• Danas je: Nedjelja, 6 listopada, 2024

Na današnji dan rođen Bruno Bušić, hrvatski emigrant kojeg su ubile jugoslavenske službe

Hrvatski političar i publicist Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939., a ubijen je 16. listopada 1978. u Parizu. Jugoslavenske tajne službe ubojstvom ovog hrvatskog domoljuba od njega su stvorile legendu u hrvatskom narodu još za vrijeme jugoslavenske diktature. Svojom karizmom Bušić je ostao upamćen kao simbol svih hrvatskih emigranata ubijenih od jugoslavenskih tajnih službi.

Ne samo što je bio karizmatični lider novog hrvatskog suverenističkog pokreta, Bruno Bušić bio je priznati intelektualac, književnik i publicist, dakle, vrlo obrazovan čovjek koji je istinski poznavao pravu demokraciju zapadnoga tipa u ona hladnoratovska, olovna vremena. Karizmatična osoba hrvatske povijesti i jedan od najvećih hrvatskih povijesnih istraživača dvadesetog stoljeća, pravi predstavnik turbulentnih sedamdesetih godina prošlog vijeka, desetljeća koje je označavalo nagovještaj urušavanja komunističkog režima čiji kraj smo dočekali nakon malo više od desetak godina nakon mučkog ubojstva Brune Bušića.

Od zanimljivosti iz Bušićeve mladosti istaknimo da se 1965. zaposlio u Institutu za povijest radničkog pokreta na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman. Okupili su tim povjesničara koji je počeo proces demistifikacije i razotkrivanja beogradskih laži o suvremenoj hrvatskoj povijesti, a napose o lažima o tzv. genocidnosti hrvatskog naroda čime se je komunistički i velikosrpski Beograd „hranio“ kao Damoklovim mačem nad glavom hrvatskog naroda. Te je godine i uhićen i osuđen na devet mjeseci zatvora zbog “širenja neprijateljske propagande”. Zahvaljujući Tuđmanovoj intervenciji, koji tada još uvijek nije službeno imao status komunističkog disidenta, kazna mu je promijenjena u uvjetnu.

Tuđmana i Bušića je 1972. godine, nakon Hrvatskog proljeća, pogodila ista sudbina – osuđeni su na dvije godine zatvora, ponovno zbog širenja „antikomunističke neprijateljske propagande“. Bušić je kaznu izdržao u zloglasnoj Staroj Gradišci, a Tuđman u Lepoglavi, prvi puta 1972. godine, a drugi puta 1982. zbog intervjua na njemačkom ARD-u o stanju ljudskih prava i položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Tuđman i Bušić susretali su se i kasnije, kada je Bušić izbjegao u inozemstvo. Nediljko Vegar ispričao je zanimljivu anegdotu o njihovu susretu 1977. u inozemstvu. Bušić je Vegaru rekao kako će ga u Njemačkoj posjetiti bivši Titov general. Vegar je pomislio kako ga želi napasti te je obećao angažirati još jednog čovjeka. Bušić je povikao: “Za Majku Božju, ti ga moraš čuvati da mu se što ne dogodi, jer ako itko uspije stvoriti hrvatsku državu – to će biti on!”

Ubojstvo Brune Bušića

Bušić je 10. ili 11. rujna 1978 doputovao iz Londona u Pariz kako bi izvršio pripreme za Izvanredni sabor emigrantske organizacije Hrvatskog narodnog vijeća. Beograd je odlučio da se Bušić na tom saboru, koji se trebao održati 20./21. listopada u Amsterdamu, ne smije pojaviti jer bi vjerojatno preuzeo vodstvo nad hrvatskim političkim izbjeglištvom. Kao moderni, obrazovani i domoljubni političar, Bušić je bio velika opasnost za jugoslavenski režim i njegovog diktatora koji su svoju vlast velikim dijelom hranili na pričama o „radikalnoj ustaškoj emigraciji“.

Zbog toga je 16. listopada 1978. Bruno Bušić je ubijen.

Bušić je kobnog dana između 23 i 23:15 sati ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugu je likvidacija prikazana kao “međusobni obračun u emigrantskom podzemlju”. Istom formulacijom ubojstvo je opisao i Vjesnik.

Bruno Bušić, uz veliko mnoštvo nazočnih Hrvata iz čitavog svijeta, pokopan je na pariškom groblju Pere-Lachaise, na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi iz pjesme Dobriše Cesarića “Trubač sa Seine”, na hrvatskom i francuskom jeziku.

Godine 1999. kosti Brune Bušića pokopane su na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja.

Zašto ubojica Brune Bušića nije pronađen?

Danas, toliko godina nakon uspostave samostalne hrvatske države i 41 godinu nakon mučkog ubojstva Brune Bušića, kojeg je također ubila Udba, potrebno je otvoreno postaviti pitanje kako je moguće da u današnjoj Hrvatskoj još nisu provedeni ni prava istraga ni vjerodostojno suđenje za ubojstvo Brune Bušića.

Suđenje Udbinom agentu Vinku Sindičiću 2000. godine za ubojstvo Brune Bušića bilo je pravna travestija. Francuska nije Njemačka da će nam pomoći u tom slučaju. Zajedno s Englezima, Francuzi su roditelji Jugoslavije i prijatelji Srba. O tomu smo se zorno osvjedočili tijekom srpske okupacije Sarajeva kad je 1992. godine tadašnji francuski predsjednik Francois Mitterand spriječio napade međunarodnih snaga na srpske položaje oko Sarajeva. Zbog toga ne možemo očekivati da će Francuzi napraviti ono što su učinili Nijemci u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića.

Izvor: narod.hr

Obilježena 31. obljetnica Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje

“Doprinos u Domovinskom ratu gdje je svaki Tigar daosvoj maksimum, ali i poslije Domovinskog rata, ostanak u postrojbama Hrvatske vojske i policije, to je slika Tigra iz Raktija, to je slika čovjeka koji je spremno prihvatio svoju ulogu i dao svoj doprinos”, poručio je ministar Medved
 

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen-obilježja poginulim, nestalim i umrlim pripadnicima Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH, u Rakitju je 2. listopada 2021. počelo obilježavanje 31. obljetnice postrojbe, a na obilježavanju je sudjelovao potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

“Doprinos u Domovinskom ratu gdje je svaki Tigar dao svoj maksimum, ali i poslije Domovinskog rata, ostanak u postrojbama Hrvatske vojske i policije, to je slika Tigra iz Raktija, to je slika čovjeka koji je spremno prihvatio svoju ulogu i dao svoj doprinos”, poručio je tom prigodom ministar Medved, čestitajući okupljenim pripadnicima njihovu obljetnicu.

Jedinica za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje bila je jezgra ustrojavanja 1. A brigade Zbora narodne garde, a kasnijei 1. gardijske brigade Tigrovi. Među prvim pripadnicima Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH osamdesetak je polaznika tadašnjeg tečaja Prvi hrvatski redarstvenik.

Nakon ustrojavanja 4 satnije do sredine studenoga 1990. jedinica je brojila 450 pripadnika, a ustrojavanjem 5. satnije početkom 1991. imala je 570 pripadnika. Jedinica za posebne zadatke MUP-a RH preuzela je ulogu obučnog tranzicijskog središta i djelovala zajedno s Antiterorističkom jedinicom MUP-a Lučko.

Prva intervencija Jedinice za posebne zadatke Rakitje bila je u Pakracu krajem prosinca 1990. godine, a već početkom siječnja 1991. raspoređuje se na obrambene položaje na području Zagreba. Početkom ožujka 1991. uslijedila je akcija u Pakracu, gdje zajedno s ATJ Lučko pripadnici jedinice iz Rakitja uspostavlja javni red i mir, te potom i u Kutini, Novskoj i Jasenovcu.

U akciji Plitvice, poznatoj kao “Krvavi Uskrs”, 31. ožujka 1991. poginuo je Josip Jović, pripadnik Jedinice iz Rakitja, ujedno prvi poginuli hrvatski branitelj u Domovinskom ratu. Uz prva iskustva na bojišnici, pripadnici Jedinice za posebne zadatke MUP-a Rakitje pružaju potporu pri ustrojavanju drugih postrojbi MUP-a RH te ustrojavanju Zbora narodne garde.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

27. rujna 1991. Srpski agresor razarao bolnice zaštićene Ženevskim konvencijama

Bolnica u Vukovaru nije bila zločin samo zbog toga što su iz nje odvedeni ranjenici na pokolj na Ovčari, već i zato što su zločinci sustavno mjesecima gađali bolnicu kao vojni cilj. To nikada nije viđeno u povijesti ratovanja, jer su bolnice najzaštićenija mjesta. Krajnji cilj granatiranja bolnica bio je unošenje psihoze i pritisak na Hrvate kako bi ih se protjeralo, sve u cilju stvaranja Velike Srbije.

I nije samo bolnica u Vukovaru bila cilj velikosrpske mržnje prema Hrvatima, već i bolnice u Vinkovcima, Pakracu, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima. Razaranje bolnica, „svetog mjesta koje nitko u ratovima ne dira“, bilo je sustavno organizirano od barbarske srpske vojske.

Dana 27. rujna 1991. ratni ministar zdravstva i čovjek najzaslužniji za izvanredno funkcioniranje zdravstva u Domovinskom ratu, Andrija Hebrang, održao je konferenciju za novinare gdje je rekao da JNA i srpski dragovoljci koriste bolnice kao vojne ciljeve, piše matica.hr.

Poznato je da su bolnice zaštićene u ratovima Ženevskim konvencijama, no unatoč tomu katkad su oštećene slučajnim pogodcima. U srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku doživjeli smo nešto o čemu nismo do tada ni čitali.

Artiljerija je bila uperena u bolnice, koje su bile primarni cilj, a jedina moguća namjera takva masovnog zločina psihološki je pritisak na stanovništvo sa svrhom njegova protjerivanja.

Poznato je da se grad bez bolnice ne može braniti.

Ubrzo smo shvatili da su bolnice i drugi zdravstveni objekti uvršteni u primarne civilne ciljeve. Zato smo napravili široku mrežu ratnih bolnica i njihovih rezervnih lokacija kako bismo poništili agresorsku strategiju spaljenog zdravstva. Nevjerojatan je podatak da je agresor opetovano gađao 17 hrvatskih bolnica, od čega je 14 znatno oštećeno a četiri su potpuno uništene.

Razaranje bolnice u Vinkovcima:

Uz to je uništeno više od stotinu ambulanti i nekoliko stotina sanitetskih vozila.

Uništavanje bolnica i drugih zdravstvenih objekata propisno označenih znakom crvenoga križa pripada u najteže ratne zločine. Crvena petokraka uništavala je nemilice crvene križeve. Tijekom rata poslali smo u svijet stotine apela međunarodnoj javnosti, državama i humanitarnim udrugama s molbom da osude postupke agresora i spase bolesnike. Vapaji su bili uzaludni. Zbog toga je na bolnice svakodnevno padalo na stotine eksplozivnih projektila. Međutim, do danas nije podignuta ni jedna kaznena prijava za ratni zločin napada na bolnice. O razmjerima tog zločina govore podatci. Tragedija vukovarske bolnice ogleda se u podatku da je na nju padalo prosječno po 70 do 80 granata dnevno mjesecima, a u tom paklu hrabro osoblje bolnice zbrinulo je 3474 ranjenika i izvelo više od 2500 operacija.

Od stradanja ostalih bolnica valja navesti vinkovačku bolnicu, koja je potpuno uništena s više od 500 projektila. Više stotina granata potpuno je uništilo i pakračku bolnicu. Pakračka bolnica bila je utočište braniteljima, poglavito policiji koja je držala taj dio bojišnice, a iz bolnice smo ranjenike mogli izvlačiti jedino u oklopnim transporterima. Osoblje je izvelo i poznati herojski pothvat kada je pod artiljerijskom paljbom evakuiralo 300 psihijatrijskih bolesnika i to srpske narodnosti. Kako u ratu tako i u miru pakračka je bolnica objekt od strateškog razvoja cijeloga kraja, preko čega se danas prelazi: naime, ona je nedavno izgubila svoju pravnu osobnost pripajanjem bolnici u drugom gradu.

JNA i četnici granatiraju bolnicu u Pakracu s osmijehom na licu:

Bolnica u Slavonskom Brodu također je bila cilj napada: pogođena s više od tri stotine granata, također je bila predmetom teškoga ratnog zločina. Zapravo, nema ni jedne bolnice udaljene dvadesetak kilometara od bojišnice koja nije pogođena mnogobrojnim projektilima a kao kuriozitet služi podatak da je čak i Dječja bolnica u Zagrebu pogođena raketom iz okupirane Petrinje. Gađanje bolnica izazivalo je velik strah u lokalnog stanovništva, zbog čega je evakuiran velik broj građana. Međutim, ni za taj ni za ostale navedene zločine napada na bolnice nije kaznenu prijavu protiv počinitelja podigla država Hrvatska, nego Udruga liječnika dragovoljaca 1990–91. To je podatak koji otvara mnoga politička, ali i moralna pitanja.

U hrvatskoj politici dominiraju snage koje se nisu uključile u obranu države i kojima je cilj zataškati sve zločine, dakle krenuti u budućnost s lažima koje opterećuju sadašnju i buduću sudbinu zemlje. Time su preuzeli odgovornost prekrajanja povijesti, dakle, neprestanog okretanja k prošlosti, umjesto trošenja nacionalne energije na kreiranje budućnosti.

Izvor: narod.hr

21. rujna 1991. Petrinja – znate li strašnu brojku od preko 350 ubijenih Hrvata nakon okupacije?

Na današnji dan 21. rujna 1991. okupirana je Petrinja, najveći hrvatski grad na Banovini. Time je Srbija praktički zaokružila svoja osvajanja na području Banovine jer su Glina, Topusko i Hrvatska Kostajnica već ranije pale u srpske ruke i u tom dijelu Hrvatske ostvarila zamišljenu liniju Velike Srbije.

Kod Vile Gavrilović, nekadašnjeg luksuznog ugostiteljskog objekta, pet dana ranije dogodio se stravični zločin: Srbi iz Petrinje i okolice su zarobili 23 hrvatska vojnika i policajca, branitelja Petrinje, te njih 17 strijeljali.

O dimenzijama zločina Petrinji govore podatci da je ubijeno oko 350 civila Petrinjaca i više od 250 branitelja Petrinje. Na području grada nalazi se nekoliko masovnih grobnica.

Već u rujnu 1990. godine uspostava policijske postaje s hrvatskim državnim grbom na ploči postaje, u Petrinji izaziva okupljanje i pobunu hrvatskih Srba iz Petrinje i srpskih sela. Pobunjenici su napali policijsku postaju oružjem i pokušali uzeti oružje iz iste.

Pobuna je suzbijena izuzetnom hrabrošću policajaca iz Petrinje kojima je na ispomoć došla jedinica iz Zagreba.

Od 2. do 21.rujna 1991. vodile su se borbe za sam grad Petrinju na prilazima i u samom gradu. Uslijedio je izlazak tenkova Titove JNA i oklopnih vozila iz vojarne u samo središte Petrinje. Tamo je oružje koje su i Hrvati plaćali i financirali 45 godina ubijalo iste one koji su im davali te novce. Tenovi sa petokrakama birali su isključivo hrvatske ciljeve i ubijali isključivo hrvatske vojnike i civile.

Uslijedili su brojni drugi napadi, a ističe se onaj 16. rujna 1991. kada je ratoborni zapovjednik i ratni zločinac Slobodan Tarbuk naredio novi napad na Petrinju. Toga dana kod vile Gavrilović ubijeno je 17 zarobljenih hrvatskih branitelja.

Najžešći napad na Petrinju bio je 21. rujna koji je izvela JNA i ostale paravojne formacije. Pod jakom pješačkom vatrom 21. rujna u 18,30 pao je stari hrvatski grad Petrinja u ruke okupacijske JNA i paravojnih postrojbi hrvatskih Srba.

Tijekom velikosrpske okupacije u Petrinji je ubijeno više od 350 civila Hrvata. Ubijeni Hrvati uglavnom su bile starije osobe koje su ostale jer su vjerovale da oni nisu nikome ništa nažao učinili. Prognanim Petrinjcima nikad nije moglo biti shvatljivo kako su se sva ta zla i ubojstva u Petrinji dogodila pred očima više od osam tisuća Srba, koji su ostali u Petrinji poslije odlaska prognanika. Mnogi od tih Srba što su ostali, s oružjem u ruci samo su mirno gledali kako u plamenu nestaju kuće njihovih susjeda, s kojima su gotovo pola stoljeća složno živjeli.

Izvor: narod.hr

U Gornjoj Stubici održani 24. susreti za Rudija

Na tradicionalnoj manifestaciji u Gornjoj Stubici u spomen na pilota Rudolfa Perešina sudjelovali su i zrakoplovi HRZ-a

U Gornjoj Stubici u nedjelju, 12. rujna 2021. održano je svečano otvorenje i letački program u okviru 24. susreta za Rudija, tradicionalne manifestacije u spomen na pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ), stožernog brigadira Rudolfa Perešina koji je poginuo tijekom vojno-redarstvene operacije “Bljesak” 2. svibnja 1995. godine.

Dvodnevni program 24. susreta za Rudija započeo je 11. rujna, a posjetitelji su imali priliku vidjeti zrakoplovni, sportski, kulturni i zabavni program. Program je održan u organizaciji Općine Gornja Stubica i Zagrebačkog zrakoplovno – tehničkog saveza Rudolf Perešin te suorganizatora Turističke zajednice područja Donje Stubice i Gornje Stubice, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Grada Zagreba, Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva unutarnjih poslova, MHZ – Muzeja seljačkih buna i Krapinsko-zagorske županija, uz pokroviteljstvo Predsjednika RH i gradonačelnika Grada Zagreba.

Svečano otvorenje te polaganje vijenaca i paljenje svijeća održani su u Spomen parku Rudolfa Perešina. Uz obitelj, suborce i prijatelje te predstavnike organizatora, počast herojskom hrvatskom pilotu izrazili su i izaslanik predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika OS RH zapovjednik HRZ-a brigadni general Michael Križanec, izaslanik i posebni savjetnik predsjednika Vlade RH Damir Krstičević, izaslanik ministra obrane i državni tajnik MORH-a Branko Hrg, župan Krapinsko-zagorske županije Željko Kolar, izaslanica gradonačelnika i pročelnica Ureda za branitelje grada Zagreba Vesna Helfrih, načelnik općine Gornja Stubica Jasmin Krizmanić, predstavnici državnih i institucija, lokalne i područne samouprave, udruga proisteklih iz Domovinskog rata, vojnodiplomatskog zbora i drugi.

U prigodnim obraćanjima, čelnici izaslanstava istaknuli su kako će Rudolf Perešin zauvijek ostati zapamćen po svojem doprinosu u Domovinskom ratu, počevši od pothvata iz listopada 1991., kad je avionom MiG-21 iz Bihaća preletio u Klagenfurt. Ubrzo je postao jedan od utemeljitelja lovačke komponente HRZ-a te sudjelovao u mnogim borbenim zadaćama. U posljednjoj je dao najviše što je imao, svoj život.

Izaslanik predsjednika RH i zapovjednik HRZ-a brigadni general Michael Križanec proglasio je 24. susrete za Rudija otvorenim naglasivši da je ta priredba simbolika za heroja, viteza i čovjeka. “Rudolf Perešin jedan je od najznačajnijih pripadnika u povijesti HRZ-a, udario je temelje današnjeg HRZ-a, ali i temelje koji će omogućiti da se naše ratno zrakoplovstvo dodatno razvije u budućnosti”, istaknuo je general Križanec.

Izaslanik i posebni savjetnik predsjednika Vlade RH Damir Krstičević rekao je da je Perešin jedan od najvećih sinova hrvatskog naroda: “Da je ostao samo na preletu 1991., već bi bio heroj, no nije mogao mirno gledati kako njegovu Hrvatsku ruše, pale i pljačkaju te se odmah priključio Hrvatskoj vojsci. Nažalost, nije dočekao konačnu pobjedu nego je dao svoj život domovini u pobjedničkom Bljesku.”

U letačkom programu – aeromitingu, najatraktivnijem dijelu Susreta za Rudija, između ostalih, sudjelovali su piloti i letjelice zrakoplovnih klubova, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (borbeni avion MiG-21, helikopter Mi-171Sh, akrogrupa “Krila Oluje” s avionima Pilatus PC-9 i padobranci), zračne komponente Slovenske vojske (avion Pilatus PC-9, helikopter Bell 206), Mađarskog ratnog zrakoplovstva (avion JAS 39 Gripen) i MUP-a RH (helikopter Bell 206).

Izvor: MORH

Na današnji dan 1944. bombardiran Zagreb

Dana 22. veljače 1944. godine dogodilo se prvo veće savezničko bombardiranje Zagreba u Drugom svjetskom ratu. U tom napadu stradalo područje oko Tkalčićeve i Opatovine, Botanički vrt, zgrada Zdravstvenog osiguranja, škola u Križanićevoj ulici.

Savezničke bombe izravno su pogodile i dominikanski samostan na Koloniji (u Kontaktovoj ulici) te tvornicu ulja u Držićevoj ulici pri čemu je smrtno stradalo osam studenata Bogoslovije.

Zbog ovih nevinih žrtava nadbiskup Alojzije Stepinac poslao je protesno pismo britanskom veleposlaniku pri Svetoj Stolici.

Bombardiranja hrvatskih gradova – šutnja o zločinima Saveznika

U čak 640 savezničkih zračnih napada na hrvatske gradove i mjesta na kopnu i otocima poginulo je 5246 osoba, a ranjeno je 3514. Poginulo je 768 vojnika, te oko 4500 civila.
O ovim događanjima napisana je vrlo stručna i dokumentirana knjiga – Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu – autorice i povjesničarke Marice Karakaš Obradov. To je pobudilo i veliko zanimanje javnosti i mnogima otvorilo oči što se zbivalo tijekom Drugog svjetskog rata na našim prostorima.
U knjizi se navodi kako je Split s okolicom napadnut 71 put, zatim slijede Slavonski i Bosanski Brod s okolicom i Zagreb koji su pretrpjeli po 61 napad, Zadar s okolicom 54 napada, Rijeka s okolicom 44, Šibenik s okolicom 37 te ostala mjesta s manje od 30 napada.

Primjera radi, Zadar je bio tako sravnjen sa zemljom u nekih pedesetak napada da se njegovo razaranje nerijetko uspoređivalo s razaranjem Dresdena. Zadar je bio isto izložen tepihu bombi kao i Dresden i bombardiranjima je uništeno čak 80 posto stambenih zgrada, a ostatak je bio teško oštećen.

Ubijeni u na misnom slavlju u Kaštelu pripisani žrtvama Jasenovca!

Nedaleko Splita 5.prosinca 1943. u Kaštel Sućurcu prigodom bombardiranja poginulo je 97 ljudi, a velika većina smrtno je stradala, čak njih 65, u crkvi za vrijeme misnoga slavlja. Te žrtve su komunisiti nakon 1945. pripisali “fašističkom teroru”, a kasnije su u Jasenovac Research Institute pripisane logoru Jasenovac!

Spmenik žrtvama postavljen je u Kaštelu za vrijeme komunizma, na mjestu bivše crkve.
Što je pisalo na spomeniku? Uz nabrojana imena poginulih stajalo je da su pogubljeni kao “žrtva fašističkog terora”.

No, postoji i još toga.
„Poginuli u savezničkom bombardiranju Kaštel Sućurca na popisu su žrtava Jasenovca“, ustvrdio je Dragan Delić, voditelj muzejske zbirke Podvorje u Kaštel Sućurcu. U pismu upućenom redakciji Slobodne Dalmacije od 11. svibnja 2005. naveo je kako je i svoju baku Dragu Delić našao na popisu žrtava na web stranici www.jasenovac.org koja pripada newyorškom Jasenovac Research Institutu.
„Otkrio sam da se i naša baka ni kriva ni dužna našla među žrtvama Jasenovca iako je život izgubila 1943. tijekom savezničkog bombardiranja Kaštel Sućurca „, kazao je Dragan Delić, upozorivši da je sličnu stvar već prije njega otkrio kapetan duge plovidbe Josip Kljaković-Šantić s adresom u Tugarima.

Josip Kljaković-Šantić tvrdi kako popisu žrtava Jasenovca američki institut pribraja čak i umrle u zbjegu u El Shattu, ali i mnoge poginule partizane koji su “živote izgubili na Sutjesci ili Neretvi”, a ne u jasenovačkom logoru.
„Na web stranici poimenice je nabrojeno oko 650.000 žrtava Jasenovca, a ja sam među tim imenima pronašao oko šest stotina ljudi koji su život izgubili na drugim mjestima. Sve je počelo kad sam od jednog čovjeka usput čuo na Jasenovac Research Institute žrtve četničkog pokolja 1. listopada 1942. godine nabraja među poginulima u Jasenovcu. Usporedio sam imena sa spomenika u Gatima i 75 od njih 77 našao sam na web stranici www.jasenovac.org“, kazuje Josip Kljaković-Šantić, pokazujući silnu dokumentaciju koju je prikupio.

Tvrdi nadalje da je usporedbom originalnih knjiga u Državnom arhivu na splitskim Gripama te web stranice Jasenovac Research Instituta pronašao 266 umrlih u El Shattu koji se vode kao poginuli u Jasenovcu.
„Imate primjer i s 29 partizana iz Žrnovnice, pa 63 Čikeša iz Žeževice, onda sam slučajeve otkrio i s imenima poginulih iz Vinišća, Kaštela…“, govori ovaj Splićanin.

Izvor: narod.hr

21. veljače 1848 – objavljen zloglasni Komunistički manifest

Već u preambuli Manifest naglašava (nasilni) sukob s tada vladajućim silama i navodi da su “sve sile stare Europe ušle u sveti savez da bi egzorcirale duh komunizma: papa i ruski car, Metternich i Guizot, francuski radikali i njemačke policijske uhode”.

„Komunisti preziru tajenje svojih pogleda i ciljeva. Oni otvoreno kažu da njihov cilj može biti postignut samo snažnim uništenjem svih postojećih društvenih stanja. Neka vladajuća klasa strepi pred komunističkom revolucijom. Proleteri nemaju što izgubiti osim okova. Mogu osvojiti svijet.“ „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“

Na današnji dan objavljen je u Londonu revolucionarne 1848. jedan od najzloglasnijih tekstova u povijesti, Komunistički manifest, pod zajedničkim autorstvom Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Zanimljivo je da je izvorno objavljen na njemačkom jeziku, unatoč londonskoj lokaciji.

Već letimično čitanje gore navedenog citata Karla Marxa pokazuje nasilni karakter teoretskih postavki komunizma koji kada se primijeni u praksi dovodi do masovnog ubijanja nevinih ljudi. Zaluđeni komunističkim idejama ljudi 20. stoljeća su počinili zločine nepoznate u povijesti svijeta, posebno stoga što su se strašni nacistički zločini većinom događali za vrijeme rata. Većina komunističkih zločina napravljena je u vrijeme mira pod strašnim terorom i to na svim kontinentima svijeta. Komunistički zločini traju u kontinuitetu već 100 godina do današnjeg dana u državama poput Sjeverne Koreje.
Komunizam je odgovoran za smrt gotovo 100 milijuna ljudi, a gdje god se pojavio donosio je smrt, siromaštvo, progon religija i masovno kršenje ljudskih prava. Komunističke države su vrlo često bili pravi konc-logori kao Jugoslavija od 1945-1960.

Program opisan u Manifestu je izražen kao socijalizam ili komunizam. Ova politika uključuje, između ostalog, ukidanje zemljišne svojine i pravo nasljedstva, napredne pridošle poreze, i nacionalizaciju proizvodnih dobara i prometa.
Vrlo zanimljivo, Manifest također spominje politiku ukidanja tradicionalne obitelji i uvođenje zajednice žena! Sve to treba se ostvariti na nasilan način krvavim revolucijama, obično ubijajući vlastiti narod. To je praksa SVIH komunističkih revolucija diljem svijeta

Svi najveći zločini u povijesti svijeta napravljeni u moderno doba su imali ishodište u darvinizmu – nacizam i marksizmu-komunizam.

Izvor: Narod.hr

Na današnji dan 1992. – što javnost ne zna o 50 koncentracijskih logora za Hrvate u Domovinskom ratu?

U mjestima gdje je srpski agresor slomio otpor golorukih branitelja ulazile su razularene individue u uniformama (JNA, četnici, šešeljevci, arkanovci, TO, lokalni Srbi i dr.) Starce, žene, djecu, a posebice mlađe i vojno sposobne muškarce, bez obzira na to da li su sudjelovale u obrani ili ne, odvodili su u pripremljene logore pri mjestima i gradovima, koje su napadali.
U tim logorima su vršena razdvajanja po spolu, nacijama, a zatim su zatvorenici mučeni i mučki ubijani.

Najmlađa ubijena osoba bila je samo šest(6) mjeseci stara, a najstarija osoba je imala 104 godine. Najmlađa silovana djevojčica imala je pet(5) godina, a nastarija je bila starica od 80 godina.
„U Srbiji i privremeno zaposjednutim područjima Hrvatske ima ukupno 50 koncentracijskih logora. U njima se nalazi na današnji dan još 5.969 Hrvata i drugih nesrpskih građana, piše na današnji dan 1992. predsjednik saborskog odbora za ljudska prava Neven Jurica Amnesty International, Helsinki Watchu, Međunarodnoj helsinškoj federaciji i lordu Carringtonu.
Preživjele su odvodili u koncentracijske logore u Srbiji, Crnoj gori, a i u niz logora je bio u tada okupiranom teritoriju RH.

Više od 10.000 osoba prošlo je kroz razne oblike zatočenja u tranzitima. Dok je u srpskim koncentracijskim logorima bilo više od 8.000 zatočenika. Boravak u koncentracijskim logorima trajao je od nekoliko dana do dvije godine i više.

Zatočenici su bili izloženi teškim torturama, kako psihički, tako i fizički. Izvršena su mnoga silovanja i to muškaraca, žena i djece.
Pri ulasku u logore, zatočenici vezani plastikom i žicom, premlaćivani su palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u takozvanom “špaliru” policajaca, vojnika i civila.

Komisija UN-a objavila je 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno kako je, u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 (četristoosamdeset) logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe.

Prema navodima Komisije, od tog broja je približno 300 logora prijavljeno od strane jednog ili više neutralnih izvora te Komisija postojanje tih logora smatra potvrđenim, a približno 180 logora je prijavljeno od strane ne-neutralnih izvora, te ih komisija vodi pod oznakom “nepotvrđeno”.

Prema istom Izvješću, približno 330 srbijanskih logora se nalazilo na području BiH, približno 50 (plus 30 nepotvrđenih) na području okupiranih dijelova Hrvatske, a približno 70 na području Srbije i 10 Crne Gore(10).
Tema srpskih koncentracijskih logora za Hrvate iz Hrvatske i BiH, te strašnja mučenja, silovanja i ubijanja sustavno se zanemaruje u hrvatskim medijima i politici. Može se reći da se to čak i namjerno čini s obzirom na veličinu zlodjela i strahota koje su se tamo događale. Paradigma iz slučaja Zec i ovdje se ponavlja. Dok se za preko 400 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu ne zna gotovo ništa, kao ni za brojne ubijene hrvatske obitelji, jedan slučaj na drugoj strani uzet je kao simbol kojim se htjelo stigmatizirati cijeli Domovinski rat i borba za slobodu. Tako su i ovdje događanja u zatvorima Lora, Kerestinec i drugdje puno poznatija nego mnogo veće strahote koje su se događale u desetinama logora koje su krvnici držali za Hrvate.
Potresna svjedočanstva preživjelih iz srbijanskih logota možete pročitati ovdje:

Svjedočanstva mučenja u logorima u istočnoj Slavoniji

Svjedočanstva strahota logora za Hrvate u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini

Izvor: narod.hr

Na današnji dan 1994. – poginuo Damir Tomljanović-Gavran

Na današnji dan 17. veljače 1994. poginuo je Damir Tomljanović – Gavran, heroj Domovinskog rata. Usmrćen je na obroncima Velebita od neprijateljskog snajpera. Imao je samo 26 godina.

Damir Tomljanović – Gavran bio je istinski entuzijast i domoljub, prekaljeni ratnik i zapovjednik. Kao čovjek i borac nije štedio znoj, napore i odricanja, kako sebe samoga tako i svojih suradnika, časnika, dočasnika i vojnika. Sa pripadnicima je mjesecima dijelio dobro i zlo na vrlo zahtjevnoj zadarskoj bojišnici, u odbijanju neprijateljskih napada na naše položaje na Velebitu, često puta u vrlo teškim vremenskim uvjetima, pri čemu je osobno pridonosio da se izdrži i odrade najzahtjevnije borbene zadaće, s nadljudskim naporima.

– Nismo ga zvali zapovjednikom, to je bilo prekruto i formalno, nego “šefe”. Koje je god selo, brdo ili poziciju pokazao, mi smo to zauzeli jer je Gavran tako rekao. Kad god bismo na motoroli čuli njegov glas, išli smo naprijed, s njim u pobjedu. Ta je naša ekipa disala pobjednički zahvaljujući njemu. Velika je sreća što smo ga imali – prisjeća se Ivan Pasariček ovog heroja kojega je za života nekoliko puta pohvalio i sam predsjednik Republike Hrvatske, doktor Franjo Tuđman.

Za zasluge i doprinos u Domovinskom ratu te predan,marljiv i odgovoran rad u postrojbi odlikovan je visokim odličjima,te su mu dodijeljene brojne medalje,povelje, plakete, pohvale i zahvalnice

Izvor: narod.hr

Na današnji dan 1965. rođen pukovnik Marko Babić – junak Vukovara i tvorac groblja tenkova!

Junak Vukovara i Domovinskog rata, čovjek koji je svojom ljudskošću i hrabrošću bio stup obrane grada heroja. Hrvatski narod ostat će mu vječno zahvalan, a on, pukovnik Marko Babić, bio je i ostat će, u poplavi lažnih i umjetnih, istinska moralna vertikala Hrvatske.

Početkom ljeta 2007. pozlilo mu je na sprovodu suborca u Vukovaru. Umro je u 42. godini od posljedica moždanog udara u zagrebačkoj bolnici Rebro.

S nekolicinom drugih branitelja se po padu Vukovara probio iz grada. Njegove suborce se jako dojmilo što on prema neprijatelju nije iskazivao mržnju iako su njegovi roditelji još u rujnu odvedeni i ubijeni u selu Bobota, piše 24sata.hr

Marko Babić je iz Hrvatske vojske izašao 1997. godine. Neumorno je radio na promicanju vrijednosti Domovinskog rata. Bio je jedan od producenata dokumentarca Heroji Vukovara. Početkom ljeta 2007. pozlilo mu je na sprovodu suborca u Vukovaru. Umro je u 42. godini od posljedica moždanog udara u zagrebačkoj bolnici Rebro.

Na posljednjem ispraćaju legendarnog heroja na vukovarskom Memorijalnom groblju okupilo se više od pet tisuća ljudi, više je bilo samo na zajedničkom ukopu 50 žrtava srpske agresije u Vukovaru.

“Bila je to grupa od 15-ak ljudi, uvijek smo bili skupa. Kada su početkom srpnja Srbi poubijali naše policajce u Borovu Selu, mi smo obukli vojne odore. Marko je bio veliki čovjek. Kada su tenkovi krenuli na Trpinjsku, rekao je: Moramo pokazati drugima da ih možemo zaustaviti. Tek kada to učinimo, ljudi neće bježati, nego će ostati i boriti se do kraja! Da, on je srušio 14 tenkova, najviše od svih, ali time se nije hvalio i nikada nije isticao svoje posebne zasluge – ispričao je svojedobno Markov suborac Zoran Sablić.

Pokojni Marko Babić u jednom svom sjećanju na te herojske dane opisao je taj događaj ovim riječima: “Kada sam vidio koliko ih je, doživio sam šok. Sve je bilo puno tenkova, sve se treslo od njih. Puštali smo ih da se približe. Kroz vrtove kuća smo se provlačili, dočekamo tenk, prvi udarimo, povučemo se 50 metara, udarimo drugi. Tukli smo ih kroz ograde prema cesti. Što je tu bila naša prednost i sreća? Što je JNA krenula arogantno, bahato i puna sebe. Pješadiju su ostavljali 200-tinjak metara iza, tenkovi su onda bili kao pečeni pilići!”

“Nakon pogibije Blage Zadre, na sastanku branitelja Trpinjske ceste za novog zapovjednika jednoglasno smo izabrali Marka Babića jer smo smatrali da nas on najbolje može voditi”,  rekao je Mirko Brekalo koji je s preživjelim suborcima pokraj mjesta gdje su zaustavljeni tenkovi podigao Spomen-dom hrvatskih branitelja u kojemu se čuvaju uspomene na heroje Trpinjske ceste.

Izvor: narod.hr

U Krašiću svečano proslavljeno Stepinčevo

Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved prisustvovao je 10. veljače 2022. godine obilježavanju 62. godišnjice smrti blaženog kardinala Alojzija Stepinca u Krašiću.

U Krašiću je u četvrtak svetom misom i svečanom sjednicom Općinskoga vijeća proslavljeno Stepinčevo, u spomen na 62. godišnjicu smrti kardinala Alojzija Stepinca, kojeg je 1998. godine blaženikom proglasio sv. Ivan Pavao II.

Na svečanoj sjednici krašićkog Općinskog vijeća izaslanik predsjednika Vlade i njezin potpredsjednik, ministar branitelja Tomo Medved pozvao je sve da sačuvamo svoju najveću snagu, a to je jedinstvo i zajedništvo.

Istaknuo je da nam je danas najsnažnija ostavština Alojzija Stepinca „vjera u nas, vjera u našu snagu“ kako se ne bi nastavilo raslojavanje društva i da bi se nastavio prosperitet zemlje uz prepoznavanje potreba najslabijih i potreba obitelji.

Medved je u govoru poručio da nikada ne smijemo zaboraviti Stepinčevu žrtvu i žrtvu mnogih svećenika u komunističkom teroru te druge žrtve u realizaciji tisućljetnog sna samostalne Hrvatske, poput žrtve hrvatskih branitelja, ugrađene u temelje Republike Hrvatske.

Pozvao je sve da se “nikad ne umorimo u tome da ljubimo svoju domovinu, da gradimo njezin prosperitet i da ju budućim generacijama ostavimo kao zemlju prosperiteta i blagostanja“.

Najbolji odgovor svakome kome padne na pamet da blaženika Alojzija Stepinca na svojim freskama svrstava u pakao te na sve druge izazove i provokacije jest snažna pozicija Hrvatske u NATO-savezu i Europskoj uniji, rekao je i najavio realizaciju dvaju strateških ciljeva – skori ulazak u schengenski prostor i u eurozonu.

Načelnik Općine Krašića Josip Petković Fajnik i predsjednik Općinskog vijeća Josip Špoljar zahvalili su Zagrebačkoj županiji što Krašić smatra središnjim mjestom vjerskog turizma u županiji i osigurava mu po pola milijuna kuna na godinu za infrastrukturu nužnu za razvoj. Špoljar je također rekao da je to važno zbog zahvalnosti Stepincu na njegovu doprinosu u očuvanju nacionalnog identiteta i ostanku Hrvatske u okrilju Katoličke crkve, povezane sa Svetom Stolicom.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Na današnji dan: 10. veljače Stepinčevo – za Stepinca svjedoče spašeni pravoslavci, Židovi, muslimani, siromasi….

„Zagledani u Alojzija Stepinca koji je, oplemenjen mukom Isusovom, hrabro proživljavao kalvarijske dane Katoličke crkve u hrvatskom narodu sredinom 20. stoljeća, nadam se da će svaki vjernik naći nadahnuće za optimizam utemeljen na Božjoj pobjedi. Jer Blaženik je uvijek bio svjestan kako sve prolazi, a Bog ostaje“, piše dr. Juraj Batelja i sabire nadahnjujuće Alojzijeve misli.

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.

Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

Donosimo kratku propovijed Alojzija Stepinca, koja nadahnjuje i dana, pa osobna svjedočanstva Židova, pravoslavaca i drugih o nesebičnom pomaganju istih od strane pastira Crkve u Hrvata:

‘Samo je Bog vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga, kad gledamo pred sobom toliki niz protivnika Božjih, što otvorenih, što sakrivenih.

Oni će proći, a Ti ostaješ. I kad bi se dogodilo da val opće mržnje, koju sije komunizam, prelije čitavu Europu, nećemo ni časak klonuti, jer znamo, Gospode, da će oni proći, a Ti ostaješ!

I kad bi se dogodilo da val moralne razvratnosti, što ju sije bezbožni tisak, prelije čitavu Europu i svijet, mi nećemo klonuti duhom, jer znamo, Gospode, da će proći ona i njezini začetnici, ali Ti ostaješ.

I kad bi se dogodilo da zavisnost, što ju siju neprijatelji Tvoji širom svijeta, još više raširiti crna svoja krila nad ovim izmučenim narodom, mi nečemo klonuti duhom, jer će i to proći, ali Ti ostaješ, Gospode!

Neka se prelije more na nas, neka se sruše bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u Tebe Gospode, i u pobjedu Tvojih načela, ostaje nepokolebiva, jer će sve proći, ali Ti ostaješ!’

(Propovijed Alojzija Stepinca u Katedrali na Staru Godinu 1935.)

Na današnji dan: Medviđa (Obrovac) – Srbi ubili 10 članova obitelji Erstić


Dana 9. veljače 1993. pripadnici srpske vojske ubili su deset hrvatskih civila iz iste obitelji Erstić, od kojih sedam žena. 

Najstarija žrtva imala je 88, a najmlađa 18 godina. Za vrijeme okupacije Medviđe Srbi su ubili još osam mještana ovog hrvatskog sela u Bukovici.

Ovaj zločin srpskih odmetnika nad nedužnim hrvatskim civilima bio je odmazda za pobjedu Hrvatske vojske u operaciji Maslenica.

U selu se danas nalazi spomen-obilježje žrtvama u dvorištu župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.

U četničkom napadu ubijeni su Dujo Erstić (1937.), Jeka Erstić (1942.), Petar Erstić (1944.), Jeka Erstić (1947.), Ivan Erstić (1920.), Jeka Erstić (1929.), Stoja Erstić (1932.), Šimica Erstić (1905.), Stoja Erstić (1931.) i Mira Erstić (1975.).

Jedan od Hrvata iz Medviđe svjedočio je pred Haaškim tribunalom. To je bio čovjek kojeg su pripadnici tzv. krajinske milicije zatočili u Kninu 1991.

Bio je svjedokom u procesu koji se vodio protiv Milana Martića i Slobodana Miloševića, optuženih za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja.

Osam hrvatskih civila koji su još ubijeni u Medviđi tijekom rata su: Božo Demo (1910.), Ivan Mršić (1934.), Šime Serdarević (1912.), Ika Serdarević (1926.), Ivan Adžić (1959.), Marko Genda (1944.), Anka Pilipović (1936.) i Marko Šarić (1937.).

Izvor: narod.hr

Na današnji dan: Baranja – kako se ‘puzajuća velikosrpska agresija’ preko noći pretvorila u otvoreni rat?

Malo ljudi zna, prema riječima akademika Davorina Rudolfa, da je rat u Hrvatskoj, u pravom smislu te riječi, počeo agresijom i ulaskom JNA u Baranju sa čak 60 tenkova uz pratnju brojnih četnika iz Srbije, nekoliko dana nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske 25. lipnja 1991. godine. Također, dr. Rudolf tvrdi da je kraj rata formalno-pravno bio 23. kolovoza 1996. godine, a da teze o „građanskom ratu“ plasiraju velikosrbi, a prihvaćaju ostaci hrvatske kvaziljevice.

Svemu tome je prethodila priprema i ‘puzajuća velikosrpska agresija’ koja je trajala godinama, a onda se intenzivirala pred sam početak rata i pretvorila preko noći u rat i otvoreni napad na Hrvatsku s ciljem da je se uništi.

Zbog toga svi oni, koji ispravno dijagnosticiraju metode politike Srbije i tamo konstantno dominantnih velikosrba kao oblik ‘puzajuće agresije’, trebaju se vratiti ne samo u vrijeme pred početak Domovisnkog rata, već pažljivo promotriti srbijansku politiku ‘puzajuće agresije’ u posljednjih 150 godina. Ta perfidna i podmukla politika Srbije, koja u trenutku realizacije ne preza ni od najvećih zločina, djeluje po istom obrascu praćena terorom i ubijanjem i 1918. godine (stvaranje Jugoslavije i početak terora), i 1928. (ubojtvo Radića i Hrvata u Beogradu), i 1939. (stvaranje Banovine Hrvatske), i 1941. (brojni zločini nad Hrvatima već u ljeto te godine od Srba do Dtvara), i 1945. godine (masovni pokolji i ubijanja), te konačno i 1991. godine kada se sve to pretvorilo u otvoreni napad za Veliku Srbiju.

U stvari 1991. godina bio je trenutak kada je Srbija smatrala da treba i formalno-pravno kapitaliziratri dvije velikosrpske Jugoslavije, te sve zločin, teror, ubijanja i progone koje su sustavno vršili opresivni fašističko-monarhistički i komunistički režimi kojima se upravljalo iz glavnog grada Srbije (i Jugoslavije).

Sve to je osjetila na svojim leđima Baranja i njezini stanovnici koji nisu bili Srbi – Hrvati i Mađari ponajprije, dok su baranjski Nijemci već odavno bili poubijani i protjerani.

Baranja – primjer kako izgleda u praksi ‘puzajuća velikosrpska agresija’

Premda je teren za agresiju na Baranju, kao i Hrvatsku, pripreman dugo godina, počet ćemo sa 1991. godinom uoči rata i “mitingovanja o ugroženim Srbima”, “povampirenim ustašama”, “krvožednim Tuđmanovcima” i svoj paklenoj buci i urlikanju iz Srbije što su je Hrvati morali slušati o sebi, da bi na kraju sami Hrvati bili izloženi genocidu od strane onih koji su im to vikali.

Obično to biva u životu tako – oni koji viču o ugroženosti jako ugrožavaju druge. Oni koji viču o fašizmu, sami nose njegovo sjeme u srcu. Oni koji viču o koljačima, samo drže nož u rukama.

Nakon mitinga 6. veljače 1991. u središtu Belog Manstira, kojeg je organizirala Srpska demokratska stranka koja je imala predstavnike i u Hrvatskom Saboru, s izlikom da su Srbi u Baranji ugroženi od “ustaša”, tj. Hrvata, dolazi do velikog straha i nelagode kod nesrpskog stanovništva Baranje. Istovremeno, taj obrazac se događao i u drugim dijelovima Hrvatske gdje su živjeli Srbi, urlatori sa mitinga na kojima su se okupljale desetine tisuća Srba iz Hrvatske, prijetili su, huškali, širili govor mržnje prema Hrvatima i pozivali na – rat.

Od veljače 1991. u Baranji više nema mira – govornici srpske nacionalnosti, od kojih su neki bili i zastupnici parlamenta Srbije u Beogradu, vrijeđali su hrvatski narod i političko vodstvo na čelu s dr. Tuđmanom, prijetili s JNA (koja je već prije podijelila oružje mnogim slavonskim i baranjskim Srbima u ljeto 1990. godine), prijetili četničkim odredima iz Srbije koji su bili spremni doći preko Dunavau obranu “vekovne srpske Baranje”. Što su ubrzo i učinili, kada su koji mjesec kasnije ušli “ruku pod ruku” s komunističkom Titovom JNA preko dunavskih mostova u Baranju, te počeli svoj krvavi pir.

Srbi su na mitingu u Baranji tvrdili da u Hrvatskoj vlada “ustaška vlast” i pozivali otvoreno na rušenje demokratski izabranih vlasti. Osobito su se oborili na predsjednika Hrvatske dr. Franju Tuđmana tražeći njegovo uhićenje od JNA.

Istovremeno, u naseljima sa srpskim stanovništvom u Baranji, kao i cijeloj istočnoj Slavoniji, počele su se pojavljivati naoružane straže, gdje su zajedno bili bradati četnici s kokardama i ljudi u partizanskim odorama s petokrakama. Stajali su jedni uz druge s oružjem, na braniku navodno ugroženog srpstva od Vardara do Zagreba, tobože braneći se od “ustaša”.

Počinju i prvi napadi na Hrvate Baranje, miniranja objekata, prijetnje, bacanje bombi u dvorišta…

Strah se uvukao u mnoge hrvatske domove Baranje.

Dva mjeseca kasnije u travnju 1991. godine, na četničkom skupu u baranjskom Jagodnjaku, naselju 20-ak kilometara sjeverno od Osijeka, održan je novi i oštriji prijeteći govor na kojem je uz Vojislava Šešelja i Jovu Ostojića govorio i Milan Paroški koji je Hrvatima najavio pokolj:

Ovo je srpska teritorija i njima (Hrvatima op.) mora biti jasno da su oni ovde dođoši. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe!” rekao je tada Paroški, inače parlamentarni zastupnik Skupštine Srbije.

Sam Šešelj se pred okupljenima Srbima u Jagodnjaku obrušio i na srbijansku Vladu što nije već tada Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem pripojila Srbiji, vikao o granicama „velike Srbije“ do crte Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica, te poručio da „Hrvatima treba zahrđalim kašikama vaditi oči“. Što se i dogodilo već nekoliko dana kasnije u masakru u Borovom Selu gdje su nekim hrvatskim policijacima iskopane oči.

Šešelj je tada u Baranji, prema riječima Pere Kovačevića, čak bio uhićen, priveden i pušten!

Vojni sud u Osijeku je zbog ovog slučaja u Baranji, naravno u odsutnosti, 1992. godine Šešelja, Paroškog i Ostojića proglasio krivim “zbog kaznenog djela – protiv Republike Hrvatske, izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti”.

Šešelj je osuđen na 4,5 godine, a Paroški  i Ostojić na po četiri godine zatvora zbog poticanja na rat i pobunu u Baranji, ali tada je već “vojvoda bez brade” bio daleko od Hrvatske, kao i Arkan i Goran Hadžić po istom obrascu.

Rat u Hrvatskoj formalno počeo – u Baranji!

‘Puzajuća velikosrpska agresija’ koja je pripremala ‘meki teren’ godinama posvuda po Hrvatskoj, pa i Baranji, uskoro je poprimila oblik otvorenog rata, etničkog čišćenja i genocida nad hrvatskim narodom.

Nakon niza uvodnih mitinga, sijanja straha među Hrvatima, ali i baranjskim Srbima prijetnjama o “dolasku ustaša”, dolazi do vojne agresije. Po riječima akademika Davorina Rudolfa srpska okupacija Baranje, 3. srpnja 1991., može se međunarodnopravno smatrati početkom rata između Srbije i Hrvatske. Tada su, kako tvrdi ugledni akademik, istočni dio Hrvatske napale srpske snage, u Baranju je ušlo oko 60 tenkova JNA, pripadnici srpskih paravojnih snaga, koji su okupirali to hrvatsko područje i njegovo središte Beli Manastir.

Prije toga Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991.proglasio neovisnost i suverenost Republike Hrvatske, donijevši četiri državotvorna dokumenta, na osnovi referenduma, kad se od 83,56 posto biračkog tijela 92,18 posto očitovalo za neovisnost Hrvatske.

“Rat se definira kao oružani sukob između država i prema tome svi sukobi, dok nije proglašena suverenost i nezavisnost Hrvatske, mogu se smatrati pobunama ili unutarnjim sukobima”, izjavio je.

Dodao je kako se i događaji u Pakracu, na Plitvicama i Borovu mogu smatrati sukobima, ali ne i agresijom i početkom rata protiv Hrvatske, koji je povela JNA, Srbija i Crna Gora, koja je 23. i 24. rujna 1991. napala krajnji jug Hrvatske, dubrovačko područje. Rudolf drži kako je agresija i rat protiv Hrvatske vođen do 23. kolovoza 1996., kad je potpisan sporazum o punoj normalizaciji između Hrvatske i SR Jugoslavije.

Smatra kako teze o “građanskom ratu” i “dogovorenom ratu” plasiraju srpski krugovi, koje “prihvaćaju neki kvaziljevičarski intelektualci u Hrvatskoj kako bi oslobodili Srbiju optužbe o agresijskom ratu”. “Hrvatska nije htjela rat, nudila je konfederaciju i savez suverenih država, što je Srbija odbacila i, konačno, nijedan hrvatski vojnik nije prešao granicu Srbije i Crne Gore”, istaknuo je dr. Rudolf.

Premda je teror i prijetnje Hrvatima u Baranji već trajao mjesecima, postoji poznati snimak hrabrog i ogorčenog Hrvata snimljen prilikom dolaska JNA i četnika u Baranju kada je rekao: “Ovdje sam kuću napravio, stvorio i ne idem odavde!”

Izvor: narod.hr

13. siječnja 1992. Vatikan priznao Hrvatsku

Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je službeno priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.
Od samog početka i vrlo teške situacije u Hrvatskoj, te nesklonosti i nerazumijevanju međunarodne zajednice, dvije su države davale svaku vrstu diplomatske, pa i druge pomoći Hrvatskoj: Vatikan i Njemačka.
Vatikanski korak bio je korak ispred, vrlo bitan, jer je njegovo priznanje došlo dva dana prije nego nas je priznala većina članica europskih integracija. Stoga je vatikanski korak bio značajan, a imao je i veliko simboličko značenje za Hrvatsku. Smatra se da je činjenica da nas je Vatikan priznao prije, a ne poslije većine europskih zemalja bila zasluga poglavito svetog oca pape Ivana Pavla II., koji je imao posebnu emotivnu vezu s Hrvatima i Hrvatskom.

Izvor : narod.hr