Ubojica je ušao u kuću, prišao starijoj gospođi i bacio se na posao. Ona se opirala, ali priskočili su članovi njezine obitelji, svladali je i sedirali. Ubojica joj je potom dao smrtonosnu injekciju. A možda i nije ubojica? Slučaj se dogodio prošle godine u Nizozemskoj i izazvao senzaciju jer je prvi put liječnik optužen za zloporabu eutanazije. Točnije, liječnica, koja se brani time da je usmrćenica – kako bi se hrvatski nazvalo eutanaziranu osobu – ostavila potpisani i ovjereni zahtjev da je se eutanazira u slučaju da postane posve dementna. Budući da je demencija pokojnice bila medicinski potvrđena, liječnica je smatrala da su njeni protesti prije usmrćivanja bili irelevantni, piše Boris Beck u kolumni Večernjeg lista koju djelomice prenosimo.
Zbog tog je jezivog slučaja prošle godine u Nizozemskoj opao broj eutanazija, prvi put otkad je legalizirana, i to za čak 9 posto. “Licence to kill”, kako se to kaže u filmovima o Jamesu Bondu, nizozemski su liječnici dobili 2002. za slučaj da se suoče s pacijentima koji trpe “nepodnošljive patnje bez izgleda za oporavak”.
Eutanaziju legaliziraju malo-pomalo po svijetu – u Belgiji, Kanadi, Kaliforniji i australskoj državi Viktoriji – ali prava je meka Švicarska jer ulaznu vizu za smrt daju svim strancima (izlazna ne treba).
Slovenka Alenka Čurin-Janžekovič prošla je sve procedure u švicarskoj klinici Dignitas, skupila novac i sprema se na put bez povratka. Nazvati Dignitas klinikom malo je pretjerano jer ondje ljude ne liječe nego ubijaju. Dignitas je utemeljio 1998. švicarski odvjetnik Ludwig Minelli, a bave se i savjetovanjima oko palijativne skrbi. Zainteresiranima omogućuju višekratne konzultacije s osobljem i neovisnim liječnicima, a većina ih kontaktira “za svaki slučaj”, ako tegobe postanu nesnosne te nikad ne podnesu zahtjev da ih se kokne. Izjava da se pristaje na eutanaziju potpisuje se i ovjerava u nazočnosti svjedoka, a 70% onih kojima se udovolji zahtjevu nikad se ne vrati. Stoga Dignitas i nema baš veliki promet – u 30 godina izveli su samo 2100 eutanazija.
Cijena je 7000 franaka minimalno, a s troškovima skrbi oko tijela 10.000. Prije smrtonosne čaše višekratno se provjerava pristanak korisnika usluge te se uvijek može odustati. Čaše su zapravo dvije: u prvoj je sredstvo protiv povraćanja, dok je u drugoj 15 grama pentobarbitona, razmućena u vodi – on izaziva respiratorni arest, a u SAD-u njime pogubljuju kriminalce. Petina usmrćenih u Dignitasu nije bolovalo ni od terminalnih ni od progresivnih bolesti nego su se žalili da su “umorni od života”.
Otrov se eufemistički naziva “koktelom” (valjda vam stave kišobrančić u Švicarskoj). Komentari na internetu još su gori. Jedan je dio zloban pa nesretnoj ženi preporučuje metak ili drogu kao jeftinije rješenje – zaboravljajući da tijelo samoubojice uvijek netko nađe, u pravilu bližnji, što izaziva teške duševne posljedice, a da i ne govorimo o slučajevima kad se ljudi bacaju pod vlak, pa duboko traumatiziraju nedužne vlakovođe.
Dublji je problem da se mnogi komentari i komentatorice povoljno izjašnjavaju o eutanaziji, nazivajući je “humanom”, “jako kratkom”, “pametnom”, “hrabrom”, “dostojanstvenom” i općenito “velikim dostignućem čovječanstva” kojem se mogu protiviti “samo religijski fanatici”.
Eutanazija nije, dakle, postala samo normalna, nego čak i poželjna. Pravne i moralne posljedice guraju se pod tepih.
Obveza društva da štiti svaki život došla je u sukob s voljom pojedinca da mu to isto društvo organizira smrt. Osjećaj samodostatnosti – da ne kažem samoživosti – jak je i sve jači. Ljudi navikli da sve dobivaju na zahtjev ne shvaćaju zašto na zahtjev ne bi mogli dobiti i smrt.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na portalu Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Izvor: narod.hr/Večernji list