• Danas je: Srijeda, rujan 20, 2017

Savez udruga dragovoljaca HOS-a – aktivirati će se na problematici spomenika RSK

Savez udruga dragovoljaca HOS-a u sljedećem će se razdoblju aktivirati na problematici spomenika i spomen- ploča. Spomenike koje je između 1991. i 1995. na tada okupiranim područjima postavila vlast takozvane Republike Srpske Krajine (RSK).

U ovom je smislu i na prošlotjednoj konferenciji za novinare SUDHOS-a, na kojoj je objelodanjen dogovor s Vladom oko jasenovačke ploče, govorio i predsjednik krovne udruge bivših HOS-ovaca Borislav Barišić. On je tom prilikom najavio da se na području Hrvatske nalazi čak 39 spomenika vezanih na takozvanu RSK. Rekao je da je u sklopu dogovora s Vladom usuglašeno da u roku do 30 dana nekih od njih neće biti.

Jedan od prvih stvari na kojoj će SUDHOS inzistirati bit će mauzolej zapovjednika srpskih paravojnih jedinica u Borovom Selu Vukašina Šoškočanina. Naime, početkom svibnja 1991. postrojbe pod Šoškočanovim zapovjedništvom masakrirale su 12 hrvatskih policajaca koje su prethodno zarobili. U SUDHOS-u spominju da bi problem oko Šoškočanina mogao biti i u tome što se njegov mauzolej navodno nalazi na zemljištu, koje pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC). Na spomeniku među ostalim piše »I sada gledam Borovo, rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje«.

Osim spomenika SUDHOS će, kako je najavio njegov potpredsjednik Anto Đapić, pratiti situaciju oko dogovora s Vladom, te su spremni i za situaciju u kojoj bi mogao biti zabranjen pozdrav »ZDS«. Radimo intenzivne pripreme, raspisivanje peticije za referendum, ne oko »Za dom spremni«, već da se promijeni izborni zakon prema kojem manjinci neće moći na ovako nakaradan način zlorabiti svoju poziciju, dobivati saborske mandate po povlaštenom položaju da bi kasnije dijeliti hrvatsko društvo. Pupovac nanosi probleme i dijeli hrvatsko društvo, rekao je Đapić za televiziju N1. Međutim, kako neslužbeno doznajemo nije isključena ni mogućnost da SUDHOS organizira referendum i oko pozdrava »Za dom spremni«.

„Svi ste Vi Tomislav Saucha!“- dopis glavnog tajnika HSP AS Pere Ćorića

Svi ste Vi Tomislav Saucha!“

HSP AS najoštrije osuđuje političku trgovinu koju vodi i inicira Vlada RH, a rezultat iste je protuzakonito i antihrvatsko djelovanje činom skidanja i tzv. premještanje HOS-ove ploče iz Jasenovca. Uvodno se moram referirati na riječi predsjednika UDHOS-a grada Zagreba Ive Friščića kojima osuđuje sve one koji se nisu odazvali njihovom pozivu na postavljanje ploče. Kao legalisti podržali smo kroz Odbor za postavljanje ploče i Zagrebačku Skupštinu izradu i financiranje navedene ploče. Kao stranka, u najsnažnijem izaslanstvu odazvali smo se pozivu zagrebačkog UDHOS-a te sudjelovali u svečanosti postavljanja ploče u Jasenovcu 05.11.2016. godine. Sve navedeno učinili smo u najiskrenijoj vjeri da smo svi tada odali počast 11-orici hrvatskih vitezova, a nismo ni pomislili kako smo dio nečijeg folklora i predmet buduće trgovine koja je danas imala svoje finale.

Definicija „makijavelista“ i onih koji na taj način vladaju bila je do sada sposobnost vladanje bez morala i religije u čijem provođenju i očuvanju vlastitih pozicija su dopuštena sva sredstva. Andrej Plenković klasični je primjer lukavog, bezobzirnog i sebičnog političkog djelovanja, te sam uvjeren kako će se radi njega i definicija Makijavelizma redefinirati.

U vremenu kada župan sisačko-moslavački nema svog mišljenja,kada vladajuću većinu održavaju političari koji se prodaju za šerpu ribe,kada desnicom upravlja Milorad Pupovac,kada nepravda postaje zakon ,… HSP AS odbija biti dio takvog igrokaza, radije bi pristali da nam obuku luđačku košulju nego da nam obuku majicu s natpisom koju bi trebali nositi svi današnji akteri: “Svi smo mi Tomislav Saucha“! U dogovoru s istinskim predstavnicima HOS-a i drugih braniteljskih udruga , HSP AS će izraditi novu ploču i postaviti je u Jasenovcu s ciljem zaštite starog hrvatskog pozdrava „Za dom spremni“. On za nas nije bio i neće biti ustaški pozdrav, a kroz njega zaštitit ćemo sve vrijednosti proistekle iz pravednog i obrambenog Domovinskog rata.Navedeni korak je nužan što će se vrlo brzo potvrditi novim zakonom koji Vlada priprema za ožujak, a kroz njega će biti kriminilizirane sve Hrvatske svetinje.

S dužnim poštovanjem,

Glavni tajnik – Pero Ćorić

Hoće li HOS-ova ploča doživjeti sudbinu Gvozda?- donosimo izjavu dr.sc. Vlatke Vukelić

Danas je postalo zastrašujuće političko licemjerje koje brižno uzgajaju pojedinci. Dokaz za to je i burna rasprava oko HOS-ove ploče u Jasenovcu, za koju sada pojedine politike tvrde kako ploča zbog pokliča „Za dom spremni!“ djeluje uznemirujuće na pojedine društvene strukture te to navode kao opravdan razlog za njezino uklanjanje.

Nije potrebno istaknuti kako su u općinskom vijeću koje je donijelo ovu odluku većinu činili vijećnici srpske nacionalnosti, iako Hrvati čine 95% stanovništva ovoga naselja. Naime, hrvatsko stanovništvo koje se vratilo na svoja uništena i spaljena ognjišta nakon „Oluje“ 1995. Odlučilo se za preimenovanje naselja zbog mrskog im imena Vrginmost, koje je za njih bilo simbol straha i razaranja.

Tako se naselje od 1996. do 2012. nazivalo imenom Gvozd, jer se i nalazi u podnožju planine na kojoj je poginuo posljednji hrvatski kralj Petar Svačić, a koja se nekada i sama tako zvala. Vladin povjerenik 1996. godine podnio je inicijativu za preimenovanje mjesta Vrginmost u Gvozd što je skupština Sisačko-moslavačke županije prihvatila.

Međutim, dana 11. lipnja 2012. godine općinsko vijeće Gvozda donosi odluku o promjeni imena naselja u Vrginmost. Nakon mnogih prosvjeda hrvatskog stanovništva, ovi društveni dušobrižnici koji se brinu o tome što je za naciju uznemirujuće,a što nije, nisu se niti oglasili. Jednostavno ih nije bilo briga što je tu simbol represije, proganjanja i zlostavljanja. Čak ih nije zanimala ni želja većine stanovništva.

Zadovoljili su se pukim formalnim administrativnim aktom, ne obazirući se na želje i traume lokalnog stanovništva. Ne možete jednima davati za pravo, a drugima to pravo nijekati, a prije svega ne možete najavljivati protuzakonite radnje i uništavati dušu naroda i duh stanovnika ratom napaćene Sisačko-moslavačke županije.

Ako već niste u stanju pomoći investicijama i planovima za revitalizaciju ovog područja, a onda prestanite maltretirati lokalno stanovništvo s jeftinim političkim floskulama i ostavite nam naš ponos i naše stoljetne pobjede netaknutim svetinjama.

Spomen ploča u Jasenovcu

Zakon se nije mijenjao zbog ćirilice u Vukovaru, ne smije ni zbog ploče u Jasenovcu!

Skoro godinu dana nakon postavljanja spomen ploča palim bojovnicima HOS-a u Jasenovcu, dio hrvatske političke javnosti ne želi se pomiriti s tim dostojanstvenim činom odavanja pijeteta mladićima koji su stvarali hrvatsku državu. Jedanaest pripadnika 1. satnije HOS-a „Ante Paradžik“ pod HOS-ovim znakom s natpisom „Za dom spremni“ stvarali su, branili i oslobađali Hrvatsku. To je jedina bitna činjenica koju neki žele razvući sve do vremena Drugog svjetskog rata.

Na samom činu otkrivanja spomen-ploče u Jasenovcu 04.11.2016., u prigodnom govoru, nakon ratnih zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, kao jedini predsjednik političke stranke gospodin Hrvoje Niče, izrazio je tragičnost situacije kako su tek 21 godinu nakon oslobođenja Jasenovca, pali hrvatski vitezovi dobili svoje spomen-obilježje.

Nažalost, onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i takav skromni podsjetnik na poraz njihove ideologije prevelik je trn u oku do te razine da su spremni rušiti hrvatsku Vladu!

Mario Huis, Dino Simić, Zlatko Klasić, Ivan Bebić, Miroslav Martinovski, Miro Petrin, Davor Milaković, Slavko Jager, Željko Grgić, Željko Barić i Milan Špoljarević hrvatski su vitezovi koji su živote dali u obrani Jasenovca s pozdravom „Za dom spremni“ i svaka preinaka na spomen-ploči ili uklanjanje iste bio bi klasični revizionistički potez.

Spomen-ploča u Jasenovcu postavljena je u skladu sa svim zakonima RH, jer da nije tako već odavno bi bila skinuta.

Mladen Pavković: Sramna pomirba sramnog Jakovine!

tvrtkojakovinaotvoreno

Povjesničar Tvrtko Jakovina nastavlja sramotiti sebe i instituciju u kojoj je zaposlen. Naime, objavio je tekst „Je li vrijeme za trajnu pomirbu Hrvata i Srba“ (Globus, 25. kolovoza 2017.) te još jednom pokazao i dokazao da „ništa ne razumije“.

Taj članak više liči na „kuhanu kašu“ nego na ozbiljno štivo. Kao prvo, kad ga pročitate, imate dojam da ga je pisao neki srbijanski povjesničar, a drugo, nema ni rep ni glavu. Ovom nadobudnom člankopiscu profesori bi sigurno rekli – Sjedni- jedan!

Jakovina se zalaže da se toliko godina nakon hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata Hrvatska i Srbija pomire, kao što su to nekada učinili Njemačka i Francuska. Zatim u ovom zbrčkanom članku navodi da bi „pomirenje trebalo biti takvo da se svako proljeće, jesen i ljeto ne pune žestokim izjavama vezanim uz prošlost, Jasenovac, Vukovar ili Oluju“.

Dakle, drugim riječima sve bi to i slično trebalo zaboraviti, podvući crtu i krenuti ispočetka, kao da se od 1990.-1995. ništa nije dogodilo. Ovaj nazovi povjesničar očito nema blage veze što Hrvatima znači Vukovar, a poglavito Vojno-redarstvena operacija Oluja, odnosno da se preko toga ne može i neće prijeći, prije svega zbog nevinih žrtava. Da je ovaj čovjek sudjelovao u Domovinskome ratu, a mogao je (rođen je 1972.) vjerojatno bi drugačije razmišljao i ne bi „prodavao“ maglu. A da drugačije razmišlja nikada ne bi mogao biti suradnikom jednog Ive Josipovića.

Za pomirbu, najmanje su važne riječi, odnosno pojedine izjave. S obzirom da je Hrvatska bila napadnuta i da je agresor bila Srbija, uz Crnu Goru, zločinačku JNA i domaće izdajnike, (povjesničar bi to morao znati) onda je prijeko potrebno da prvo Srbija prizna svoju ulogu u Domovinskome ratu, da se ako ništa drugo ispriča, zatim da plati ratnu odštetu, vrati opljačkano te da razotkrije gdje se još nalaze masovne i ine grobnice Hrvata.

To je minimum minimuma.

Jakovina potom ističe da je „pomirenje Srba i Hrvata važno i zato što će u tome slučaju Hrvatska biti stabilnija iznutra“, da „pomirenje treba biti takvo da se ne zatrese svakih nekoliko tjedana, da ga ne zaljulja priča o uhićenju branitelja, da se ne tužakaju u Europi“…Onda navodi da bi „Hrvatska i Srbija mogle krenuti od činjenice da su naša glavna otvorena pitanja zatvorena“ te da „nevraćene umjetnine, nestali i nepokopani, izbjegli i obnova imovine, pa i vojna imovina, sve bi se to 22 godine nakon rata moralo  moći razriješiti, a da se ne opterećuju odnosi na najvišoj razini“.

Ovo samo taj i takav povjesničar razumije. Kako se to može razriješiti a da se „ne opterećuju odnosi na najvišoj razini“? Ma,odi spat, Jakovina!

Člankopisac sugerira da se pomire Srpska pravoslavna i Katolička crkva u Hrvata ta da „društvo osudi one biskupe koji ljube ruke ratnim zločincima ili čine ono što s vjerom nema veze“. S obzirom da piše u množini, na koje je to biskupe mislio i na koje ratne zločince?

Ovaj čudni povjesničar dijeli lekcije i hrvatskim braniteljima, pa ih uči, kao vjerojatno i svoje studente na fakultetu, da „nitko tko se borio na hrvatskoj strani ne smije vjerovati da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini“.

Zamislite  da je to ili nešto slično  ovaj „pizdun“ rekao Josipu Brozu Titu nakon II. svjetskog rata! To, da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini razne jakovine se ne usude reći ni danas za NOB-e, a kamoli da se usude reći da je nakon toga rata bilo strašnih komunističkih zločina.

Ova njegova „umna misao“ nije ništa drugo nego izjednačavanje žrtve i agresora!

U biti, to je i cilj njegove „pomirbe“, to je ono za što se taj i takav (godinama) zalaže!

Jakovina je također mišljenja da „stvarne promjene  neće biti dok je ploča „Za dom spremni“ u Jasenovcu, dok se pokušavaju postaviti nove ploče, kada se ministri u vladi slikaju na koncertima koji započinju ustaškim usklicima“.

Opet i opet ne govori istinu. Spomen ploča koju naziva „Za dom spremni“ je spomen-ploča poginulim pripadnicima HOS-a u Domovinskome ratu, a nikako ne poginulim borcima NDH-a. To bi barem morao znati. A koncert o kojem govori, a odnosi se na Marka Perkovića Thompsona, ne počinje s „ustaškim usklicima“ već onim usklicima s kojima su se borili hrvatski branitelji 1991. Što tada ovaj i ovakav nije rekao hrvatskim dragovoljcima, recimo u  Vukovaru, Osijeku, Voćinu, Pakracu, Vinkovcima, Kninu i drugim gradovima i mjestima, da na rukavima ne nose oznaku HOS-a na kojoj piše „Za dom spremni“ ili bolje da pod tom oznakom ne ginu za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu?

Dakle, gdje si, gospodine ili druže Jakovina, bio 1991.?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Sufinanciranjem maturalnih putovanja u Hrvatskoj riješit će se problem sigurnosti maturanata!

Nedavni teroristički napadi u Španjolskoj još su jednom pokazali svu ranjivost hrvatskog sustava obrazovanja i odgoja. Premda je Barcelona već desetljećima jedna od najomiljenijih destinacija hrvatskih maturanata, ovaj stravični slučaj koji su uzrokovali islamski teroristi pokazao je kako Ministarstvo obrazovanja malo ili čak nikako ne upravlja sigurnosti više od 30 tisuća maturanata koji preko domaćih putničkih agencija na maturalac putuje u inozemstvo.

Odgovor ministrice obrazovanja Blaženke Divjak kako o odlasku maturanata na ovakvu rizičnu destinaciju odlučuju školski odbori, odnosno roditelji koji su ucijenjeni od strane putničkih agencija, pokazuje kako su srednjoškolci prepušteni sami sebi od nabavke školskih udžbenika i opreme, odlaska na maturalna putovanja pa sve do traženja radnih mjesta kada uskoro izađu iz školskih klupa.

Nikome se ne smije zabranjivati da odlaze na određene destinacije niti ikome sa zdravim razmišljanjem to pada na pamet, no Hrvatska kao država mora uspostaviti sustav koji promovira domaće destinacije. Zemlja koja posjeduje niz spomenika kulturne i prirodne baštine pod okriljem UNESCO-a uz iznimno izgrađenu turističku infrastrukturu itekako može biti dovoljna hrvatskim maturantima da nezaboravne maturalne trenutke provedu u svojoj zemlji.

Vlada Republike Hrvatske s ciljem zaštite hrvatskih maturanata, a posredno i produženjem turističke sezone u rujnu, mora pronaći model subvencioniranja maturanata koji odluče maturalac provesti u Hrvatskoj. Samo uvođenjem vaučera vrijednosti od 500 do 1.000 kuna po maturantu za odlazak na maturalac koji bi se mogao iskoristi samo u Hrvatskoj, uz jednostavniju kontrolu sigurnosti maturanata omogućilo bi još i roditeljima slabijeg imovinskog stanja da svoju djecu otprate na nezaboravno putovanje, što bi posredno dovelo i do povećanja domaće potrošnje te produžavanja turističke sezone.

Stoga ovim putem tražimo od Ministarstva obrazovanja i Ministarstva turizma da krenu u ovom smjeru rješavanja ovakvih problema u budućnosti, jer će se na taj način riješiti problemi sigurnosti te će se promovirati domaće turističke vrijednosti u odnosu na strane!

Josipović ne poznaje demokraciju, samo propalu komunističku diktaturu

Nije, politički netalentirani Josipović ni uspio zapamtiti lekciju, koju je na svojoj koži osjetio Zoran Milanović kada je – nakon najave da će izbaciti vjeronauk iz škola, a potom napadom na biskupe – 2007. izgubio već dobivene parlamentarne izbore. Za razliku od Milanovića koji je, zbog zbivanja u HDZ-u, četiri godine kasnije uspio isplivati, Josipoviću se to neće dogoditi.

Okomio se uglađeni profesor na Veliku Gospu kojoj ne bi dao pristup na Hrvatsku televiziju. Pa na Republiku Hrvatsku koju je gotovo proglasio katoličkom džamahirijom. Potom je na red došao nadbiskup Marin Barišić kojeg je gotovo optužio da se drogira. A onda se uglađeni profesor i muškarčina Josipović hrabro i junački odlučio obračunati s predsjednicom RH jer mu se nisu svidjele njene fotografije iz Australije. Kao da je Grabar Kitarović kriva što Josipovića nitko nigdje nije zvao?!

Iako u petogodišnjem mandatu nije napravio gotovo ništa, Ivo Josipović, čovjek koji je svojedobno bio predsjednikom RH, očito ima još političkih ambicija. Posljednjih dana, gotovo panično, Josipović komentira sve što stigne. I razotkriva se. To da je Ivo Josipović ekstremno lijevog političkog uvjerenja znalo se i do sada. No, pokazao je svu raskoš svoje nesnošljivosti prema onima koji su drugačiji od njega.

Ono što je nesporna činjenica vezana uz Ivu Josipovića jest to da je potpuno netalentiran političar. Svojedobno, nakon što ga je Kolinda Grabar-Kitarović porazila na predsjedničkim izborima i kad se pokušao uključiti u parlamentarni život, napisala sam tekst pod naslovom „Kome treba Josipovićeva naknadna pamet?!“ u kojem sam poprilično detaljno razložila zbog čega Josipović nema nikakve šanse osvojiti ni jedan saborski mandat. I to unatoč tome što su ga ankete godinama svrstavale na prvo mjesto omiljenih političara. No, umjetno podignut “rejting” se sruši kao kula od karata, a upravo to se dogodilo i netalentiranom Josipoviću. Na parlamentarnim izborima doživio je debakl, a jednako će proći i ako se ponovno pokuša kandidirati za predsjednika RH, o čemu se govori. Ili, što je puno vjerojatnije, ako se pokuša nametnuti kao nekakav vođa ljevice.

Puno je razloga za to. Josipovića svi pamte isključivo kao blijedog političara. I to ne zbog puti ili kose, već kao čovjeka koji se trudio ne raditi ništa da se nekom ne zamjeri. Pristojni gospodin i profesor Josipović, a taj je imidž godinama gradio, jedinu je strast pokazao kada je u Izraelu ocrnjivao svoju državu govoreći o ustaškom gujama koje još uvijek gmižu Hrvatskom. Doduše, nije mu pomoglo ni vezivanje uz neke bivše strukture i inzistiranje na tzv. lex Perkoviću. Dovoljno da ne dobije drugi mandat i da doslovno preko noći bude izbačen ne samo iz visoke, nego iz politike uopće.

I sada će se pokušati vratiti. Ali, ne više kao uglađeni profesor koji svira klavir,nego glumeći razbijača bez imalo stila i mota. No, netalentiran kakav jest odabrao je potpuno promašene teme. Okomio se tako, nekad uglađeni profesor, na Veliku Gospu kojoj ne bi dao pristup na Hrvatsku televiziju. Pa na Republiku Hrvatsku koju je gotovo proglasio katoličkom džamahirijom. Potom je na red došao nadbiskup Marin Barišić kojeg je mrtvo-hladno u javnom prostoru gotovo optužio da se drogira i da konzumira buniku. A onda se uglađeni profesor i muškarčina Josipović hrabro i junački odlučio obračunati s predsjednicom RH, jer mu se nisu svidjele njene fotografije iz Australije. Kao da je Grabar-Kitarović kriva što Josipovića nitko nigdje nije zvao?! Doduše, možda u toj priči ima i malo frustracije jer ga je Grabar Kitarović izbacila iz igre, no i te bi emocije uglađeni profesor morao znati kontrolirati.

Zbog svih tih eskapada od Josipovića se, na upit iz jedne redakcije, morala ograditi i dekanica Pravnog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Dubravka Hrabar. Iako je upozorila da Josipović nije čelnik te institucije te da njegovo mišljenje ne može biti službeno, Hrabar je dodala da komentar Ive Josipovića glede upozorenja msgr Marina Barišića o velikoj stopi rastava braka, smatra – neprimjerenim. Hrabar je pojasnila da je „ukazivanje na negativne trendove u društvu i pokušaj njihova smanjenja, zadaća svih društvenih čimbenika, pa tako i crkvenih vjerodostojnika, kojima je jedno od poslanja briga za obitelj”.

A baš je tim sramotnim komentarom Josipović – inače čovjek kojeg su još kao studenta prava komunistički moćnici pomno odabrali da nazoči suđenju Andriji Artukoviću – pokazao koliko mu je stalo i do pluralizma mišljenja i do demokracije. Odnosno kako ih shvaća. Jasno je da je Josipoviću, sudeći po njegovim izjavama, puno bliža propala komunistička diktatura, ali ipak je malo čudno da uglađeni profesor još ne može shvatiti da demokracija nije primitivno vrijeđanje neistomišljenika?!

Nije, politički netalentirani Josipović ni uspio zapamtiti lekciju, koju je na svojoj koži osjetio Zoran Milanović kada je – nakon najave da će izbaciti vjeronauk iz škola, a potom napadom na biskupe – 2007. izgubio već dobivene parlamentarne izbore. Za razliku od Milanovića koji je, zbog zbivanja u HDZ-u, četiri godine kasnije uspio isplivati, Josipoviću se to neće dogoditi. Jer Milanović je ako ne ništa drugo, bio dosljedan u svojoj nedosljednosti, a Josipović nije niti to. Koketirao je s mnogima, a na kraju su mu leđa okrenuli i stranka koja ga je iznjedrila i najbliži suradnici. Zato sada ovi pokušaji da se nametne kao nekakav vođa ljevice i da mobilizira lijevo biračko tijelo izgledaju tragično. Srećom po hrvatsku politiku i demokraciju, s jako predvidivim ishodom.

I:Silvana Oruč Ivoš/direktno.hr

Mladen Pavković: Je li Pupovac pisao izvješće SAD-a?

mladen-pavkovic

Redovni godišnji Izvještaj Stejt departmenta koji se pojavio za 2016. pun je kritika za Hrvate i Hrvatsku kao – šipak koštica. Tako je napisan (prepisan) da kad ne bi znali tko je autor odmah bi pomislili da je to zajedničko djelo Pupovca, Josipovića, Teršelič, Mesića, Pusića ili pak Pilsela.

Ali, ne, to piše američka diplomacija! Zamjeraju nam što su komemoraciju u logoru Jasenovac bojkotirali Židovi i srpski čelnici te optužuju tadašnju vladu da je umanjivala ustaške zločine. No, idemo redom. Ako je to tako: kako i zbog čega predstavnici Srbije recimo ne dolaze na obilježavanje sjećanja iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, pa tako ih nikada (ali nikada!) nema u Vukovaru, Škabrnji, Pakracu, Voćinu, Petrinji, Lipiku, Osijeku, Vinkovcima, Kninu, Slunju, Karlovcu, Saborskom, Gospiću i brojnim drugim gradovima i mjestima u kojima se 1991. dogodio ratni zločin od strane Srba, koji su bili agresori na Republiku Hrvatsku? Kako to da ih nema na obilježavanju obljetnica vezanih uz Titove zločine? Zatim se po zlu spominje dokumentarni film Jakova Sedlara o Jasenovcu i kaže da se u njemu umanje (sic!) broj ubijenih u tom ustaškom logoru! A ne kaže se da su primjerice osobito nakon II. svjetskog rata u propaloj Jugoslaviji, po zapovjedi Josipa Broza Tita, postojali stotine logora u kojima se mučilo i ubijalo bez suda i suđenja i da te logore, poput Golog Otoka, nikada i ne spominju pupovci i slični! Koliko je samo okupatorskih (fašističkih) logora bilo u vrijeme Domovinskoga rata u Srbiji? Jeste li ikada čuli da Srbija priznaje te i takve  zločin ili da su pupovci, koje zovu i „Srbi po zanimanju“, ikada rekli nešto o tome? Srbi neprestano uvećaju žrtve ustaša (kao da Nijemaca, Talijana i drugih nije ni bilo!), a šute kao ribe u vodi kad je riječ o žrtvama srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku. (Koliko su ono, podsjetite nas, u Jugoslaviji tvrdili da je ubijeno u Jasenovcu?) Potom se ističe da su neke nevladine organizacije, uključujući i Centar Simon Wiesenthal kritizirali imenovanje Hasanbegovića za ministra kulture. To bi isto tako bilo da Hrvatska kritizira SAD ili Srbiju što nije postavila za ministre one ljude koji nama odgovaraju, ili drugim riječima to je miješanje u unutarnje političke stvari druge države. Nama, poglavito hrvatskim braniteljima, nikako ne odgovara što je u hrvatskom Saboru jedan Pupovac (sa „tri“ glasa) ili što je godinama tamo sjedio četnički gradonačelnik Grada Vukovara, zloglasni Vojislav Stanimirović, pa što?

A službeni Washington kritizira i zagrebački Županijski sud koji je ukinuo osuđujuću presudu kardinalu, bl. Alojziju Stepincu, koji će uskoro biti proglašen i –svetim!. A ne kritizira Hrvate koji su desetine tisuća srbijanskih četnika-zločinaca spasili –abolicijom, iako jedan dobar dio njih još i danas radi protiv Hrvatske, uključujući i paljenje vatre po Jadranskoj obali! Kako to da se ne kritizira Srbija (ili Srbi koji žive u Hrvatskoj, a bili su na drugoj strani) što nam nije plaćena  ni kuna ratne odštete, ili što su primjerice u Srbiji na vlasti neki koji su i sami sudjelovali na agresiji na Republiku Hrvatsku, a kojima pupovci svako malo dolaze po savjete? Ne odgovara im što su Hrvati (bolje rečeno hrvatski branitelji) organizirali protest protiv Vijeća za elektronske medije, a odgovara im što usred Zagreba izlazi srpsko-četnički tjednik „Novosti“!?

Smeta im i jako su zabrinuti što je u 2016. navodno bilo 20 „vandalskih napada“ na imovinu pravoslavne crkve, što nije u redu, ali… što je sa stotine srušenih katoličkih crkava, kapelica, križeva, preoranim katoličkim grobljima, ubijenim nevinim svećenicima itd. i tako redom koje su ne tako davno uradili srbijanski agresori? Zar ćemo preko toga prijeći, pa idemo dalje na navodne zločine onih koji su se branili u Domovinskome ratu? Kako to da se u ovom izvješću nigdje ne spominju nevina djeca koja su poginula i masakrirana od srbijanskih metaka ili granata? Ili hrvatska sela koja su spalili i opljačkali agresori?

Washington upozorava da hrvatska Vlada nije riješila ni jedan veći zahtjev  Srpske pravoslavne crkve (SPC) za vraćanje njihove imovine, osobito u Vukovaru, Osijeku i Vinkovcima. Strašno. Pa, baš u tim gradovima Srbi su učinili ogromna zvjerstva na katoličkim objektima, a dosad se nisu  ni pokajali, a kamoli da su dali jednu kunu za njihovu obnovu! Nisu čak ni vratili ništa od onoga što su u vrijeme rata opljačkali!

Zamjeraju nam da se u Hrvatskoj sve više veliča NDH, odnosno ustaše. Kad bi otišli u Srbiju (zar ne, Pupovac?) onda bi tek vidjeli i čuli kako se i danas tamo veliča četništvo i ratni zločinci, kako viču „Vukovar je Srbija!“ i tome slično, a (zar ne, Pupovac?) nisu se ni odrekli crte Karlobag- Ogulin-Karlovac-Virovitica!

Stječe se dojam da je to izvješće dostavio i pisao „tim“ ljudi oko raznih pupovca, ali se odmah postavlja i pitanje: što radi hrvatska diplomacija, zašto odmah jasno i oštro ne odgovori na ovakvo izvješće?

Gdje su sada hrvatski intelektualci, poglavito članovi HAZU, a gdje hrvatski branitelji? Zašto se ne javljaju? Istina, možda bi se i javili, ali gdje? U tzv. nacionalne medije ne mogu, a ni u emisije HRT-a, gdje pupovci uvijek imaju osigurano svoje mjesto.

I još samo jedno: zamislite da Hrvatska ima moć pa da za SAD napiše slično godišnje izvješće? Ne, to se ne može ni zamisliti!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Hrvatska baština i hrvatski običaj: Za Dom – Spremni!

Ako je ikada, igdje, itko, bacio ikakovu mrlju na taj poklič, poginuli vitezovi Hrvatske vojske su tu mrlju (ako je te mrlje ikada i bilo) otrli svojim junačkim životima, nesebično položenim na Oltar Domovine Hrvatske u ime svih svojih bližnjih (i onih izbjeglih), odnosno u ime cijeloga naroda Hrvatskoga i to u odori HOS-a.

Starom hrvatskom izričaju „Bolje da propadne selo nego običaji“, jednak je „Bolje da propadne cijeli svijet nego i jedan onaj ZA DOM SPREMNI!“

Domovinski Rat je naša svetinja, kao i svaki njegov dio.

Sveti dio je i bojni poklič „ZA DOM – SPREMNI!“

Hrvatska vojska u Domovinskom Ratu poklič „ZA DOM – SPREMNI!“ nije naslijedila iz Drugog svjetskog rata (poklič je od Josipa Bana Jelačića), jer bi to bilo moguće jedino od 1945 godine pa na dalje kroz Ustašku vojsku, sve do 1990 godine što nije, jer Ustaška vojska je pod istim nazivom prestala postojati 1945 godine, za razliku od četnika, koji su masovno prešli u partizane 1945 godine, da bi se 1991 godine pojavili u opet četničkim odorama, s četničkim nedjelima , pjesmama i pod četničkim znakovljem uz partizane (JNA), što s Hrvatima nikako nije bio slučaj.

Nitko nikada nije sazvao ikakovu ostavinsku raspravu u svezi istog pokliča „ZA DOM SPREMNI!“, te nitko nikada pismenim dokumentom nije ovlastio ikoga da taj poklič može naslijediti, a još manje je itko ikoga ovlastio, da se taj isti poklič ne smije koristiti, a kamoli isti poklič zabraniti.

Poklič „ZA DOM SPREMNI!“ jest poviestna baština vojske Hrvata i kao takav je i običaj Hrvata i ne smije podleći nikakovoj zabrani, naročito nakon smrti Franje Tuđmana, koji je kum istom pokliču!

Ako je ikada, igdje, itko, bacio ikakovu mrlju na taj poklič, poginuli vitezovi Hrvatske vojske su tu mrlju (ako je te mrlje ikada i bilo) otrli svojim junačkim životima, nesebično položenim na Oltar Domovine Hrvatske u ime svih svojih bližnjih (i onih izbjeglih), odnosno u ime cijeloga naroda Hrvatskoga i to u odori HOS-a.

Svaka postrojba iz Domovinskog Rata je i HOS, a i HOS je svaka postrojba iz Domovinskog rata.

Svetinje Domovinskog rata svi dragovoljci i branitelji imaju čuvati neupitno i zajedno bez obzira na postrojbu, vjeru i naciju.

Što se tiče Ustaša, Ustaše su u Domovinskom Ratu vidjeli samo četnici i partizani (JNA) za razliku od cijeloga svijeta. Zasigurno je, da su četnici i partizani (JNA), preko glave zaronjeni u nevinu krv Hrvata ušli za vrijeme Domovinskog Rata u neki svoj duhovno-paralelni svijet rata, u kojemu su ih samo njima vidljive Ustaše, stavljale u neizdržive muke noćnih i danjih mora, što se opet može protumačiti kao miligramom zdrave svijesti u samim im četničko-partizanskim mozgovima. I mi danas moramo trpjeti ta četničko-partizanske poratne šizofreno-paranoične dijagnoze, kao da je to bilo stvarno? Do kad? Što je još teže, imaju podršku u ‘hrvatskoj’ vlasti, koja četničko-partizanske fatamorgane uzima za ozbiljno. Pa slijedi pitanje: Tko je tu normalan? Partizani (JNA), četnici i ‘hrvatska’ vlast na drugoj strani, ili „ZA DOM SPREMNI!“ na prvoj i pravoj strani.

Te bezumne četničke idiotarije, kako oni, četnici, imaju pravo suditi Hrvatima, mogu priznavati samo oni bezumniji od samih četnika, a koji jesu štetnici Hrvatske, odnosno komunistički kleptomani pod maskom hrvatskih političara. Hrvatima sudi Sam Bog i nitko više. Nema Hrvatima što svijet suditi, a kamo li će Hrvatima suditi njegovi najveći genocidni krvnici 20-og stoljeća – lažljivi srbi, uz pomoć štetnika, samo kako bi uzalud prikrili svoje najkrvoločnije zločine nad čovječnosti na ovim prostorima, jer žrtve četnika i štetnika izlaze same na vidjelo. Hrvatska mora u skoro vrijeme pomno razlučiti tko je na njenoj strani, a tko je protiv nje i staviti to u zakon, kao se to više ne bi događalo i u slučaju jezika, povijesti, odnosno narodnih običaja i baštine.

Nisu samo četnici oni koji su cijele svoje ionako uzaludne živote dodatno upropastili lažno svjedočeći protiv Hrvata i masakrirajući ih, već su odmah uz njih i štetnici; lažni Hrvati, čija je ideja vodilja – pljačka do krajnjeg uništenja naroda. Između njih i nema razlike. Jedni su krenuli na razoružanu Hrvatsku nožem i teškim oružjem, a drugi na preostala bogatstva Hrvatske ljepljivim prstima i ozakonjenjem pljačke. Krađa zakona je bila šlag na tortu nakon pokradenog gospodarstva Hrvatske. Kako je abolicija lijepo ujedinila jedne i druge, najočitiji primjer je četničko-štetnički Agrokor (i nije jedini). Kao ‘zahvalu i nagradu’, četno-štetnici nam žele zabraniti naše svetinje, samo zato da bi oni uzalud prikrili njihove prokletinje.

Normalno je da četnici i partizani Hrvatsku Pobjedu doživljavaju kao svoju nesreću, jer Hrvat uvijek slavi nad pobjeđenim i unesrećenim zlom i radosno moli Boga dok zlo vene. A to zlo bi sada Hrvate hranilo sa svojim papričicama i čokoladicama od topole pa do ravne gore? Zato je Agrokor i uništio poljoprivredu i stočarstvo u Hrvata, samo kako bi nas trovali četnici. I zato osnovano sumnjam da Hrvatska nema vladu (uz nekolicinu izuzetaka), već je to vlada za spas Agrokora i kako vidimo za spas četničke ekonomije, dok ona nekolicina izuzetaka ipak može biti znak, da ćemo uskoro imati branitelje kao predsjednika i podpredsjednike vlade odnosno ministre, što bi i bilo po planu Tuđmana. Inače se iseljeni Hrvati neće ni pomišljati vraćati u Hrvatsku, jer im baš nitko ne može jamčiti sigurnost, dok milipolicija uhićuje Hrvate radi održavanja i izražavanja običaja Hrvata izričajem, pjesmom (odnosno glazbenom slobodom kako je to istaknula i sama Predsjednica), svirkom, slikom, pismom i ostalim narodnim običajima, koji prijeko potrebno podsjećaju narod na slavne hrvatske vojnice, na prvom mjestu HOS i bojni poklič ZA DOM – SPREMNI!

I uz to bi još trebali gutati srbcke boranije, viršle, supe i ostale srpcke nepismenosti po zatvorima.

Lijepo je to onomad 1941 na Drini pojasnio Jure Francetić, kada svojoj vojsci nije dao da uzbere ni jednu srpsku jabuku. Zar je sada Hrvatima potrebno srpsko voće i povrće? Ima ih i u Hrvata dovoljno za izvoz, samo ih treba pošteno platit, što će se dogoditi tek onda, kada se cijela sila Hoštaplerske Udruge Poslodavaca strovali u propast, te nakon njih novi HUP preuzmu pošteni i pametni gospodarstvenici, kojih Hrvatska ima u vanjskom svijetu u izobilju. Vrijeme je da Hrvatski Narod počne živjeti kako treba od svoga rada i da za svoj rad bude plaćen po zasluzi, a ne da narod iz svojih usta hrani svoje neradničke tlačitelje, sve dok im se samima ne raspadnu crijeva od prekomjerne žderačine, pijančevanja, predoziranja drogama i ostalim zlopačinama, te im i sama sol obljutavi. Prema tome, politika nije za Hrvate.

Politika je za Hrvate preskup sport, u kojem Hrvatska uopće ne igra, niti od njega ima imalo koristi. Za Hrvate je bilo i ostalo samo jedno: OBIČAJI! A najjači običaj Hrvata je domoljublje izraženo mišlju, riječju i djelom „ZA DOM SPREMNI!“ Svaki onaj koji zabranjuje običaje Hrvata, je izdajnik „ZA DOM NESPREMAN!“ Uostalom, onaj za dom nespreman jednom – on je za dom nespreman uvijek! I kako se vidi za dom je nespreman i dalje. Bez milosti. I sada će nas ti isti nespremnici sa krajnje nezaslužene im vlasti bacati u tamnice, jer su oni bili Spremna Izajnička Kukavčad? Takvi nespremnici Hrvatima nisu ni najmanje potrebni. Upravo kao ni papričice unesrećenih baalovih gubitnika kroz povijest i u njihovu propast, pratećih im satelita – za dom nespremnih. Kako bi čovjek još opisao njih – za dom nespremne? Možda kao one ulovljene u paljenju šuma Hrvatske, za koje se odmah zna – neuračunjiv. A neuračunjiv ili lud narod su jedna te ista srbopsihijatrijska dijagnoza za one nikad spremne na dobro. Dapače, kada je narod neuračunjiv i lud u laži, kao što je to slučaj sa četno-štetno lažima o logoru u Jasenovcu, slijedi mu dalekosežan vremenski put kroz stvarno proživljavanje svih lažnih slika strave, jeze i užasa što ih je sam i umislio.

Posljedica je krajnje isparavanje lažne, imaginarne slike o Jasenovcu i završetak cijelog jednog, nepokajničkog, neuračunjivoga i ludoga naroda u pravom paklu. I taj svoj put za pakao oni slave. Slave ga kao ustanak u Srbu, iako se zna da taj ‘ustanak’ nije počeo u Srbu, već je počeo na više mjesta. Od Grahova, Drvara, pa do Lapca, Srba, odnosno gdje god je na tom prostoru bilo Hrvata za zaklat, silovat, spalit, nabit na kolac i požderat, od strane genomanijakalnih četnika i štetnika. Mislim da je stvarni početak toga ‘ustanka’ (na kraju usranka) bio u Kninu. Kako je taj srbcki ‘ustanak’ počeo 1941 godine, crko je 1995 OLUJOM, kroz Glamočko polje, pa u Knin. I eto, u Srbu se zapravo slavi srbcki ‘usranak’ i da ni ne znaju. Do sad. I još će nas tužiti za OLUJU vamo-tamo (bilo kuda – uhljeb svuda) neka jušugava partizanska nakaza (meni osobno ne može ništa, jer u ratu nisam nisio oružje, već je oružje nosilo mene. Na gusjenicama:-)

Dakle, ta ista jušugava nakaza i više njih su poratne nuspojave zla, jer nismo na vrijeme zauvijek utrnuli i zabranili po Hrvate smrtonosnu, lažljivu partizansko-četničku propagandu, kroz ustašofobne (a kao takve protuhrvatske) filmove, pjesme (Ovčare i Kablare) ustanke –  ‘usranke’, milijunske spomenike, pa do obilježja krvave, crvene smrti – zvijezde petokrake, te na kraju do samih crno-rukih udbaških izvršitelja ubijanja ljudi, samo zato što su Hrvati čistih ruku. I onda se sprječava lustracija, da slučajno ne bi koji biskup izletio sa spiska. Pa bilo bi jako zanimljivo vidjeti, ako bi to uopće i bila istina kako kažu, koji je to čovjek svoj život posvetio crkvi, samo zato da bi bio i radio protiv naroda Isusa Krista?

Ništa nas više ne smije iznenaditi u ovo vrijeme burnih vrućina, vjetrova, požara i potresa, dok nepravednici sve brže oslobađaju sebe, a još brže utamničuju pravednike.

BOG I HRVATI! ZA DOM SPREMNI!

I:Johnny Otočac/dragovoljac.com

Pobjeda u Oluji nije potpuna dok se god sudi hrvatskoj šestorci u Haagu

I dok se na potez navedene Inicijative može odmahnuti rukom, riječ je, naime, o još jednoj „ljudskopravnoj“ udruzi prištekanoj na proračun nekoga od mnogih soroša koji humanistički djeluju diljem Europe, treba nas čuditi činjenica što i hrvatski politički dužnosnici imaju potrebu spominjati srpske žrtve u vrijeme same svečane proslave.

Spomen je to na 22. obljetnicu vojno-redarstvene akcije „Oluja“, u kojoj su hrvatski branitelji početkom kolovoza 1995., u samo 72 sata, na bojišnici dugačkoj 630 km, primjenom doktrine zračno-kopnene bitke, doslovce pomeli agresorsku vojsku tzv. Republike Srpske Krajine i oslobodili više od 10 000 kvadratnih kilometara hrvatskog teritorija. „Narodna fešta“ održana je u Slunju gdje je koncert održao najnapadaniji, ali ujedno i najpopularniji hrvatski pjevač Marko Perković Thompson.

Ni ovogodišnja proslava 22. obljetnice Oluje nija mogla proći bez incidenata i provokacija, pa je tako u Kninu tijekom proslave – zbog skandiranja „Za dom spremni“ – uhićen ratni zapovjednik Devete bojne HOS-a Marko Skejo zajedno s nekolicinom HOS-ovih suboraca. Nekoliko dana prije proslave Inicijativa mladih za ljudska prava (duboko humanistička udruga koja nikada nije zatražila osudu bilo kojeg zločina nad hrvatskim narodom) prikupljala je potpise kojima je od Vlade RH zatražila ispriku zbog srpskih žrtava Oluje.

Od Carla Bildta do „Inicijative mladih za ljudska prava“

I dok se na potez navedene Inicijative može odmahnuti rukom, riječ je, naime, o još jednoj „ljudskopravnoj“ udruzi prištekanoj na proračun nekoga od mnogih soroša koji humanistički djeluju diljem Europe, treba nas čuditi činjenica što i hrvatski politički dužnosnici imaju potrebu spominjati srpske žrtve u vrijeme same svečane proslave. Nema dvojbe da svaki zločin treba osuditi, pa tako i zločine nad Srbima u vrijeme „Oluje“, no sigurni smo da se na proslavama savezničkih država ne spominju niti Dresden niti Hiroshima i Nagasaki. Njihovo bi, naime, spominjanje značilo priznanje da su zločini imanentni postupanju savezničkih vojski tijekom Drugoga svjetskog rata. Toga bi trebali biti svjesni hrvatski političari, pri čemu mislimo na one političare koji žrtve spominju dobronamjerno, posebno s obzirom na činjenicu da je stalnim medijskim ponavljanjm hrvatskih zločina i istodobnim prešućivanjem zločina agresora stvorena nerealna slika povijesne istine obrambeno-oslobodilačkog Domovinskog rata. Dobro je tako što svi hrvatski građani znaju za Aleksandru Zec (njezini ubojice predstavljaju patološke tipove kakvih ima u svakoj vojsci i svakome narodu), ali je sramota i oblik nacionalne patologije činjenica što većina hrvatskih građana u isto vrijeme ne zna niti za jedno ime od 400 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu. O tome frljići ne rade predstave, jer im te predstave ne mogu donijeti zaradu, ugled i „antifašistički“ image.

Kriminalizacija „Oluje“ predstavlja „udruženi zločinački pothvat“ na političkoj, pravnoj, medijskoj, diplomatskoj i psihološko-propagandnoj razini koji se vodi još od samog kolovoza 1995., od u svojoj biti kriminalnih poteza Carla Bildta koji je napadao Hrvatsku zbog „Oluje“, ali nije imao potrebu osuditi genocid u Srebrenici. Kasnija postupanja Haaškog sudišta bila su samo nastavak Bildtove (kao i britanske) strategije kriminalizacije „Oluje“ koja je jako zasmetala određenim centrima moći u Europi koji su se nadali ponovnoj obnovi Jugoslavije pod srbijanskom dominacijom.

Haag je predstavljao malj domaće pete kolone

Provedbom „Oluje“ potpuno je promijenjen odnos snaga na prostoru bivše Jugoslavije i zadan snažan udarac svim onim snagama koje su podupirale velikosrpsku politiku, od Beograda do Londona i Pariza. Velikosrpska ideja koja je 400 godina puzala na Zapad i okupirala hrvatske zemlje poražena je u manje od četiri dana! Haaško mrcvarenje hrvatskih generala bila je osveta tih istih središta moći Hrvatskoj i samo je činjenica da su se u određenom trenutku hrvatski interesi poklopili s američkima zaslužna što sudski epilog nije bio kao i u prvostupanjskoj presudi. Oslobađajuće presuda iz studenog 2012. bila je veliki šok ne samo za Begrad, nego i za domaću petu kolonu koja je doslovce živjela od kriminalizacije „Oluje“ i progona hrvatskih branitelja i generala. Nakon što je oslobađajućom presudom izgubila malj kojim je do tada mogla mlatiti hrvatski narod, ista ta domaća moralna klatež – raspoređena u nekolicini „ljudskopravnih“ udruga – krenula je u novu apostolsku misiju propovijedanja „antifašizma“ i izmišljanja ustaških zmija po Hrvatskoj. Bitno je da se ima čime udarati po većinskom narodu, a sredstvo udaranja od manje je važnosti. Ni nakon pet godina od oslobađajuće presude nismo tako dočekali ispriku od Žarka Puhovskog koji je kao čelnik HHO-a iznosio neistinit podatak od 600 srpskih, dok i sama haaška presuda spominje utvrđene 44 žrtve.

Vojna pobjeda nije potpuna dok se sudi hrvatskoj šestorci u Haagu

Vojna operacija „Oluja“ nije značila samo oslobođenje hrvatskih teritorija, nego je riječ i o operaciji koja je spriječili genocid u Bihaću i omogućila uspostavljanje mira u BiH. No, taj je mir uspostavljen na na nepravdi, tj. na legalizaciji zločinačke tvorevine Republike Srpske i na kasnijoj majorizaciji hrvatskog korupusa u Federaciji BiH. I zato se moramo složiti s dr. sc. Tomislavom Jonjićem da „i Beogradu i njegovim eksponentima u hrvatskim zemljama, koji traže ili očekuju ispriku zbog Oluje, treba kazati: da, doista dugujemo ispriku! Dugujemo ispriku i Hrvatima i Bošnjacima i Europi zbog toga što Hrvatska vojska u kolovozu 1995. nije oslobodila i Banja Luku, i ostatak okupiranog područja BiH“. A hrvatski diverzanti već su bili u samoj Banjoj Luci!

Izuzev Beograda (što nas ne treba niti najmanje brinuti) i nekolicine ništarija raspoređenih po tzv. ljudskopravnim udrugama nitko releventan više ne dovodi u pitanje operaciju „Oluja“, a potvrdu njezine legitimnosti dao je ovih dana i trenutni  američki ministar obrane. Oluja je temelj Domovinskog rata, a kao što je ovih dana rezolutno izjavio ministar obrane Damir Krstičević – Domovinski rat je jedini temelj Republike Hrvatske. No, hrvatska pobjeda u „Oluji“ u Domovinskom ratu ne može biti potpuna dok se god u Haagu sudi hrvatskoj šestorci iz BiH. Hrvatska i BiH u vrijeme rata predstavljale su jedno „veliko ratište“, a i HV i HVO jedne hrvatske snage. Postizanje oslobađajuće presude hrvatskoj šestorci utoliko bi trebao biti imperativ hrvatske politike vanjske i diplomacije u ovome razdoblju, jer je jasno da bi potvrda oslobađajuće presude nanijela ogroman udarac ostacima ostataka hrvatskog naroda u BiH (prilikom sljedećih pregovora o eventualnom preustroju BiH etička pozicija ne će biti ista u slučaju osuđujuće ili oslobađajuće presude). A što u tom smislu reći na činjenicu da bi do kraja godine trebala bi biti objavljena pravomoćna presuda u tom predmetu, a hrvatski mediji o tome ne pišu ništa? Kao i u slučaju generala Gotovine, mnogi petokolonaši potajno se vesele mogućoj osuđujućoj presudi „Tuđmanovoj Hrvatskoj“, jer kako Ljermontov reče za njihove ruske kolege petokolonaše: „Kako je slatko mrziti domovinu i žurno čekati propast njenu“.

„Oluja“ je velika hrvatska vojna pobjeda, no dok se god sudi hrvatskoj šestorci u Haagu i dok se progone ratni zapovjednici zbog pozdrava pod kojima se ginulo u vrijeme Domovinskog rata, mi ne živimo u ozbiljnoj državi, nego u „nedovršenoj Hrvatskoj“, u državi koja je hrvatska po svom imenu, ali u njoj ima premalo hrvatskog sadržaja. A dok je god tako, dok se god u Hrvatskoj ne provede moralna i duhovna katarza od korova jugoslavenstva, komunizma i petokolonaštva, niti gospodarstvo u njoj ne će funkcionirati, jer je i ono samo odraz moralne i duhovne kaljuže u kojoj živimo. Upravo je jugo-komunističkih i petokolonaški talog uništio hrvatskog gospodarstvo od vremena privatizacije do danas. Egzodus mladih upravo je tragična posljedica činjenice što nismo uspjeli kapitalizirati vojne pobjede iz vremena Domovinskog rata i što Hrvatsku učinili prosperitetnom zemljom. Nadamo se da će generacije koje dolaze uspjeti izvršiti tu zadaću i da svoj kruh ne će morati tražiti po pustopoljinama moralno i duhovno oronule Europe.

I:Davor Dijanović/direktno.hr