• Danas je: Utorak, 28 rujna, 2021

27. rujna 1991. Srpski agresor razarao bolnice zaštićene Ženevskim konvencijama

Bolnica u Vukovaru nije bila zločin samo zbog toga što su iz nje odvedeni ranjenici na pokolj na Ovčari, već i zato što su zločinci sustavno mjesecima gađali bolnicu kao vojni cilj. To nikada nije viđeno u povijesti ratovanja, jer su bolnice najzaštićenija mjesta. Krajnji cilj granatiranja bolnica bio je unošenje psihoze i pritisak na Hrvate kako bi ih se protjeralo, sve u cilju stvaranja Velike Srbije.

I nije samo bolnica u Vukovaru bila cilj velikosrpske mržnje prema Hrvatima, već i bolnice u Vinkovcima, Pakracu, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima. Razaranje bolnica, „svetog mjesta koje nitko u ratovima ne dira“, bilo je sustavno organizirano od barbarske srpske vojske.

Dana 27. rujna 1991. ratni ministar zdravstva i čovjek najzaslužniji za izvanredno funkcioniranje zdravstva u Domovinskom ratu, Andrija Hebrang, održao je konferenciju za novinare gdje je rekao da JNA i srpski dragovoljci koriste bolnice kao vojne ciljeve, piše matica.hr.

Poznato je da su bolnice zaštićene u ratovima Ženevskim konvencijama, no unatoč tomu katkad su oštećene slučajnim pogodcima. U srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku doživjeli smo nešto o čemu nismo do tada ni čitali.

Artiljerija je bila uperena u bolnice, koje su bile primarni cilj, a jedina moguća namjera takva masovnog zločina psihološki je pritisak na stanovništvo sa svrhom njegova protjerivanja.

Poznato je da se grad bez bolnice ne može braniti.

Ubrzo smo shvatili da su bolnice i drugi zdravstveni objekti uvršteni u primarne civilne ciljeve. Zato smo napravili široku mrežu ratnih bolnica i njihovih rezervnih lokacija kako bismo poništili agresorsku strategiju spaljenog zdravstva. Nevjerojatan je podatak da je agresor opetovano gađao 17 hrvatskih bolnica, od čega je 14 znatno oštećeno a četiri su potpuno uništene.

Razaranje bolnice u Vinkovcima:

Uz to je uništeno više od stotinu ambulanti i nekoliko stotina sanitetskih vozila.

Uništavanje bolnica i drugih zdravstvenih objekata propisno označenih znakom crvenoga križa pripada u najteže ratne zločine. Crvena petokraka uništavala je nemilice crvene križeve. Tijekom rata poslali smo u svijet stotine apela međunarodnoj javnosti, državama i humanitarnim udrugama s molbom da osude postupke agresora i spase bolesnike. Vapaji su bili uzaludni. Zbog toga je na bolnice svakodnevno padalo na stotine eksplozivnih projektila. Međutim, do danas nije podignuta ni jedna kaznena prijava za ratni zločin napada na bolnice. O razmjerima tog zločina govore podatci. Tragedija vukovarske bolnice ogleda se u podatku da je na nju padalo prosječno po 70 do 80 granata dnevno mjesecima, a u tom paklu hrabro osoblje bolnice zbrinulo je 3474 ranjenika i izvelo više od 2500 operacija.

Od stradanja ostalih bolnica valja navesti vinkovačku bolnicu, koja je potpuno uništena s više od 500 projektila. Više stotina granata potpuno je uništilo i pakračku bolnicu. Pakračka bolnica bila je utočište braniteljima, poglavito policiji koja je držala taj dio bojišnice, a iz bolnice smo ranjenike mogli izvlačiti jedino u oklopnim transporterima. Osoblje je izvelo i poznati herojski pothvat kada je pod artiljerijskom paljbom evakuiralo 300 psihijatrijskih bolesnika i to srpske narodnosti. Kako u ratu tako i u miru pakračka je bolnica objekt od strateškog razvoja cijeloga kraja, preko čega se danas prelazi: naime, ona je nedavno izgubila svoju pravnu osobnost pripajanjem bolnici u drugom gradu.

JNA i četnici granatiraju bolnicu u Pakracu s osmijehom na licu:

Bolnica u Slavonskom Brodu također je bila cilj napada: pogođena s više od tri stotine granata, također je bila predmetom teškoga ratnog zločina. Zapravo, nema ni jedne bolnice udaljene dvadesetak kilometara od bojišnice koja nije pogođena mnogobrojnim projektilima a kao kuriozitet služi podatak da je čak i Dječja bolnica u Zagrebu pogođena raketom iz okupirane Petrinje. Gađanje bolnica izazivalo je velik strah u lokalnog stanovništva, zbog čega je evakuiran velik broj građana. Međutim, ni za taj ni za ostale navedene zločine napada na bolnice nije kaznenu prijavu protiv počinitelja podigla država Hrvatska, nego Udruga liječnika dragovoljaca 1990–91. To je podatak koji otvara mnoga politička, ali i moralna pitanja.

U hrvatskoj politici dominiraju snage koje se nisu uključile u obranu države i kojima je cilj zataškati sve zločine, dakle krenuti u budućnost s lažima koje opterećuju sadašnju i buduću sudbinu zemlje. Time su preuzeli odgovornost prekrajanja povijesti, dakle, neprestanog okretanja k prošlosti, umjesto trošenja nacionalne energije na kreiranje budućnosti.

Izvor: narod.hr

21. rujna 1991. Petrinja – znate li strašnu brojku od preko 350 ubijenih Hrvata nakon okupacije?

Na današnji dan 21. rujna 1991. okupirana je Petrinja, najveći hrvatski grad na Banovini. Time je Srbija praktički zaokružila svoja osvajanja na području Banovine jer su Glina, Topusko i Hrvatska Kostajnica već ranije pale u srpske ruke i u tom dijelu Hrvatske ostvarila zamišljenu liniju Velike Srbije.

Kod Vile Gavrilović, nekadašnjeg luksuznog ugostiteljskog objekta, pet dana ranije dogodio se stravični zločin: Srbi iz Petrinje i okolice su zarobili 23 hrvatska vojnika i policajca, branitelja Petrinje, te njih 17 strijeljali.

O dimenzijama zločina Petrinji govore podatci da je ubijeno oko 350 civila Petrinjaca i više od 250 branitelja Petrinje. Na području grada nalazi se nekoliko masovnih grobnica.

Već u rujnu 1990. godine uspostava policijske postaje s hrvatskim državnim grbom na ploči postaje, u Petrinji izaziva okupljanje i pobunu hrvatskih Srba iz Petrinje i srpskih sela. Pobunjenici su napali policijsku postaju oružjem i pokušali uzeti oružje iz iste.

Pobuna je suzbijena izuzetnom hrabrošću policajaca iz Petrinje kojima je na ispomoć došla jedinica iz Zagreba.

Od 2. do 21.rujna 1991. vodile su se borbe za sam grad Petrinju na prilazima i u samom gradu. Uslijedio je izlazak tenkova Titove JNA i oklopnih vozila iz vojarne u samo središte Petrinje. Tamo je oružje koje su i Hrvati plaćali i financirali 45 godina ubijalo iste one koji su im davali te novce. Tenovi sa petokrakama birali su isključivo hrvatske ciljeve i ubijali isključivo hrvatske vojnike i civile.

Uslijedili su brojni drugi napadi, a ističe se onaj 16. rujna 1991. kada je ratoborni zapovjednik i ratni zločinac Slobodan Tarbuk naredio novi napad na Petrinju. Toga dana kod vile Gavrilović ubijeno je 17 zarobljenih hrvatskih branitelja.

Najžešći napad na Petrinju bio je 21. rujna koji je izvela JNA i ostale paravojne formacije. Pod jakom pješačkom vatrom 21. rujna u 18,30 pao je stari hrvatski grad Petrinja u ruke okupacijske JNA i paravojnih postrojbi hrvatskih Srba.

Tijekom velikosrpske okupacije u Petrinji je ubijeno više od 350 civila Hrvata. Ubijeni Hrvati uglavnom su bile starije osobe koje su ostale jer su vjerovale da oni nisu nikome ništa nažao učinili. Prognanim Petrinjcima nikad nije moglo biti shvatljivo kako su se sva ta zla i ubojstva u Petrinji dogodila pred očima više od osam tisuća Srba, koji su ostali u Petrinji poslije odlaska prognanika. Mnogi od tih Srba što su ostali, s oružjem u ruci samo su mirno gledali kako u plamenu nestaju kuće njihovih susjeda, s kojima su gotovo pola stoljeća složno živjeli.

Izvor: narod.hr

U Gornjoj Stubici održani 24. susreti za Rudija

Na tradicionalnoj manifestaciji u Gornjoj Stubici u spomen na pilota Rudolfa Perešina sudjelovali su i zrakoplovi HRZ-a

U Gornjoj Stubici u nedjelju, 12. rujna 2021. održano je svečano otvorenje i letački program u okviru 24. susreta za Rudija, tradicionalne manifestacije u spomen na pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ), stožernog brigadira Rudolfa Perešina koji je poginuo tijekom vojno-redarstvene operacije “Bljesak” 2. svibnja 1995. godine.

Dvodnevni program 24. susreta za Rudija započeo je 11. rujna, a posjetitelji su imali priliku vidjeti zrakoplovni, sportski, kulturni i zabavni program. Program je održan u organizaciji Općine Gornja Stubica i Zagrebačkog zrakoplovno – tehničkog saveza Rudolf Perešin te suorganizatora Turističke zajednice područja Donje Stubice i Gornje Stubice, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Grada Zagreba, Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva unutarnjih poslova, MHZ – Muzeja seljačkih buna i Krapinsko-zagorske županija, uz pokroviteljstvo Predsjednika RH i gradonačelnika Grada Zagreba.

Svečano otvorenje te polaganje vijenaca i paljenje svijeća održani su u Spomen parku Rudolfa Perešina. Uz obitelj, suborce i prijatelje te predstavnike organizatora, počast herojskom hrvatskom pilotu izrazili su i izaslanik predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika OS RH zapovjednik HRZ-a brigadni general Michael Križanec, izaslanik i posebni savjetnik predsjednika Vlade RH Damir Krstičević, izaslanik ministra obrane i državni tajnik MORH-a Branko Hrg, župan Krapinsko-zagorske županije Željko Kolar, izaslanica gradonačelnika i pročelnica Ureda za branitelje grada Zagreba Vesna Helfrih, načelnik općine Gornja Stubica Jasmin Krizmanić, predstavnici državnih i institucija, lokalne i područne samouprave, udruga proisteklih iz Domovinskog rata, vojnodiplomatskog zbora i drugi.

U prigodnim obraćanjima, čelnici izaslanstava istaknuli su kako će Rudolf Perešin zauvijek ostati zapamćen po svojem doprinosu u Domovinskom ratu, počevši od pothvata iz listopada 1991., kad je avionom MiG-21 iz Bihaća preletio u Klagenfurt. Ubrzo je postao jedan od utemeljitelja lovačke komponente HRZ-a te sudjelovao u mnogim borbenim zadaćama. U posljednjoj je dao najviše što je imao, svoj život.

Izaslanik predsjednika RH i zapovjednik HRZ-a brigadni general Michael Križanec proglasio je 24. susrete za Rudija otvorenim naglasivši da je ta priredba simbolika za heroja, viteza i čovjeka. “Rudolf Perešin jedan je od najznačajnijih pripadnika u povijesti HRZ-a, udario je temelje današnjeg HRZ-a, ali i temelje koji će omogućiti da se naše ratno zrakoplovstvo dodatno razvije u budućnosti”, istaknuo je general Križanec.

Izaslanik i posebni savjetnik predsjednika Vlade RH Damir Krstičević rekao je da je Perešin jedan od najvećih sinova hrvatskog naroda: “Da je ostao samo na preletu 1991., već bi bio heroj, no nije mogao mirno gledati kako njegovu Hrvatsku ruše, pale i pljačkaju te se odmah priključio Hrvatskoj vojsci. Nažalost, nije dočekao konačnu pobjedu nego je dao svoj život domovini u pobjedničkom Bljesku.”

U letačkom programu – aeromitingu, najatraktivnijem dijelu Susreta za Rudija, između ostalih, sudjelovali su piloti i letjelice zrakoplovnih klubova, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (borbeni avion MiG-21, helikopter Mi-171Sh, akrogrupa “Krila Oluje” s avionima Pilatus PC-9 i padobranci), zračne komponente Slovenske vojske (avion Pilatus PC-9, helikopter Bell 206), Mađarskog ratnog zrakoplovstva (avion JAS 39 Gripen) i MUP-a RH (helikopter Bell 206).

Izvor: MORH

Reakcija Ministarstva hrvatskih branitelja vezano za pravilnike koji su u postupku javnog savjetovanja

Povodom netočnih i nepotpunih objava u medijima vezano za pravilnike koji su u postupku javnog savjetovanja, u cilju cjelovitog informiranja javnosti Ministarstvo hrvatskih branitelja objavljuje reagiranje

Nijednim pravilnikom ne uvode se nova prava, niti se otvaraju novi rokovi, već se razrađuje način ostvarivanja prava predviđenih zakonom, sukladno uvjetima određenim zakonom.

Netočno je da će osobe koje ostvare status sudionika Domovinskog rata moći ostvariti status i prava hrvatskog branitelja i hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata. Sudionici Domovinskog rata ne mogu ostvariti prava predviđena za hrvatske branitelje, ne podliježu vještačenju oštećenja organizma kao hrvatski branitelji, niti mogu ostvariti status i prava hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata.

Ostvarivanje statusa sudionika Domovinskog rata samo je moralna satisfakcija za one koji ne ostvaruju status hrvatskog branitelja, ali su obavljajući dužnosti po nalogu Republike Hrvatske pridonijeli obrani suvereniteta RH, te iz toga ne proistječu nikakva druga prava.

U potpunosti su neprihvatljivi pa i zlonamjerni navodi kako je riječ o „Medvedovim komisijama“. Vještačenje će preuzeti liječnička vijeća, a u postupku ostvarivanja prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, kao i civilnih stradalnika, i nadalje će sudjelovati stručni vještaci. Izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskim braniteljima izostavljena je prethodna stručna procjena s ciljem ubrzanja ostvarivanja statusa HRVI iz Domovinskog rata.

Podsjećamo kako su nakon donošenja Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji uslijedila brojna medijska nagađanja o tisućama „novih branitelja“ i hrvatskih ratnih vojnih invalida, što se pokazalo potpuno neutemeljenim, kao što su neutemeljena i aktualna „predviđanja“ da će „još tisuće građana moći steći status branitelja i ratnih vojnih invalida“.

24. rujna 1991. Agresorski zločin u Lovincu (Gračac): Hrvati masakrirani i živi spaljeni

Zločini srbočetničke agresorske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i ne-Srbima do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag…

Srpska vojska, po zapovijedi i organizaciji  Beograda i Srbije, izvršila je agresiju na Hrvatsku do tada neviđenu u Europi. Cilj je bio pripojiti veliki dio naše domovine Srbiji, prvo kroz ostanak u tzv. krnjoj Jugoslaviji, a onda Velikoj Srbiji. Pod srpskom vojskom podrazumijevamo pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, četnike i druge dobrovoljce iz Srbije i dr., te JNA koja je ratovala u korist Srbije.

Hoće li se za ove zločine nakon 30 godina bilo tko ispričati i nadoknaditi štetu koja se može nadoknaditi?

Unatoč hrabrom otporu stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaselaka morali su pred velikosrpskom agresijom 24. rujna 1991. napustiti svoja ognjišta, navodi HRT.

Lovinački kraj bio je meta napada još od kolovoza 1990., nakon što su pobunjeni Srbi zaplijenili oružje Policijske postaje u Gračacu. Početkom kolovoza ’91. pobunjenici su podmuklo likvidirali pet civila zaposlenih na željeznici. Stoga se policijska postrojba u Lovincu ojačala s nekoliko pripadnika specijalne policije ATJ Lučko, a mala lička enklava hrabro je odolijevala napadima koji od početka rujna postaju svakodnevni.

Nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Gospića, Srbi i JNA pokrenuli su akciju ovladavanja strateški važnim lovinačkim područjem, odnosno deblokade velikog skladišta JNA u Svetom Roku. Agresor se koristio svim sredstvima uključujući zrakoplove, pa čak i oklopni vlak.

Branitelji više nisu mogli izdržati pritisak i oko tisuću ljudi pošlo je spašavati život pješice preko Velebita. Cestom preko Malog Alana nije se moglo jer je prijevoj bio u rukama pobunjenika, stoga su krenuli od predjela Dušice planinskom stazom preko Libinja, pa sve do Starigrada.

Ipak, pripadnici specijalne policije i branitelji nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, pa su za spašavanje 17 nepokretnih civila, od kojih je najstariji imao 90 godina, angažirani iskusni zagrebački alpinisti. Pod zapovijedanjem Jerka Kirigina, pripadnici Planinske satnije Velebit pronašli su ih skrivene u zaseoku Kneževići i zatim sve, iako pod paljbom i po noći, uspješno transportirali u Starigrad.

U Lovincu je ostalo stotinjak uglavnom starih osoba, a Srbi su likvidirali ili žive zapalili njih 45.

Izvor: narod.hr

Na šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila završeno obilježavanje 30. obljetnice Spomendana Rujanskog rata

„Budimo ponosni što pripadamo generaciji koja je imala priliku ostvariti tisućljetni san našeg nacionalnog bića i ne umorimo se od prenošenja istine o Domovinskom ratu na buduće generacije“, poručio je ministar Medved

Povodom jubilarne obljetnice Spomendana Rujanskog rata, u Šibeniku je 22. rujna 2021. održana središnja svečanost, kojoj je u ime predsjednika Vlade nazočio potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

Polaganjem vijenca i paljenjem svijeća izaslanstva su odala počast poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu kod Središnjeg križa na gradskom groblju Kvanj i kod spomen-obilježja smrtno stradalim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.
Potom je uslijedio mimohod hrvatskih branitelja šibenskim ulicama do Tvrđave sv. Mihovila, gdje je održana svečana akademija pod nazivom „Hrvatska se Šibenikom diči“.

Uz članove obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i ministra Medveda, obljetnici su nazočili izaslanik predsjednika Republike umirovljeni general-pukovnik Marijan Mareković, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Nediljko Dujić, izaslanik ministra obrane brigadni general Dražen Ressler, župan Šibensko-kninske županije Marko Jelić, gradonačelnik Grada Šibenika Željko Burić, predstavnici Hrvatske vojske i policije te udruga iz Domovinskog rata.

Ministar Medved je tom prigodom izrazio zahvalu svim braniteljima na obrani Šibenika i Hrvatske u presudnim rujanskim danima1991. godine, koji je za Hrvatsku bio najteži u novijoj povijesti.

”Vi ste ovdje čvrsto preuzeli sudbinu Hrvatske u svoje ruke i zaustavili pakleni agresorski stroj koji je zastupao državu u nestajanju i dali ste svoj doprinos na najbolji mogući način, kao istinski domoljubi u stvaranju Hrvatske, i ispisali najsjajnije stranice naše novije povijesti. Zbog toga je za našu Vladu hrvatski branitelj inspiracija i ohrabrenje, putokaz i vodilja u donošenju svih teških odluka. Sve napore koje činimo, činimo u partnerstvu s udrugama iz Domovinskog rata, uvijek imajući na umu činjenicu da su branitelji, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, najzaslužniji za slobodu koju danas imamo”, rekao je ministar na šibenskoj tvrđavi, te je naglasio kako hrvatska sloboda nije darovana, već krvlju izborena i da su hrvatski branitelji najsnažniji kamen temeljac Hrvatske.

„Budimo ponosni što pripadamo generaciji koja je imala priliku ostvariti tisućljetni san našeg nacionalnog bića i ne umorimo se od prenošenja istine o Domovinskom ratu na buduće generacije“, poručio je ministar Medved.

Svečano obilježavanje 30. obljetnice Spomendana Rujanskog rata svojim izvedbama uveličali su Šibensko pjevačko društvo „Kolo“ i Klapa Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“, uz pratnju Orkestra HRM-a.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Dokumentarni film ‘Stradanje župe Barlovci 1992. – 1995.’ 30. rujna u crkvi Sv. Mati Slobode u Zagrebu

Dokumentarni film “Stradanje župe Barlovci od 1992. do 1995.” u organizaciji Udruge Nazaret bit će prikazan 30. rujna 202. u zagrebačkoj crkvi Sv. Mati Slobode na Jarunu nakon mise u 19 sati.

Na misi će biti nazočan i banjolučki biskup Franjo Komarica. “Radujemo se Vašem dolasku”, poručuju iz Udruge Nazaret.

Teška stradanja župe Barlovci

Udruga Nazaret već je snimila dokumentarni film o banjolučkoj župi Petrićevac.

“Ovim filmom željeli smo podsjetiti na teška stradanja župe Barlovci nadomak Banje Luke koja je najvećim dijelom prognana iako u tom dijelu BiH nije bilo oružanih sukoba. Željeli smo prikazati istinu o progonima vjernika iz ove nekada velike župe i mnogih drugih župa toga dijela Bosne i Hercegovine što mnogima izvan banjolučkog kraja najvećim dijelom nije poznato”, istaknuo je redatelj filma “Stradanje župe Barlovci od 1992. do 1995.” i predsjednik Udruge prognanih Hrvata Banje Luke Nazaret gospodin Vinko Laštro na premijeri filma 13. srpnja, koja se održala u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci.

U filmu su donesena svjedočenja župljana župe Barlovci iz kojih je vidljivo da su bili toliko zlostavljani da su na kraju bili primorani napustiti svoja ognjišta, izvijestila je Banjolučka biskupija.

Izvor: narod.hr

Trideset godina od prvog postrojavanja: Opatijski štakori opet na okupu

OPATIJA – Postrojavanjem pripadnika 1. satnije 1. bojne 111. brigade ZNG-a – Opatijskih štakora ispred dvorane »Marino Cvetković«, je u Opatiji obilježena 30. obljetnica prvog postrojavanja satnije. Svečanost su uz »Serenadu Opatiji« otvorili članovi Puhačkog orkestra Lovran, koji su održali kraći koncert. Program je vodila Zvijezdana Klobučar Filčić, a nakon postrojavanja i izvedbe hrvatske himne, uslijedilo je odavanje počasti minutom šutnje za sve poginule branitelje.

Svečanost je uveličao i počasni Zastavni vod, dok je sve nazočne s ratnim putem Opatijskih štakora upoznao Roberto Žigulić koji na tu temu priprema i monografiju. Visoku obljetnicu svim braniteljima koji su se odazvali odlasku na ratište, a na Liburniji se radilo o odazivu koji je bio viši od 90 posto, čestitao je opatijski gradonačelnik Fernando Kirigin. Bošku Budaju iz Zastavnog voda predao je svečanu zastavu Grada Opatije.

Vološćanski župnik Petar Belanić uz molitvu se prisjetio svih nestalih, umrlih i poginulih branitelja i pozvao sve nazočne na zajedništvo i pomaganje jednih drugima. Svečanost su uveličali i načelnici, odnosno zamjenici ili predstavnici liburnijskih jedinica lokalne samouprave, a u nastavku svečanosti uslijedio je obilazak groblja u Opatiji i spomenika palim braniteljima kraj Ville Antonio, te domjenak na Boćariji u Opatiji. Organizator svečanosti bio je opatijski ogranak UDVDR-a uz pomoć Grada Opatije i podršku općina Matulji, Lovran i Mošćenička Draga.

Izvor: Novi List

Obiteljima žrtava s Ovčare mizerne odštete na srpskim sudovima

Članovi obitelji triju žrtava ratnog zločina na Ovčari dobili su pravomoćne presude za naknadu štete zbog smrti svojih najmilijih koju im mora isplatiti Republika Srbija. Epilog je to sudskog postupka koji se vodio na Prvom osnovnom sudu u Beogradu odnosno na Apelacionom sudu, koji je u konačnici potvrdio prvostupanjske presude, ali dosuđeni iznosi su zapravo mizerni, iako je, naravno, svima jasno da obiteljima žrtava nijedan novčani iznos ne može nadoknaditi taj gubitak, prenosi Jutarnji list. No, činjenica da su u ove tri presude dosuđeni iznosi u rasponu od 700.000 do 900.000 dinara, odnosno od 44.000 do 57.000 kuna, izazvala je negativne reakcije, kako obitelji žrtava, koje su najavile ustavnu tužbu protiv takvih odluka, tako i humanitarnih organizacija.

Ratni zarobljenici

Tako iz Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, koji pomaže postjugoslavenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate naslijeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila kaznena odgovornost za počinitelje, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina, naglašavaju da su zadovoljni brzinom donošenja presude, kao i samom odlukom da se obiteljima žrtava isplati naknada, ali upozoravaju da je riječ o neprimjereno niskim iznosima.

“Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je tri presude Prvog osnovnog suda u Beogradu kojima je dosuđena naknada štete članovima obitelji ubijenih na poljoprivrednom dobru Ovčara 1991. godine i obvezao Ministarstvo obrane Republike Srbije da isplati novčane iznose na ime naknade štete zbog smrti bliske osobe. Fond za humanitarno pravo (FHP) smatra da su ovi postupci rijetki primjeri efikasnog suđenja u postupcima za naknadu štete, ali da su dosuđeni iznosi žrtvama neprimjereno niski i da ne odgovaraju standardima koje je uspostavio Europski sud za ljudska prava (ESLJP)”, poručili su iz FHP-a.

Inače, temelj za ove tužbe i presude bila je presuda Okružnog suda u Beogradu iz 2009. godine kojom su pripadnici Teritorijalne obrane Vukovara i dobrovoljačke jedinice Leva supoderica (obje u sastavu Jugoslovenske narodne armije) – Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević, Goran Mugoša, Miroslav Đanković, Ivan Atanasijević, Saša Radak i Nada Kalaba – osuđeni na višegodišnje kazne zatvora za ubojstvo najmanje 200 ratnih zarobljenika na Ovčari, od kojih su identificirana njih 193, koji su po imenu i prezimenu navedeni u ovoj presudi.

Foto: Hrvoje Pilić (izvor: narod.hr)

Nespremnost sudova

Kada je tu presudu 2017. potvrdio Apelacioni sud, obitelji žrtava Ovčare pokrenule su parnične postupke za naknadu štete zbog smrti bliske osobe protiv Ministarstva obrane Srbije, tražeći naknade od po 2,000.000 dinara. Nacionalni sudovi su u tri dosadašnje parnice dosudili iznose u rasponu od 700.000 do 900.000 dinara za svakog tužioca pojedinačno, smatrajući dosuđene iznose adekvatnim za naknadu nematerijalne štete po toj osnovi.

“FHP smatra, unatoč tome što su sudovi usvojili tužbene zahtjeve i što su postupci pravomoćno okončani u roku od dvije godine, što su rijetki pozitivni primjeri efikasnog postupanja, da dosuđeni iznosi ne zadovoljavaju standard pravične naknade zbog smrti bliske osobe, odnosno navedeni iznosi su neprimjereno niski i nisu u skladu sa standardima Europskog suda za ljudska prava. Naime, u slučaju Brdar protiv Hrvatske ESLJP je dosudio naknadu veću od 23.000 eura za nestanak člana porodice aplikanta tokom vojne akcije u Hrvatskoj u kolovozu 1995. godine. Iz tog razloga FHP smatra da dosuđeni iznosi pred sudovima Srbije u ovim postupcima ni približno ne odgovaraju sumi koju je ESLJP smatrao pravičnom u istovjetnoj situaciji, zbog čega su se članovi obitelji ubijenih obratili Ustavnom sudu Srbije kako bi ostvarili pun iznos naknade koji im pripada”, poručili su iz FHP-a, u kojem smatraju i da ovakve odluke sudova u Srbiji kojima se dosuđuju triput manji iznosi “govore o nespremnosti domaćih sudova da primjenjuju praksu ESLJP-a i time obavežu Srbiju na isplatu naknade štete koja je u skladu s međunarodnim standardima, čime bi osigurali pravične reparacije žrtvama ratnih zločina”. Podsjetimo, na Ovčari je u noći sa 20. na 21. studenoga 1991. ubijeno između 255 i 264 vojnika i civila, od kojih su većina bili pacijenti vukovarske bolnice, iz koje su nakon pada grada odvezeni na Ovčaru i tamo pogubljeni. Za više od 60 osoba, za koje se sumnja da su ubijene na Ovčari, još se traga.

Obitelj žrtve: “To je dodatno obezvređivanje svih nas”

Obitelji žrtava Ovčare o ovim presudama ne žele javno govoriti. Jutarnji je razgovarao s jednom osobom koja je na Ovčari izgubila svoga bližnjeg i koja je također podnijela tužbu za naknadu štete, ali presuda u tom slučaju još nije donesena.

– Čekam odluku, a za ove presude i iznose sam evo doznao od vas. Činjenica je da nama nijedan iznos ne može vratiti ono što smo izgubili, ali ako je točno to što mi kažete, a vjerujem da jest, to je stvarno ništa. To je samo dodatno obezvrjeđivanje žrtava i nas, članova njihovih obitelji. Mislim da je to greška i Republike Hrvatske koja se i sama trebala uključiti u te postupke i tražiti odštete, a ne prepuštati nama da se sami borimo sa sustavom – kazao je sugovornik, ogorčen na presudu.

Izvor: Narod.hr

U Hrvacama obilježena 30. godišnjica pogibije devet policajaca i redarstvenika

Polaganjem vijenaca na spomen-obilježje i misom zadušnicom u utorak je u Hrvacama kod Sinja obilježena 30. godišnjica pogibije devet policajaca i redarstvenika koji su 14. rujna 1991. stradali pružajući otpor velikosrpskom agresoru.

– Na današnji dan prije 30 godina ovdje je počeo krvavi pir neprijatelja u Splitsko-dalmatinskoj županiji, istaknuo je Damir Gabrić, pročelnik županijskog Upravnog odjela za hrvatske branitelje, civilnu zaštitu i ljudska prava. Naglasio je kako se, sjećajući se ovih devet hrvatskih branitelja, istodobno sjećamo svih onih koji su dali svoj život za slobodnu Hrvatsku.

Spomen-obilježje u Hrvacama podignuto je u sjećanje na Antu Škoku, Kažimira Abramovića, Zorana Bočinu, Ivicu Grubača, Bogoslava Lukića, Jakova Topića, Dušana Cvrlju, Miru Milanovića Antu Radana.

Obilježavanje ove godišnjice organizirala je Policijska uprava splitsko-dalmatinska. Osim njezina izaslanstva, vijence su položili predstavnici Policijske postaje u Sinju, Udruge policijskih branitelja Domovinskog rata Imotski i Specijalne jedinice PU splitsko-dalmatinske BATT te predstavnici županije, Grada Sinja, općine Hrvace i braniteljskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata.

Izvor: HRT

Na današnji dan: Dnevnik završio domoljubnom pjesmom Moja Domovina

“Moja Domovina” je postala najtrajnija glazbena ostavština Domovinskoga rata. Njezine stihove znaju gotovo svi građani Republike Hrvatske. Pjeva se i danas, često i spontano, u najrazličitijim prigodama…

Potkraj ljeta 1991., u vrijeme dok se Hrvatska ogorčeno branila od velikosrpske agresije, naši estradni umjetnici odlučili su jedinstvenom pjesmom sudjelovati u obrani domovine i još više podići borbeni duh hrvatskoga otpora.

U to su se doba izvodile mnoge domoljubne pjesme, a upravo na današnji dan, televizijski je “Dnevnik”, pun ratnih strahota, završio je pjesmom koja je obilježila hrvatsku borbu za samostalnost, pjesmom “Moja Domovina”.

Prelijepa pjesma “Moja Domovina”, koja je ubrzo prerasla u himnu Lijepoj našoj, nastala je u tonskom studiju “Krešimir” Hrvatskoga radija. Zajednički su je potpisali Zrinko Tutić i Rajko Dujmić, a aranžman je napisao Nikša Bratoš.

Iz svih krajeva Hrvatske na jednom su se mjestu okupili najpoznatiji pjevači, njih 138, i s neobičnim žarom otpjevali pravu pjesmu u pravo vrijeme.

“Moja Domovina” isključuje bilo kakvo politikantstvo. Njezine riječi spajaju sve one kojima je Hrvatska u srcu, ne vrijeđaju nikoga i ne pozivaju na mržnju. U teškim trenucima agresije poticala je na ljubav prema domovini.

“Moja Domovina” je postala najtrajnija glazbena ostavština Domovinskoga rata. Njezine stihove znaju gotovo svi građani Republike Hrvatske. Pjeva se i danas, često i spontano, u najrazličitijim prigodama.

Izvor: Braniteljski portal