići po Zagrebu znaju da je DORH u službi Partije, u kontinuitetu od 1945. godine; isto kao što su državni tužitelj(i) – Mladen Bajić i Danko Cvitan – osobe starog jugo-komunističkog kova.
Nije vijest ni da je „Jutarnji list“ u svom nedjeljnom izdanju 17. srpnja donio vijest o tome da je bivši predsjednik Vlade bio saslušavan na okolnosti mita i korupcije, jer ta je novinska kuća napokon shvatila da pojedini portali donose pouzdane vijesti i pronicljive analize te ih ne treba ignorirati, već treba hvatati priključak. Možda je vijest da se za „Večernji list“ i „Novi List“ saslušavanje Zorana Milanovića afera Madison nisu nikad dogodili i zato aferu na svojim stranicama nisu ni spomenuli? Tim više jer Partija nema nikakav komentar osim što gorostasnom figurom prokurista Peđe Grbina želi zastrašiti sve koji u aferu povjeruju.
Vijest je da nitko od „velikih“ medija nije odmah, na licu mjesta, popratio i ispratio Zorana Milanovića kad je ovaj otišao dati službeni iskaz. Gdje su tada bili ti istraživači-novinari s isukanim mikrofonima i objektivima; oni isti afera-majstri što ih gledamo i čitamo kad se pritvara Bandić, Mamić, Polančec, Sanader, Vidošević…? S potpuno ugašenim novinama i s ovakvim sjevernokorejskim urednicima i novinarima na Zavodu za zapošljavanje, Hrvatska bi bila buno bolje informirana i živjela u puno kvalitetnijem demokratskom ozračju.
Odavno je postalo jasno kako se i zašto tzv. main stream mediji, njihovi „ljevičarski“ plaćenici i uredništva ponašaju kad se vražiji događaji kose s njihovim „predbračnim“ ugovorom s vragom. HND je ono isto Društvo novinara Jugoslavije, ono i dalje čuva tekovine Revolucije i bezgrešnost SKH/SKJ. Toliko se puta spominjalo i pisalo o neobjektivnom i navijačkom pisanju tzv. glavnih medija i više nema smisla ponavljati da su mediji danas u Republici Hrvatskoj („Novi List“, „Večernji list“, „Jutarnji list“, „HRT“, „Nova Tv“, „RTL“, njihova uredništva, novinari i legionari-kolumnisti) samo produžena ruka negdanje komitetske uređivačke politike. Stariji oštroperi i urednici odgojeni su i kalupljeni po partijskim školama, dočim su oni mlađi izvučeni iz „provjerenih“ obiteljskih komunističko-doušničkih legla i poslije usavršeni na Fakultetu političkih znanosti ili Filozofkom fakultetu u Zagrebu. To je tzv. hrvatsko novinarstvo, njegova pismenost i objektivnost. Od takvih medija javnost ne može se očekivati istraživačko novinarstvo i objektivno izvještavanje.
Andrej Plenković je zasjao kao dugo očekivana nova zvijezda na umornom hrvatskom političkom nebu; postao je pravi miljenik istinskih čimbenika međunarodne politike, posebno onog dijela koji se brine o Jugostočnoj Europi. Ne tako davno to je bio Zoran Milanović, čovjek s dijagnozom – zato je i mogao što god je htio. I kao što je prije desetak godina okorjelim komunjarama pojašnjeno da je Zoran Milanović logičan i pravi izbor SDPartijske budućnosti, zapravo jedini – pa se onda naknadno u urbanu legendu gurao prizor iznemoglog Ivice Račana na samrtnoj postelji, njenove posljednje riječi i politička oporuka: „on je taj“, hropac… – tako danas i najtvrđim hadezeovcima mora biti jasno da je Andrej Plenković jedna i jedina ponuda.
Neshvatljivo zašto baš on, Zoran Milanović, lijenčina koji je u četiri godine mandata uspio pokazati svu raskoš jednog logorejičnog bezvezanta i podijeliti Partiju i nacionalnu političku scenu? Izgubio je sve izbore u svom mandatu predsjednika Vlade, na koncu i parlamentarne izbore. Što je za SDPartiju najgore, trenutno u niti jednom većem hrvatskom gradu SDP ne obnaša vlast. Čak ni u Rijeci, crvena Rijeka je ipak Linićevo leglo. Zato političkom nazošnošću u ruralnoj Hrvatskoj SDP krade HSS-ovo izborno tijelo, odnosno ono što je od njega ostalo, i sebe naziva narodnom. SDPartija je izgubila urbani predznak pa se kiti narodnjaštvom i krade HSS-u zelenu boju. Partija se „poseljačila“ i sakriva pod leševima onih koje je davno u ratu i poraću pobila.
Sada svjetski politički konstruktori rade na jednom drugom zaboravu, ovaj put HDZ-ova članstva; onog istog koje je prije dva mjeseca slavilo Tomislava Karamarka i režalo na Plenkovićevu izjavu „o HDZ-u kao taocu samo jednog čovjeka“. Danas to isto članstvo pozlaćuje svaku Plenkovićevu riječ, divi se njegovom političkom programu. „I poslije Karamarka, Plenković!“ urliču razdragani hadezeovci. Od 210 000 registriranih članova HDZ-a, 92 000 njih je prije dva mjeseca glasalo za Tomislava Karamarka, u nedjelju je valjda(?) druga polovica, točnije njih 98 000 glasovalo za Andreja Plenkovića, ili… su to jedni te isti članovi najbrojnije stranke u Hrvatskoj?
Andrej Plenković je očito dobio međunarodu dozvolu da „sredi“ Hrvatsku i zato je on nesumnjivi budući pobjednik parlamentarnih izbora. Zoran Milanović je proigrana karta i može na svom vikendaškom otoku igrati karte s otočkim briškulonima i trešetarima, ne mora se više ni pojaviti u Zagrebu. Očigledno je da briselski birokrati ne znaju što će s problemom terorizma, ali im se dopada vodi politički igru u Hrvatskoj. Nego nisu li i Andrej Plenković i Zoran Milanović briselski đaci stasali u “radionici” Mate Granića? Upravo zbog te sličnosti, mogu se složiti s ocjenama onih koji su skloni vjerovanju kako idemo ka velikoj koaliciji, odnosno tripartitnoj vladi, na čelu s Andrejom Plenkovićem. Ne zbog svjetonazorskih razloga, nego u prvom redu zbog rješenja gospodarsko-financijskih problema koji se ne mogu rješiti bez šireg konsenzusa.
Stoga se Zoran Milanović odrekao Ive Josipovića i Laburista a prigrlio HSS. Zbog istih razloga, Andrej Plenković na puna usta spominje pomirenje, ono isto koje je Franjo Tuđman tako loše procijenio da je upravo takvo pomirenje, nakon Tuđmanove bolesti i smrti, uzrokovalo nepomirljiv raskol u hrvatskom nacionalnom korpusu.
Prije završne faze nacionalnog pomirenja trebalo je stvoriti preduvjete povjesničarima da izreknu punu istinu o NDH, ali isto tako i stvoriti pretpostavke za povijesno utemeljeno progovaranje o kraljevini Jugoslaviji, komunističkim likvidacijama u poraću, Titovom velikodržavnom teroru, nacionalizaciji i pljačkama u režiji “crvenog plemstva” o čemu u posljednje vrijeme sve više slušamo.
Nedvojbeno, pravni sljednici Partije su bili duboko svjesni svojih zlodjela i nakon Bljeska i Oluje očekivali su da će se pobjednici s njom obračunati kao što se ona 1945. godine, po sovjetskom modelu, obračunala s „narodnim neprijateljima“. Međutim, kad su partijci shvatili da im se nakon pobjede u Domovinskom ratu nitko ne osvećuje, da im se ništa neće dogoditi – jer je Tuđman iskreno vjerovao u svehrvatsko pomirenje – posramili su se svog neopravdanog straha, činjenice da su godinama živjeli u iščekivanju hrvatske osvete, silno su se rasrdili i to je bilo gorivo partijske obnove s Račanom i Mesićem na čelu.
Počela je tzv. era detuđmanizacije, u stvari restauracija tvrdog partijskog režima i put prema novoj južnoslavenskoj integraciji.
Zato je vrlo bitno doznati što Andrej Plenković misli kad govori o pomirenju?
Gospodarski razvoj je iznimno bitan, ali nema tih gospodarskih tema koje su prioritetnije od istraživanja povijesne istine, bez čega nema podvlačenja crte ispod te teme. Dok se poratni zločini ne istraže, a komunizam ne osudi i razvlasti, sve te priče o gospodarstvu i radnim mjestima samo su duda varalica za ionako već stisnuto i zbunjeno glasačko tijelo.
Novi pokušaj stavljanja starih problema “pod tepih” ne znači i njihovo rješavanje, nego samo odlaganje rješenja i nastavak borbe centrifugalnih i centripetalnih sila unutar hrvatskog nacionalnog bića.
I:HRsvijet