• Danas je: Srijeda, 30 studenoga, 2022

Na današnji dan rođen Bruno Bušić, hrvatski emigrant kojeg su ubile jugoslavenske službe

Hrvatski političar i publicist Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939., a ubijen je 16. listopada 1978. u Parizu. Jugoslavenske tajne službe ubojstvom ovog hrvatskog domoljuba od njega su stvorile legendu u hrvatskom narodu još za vrijeme jugoslavenske diktature. Svojom karizmom Bušić je ostao upamćen kao simbol svih hrvatskih emigranata ubijenih od jugoslavenskih tajnih službi.

Ne samo što je bio karizmatični lider novog hrvatskog suverenističkog pokreta, Bruno Bušić bio je priznati intelektualac, književnik i publicist, dakle, vrlo obrazovan čovjek koji je istinski poznavao pravu demokraciju zapadnoga tipa u ona hladnoratovska, olovna vremena. Karizmatična osoba hrvatske povijesti i jedan od najvećih hrvatskih povijesnih istraživača dvadesetog stoljeća, pravi predstavnik turbulentnih sedamdesetih godina prošlog vijeka, desetljeća koje je označavalo nagovještaj urušavanja komunističkog režima čiji kraj smo dočekali nakon malo više od desetak godina nakon mučkog ubojstva Brune Bušića.

Od zanimljivosti iz Bušićeve mladosti istaknimo da se 1965. zaposlio u Institutu za povijest radničkog pokreta na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman. Okupili su tim povjesničara koji je počeo proces demistifikacije i razotkrivanja beogradskih laži o suvremenoj hrvatskoj povijesti, a napose o lažima o tzv. genocidnosti hrvatskog naroda čime se je komunistički i velikosrpski Beograd „hranio“ kao Damoklovim mačem nad glavom hrvatskog naroda. Te je godine i uhićen i osuđen na devet mjeseci zatvora zbog “širenja neprijateljske propagande”. Zahvaljujući Tuđmanovoj intervenciji, koji tada još uvijek nije službeno imao status komunističkog disidenta, kazna mu je promijenjena u uvjetnu.

Tuđmana i Bušića je 1972. godine, nakon Hrvatskog proljeća, pogodila ista sudbina – osuđeni su na dvije godine zatvora, ponovno zbog širenja „antikomunističke neprijateljske propagande“. Bušić je kaznu izdržao u zloglasnoj Staroj Gradišci, a Tuđman u Lepoglavi, prvi puta 1972. godine, a drugi puta 1982. zbog intervjua na njemačkom ARD-u o stanju ljudskih prava i položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Tuđman i Bušić susretali su se i kasnije, kada je Bušić izbjegao u inozemstvo. Nediljko Vegar ispričao je zanimljivu anegdotu o njihovu susretu 1977. u inozemstvu. Bušić je Vegaru rekao kako će ga u Njemačkoj posjetiti bivši Titov general. Vegar je pomislio kako ga želi napasti te je obećao angažirati još jednog čovjeka. Bušić je povikao: “Za Majku Božju, ti ga moraš čuvati da mu se što ne dogodi, jer ako itko uspije stvoriti hrvatsku državu – to će biti on!”

Ubojstvo Brune Bušića

Bušić je 10. ili 11. rujna 1978 doputovao iz Londona u Pariz kako bi izvršio pripreme za Izvanredni sabor emigrantske organizacije Hrvatskog narodnog vijeća. Beograd je odlučio da se Bušić na tom saboru, koji se trebao održati 20./21. listopada u Amsterdamu, ne smije pojaviti jer bi vjerojatno preuzeo vodstvo nad hrvatskim političkim izbjeglištvom. Kao moderni, obrazovani i domoljubni političar, Bušić je bio velika opasnost za jugoslavenski režim i njegovog diktatora koji su svoju vlast velikim dijelom hranili na pričama o „radikalnoj ustaškoj emigraciji“.

Zbog toga je 16. listopada 1978. Bruno Bušić je ubijen.

Bušić je kobnog dana između 23 i 23:15 sati ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugu je likvidacija prikazana kao “međusobni obračun u emigrantskom podzemlju”. Istom formulacijom ubojstvo je opisao i Vjesnik.

Bruno Bušić, uz veliko mnoštvo nazočnih Hrvata iz čitavog svijeta, pokopan je na pariškom groblju Pere-Lachaise, na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi iz pjesme Dobriše Cesarića “Trubač sa Seine”, na hrvatskom i francuskom jeziku.

Godine 1999. kosti Brune Bušića pokopane su na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja.

Zašto ubojica Brune Bušića nije pronađen?

Danas, toliko godina nakon uspostave samostalne hrvatske države i 41 godinu nakon mučkog ubojstva Brune Bušića, kojeg je također ubila Udba, potrebno je otvoreno postaviti pitanje kako je moguće da u današnjoj Hrvatskoj još nisu provedeni ni prava istraga ni vjerodostojno suđenje za ubojstvo Brune Bušića.

Suđenje Udbinom agentu Vinku Sindičiću 2000. godine za ubojstvo Brune Bušića bilo je pravna travestija. Francuska nije Njemačka da će nam pomoći u tom slučaju. Zajedno s Englezima, Francuzi su roditelji Jugoslavije i prijatelji Srba. O tomu smo se zorno osvjedočili tijekom srpske okupacije Sarajeva kad je 1992. godine tadašnji francuski predsjednik Francois Mitterand spriječio napade međunarodnih snaga na srpske položaje oko Sarajeva. Zbog toga ne možemo očekivati da će Francuzi napraviti ono što su učinili Nijemci u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića.

Izvor: narod.hr

Obilježena 31. obljetnica Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje

“Doprinos u Domovinskom ratu gdje je svaki Tigar daosvoj maksimum, ali i poslije Domovinskog rata, ostanak u postrojbama Hrvatske vojske i policije, to je slika Tigra iz Raktija, to je slika čovjeka koji je spremno prihvatio svoju ulogu i dao svoj doprinos”, poručio je ministar Medved
 

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen-obilježja poginulim, nestalim i umrlim pripadnicima Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH, u Rakitju je 2. listopada 2021. počelo obilježavanje 31. obljetnice postrojbe, a na obilježavanju je sudjelovao potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

“Doprinos u Domovinskom ratu gdje je svaki Tigar dao svoj maksimum, ali i poslije Domovinskog rata, ostanak u postrojbama Hrvatske vojske i policije, to je slika Tigra iz Raktija, to je slika čovjeka koji je spremno prihvatio svoju ulogu i dao svoj doprinos”, poručio je tom prigodom ministar Medved, čestitajući okupljenim pripadnicima njihovu obljetnicu.

Jedinica za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje bila je jezgra ustrojavanja 1. A brigade Zbora narodne garde, a kasnijei 1. gardijske brigade Tigrovi. Među prvim pripadnicima Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH osamdesetak je polaznika tadašnjeg tečaja Prvi hrvatski redarstvenik.

Nakon ustrojavanja 4 satnije do sredine studenoga 1990. jedinica je brojila 450 pripadnika, a ustrojavanjem 5. satnije početkom 1991. imala je 570 pripadnika. Jedinica za posebne zadatke MUP-a RH preuzela je ulogu obučnog tranzicijskog središta i djelovala zajedno s Antiterorističkom jedinicom MUP-a Lučko.

Prva intervencija Jedinice za posebne zadatke Rakitje bila je u Pakracu krajem prosinca 1990. godine, a već početkom siječnja 1991. raspoređuje se na obrambene položaje na području Zagreba. Početkom ožujka 1991. uslijedila je akcija u Pakracu, gdje zajedno s ATJ Lučko pripadnici jedinice iz Rakitja uspostavlja javni red i mir, te potom i u Kutini, Novskoj i Jasenovcu.

U akciji Plitvice, poznatoj kao “Krvavi Uskrs”, 31. ožujka 1991. poginuo je Josip Jović, pripadnik Jedinice iz Rakitja, ujedno prvi poginuli hrvatski branitelj u Domovinskom ratu. Uz prva iskustva na bojišnici, pripadnici Jedinice za posebne zadatke MUP-a Rakitje pružaju potporu pri ustrojavanju drugih postrojbi MUP-a RH te ustrojavanju Zbora narodne garde.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

27. rujna 1991. Srpski agresor razarao bolnice zaštićene Ženevskim konvencijama

Bolnica u Vukovaru nije bila zločin samo zbog toga što su iz nje odvedeni ranjenici na pokolj na Ovčari, već i zato što su zločinci sustavno mjesecima gađali bolnicu kao vojni cilj. To nikada nije viđeno u povijesti ratovanja, jer su bolnice najzaštićenija mjesta. Krajnji cilj granatiranja bolnica bio je unošenje psihoze i pritisak na Hrvate kako bi ih se protjeralo, sve u cilju stvaranja Velike Srbije.

I nije samo bolnica u Vukovaru bila cilj velikosrpske mržnje prema Hrvatima, već i bolnice u Vinkovcima, Pakracu, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima. Razaranje bolnica, „svetog mjesta koje nitko u ratovima ne dira“, bilo je sustavno organizirano od barbarske srpske vojske.

Dana 27. rujna 1991. ratni ministar zdravstva i čovjek najzaslužniji za izvanredno funkcioniranje zdravstva u Domovinskom ratu, Andrija Hebrang, održao je konferenciju za novinare gdje je rekao da JNA i srpski dragovoljci koriste bolnice kao vojne ciljeve, piše matica.hr.

Poznato je da su bolnice zaštićene u ratovima Ženevskim konvencijama, no unatoč tomu katkad su oštećene slučajnim pogodcima. U srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku doživjeli smo nešto o čemu nismo do tada ni čitali.

Artiljerija je bila uperena u bolnice, koje su bile primarni cilj, a jedina moguća namjera takva masovnog zločina psihološki je pritisak na stanovništvo sa svrhom njegova protjerivanja.

Poznato je da se grad bez bolnice ne može braniti.

Ubrzo smo shvatili da su bolnice i drugi zdravstveni objekti uvršteni u primarne civilne ciljeve. Zato smo napravili široku mrežu ratnih bolnica i njihovih rezervnih lokacija kako bismo poništili agresorsku strategiju spaljenog zdravstva. Nevjerojatan je podatak da je agresor opetovano gađao 17 hrvatskih bolnica, od čega je 14 znatno oštećeno a četiri su potpuno uništene.

Razaranje bolnice u Vinkovcima:

Uz to je uništeno više od stotinu ambulanti i nekoliko stotina sanitetskih vozila.

Uništavanje bolnica i drugih zdravstvenih objekata propisno označenih znakom crvenoga križa pripada u najteže ratne zločine. Crvena petokraka uništavala je nemilice crvene križeve. Tijekom rata poslali smo u svijet stotine apela međunarodnoj javnosti, državama i humanitarnim udrugama s molbom da osude postupke agresora i spase bolesnike. Vapaji su bili uzaludni. Zbog toga je na bolnice svakodnevno padalo na stotine eksplozivnih projektila. Međutim, do danas nije podignuta ni jedna kaznena prijava za ratni zločin napada na bolnice. O razmjerima tog zločina govore podatci. Tragedija vukovarske bolnice ogleda se u podatku da je na nju padalo prosječno po 70 do 80 granata dnevno mjesecima, a u tom paklu hrabro osoblje bolnice zbrinulo je 3474 ranjenika i izvelo više od 2500 operacija.

Od stradanja ostalih bolnica valja navesti vinkovačku bolnicu, koja je potpuno uništena s više od 500 projektila. Više stotina granata potpuno je uništilo i pakračku bolnicu. Pakračka bolnica bila je utočište braniteljima, poglavito policiji koja je držala taj dio bojišnice, a iz bolnice smo ranjenike mogli izvlačiti jedino u oklopnim transporterima. Osoblje je izvelo i poznati herojski pothvat kada je pod artiljerijskom paljbom evakuiralo 300 psihijatrijskih bolesnika i to srpske narodnosti. Kako u ratu tako i u miru pakračka je bolnica objekt od strateškog razvoja cijeloga kraja, preko čega se danas prelazi: naime, ona je nedavno izgubila svoju pravnu osobnost pripajanjem bolnici u drugom gradu.

JNA i četnici granatiraju bolnicu u Pakracu s osmijehom na licu:

Bolnica u Slavonskom Brodu također je bila cilj napada: pogođena s više od tri stotine granata, također je bila predmetom teškoga ratnog zločina. Zapravo, nema ni jedne bolnice udaljene dvadesetak kilometara od bojišnice koja nije pogođena mnogobrojnim projektilima a kao kuriozitet služi podatak da je čak i Dječja bolnica u Zagrebu pogođena raketom iz okupirane Petrinje. Gađanje bolnica izazivalo je velik strah u lokalnog stanovništva, zbog čega je evakuiran velik broj građana. Međutim, ni za taj ni za ostale navedene zločine napada na bolnice nije kaznenu prijavu protiv počinitelja podigla država Hrvatska, nego Udruga liječnika dragovoljaca 1990–91. To je podatak koji otvara mnoga politička, ali i moralna pitanja.

U hrvatskoj politici dominiraju snage koje se nisu uključile u obranu države i kojima je cilj zataškati sve zločine, dakle krenuti u budućnost s lažima koje opterećuju sadašnju i buduću sudbinu zemlje. Time su preuzeli odgovornost prekrajanja povijesti, dakle, neprestanog okretanja k prošlosti, umjesto trošenja nacionalne energije na kreiranje budućnosti.

Izvor: narod.hr

21. rujna 1991. Petrinja – znate li strašnu brojku od preko 350 ubijenih Hrvata nakon okupacije?

Na današnji dan 21. rujna 1991. okupirana je Petrinja, najveći hrvatski grad na Banovini. Time je Srbija praktički zaokružila svoja osvajanja na području Banovine jer su Glina, Topusko i Hrvatska Kostajnica već ranije pale u srpske ruke i u tom dijelu Hrvatske ostvarila zamišljenu liniju Velike Srbije.

Kod Vile Gavrilović, nekadašnjeg luksuznog ugostiteljskog objekta, pet dana ranije dogodio se stravični zločin: Srbi iz Petrinje i okolice su zarobili 23 hrvatska vojnika i policajca, branitelja Petrinje, te njih 17 strijeljali.

O dimenzijama zločina Petrinji govore podatci da je ubijeno oko 350 civila Petrinjaca i više od 250 branitelja Petrinje. Na području grada nalazi se nekoliko masovnih grobnica.

Već u rujnu 1990. godine uspostava policijske postaje s hrvatskim državnim grbom na ploči postaje, u Petrinji izaziva okupljanje i pobunu hrvatskih Srba iz Petrinje i srpskih sela. Pobunjenici su napali policijsku postaju oružjem i pokušali uzeti oružje iz iste.

Pobuna je suzbijena izuzetnom hrabrošću policajaca iz Petrinje kojima je na ispomoć došla jedinica iz Zagreba.

Od 2. do 21.rujna 1991. vodile su se borbe za sam grad Petrinju na prilazima i u samom gradu. Uslijedio je izlazak tenkova Titove JNA i oklopnih vozila iz vojarne u samo središte Petrinje. Tamo je oružje koje su i Hrvati plaćali i financirali 45 godina ubijalo iste one koji su im davali te novce. Tenovi sa petokrakama birali su isključivo hrvatske ciljeve i ubijali isključivo hrvatske vojnike i civile.

Uslijedili su brojni drugi napadi, a ističe se onaj 16. rujna 1991. kada je ratoborni zapovjednik i ratni zločinac Slobodan Tarbuk naredio novi napad na Petrinju. Toga dana kod vile Gavrilović ubijeno je 17 zarobljenih hrvatskih branitelja.

Najžešći napad na Petrinju bio je 21. rujna koji je izvela JNA i ostale paravojne formacije. Pod jakom pješačkom vatrom 21. rujna u 18,30 pao je stari hrvatski grad Petrinja u ruke okupacijske JNA i paravojnih postrojbi hrvatskih Srba.

Tijekom velikosrpske okupacije u Petrinji je ubijeno više od 350 civila Hrvata. Ubijeni Hrvati uglavnom su bile starije osobe koje su ostale jer su vjerovale da oni nisu nikome ništa nažao učinili. Prognanim Petrinjcima nikad nije moglo biti shvatljivo kako su se sva ta zla i ubojstva u Petrinji dogodila pred očima više od osam tisuća Srba, koji su ostali u Petrinji poslije odlaska prognanika. Mnogi od tih Srba što su ostali, s oružjem u ruci samo su mirno gledali kako u plamenu nestaju kuće njihovih susjeda, s kojima su gotovo pola stoljeća složno živjeli.

Izvor: narod.hr

U Gornjoj Stubici održani 24. susreti za Rudija

Na tradicionalnoj manifestaciji u Gornjoj Stubici u spomen na pilota Rudolfa Perešina sudjelovali su i zrakoplovi HRZ-a

U Gornjoj Stubici u nedjelju, 12. rujna 2021. održano je svečano otvorenje i letački program u okviru 24. susreta za Rudija, tradicionalne manifestacije u spomen na pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ), stožernog brigadira Rudolfa Perešina koji je poginuo tijekom vojno-redarstvene operacije “Bljesak” 2. svibnja 1995. godine.

Dvodnevni program 24. susreta za Rudija započeo je 11. rujna, a posjetitelji su imali priliku vidjeti zrakoplovni, sportski, kulturni i zabavni program. Program je održan u organizaciji Općine Gornja Stubica i Zagrebačkog zrakoplovno – tehničkog saveza Rudolf Perešin te suorganizatora Turističke zajednice područja Donje Stubice i Gornje Stubice, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Grada Zagreba, Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva unutarnjih poslova, MHZ – Muzeja seljačkih buna i Krapinsko-zagorske županija, uz pokroviteljstvo Predsjednika RH i gradonačelnika Grada Zagreba.

Svečano otvorenje te polaganje vijenaca i paljenje svijeća održani su u Spomen parku Rudolfa Perešina. Uz obitelj, suborce i prijatelje te predstavnike organizatora, počast herojskom hrvatskom pilotu izrazili su i izaslanik predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika OS RH zapovjednik HRZ-a brigadni general Michael Križanec, izaslanik i posebni savjetnik predsjednika Vlade RH Damir Krstičević, izaslanik ministra obrane i državni tajnik MORH-a Branko Hrg, župan Krapinsko-zagorske županije Željko Kolar, izaslanica gradonačelnika i pročelnica Ureda za branitelje grada Zagreba Vesna Helfrih, načelnik općine Gornja Stubica Jasmin Krizmanić, predstavnici državnih i institucija, lokalne i područne samouprave, udruga proisteklih iz Domovinskog rata, vojnodiplomatskog zbora i drugi.

U prigodnim obraćanjima, čelnici izaslanstava istaknuli su kako će Rudolf Perešin zauvijek ostati zapamćen po svojem doprinosu u Domovinskom ratu, počevši od pothvata iz listopada 1991., kad je avionom MiG-21 iz Bihaća preletio u Klagenfurt. Ubrzo je postao jedan od utemeljitelja lovačke komponente HRZ-a te sudjelovao u mnogim borbenim zadaćama. U posljednjoj je dao najviše što je imao, svoj život.

Izaslanik predsjednika RH i zapovjednik HRZ-a brigadni general Michael Križanec proglasio je 24. susrete za Rudija otvorenim naglasivši da je ta priredba simbolika za heroja, viteza i čovjeka. “Rudolf Perešin jedan je od najznačajnijih pripadnika u povijesti HRZ-a, udario je temelje današnjeg HRZ-a, ali i temelje koji će omogućiti da se naše ratno zrakoplovstvo dodatno razvije u budućnosti”, istaknuo je general Križanec.

Izaslanik i posebni savjetnik predsjednika Vlade RH Damir Krstičević rekao je da je Perešin jedan od najvećih sinova hrvatskog naroda: “Da je ostao samo na preletu 1991., već bi bio heroj, no nije mogao mirno gledati kako njegovu Hrvatsku ruše, pale i pljačkaju te se odmah priključio Hrvatskoj vojsci. Nažalost, nije dočekao konačnu pobjedu nego je dao svoj život domovini u pobjedničkom Bljesku.”

U letačkom programu – aeromitingu, najatraktivnijem dijelu Susreta za Rudija, između ostalih, sudjelovali su piloti i letjelice zrakoplovnih klubova, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (borbeni avion MiG-21, helikopter Mi-171Sh, akrogrupa “Krila Oluje” s avionima Pilatus PC-9 i padobranci), zračne komponente Slovenske vojske (avion Pilatus PC-9, helikopter Bell 206), Mađarskog ratnog zrakoplovstva (avion JAS 39 Gripen) i MUP-a RH (helikopter Bell 206).

Izvor: MORH

Obilježena 31. obljetnica stradavanja mještana Dabra

“Poštovani članovi obitelji, danas zajedno s vama dijelimo tugu zbog gubitka vaših najdražih, tugu koja ne slabi godinama. A vama, drage obitelji ovih nedužnih žrtava, vrijeme ne liječi rane, samo ostaje zauvijek nenadoknadivi gubitak vaših voljenih”, poručio je ministar Medved

Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved sudjelovao je 21. studenoga 2021. godine, u ličkom selu Dabru, na obilježavanju 30. obljetnice stradavanja 11 Hrvata u velikosrpskoj agresiji 1991. i 1992.

“Pomolit ćemo se da se spomen na njih ne zaboravi i da istina o njima nađe mjesto u životu hrvatskog naroda, jer ovakvo stradanje i ubijanje mještana jednog mirnog sela ne smijemo zaboraviti i ovakvo zlodjelo ne smije se ponoviti”, rekao je Medved, te je poručio svima koji svoju bol nose već trideset godina kako zna da bol ne blijedi s vremenom i da zauvijek ostaje nenadoknadiv gubitak za voljenima.

“Iako smo kao narod podnijeli strahovito stradanje pozivam vas da nikada ne izgubimo svoju vjeru, optimizam, snagu i motiv, da vratimo život o ovakva sela koja su u velikoj mjeri napuštena. Hrvatska je danas slobodna i samostalna i suverena. Ispunili smo svoje ciljeve ali čuvajmo i ovakve krajeve, sela poput Dabra” rekao je ministar Medved.

“U spomen na sve koji nisu dočekali pobjedu, u slavu svima koji su je hrabro izborili, na čast i ponos svima koji su branili i obranili Lijepu našu Domovinu, dužnost je svih nas štititi dostojanstvo svih hrvatskih žrtava”, poručio je Medved i dodao da nas žrtve povezuju, obvezuju i trajno zadužuju na očuvanje i širenje istine o Domovinskom ratu.

Gradonačelnik Otočca Goran Bukovac pozvao je da se nikada ne zaboravi bol, patnju i strah žrtava Domovinskog rata, no pozvao je i na oprost i na pomirenje, “da se u ime poginulih Dabrana i svake nevine žrtve rata okrenemo gradnji mostova koji se nikada više neće moći raspasti pod težinom zla i mržnje”.

Prigodnim govorima, polaganju vijenaca i paljenju svijeća na spomenik civilnim žrtvama Dabra prethodila je misa u župnoj crkvi Sv. Mihovila koju je predvodio župnik Tomislav Šporčić.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Na današnji dan Zločini srpske vojske – u paklu Veleprometa četnici ubili 700 Hrvata

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije. U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru. Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća. Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa.

Od 18. do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru zatočeno je cca 10.000 ljudi, žena i djece. Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda. S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag.

Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag. Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajonetima. Krvnici su to komentirali ovako:

«Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin.

Izvor: narod.hr

Na današnji dan – slom obrane herojskog Borova naselja

Nakon sloma obrane Vukovara dan ranije, na današnji dan 19. studenog 1991., JNA potpomognuta četnicima i srpskim milicijama ušla je u dio grada Vukovara koji se zove Borovo Naselje.

Borovo Naselje je tijekom Domovinskog rata postalo mjesto opjevano pričama o herojskoj borbi i nadljudskom otporu branitelja tog dijela grada. Zbog toga je hrvatska javnost pad Borova Naselja dočekala sa velikom tugom. Dio junaka Borova Naselja još je danima, do 23. studenog 1991., pružao otpor srpskoj vojsci u okupiranom gradu ne mireći se sa sudbinom pada voljenog grada.

Prilikom ulaska u taj dio grada zločinci su 19. studenoga 1991. ubili 51 osobu, a 115 zarobljenika iz Borovo Commerca odveli u nepoznatom smjeru. Još uvijek se traga za 48 hrvatskih branitelja i žitelja Borova Naselja koji su nestali na današnji dan prije 24 godine. Među njima je bila i 19-godišnja djevojka Jelena Pančić koja je odvedena u Borovo Selo odakle joj nestaje svaki trag.

Izvor: narod.hr

U sjećanje na žrtve Domovinskog rata i žrtvu Vukovara i Škabrnje

Povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara Škabrnje, prisjećamo se svih poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja te civilnih žrtava iz Domovinskog rata, uz zahvalnost svim hrvatskim braniteljima na hrabrosti i odlučnosti u borbi za slobodu i neovisnost Republike Hrvatske.

Poštujući preporuke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, paljenjem svijeća diljem Lijepe Naše, svatko u svojim domovima i ovoga 18. studenoga odajmo počast žrtvama Vukovara i Škabrnje, kao i svim žrtvama iz Domovinskog rata.

S tugom i ponosom, da se ne zaboravi i nikad ne ponovi.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

U Ogulinu proslavljena 30. obljetnica osnutka 143. brigade Hrvatske vojske

“Dragi prijatelji, budite ponosni na vaš ratni put koji ste prošli zajedno s vašim zapovjednicima 143. brigade HV-a, Domobranske bojne Ogulin i 143. ogulinske domobranske pukovnije Ivicom Magdićem, Cvetkom Blaževićem , Zvonkom Županićem i Matom Pađenom”, rekao je Medved
 

U Ogulinu je 14. studenoga 2021. proslavljena 30. obljetnica osnutka 143. brigade Hrvatske vojske.

Obilježavenje je započela misnim slavljem u crkvi sv. Križa u Ogulinu, a središnja svečanost održana je na Trgu hrvatskih rodoljuba, gdje su položeni vijenci i zapaljene svijeće.

Počast poginulim pripadnicima 143. brigade HV-a u ime predsjednika Vlade odao je potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

Uz obitelji poginulih pripadnika 143. brigade te ratne zapovjednike, svečenosti su nazočili izaslanik predsjednika Republike Marijan Mareković, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, saborska zastupnica Maja Grba Buljević, izaslanik ministra obrane, general pukovnik Mate Pađen, županica Karlovačke županije, Martina Furdek-Hajdin, gradonačelnik Ogulina, Dalibor Dimitrović te predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata.

„Vaš slavni ratni put prošli ste od utvrđivanja obrambenih crta i čvrsto držeći liniju u dužini od 40 kilometara od zaseoka Kamenica do Jezerana, a aktivnom obranom Domobranska bojna Ogulin uspostavila je važnu crtu bojišnice u neprijateljskoj dubini na području Radošića i Kapele, čime ste smanjili ugrozu naselja uz crtu bojišnice, Josipdol, Carevo Polje, Modruš, što je bilo posebno važno zbog povećanja sigurnosti prometa na cesti Karlovac-Split“, rekao je ministar Medved, te je naglasio da je 143. pukovnija u vojno redarstvenoj operaciji Oluja predstavlja glavnu snagu na glavnom pravcu napada Zbornog područja Karlovac, te da su uspješno izvršili sve zapovijedi, oslobađate područje Plaškog i vojni poligon Slunj, prvi ulazite i oslobađate Slunj, te u nastavku Oluje sudjelujete u oslobađanju Vrginmosta i Petrove gore, a uz hrabre domaće branitelje u brigadi su bili i branitelji iz Crikvenice, Novog Vinodolskog, Rijeke i Zagreba“.

„Na tom vašem slavnom putu 86 branitelja je poginulo, a više od 200 ih je ranjeno. Danas se s posebnim pijetetom sjećamo poginulih i za njih molimo, zahvaljujemo im na žrtvi koju nikada ne smijemo zaboraviti“, rekao je, te je naglasio da je na nama zadatak da o njima prenosimo istinu i da ne dozvolimo da spomen na njih i njihovu hrabrost nikada ne izblijedi“.

“Mi hrvatski branitelji svoju smo  ljubav prema Domovini spojili s hrabrošću i stvorili hrvatsku državu. U tim teškim i neizvjesnim trenucima naše hrvatske povijesti trebala je i hrabrost stava, hrabrost vjere i optimizma” rekao je ministar, poručivši da nam je i danas potreban taj optimizam i međusobno povjerenje i uvažavanje.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

FOTO: OGportal

Na današnji dan: Slunj – pad grada i egzodus 16.000 Hrvata

Na današnji dan 1991. tenkovi zloglasne JNA ušli su u Slunj i preostali narod s braniteljima počeo se povlačiti prema Bosni. Sa svojih domova protjerano je 16.000 ljudi. Križni  put progonstva trajao je četiri godine.

Slunj je okupiran nakon tri mjeseca obrane u okruženju od daleko nadmoćnijeg neprijatelja

Ni nakon 25 godina od krvavog pohoda neprijateljskih snaga na Slunj nije sjetiti se strahota koje su proživjeli Hrvati ovog kraja. One u ljudima, koji su preživjeli ratne strahote, bude neugodan osjećaj nemira i straha, baš kao i te 1991. kad je cijelo ovo područje, ne samo grad Slunj, već i Saborsko, Rakovica, Cetingrad i brojna druga mjesta, krvarilo i pokušavalo se obraniti od opremljenijeg neprijatelja. Nakon pada policijske postaje u Plitvičkim jezerima, spaljenog sela Vaganac, Drežnika, Rakovice, Selišta, Saborskog, nade za obranom polako su umirale.

Hrvatska se vojska i na ovom području stvarala u vrlo nepovoljnim uvjetima, Hrvatska je imala embargo na uvoz oružja, stoga je 107 dana obrane Slunja u okruženju JNA i kordunskih Srba iz susjedstva bilo ravno čudu. Slunjani su morali čekati Oluju kako bi se vratili na svoja ognjišta, nažalost spaljena i uništena.

Od 1991. do 1995. ubijeno je u slunjskom kraju 297 osoba (bez Saborskog gdje su 52 žrtve). Od tog broja 70 je žena starije životne dobi, 1 trudnica, 1 djevojka i 3 djevojčice. Starijih muškaraca je ubijeno 99 plus jedno muško dijete (6 mjeseci). To je ukupno 175 žrtava koje čine žene, starci i djeca. Najveći broj stradalih je u prvim danima okupacije i tijekom okupacije: ukupno 213 žrtava.
Nakon dolaska UNPROFOR-a (proljeće 1992.) stradale su u okupiranom području 52 osobe.

Za zločine u Slunju te ubijenih 297 civila do sada je odgovarala samo jedna osoba.

(VIDEO) JNA i domaći Srbi pale i ubijaju po slunjskom kraju:

Izvor: narod.hr

Obilježena 31. godišnjica stradanja Saborskog u Domovinskom ratu

“Iako je prošlo 30 godina od stradavanja u Saborskom, rane i ratne posljedice i danas su itekako prisutne u našem društvu”, poručio je ministar Medved
 

Svečano obilježavanje 30. obljetnice pada Saborskog u agresorske ruke u Domovinskom ratu započelo je okupljanjem ispred Općine za kolonu sjećanja koja je krenula prema spomen-obilježju kod masovne grobnice gdje je održan komemoracijski program.

Kolonu sjećanja predvodili su izaslanik premijera i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, izaslanik vrhovnog zapovjednika OS RH general-bojnik Tihomir Kundid, izaslanica predsjednika Sabora Vesna Hajsan-Dolinar te načelnik Općine Saborsko Marko Bićanić.

“Pedeset i dvije žrtve su ovdje bile, od kojih je 26 hrvatskih branitelja i 26 civilnih žrtava, od kojih je 8 nestalih. Iako je prošlo 30 godina od stradavanja u Saborskom, rane i ratne posljedice i danas su itekako prisutne u našem društvu”, kazao je ministar Medved.

“Prisjećamo se tog ratnog zločina kada su lokalni Srbi zajedno s tzv. JNA u svojim divljačkim pohodima pobili stanovnike toga sela i uništili sve kuće zajedno sa župnom crkvom”, rekao je, te je naglasio da su mučna sjećanja na nasilno prekinute živote i sve stradale u cilju etničkog čišćenja ovog kraja prisutna i danas”.

“Vlada RH, u suradnji s udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, pruža snažno uporište u kojem su sadržane temeljne vrijednosti na kojim je iznikla suverena RH, koji obuhvaća sve hrvatske branitelje i stradalnike Domovinskog rata te odaje priznanje žrtvi i doprinosi zaštiti digniteta Domovinskog rata”, rekao je ministar Medved i dodao da je moralna obveza svih nas slati poruke optimizma, zajedništva, upornosti, hrabrosti i zahvalnosti za žrtvu svih hrvatskih branitelja”.

U ime svih žrtava, mještana Saborskog te prije državnih dužnosnika, svijeću je ispred spomenika zapalila 79-godišnja Kate Matovina koja je u razaranju Saborskog izgubila dva sina, a svoj život je spasila hodajući s ostalim preživjelima tijekom dva dana i dvije noći šumom do tada još slobodnog Slunja.

Kad bismo prestali komemorirati ove datume naših stradanja, rekao je načelnik Općine Saborsko Marko Bićanić, jednog dana bi se zaboravilo tko je bio agresor i što se ovdje dogodilo te kako se stvarala država Hrvatska.

U Drugom svjetskom ratu u Saborskom je poginulo 498 mještana, o čemu se sljedećih 40 godina nije smjelo govoriti, rekao je Bićanić.

I onda se zaboravilo tko je to počinio i zašto. Sada, nakon ove obrambene, slavne, veličanstvene i poštene pobjede hrvatskih branitelja ne smijemo zaboraviti što nam se dogodilo. Treba nam se vratiti ona ratna sloga branitelja koji su davali život za drugoga, a koja se danas polako gubi, poručio je Bićanić.

Svetu misu u crkvi sv. Ivana Nepomuka predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Goranom Antunovićem, kancelarom i tajnikom Mišelom Gregurićem i vlč. Mariom Kralj župnikom u Generalskom Stolu.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Na današnji dan – nobelovci potpisali zahtjev za zaustavljanje pokolja nad Hrvatima

Na današnji dan 13. studenoga 1991., dok je međunarodna zajednica mirno gledala razaranje Vukovara i Hrvatske dajući tako „neformalnu podršku“ zločincima, skupina od 49 dobitnika Nobelove nagrade potpisala je zahtjev za zaustavljanje rata u Hrvatskoj.

Kasnije je tu peticiju potpisalo još nekoliko desetina nobelovaca tako da je ukupan broj potpisnika narastao na preko stotinu svjetskih najuglednijih osoba javnog života.

Krajem kolovoza 1991. započela je bitka za Vukovar, koja se unatoč velikom nerazmjeru u ljudstvu i tehnici neplanirano za Srbiju, JNA i njima sklone međunarodne krugove prvenstveno okupljene oko Velike Britanije, oduljila na tri dugačka ratna mjeseca. Zahvaljujući obrani grada na Dunavu tijekom opsade, oslabljen je ratni potencijal JNA, a čitava Hrvatska dobila nekoliko mjeseci za podizanje i opremanje svojih oružanih snaga na drugim bojištima.

Strahovita ratna razaranja i brojne žrtve među civilima potaknule su mnoge pojedince, ali i institucije u svijetu da se aktiviraju u pokušaju zaustavljanja agresije u Hrvatskoj. Među njima su bili i brojni nobelovci.

Dok su međunarodni političari mirno i s lažnom humanošću promatrali hrvatsku tragediju razmišljajući što činiti, pokušati spašavati Jugoslaviju ili dati svakoj republici i narodu pravo na samoopredjeljenje, oni od kojih se možda nije ni očekivalo da se miješaju, progovorili su jasno i glasno.

Nekoliko dana pred konačni pad Vukovara, promatrajući kako svjetski lideri ne čine ništa da zaustave najveći zločin koji je od II. svjetskog rata zadesio Europu, 49 nobelovaca iz cijeloga svijeta 13. studenoga 1991. potpisalo je peticiju kojom se pozivaju relevantni međunarodni čimbenici da zaustave rat i nasilje.

Nasilje i uništavanje koje se zbiva u Hrvatskoj dosegnulo je stupanj kakav u Europi nije viđen još od Drugoga svjetskoga rata. Mi ovim pozivom za mir tražimo od svih vlada, humanitarnih organizacija svih žena i muškaraca da učine sve moguće kako bi se što prije zaustavilo ubijanje u Hrvatskoj“, stoji, između ostalog, u potresnoj peticiji nobelovaca.

Krik i apel nobelovaca bio je revolt intelektualaca diljem svijeta na bezumlje i ravnodušnost međunarodne zajednice na pokolj koji je bio u tijeku i koji se mogao zaustaviti.

Idejni začetnik peticije je bila hrvatska znanstvenica Greta Pifat s Instituta Ruđer Bošković iz Zagreba. Ona je iskoristila svoje poznavanje tadašnje intelektualno-znanstvene scene u Europi te je pokrenula peticiju koju su, između ostalih, potpisali nobelovci: Willy Brandt, bivši njemački kancelar, anglikanski nadbiskup Desmond Tutu, nobelovac i protivnik aparthejda u Južnoj Africi, tibetanski vjerski poglavar Dalaj-lama, Vladimir Prelog, hrvatski kemičar, Linus Pauling, dvostruki nobelovac i kemičar, te mnogi drugi…

Vukovar je uskoro pao uz strašne zločine srpske vojske nad nevinim ljudima, a u sljedećim mjesecima apel za mir potpisalo je više od stotinu nobelovaca

Izvor: narod.hr

Na koji način ove godine iskazati pijetet žrtvama Vukovara?

Upućen je poziv svim građanima koji žele iskazati pijetet žrtvama Domovinskog rata da u svojim mjestima zapale svijeće te na taj način dostojanstveno obilježe 30. obljetnicu stradanja Vukovara i Škabrnje, uz apel svima koji će ipak sudjelovati u Koloni sjećanja da se pridržavaju svih  epidemioloških mjera i preporuka

U Ministarstvu hrvatskih branitelja 10. studenoga 2021. održana je 6. sjednica Vijeća za domovinski pijetet, mir i razvoj i sastanak povodom organizacije obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Sastanak je vodio predsjednik Vijeća, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, a uz članove Vijeća sastanku su nazočili  gradonačelnik Grada Vukovara, saborski zastupnik Ivan Penava i načelnik Općine Škabrnja Ivan Škara, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak te predstavnici Stožera civilne zaštite Vukovarko-srijemske i Zadarske županije. 

Uzimajući u obzir trenutnu epidemiološku situaciju i potrebu zaštite zdravlja, Hrvatski zavod za javno zdravstvo u suradnji sa Stožerom civilne zaštite te lokalnim stožerima i epidemiolozima izradio je preporuke za obilježavanje Dana sjećanja.

Sudionici sastanka jednoglasno su prihvatili predstavljene preporuke izrađene za organizaciju odavanja pijeteta povodom Dana sjećanja. Usuglašen je optimalan okvir za dostojno obilježavanje i odavanje pijeteta žrtvama, a da se pritom ne ugrožava zdravlje građana.

I ove godine, sve aktivnosti u okviru programa obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje odvijat će se uz prilagodbu aktualnoj epidemiološkoj situaciji i sukladno prihvaćenim zaključcima s današnjeg sastanka.

Nakon sastanka upućen je poziv svim građanima koji žele iskazati pijetet žrtvama Domovinskog rata da u svojim mjestima zapale svijeće te na taj način dostojanstveno obilježe 30. obljetnicu stradanja Vukovara i Škabrnje, uz apel svima koji će ipak sudjelovati u Koloni sjećanja da se pridržavaju svih  epidemioloških mjera i preporuka HZJZ-a.

Ministar Tomo Medved pozvao je sve da, u ovoj zahtjevnoj i složenoj situaciji,  u svojim domovima, općinama, gradovima i županijama zapale svijeće i pomole se za sve žrtve te na prikladan i dostojanstven način odaju počast žrtvama Domovinskog rata, a one koji dolaze u Vukovar i Škabrnju da se pridržavaju svih mjera, vodeći brigu o svojoj sigurnosti i sigurnosti svih drugih.

Najavio je da će se program odvijati na tragu ranijih godina te će 17. studenoga program biti u Županijskoj ulici ispred Nacionalne memorijalne bolnice, dok će u krug bolnici ulazak biti dopušten samo manjim izaslanstvima, a 18. studenoga program će se kao i prošle godine također odvijati ispred bolnice, nakon čega će Kolona sjećanja proći uobičajenom trasom, uz održavanje odgovarajućeg razmaka. Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata odat će se počast žrtvama polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, a služit će se i misa na otvorenom.

S obzirom na sve okolnosti, još jednom je pozvao sve na odgovornost te najavio da Ministarstvo hrvatskih branitelja neće podržavati organizirani prijevoz.

„Pronađimo u sebi, u svojim srcima način kako iskazati poštovanje, zahvalu i pijetet svim žrtvama Domovinskog rata u ove dane sjećanja, sa željom da ova pandemija konačno završi i da sljedeće godine obilježavanje ovog važnog datuma koji smo prepoznali kao blagdan napokon održimo bez ograničenja,“ poručio je ministar Medved.

Ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak istaknuo je da nema organiziranog prijevoza, smještaja ni prehrane, a rad ugostiteljskih objekata ograničit će se do 21 sat, uz pridržavanje općih epidemioloških mjera. Za one koji će sami organizirati dolazak u skupinama potrebno je voditi evidenciju i pridržavati se svih epidemioloških preporuka.

Također, istaknuo je da će se sva događanja održavati na otvorenom prostoru, čime se dodatno smanjuje mogućnost zaraze, kao i da je nužno održavanje odgovarajućeg razmaka u Koloni sjećanja, što s obzirom na duljinu trase ne bi trebao biti problem, zaključio je.

Jedinstveni stav o načinu obilježavanja ovogodišnjeg Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata te Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje izrazili su i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava te načelnik Škabrnje Ivan Škara.

S obzirom na činjenicu da ni nakon prošlogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja u Vukovaru i Škrabrnji nije zabilježeno povećanje broja zaraženih, istaknuo je kako se to ne očekuje ni ove godine, ponovno apelirajući na sve da taj dan obilježe u svojim sredinama, a one koji će sudjelovati u Koloni sjećanja da se pridržavaju svih preporučenih mjera.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Na današnji dan: Zločini srpske vojske – ‘Tuci sve što se miče u Dubrovniku!’

Na današnji dan, u ponedjeljak 11. studenog 1991. godine, već u 6.10 sati, nastavljen je višednevni neprijateljski napad na sve dijelove grada. Započeo je pod naredbom, koju su uspjeli uhvatiti radio-amateri, »tuci sve što se miče«.

Na današnji dan,11. studenog 1991. godine, tijekom topničkog napada na Dubrovnik, poginuo je Đuro Perak, koji se u Domovinski rat uključio dragovoljno 1. listopada 1991. U vrijeme intezivnih napada na Dubrovnik, od 7. do 15. studenoga, tijekom kojih je tzv. JNA sa svojim snagama, TO Herceg Novi i Odred granične milicije Boka izvela napade kojima su, uz potporu artilje­rije, mornarice i zrakoplovnih snaga, nastojali ovladati visovima iznad Grada, prema podacima Medicinskoga cen­tra tijekom ovih napada, kada je na Grad palo oko 6000 topničkih projek­tila, poginulo je 15 civilnih osoba i 19 branitelja, dok je teže i lakše ozlijeđeno više od 120 osoba.

Na današnji dan, 11. studenoga 1991. godine, kao civilne žrtve u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, poginuli su: Nikola Krijes, iz Dubrovnika, rođen 1921., Ivo Martinović, iz Martinovića, rođen 1915., i Andrija Rašica, iz Molunta, rođen 1972. Na području Dubrovačko neretvanske županije tijekom Domovinskog rata poginulo je 92-oje civila, a od toga 15-toro djece do 18 godina starosti. Ukupan broj civilnih invalida Domovinskog rata broji više od 140 osoba, a među njima je 36 djece, koji su u vrijeme ranjavanja imali manje od 18 godina.

Na današnji dan, 11. studenoga 1991. godine, u 13 sati i 40 minuta, porukom, koju je potpisao ambasador Mario Bondioli, Europska promatračka misija (EPM) javila je Kriznom štabu Općine Dubrovnik (KŠOD) da je dobila čvrste upute: brod »Slavija« dobio je dozvolu da 12. XI. uplovi u Dubrovnik i da evakuira osoblje EPM s opremom i vozilima. Brod će prevesti samo članove i osoblje EPM i materijal Crvenoga križa. Stoga EPM od obiju strana traži potpun prekid paljbe i maksimalnu kontrolu nad snajperistima od 6 sati pa dok se ne obavi ukrcaj. Od JNA je zatražila »pojašnjenje« da li brodom Dubrovnik mogu napustiti ranjenici, bolesnici, strani državljani, osobito država članica EZ. KŠOD na to je odgovorio kako mu je žao što promatrači moraju ići, jer su zbog toga civili, »a posebno žene i djeca, te stari i bolesni zapravo ostavljeni na milost i nemilost vojsci protiv koje se naši skoro goloruki branitelji bore očajnički 50 dana, unutar kojih je područje grada Dubrovnika već 42 dana bez vode, struje i s nedostajućim količinama hrane«, te »da je njihov tisućljetni grad, biser svjetske kulturne baštine, izložen barbarskom razaranju, a oni genocidu«.

U jeku krize 11. studenoga, Izvršno vijeće Skupštine Općine Dubrovnik i Krizni štab Općine Dubrovnik na naslove Predsjednika i Vlade Republike Hrvatske poslali su alarmantno izvješće od deset točaka, uz dva predložena alternativna rješenja. KŠOD je sutradan ujutro pristao da se »Slavijom« 12. studenoga evakuiraju ranjenici, bolesnici, invalidi, trudnice, majke s djecom do 7 godina, osobe starije od 60 godina, djeca od 7 do 15 godina te ženske osobe bez obzira na godine, ako nemaju radnu obvezu, te strani državljani (Poruke KŠOD Europskoj misiji u Dubrovniku i Komandi VPSB da potvrde kako je takav dogovor postignut između ambasadora Marija Bondiolija i viceadmirala Miodraga Jokića; 12. XI. 1991.).

Izvor: narod.hr