• Danas je: Utorak, srpanj 25, 2017

Dawn Dawns: Hrvati dobro misle o svojim braniteljima, negativnu percepciju imaju Jugoslaveni

Doznajemo da će se, ove godine,  pokrenuti  neki novi  programi vezani za naše branitelje i stradalnike iz Domovinskog rata. Takvu nam je informaciju drago čuti. Sve što bi išlo u korist i bilo na pomoć tim ljudima, našim istinskim herojima, kojima trebamo biti zahvalni za domovinu koju imamo, pa kako god ona trenutno bila neuređena i opterećena svim i svačim. Ona je naša, dugo sanjana Hrvatska.

Projekt Ministarstva bi trebao osigurati potporu pri zapošljavanju i samozapošljavanju  braniteljskoj i stradalničkoj populaciji iz Domovinskog rata i kao takav, za svaku je pohvalu. Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima, naša je obveza proizašla iz njihovog nesebičnog i požrtvovnog  davanja i zalaganja u najtežim danima od 1991., pa sve do kraja Domovinskog rata.

Prema dostupnim evidencijama, hrvatski branitelji i stradalnici iz Domovinskog rata, često  su  dugotrajno nezaposleni i time isključeni, ne samo iz tržišta rada, već još gore, time se isključuju  iz samog društva. Razlozi nezaposlenosti su različiti, od  dobne strukture,  zdravstvenih problema ,ili  nedostatka vrste stručnosti kakvu tržište rada traži.

Ipak, najveći  problemi se pojavljuju upravo  zbog vrlo negativne predođbe i svakovrsnih predrasuda u vezi  branitelja i to svakako treba promijeniti.

No, pogledajmo malo i analizirajmo što je i otkud je ta negativna percepcija o braniteljima.

Sustavno se kroz medije provlači umjetno stvoreno negativno mišljenje,  posebice kod mladih, rođenih nakon rata. Negativnu percepciju o braniteljima imaju samo oni koji ne mogu podnijeti niti samu pomisao na  postojanje Hrvatske države.

Zašto mrze branitelje?

Zato što su srušili njihovu neprežaljenu Jugoslaviju i  stvorili Hrvatsku državu!

Zašto pljuju po braniteljima?

Zato što branitelji imaju u sebi sve one vrijednosti, koje su njima, sitnim dušama, nedostižne: hrabrost, požrtvovnost, nesebičnost, viziju i vjeru.

Zašto imaju predrasude prema braniteljima?

Zato što osjećaju da su branitelji  moćni, požrtvovni i časni, te  u svemu bolji od njih.

Zašto ih se boje?

Zato jer i ranjeni pokazuju veliku snagu i superiornost, kakvu oni ni sanjati ne mogu.

Zašto mrze Marka Perkovića Thompsona?

Zato što je imao hrabrosti biti Za dom spreman i to  još uz pjesmu od koje je njihov kukavičluk rastao kao gljive poslije kiše.

Što je i u najtežim trenutcima  imao snagu pjevati svom narodu i domovini.

To mu nikad ne mogu oprostiti.

Uz sav trud i sva nastojanja Ministarstva, oni neće misliti ništa bolje o onima koji su ih lišili njihove drage  i neprežaljene Juge. Njih treba ostaviti neka se raspadaju u svom jalu i bijesu, ali onemogućit vrijeđanje i ponižavanje naših heroja.

Njihova  jedina snaga je u naslijeđenoj organizaciji i medijima koji sustavno blate, njima mrsko, sve hrvatsko, a najviše hrvatske branitelje. To treba promijeniti.

Negativnu  percepciju o braniteljima je nepotrebno mijenjati u hrvatskom puku, jer ona tu ne postoji.

Oni, koji imaju takvu percepciju jesu protivnici svega hrvatskoga, njih se ne može lijepim riječima obratiti, već snagom  propisa koji će takvo ponašanje sankcionirati, upravo onako, kako danas pojedini sudovi, nažalost,  kažnjavaju hrvatske domoljube zbog svoje privrženosti i ljubavi prema domovini.

Sve drugo su prazne priče političara, u nastojanju da prežive svoj mandat  i zamažu oči biračima pred ove izbore.

Treba vratiti dostojanstvo hrvatskom branitelju koje mu se i danas svakodnevno oduzima  progonima i kažnjavanjem, već i zbog toga jer je razvio svoj borbeni stijeg na svojoj kući. Isti onaj pod kojim se borio za državu, koja ga sad zbog njega kažnjava.

Nije problem u braniteljima, nego u jednom dijelu žitelja Lijepe naše, koji u nostalgiji za bivšom državom,  pljuju po svemu hrvatskome,  a posebno po braniteljima.

Kad se njihovo djelovanje  onemogući, nestat će i sva negativna percepcija.

priznajem.hr

Besramni pokušaj “posrbljavanja” Augusta Šenoe

Osim što smo već više od jednog stoljeća izloženi stalnoj presiji naših istočnih susjeda s ciljem osvajanja hrvatskih zemalja, svjedoci smo i drugih oblika agresije, od jezične preko nastojanja svojatanja kulturne i znanstvene baštine, do negiranja samoga postojanja našeg naroda i njegova identiteta. Jednom riječju: gotovo sve što je za hrvatski narod značajno, vrijedno i afirmativno, na meti je velikosrpskih megalomana i nastoji se ili prisvojiti ili destruirati i obezvrijediti.

Prisjetimo li se samo slučajeva iz novije povijesti (s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća), kad su primjerice, naši istaknuti književnici i intelektualci poput Ivana Aralice i Slavena Letice javno svojatani i proglašavani „Srbima“ – od čega su se sami morali „braniti“ putem medija (u javnoj „prepisci“ sa SANU i njezinim tadašnjim potpredsjednikom Dejanom Medakovićem) – oni nam dokazuju kako, nažalost, nije riječ o bilo kakvim efemernim ili ekscesnim pojavama, nego o dobro razrađenoj i dugoročnoj strategiji koja je sastavnica velikosrpske ideologije i jedan od njezinih brojnih patoloških pojavnih oblika.

Ovom prigodom, međutim, pozabavit ćemo se jednim drugim, također vrlo zanimljivim i znakovitim slučajem: pokušajem “srbiziranja” jednoga od najvećih pisaca hrvatske književnosti, začetnika književnog realizma i pionira hrvatskoga romana, Augusta Šenoe, kojega se već prije više od 120 godina nastojalo pripisati „srpskoj književnoj tradiciji“(?!), očiti je primjer njihove smišljene i bezočne krivotvoriteljske prakse

U Beogradu je, naime, 01.rujna 1892. godine, izvjesni Mita Đorić, napisao „Predgovor“ za Šenoino Zlatarovo zlato. Nastojeći prisvojiti i autora i djelo, on na groteskan način krivotvori životopis slavnoga pisca. Budući da je to gotovo nemoguće prepričati, ostaje jedino čitateljima predočiti integralnu verziju teksta koji može poslužiti kao paradigma tipičnog odnosa Srbije toga doba prema Hrvatima i njihovom kulturnom i povijesnom naslijeđu (ne treba zaboraviti da se radi o koncu 19. stoljeća, punih 26 godina prije nego je došlo do „južnoslavenskog ujedinjenja“ u Državu SHS!).

U spomenutom “Predgovoru”, dakle, Đorić piše:

“Pružajući čitalačkoj publici ovo remek delo darovitog pisca Avgusta Šenoe, smatram za potrebno, da progovorim nekoliko reči o životu i radu ovoga književnoga velikana naše braće Srba katoličke vere. Da mnogobrojni lukavi neprijatelji Srpstva nisu u svoje vreme bacili seme razdora među braću, da nije bilo usijanih i zanesenih glava, pa možda i prodanih duša, koje su to seme tako revnosno negovale, ne bi danas bilo potrebno, da prikazujemo našoj publici Avgusta Šenoa; on bi i kod nas bio znan i poštovan, kao što je znan i poštovan u naše braće Srba katoličke vere – tako zvanih Hrvata. Neprijateljima našim išlo je u račun, da raskomadaju Srpstvo, pa ako je moguće i da izbrišu ime ‘Srbin’. Jedan deo Srba pokatoličiše, drugi poturčiše, treći pounijatiše. Jednima dadoše ime ‘Hrvati’, drugima rekoše da su ‘Dalmate’, muhamedancima kazaše da su Turci, ma da ni do danas ne naučiše ni reči turski, a one što pređoše iz Srbije u Austriju, nazvaše Rascijancima – Racima*.

—————————————-

*Da se to čini i danas, mogao se uveriti svaki, koji je bio pri otkrivanju spomenika u Slankamenu. Jedan viši oficir austrijski, govoreći o boju na Slankamenu, nabrojao je sve regimente, koje su pre 200 godina učestvovale u tom boju, pa na posletku dođe red i na onih 10.000 Srba sa svojim vojvodom Monastvrlejom. I mudri oficir reče: … ‘u ovoj borbi beše i 10.000 Raca’. Dakle ni danas, posle tolikih usluga učinjenih Austriji, ne može sa njenih usta da izađe reč ‘Srbin’. I danas smo za njih Raci!

—————————————————————————————————————————————————-

Početkom ovoga veka, pak, umeša se u to nezvano kumovanje i Napoleon I. Pa nazva sve Ilirima. Kršćavani tako raznim imenima, gonjeni raznim neprijateljima, ljudi se pometoše, ne znadoše gotovo ni sami šta su, ili, ako znadoše, ne smedoše reći, nego se počeše nazivati imenom svojih oblasti. Tako ponikoše Hrvati, Bošnjaci, Dalmatinci, Servijanci, Banaćani, Sremci i t.d. Poče međusobno odrođivanje: katolicima behu pravoslavni ‘Vlasi’, a pravoslavni nazivahu katolike Šokcima i nastupi mržnja, koju neprijatelji potpirivahu sve više i više. A da bi međusobno otuđivanje bilo što potpunije, onima što primiše latinsku veru naturiše i latinsko pismo, kako bi taj, nekada jedan narod i docnije, kad dođe do svesti, kad se i kod njega razvije književnost, ostao pocepan. U koliko je koja oblast imala više plitkoumnih, zanesenih glava, u toliko se više otuđivala od svoje braće; ali ni jedna se oblast nije odlikovala u tome toliko kao Hrvatska. Nekoliko bezumnika iz te oblasti, zavedeni lukavim neprijateljima Srpstva, odrekoše se imena srpskog i rešiše se, da svoje oblasno ime nametnu celom srpskom narodu. Neprijatelji naši to jedva dočekaše, pa ih uzeše pomagati u tom izdajničkom poslu. Oni stvoriše, izmisliše i napisaše istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka… I Stevan Nemanja i car Dušan i knez Lazar i Obilić i Kraljević Marko – sve se to za noć pohrvati. Srba nestade kao da ih nikad nije bilo, samo ostade ‘neki vlaški nakot, kojega valja istrijebiti da mu ne bude traga u velikoj hrvatskoj državi’. Sreća što tih izroda srpskih nema mnogo i što se uporedo sa njima javljaju istinske patriote, velike duhom i umom, te svetle kao sjajno sunce i svojom svetlošću bacaju u zasenak sve one zabludele sinove, sve one svesne i nesvesne sluge naših opštih neprijatelja i zlotvora. Jedan od tih velikana, jedan od tih istinskih patriota je i pisac ovoga romana, neumrli pesnik i književnik Avgust Šenoa, koga hoću da prikažem poštovanim čitateljima.

Avgust Šenoa rodio se u Zagrebu 2. Novembra 1838 god. Gimnaziju i dve godine pravnih nauka svršio je u Zagrebu sa odličnim uspehom a koncem 1859 godine ode u Prag, da produži nauku. Još kao gomnazista upoznao se sa lepom književnošću stranih naroda, a čitajući stare dubrovačke pisce i upravljajući se po savetima Ljudevita Gaja, počeo je već tada da piše pesme i omanje pričice. U pragu se upozna sa mnogim českim, poljskim i slovenskim književnicima, oda se i srcem i dušom na izučavanje svetske a naročito slovenske književnosti i prilično zanemari pravne nauke. I on se kao svi naši pesnici dosta napatio u Pragu, a i docnije u Beču. Iz Praga je slao pesme za ‘Naše gore list’ i ‘Slavonca’ a političke članke i podlistke za ‘Pozor’. Sem toga radio je i za češke političke i beletristične listove. U Pragu je napisao i šaljivu igru ‘Ljubicu’ koja radi oštre satire nije bila u Zagrebu najbolje primljena. God. 1864 dođe u Beč i primi se da uređuje ‘Glasonošu’ i Lukšićeve ‘Slavische Blatter’. To beše ogroman posao, jer je vrlo često morao pisati sam svu sadržinu za oba lista. God. 1866 vrati se u Zagreb i poče da piše podlistke i pozorišne kritike za ‘Obzor’. Svi ti radovi njegovi odlikuju se humorom, duhovitošću i rodoljubljem a većina njih ima trajnu vrednost.God. 1868 stupi u službu kao činovnik zagrebačkog magistrata, jer ne mogade naći podesnijeg položaja za svoj književni rad. Iste godine stupi u brak sa Slavicom Ištvanovićevom koju je do smrti zvao svojim dobrim genijem. Bio je srećan u braku, jer je u svojoj ženi i deci našao obilatu nagradu za sve patnje i nepravde, što ih je kao mladić pa i kao zreo čovek, činovnik književnik i rodoljub morao pretrpeti. God. 1869 počeo je raditi za ‘Venac’ a god. 1874 postade urednikom i s pravom steče ime prvog romansijera u naše braće Srba katoličke vere. Šenoa je napisao mnogo, veoma mnogo tako, da po količini a i po vrednosti njegov rad može zauzeti dostojno mesto, ne samo u našoj, već i u svetskoj književnosti. Lirskim, epskim, patriotskim i šaljivim pesmama njegovim ni broja se ne zna a samih romana i povećih pripovedaka ima preko četrdeset. Građu za svoje romane i pripovetke uzimao je većinom iz istorije i pre nego što bi počeo pisati, proučio bi marljivo sve štampane i neštampane podatke, odlazio bi lično na mesto događaja, pa čak i krokirao zemljište – sastavljao čitave karte pojedinih predela, samo da bi što verniji bio u opisivanju događaja, predela i radnje svojih junaka. Njegovi najlepši romani ‘Zlatarevo zlato’ i ‘Seljačka buna’ opisuju borbu među seljacima i velikašima a roman ‘Čuvaj se senjske ruke’ crta sukob sa Mlečićima za vreme uskoka. U ‘Diogenu’ pak opisuje već novije doba – borbu rodoljuba protiv prevlasti mađarske i nemačke u XVIII veku. Veliki roman ‘Kletva’ ostao je nedovršen te ga je docnije po njegovim nacrtima dovršio J.E.Tomić. Isto tako su mu lepe pripovetke iz suvremenog društvenog života: Prosjak Luka, Baron Ivica, Vladimir, Prijan Lovro, Turci idu, Pruski kralj, Mladi gospodin, Akvarijum, Dusi narodne straže, Karanfil s groba pesnikovog, Branka i t.d.

Šenoa je bio dobar sin, dobar muž, dobar otac i dobar drug. Ljubio je svoj narod i sve Slovene. Naročito ga je bolelo, što su nekoji zanesenjaci sejali razdor po narodu, poričući ime Srbin i naturajući oblasno ime Hrvat svima Srbima. Često puta bi s uzdahom rekao, kako je najveća nesreća za Slovene uopšte što nisu svi pravoslavne vere, a naročito što ne pišu svi ćirilicom, koja je najpodesnija za sve slovenske jezike. Srbe iz Srbije je veoma poštovao i oduševljavao se njihovom herojskom borbom za oslobođenje. Kad god bi se povela reč o sudbini našeg naroda – a to je bivalo često – uzdahnuo bi i rekao: ‘šteta što car Dušan nije poživeo duže. Pod njegovom snažnom rukom ujedinila bi se sva srodna plemena u jednu jaku državu, spojila bi se čvrsto među sobom u jednu celinu, pa ako bi docnije država i propala – u što je on jako sumnjao – ne bi se ipak mogao pojaviti ovakav separatizam, kojeg naši neprijatelji tako lukavo eksploatišu’. Često je osuđivao i samoga sebe jer je i sam u mlađe doba naginjao separatizmu, ali se tešio nadom da se sve to može popraviti. ‘Ja ću prvi početi da radim na izmirenju’ reče mi on jednom prilikom ‘ne znam kako će se primiti taj moj rad, možda će me osuditi, ali ga ja radim s uverenjem da ću učiniti patriotsko delo’. I tada mi ispriča kako je počeo da piše roman ‘Braća’ u kome se opisuje, kako tri brata Petrovića kao mala deca odlaze u svet, pa jedan primi muhamedansku veru, drugi katoličku a treći ostaje pravoslavni. Docnije kao zreli ljudi nađu se, poznadu da su braća, zagrle se i zakunu se da će se bratski ljubiti do groba.

Velika je šteta što Šenoa nije poživeo duže, da napiše taj svoj zamišljeni roman. Posle toga romana bio je nameran da štampa mnoge svoje radove, pisane u istom duhu kao što je mislio da napiše ‘Braću’ a koji bi bez sumnje potvrdili njegovu težnju ka izmirenju i dali sasvim drugi pravac pisanju katoličkih Srba u Hrvatskoj.

28 Oktobra god. 1880 strahoviti zemljotres nanese grdne štete Zagrebu i Šenoa kao magistratski senator bi određen u komisiju, koja je imala da oceni koje su kuće sposobne za stanovanje a koje ne. Vreme je bilo vanredno hladno i močarno i on tom prilikom nazebe, navuče tešku boljeticu, koja mu na veliku žalost naše knjige ugasi život u najsnažnijem muškom dobu 1 Decembra 1881. godine.

I staro i mlado i siroto i bogato zaplakalo je za njim. Kao potpredsednik književnog odbora ‘Matice Hrvatske’ sahranjen je o njenom trošku tako sjajno, kako se – slobodno mogu reći – u Zagrebu niko nije sahranio i kao što zaslužuje čovek, koji je sav svoj život posvetio narodu, koji je umr’o radeći za narod, i umro s perom u ruci.- Slava mu!

Mita Đorić, 1. septembra 1892 g., Beograd”

(Izvor: originalni tekst Predgovora iz osobnog arhiva autora ovog teksta. Napomena: u prijepisu s originala, izvršen je samo prijevod s ćirilice na latinicu, bez bilo kakvih korekcija i ispravljanja, pa i gramatičkih pogreški – navedena fusnota također je sastavni dio Đorićevog „Uvoda“; dijelove teksta istaknuo Z.P.)

Ovdje je svaki komentar suvišan, no, treba dodati i to da je Đorićeva drskost išla i dalje od pukog krivotvorenja životopisa velikoga hrvatskog pisca.

On je nastojao “posrbiti” i roman za koji je napisao “Predgovor”, zamjenjujući hrvatske izraze srpskima, pa čak i kad je riječ o osobnim imenima dobro poznatih povijesnih likova (biskup Juraj Drašković je kod Đorića “vladika Đorđe Drašković”, katolički svećenici su “popovi”, fratri “kaluđeri“, svijeće “lojanice” itd., itd.).

Na kraju, kao bi dodatnim “argumentima” potkrijepio “srpsko poreklo” pisca, on ispod njegove fotografije, u samoj knjizi, krivotvori ćirilični potpis autora (odn. samoga Augusta Šenoe!).

I, dok odriče pravo hrvatskom i muslimanskom narodu na samobitnost, Đorić je jako pogođen činjenicom da je austrijski oficir (prigodom otkrivanja spomenika u Slankamenu), Srbe nazvao “Rascijancima”, odn. “Racima” – iako je to izvedenica od povijesnog naziva “Raška” – ime kneževine u kojoj su pravoslavci (koji su sebe poslije nazvali Srbima), živjeli sve do XIV stoljeća i koja u biti i predstavlja njihov istinski etnički matični prostor (njegova reakcija na to sadržana je u fusnoti).

Upravo tu i leži problem; Srbi su taj naziv uvijek izbjegavali iz čisto praktičnih razloga – Raška se prostirala na relativno ograničenom ozemlju (obuhvaćala je područje teritorijalno manje nego što je današnja “uža” Srbija), pa bi prihvaćanjem toga naziva i pristajanjem na povijesnu istinu o svome matičnom prostoru, morali ograničiti i svoje ambicije i aspiracije prema zemljama iz okruženja, a to ni u kom slučaju nisu željeli.

Opsesivno nastojeći nekako kompenzirati ozbiljno i nenadoknadivo stoljetno zaostajanje (na svim, pa i kulturnom polju) za srednjom i zapadnom Europom (i zemljama iz okruženja koje nisu pale pod tursku dominaciju – poput Hrvatske) , mnogi od “istoričara”, “intelektualaca” i književnika velikosrpske provenijencije, izlaz iz ovog ćorsokaka pokušavaju nadomjestiti na ovaj jednostavan način: prisvajanjem tuđe kulture, književnosti i znanstvenih postignuća, što ne rijetko djeluje groteskno, ali ni u kojem slučaju nije problem koji treba shvaćati olako.

Takve pojave se mora razobličiti, objasniti ih i argumentirano pobiti.

Kad je u pitanju svojatanje književne baštine Hrvata, Srbi su, pored svega ostaloga, posebice žestoko i tvrdoglavo nastojali (što i danas čine!) “dokazivati” kako je dubrovačka srednjovjekovna književnost, ustvari njihova; odabrali su, ne bez razloga, upravo ovaj segment hrvatske književnosti, jer se radi o najstarijoj i najrazvijenijoj književnosti u tom dijelu Europe i biserima autohtone hrvatske srednjovjekovne pisane riječi.

Unatoč činjenici da Srba u Dubrovniku nije bilo do 1815. godine (prva pravoslavna crkva izgrađena je tek 1877.), te da je ovaj grad oduvijek pripadao rimokatoličkom i zapadnoeuropskom vjerskom i civilizacijskom krugu, te da sve komparativne analize jedne i druge (dubrovačke i srpske) književnosti govore u prilog tomu da nemaju ničega zajedničkog i da se najviđenije i najznamenitije ljude iz njegove povijesti ni u kojem smislu ne može povezati sa Srbijom niti srpskim podrijetlom – po bilo kojemu poznatom antropološkom, sociološkom ili kulturološkom kriteriju – srpski nacionalisti i dalje tvrdoglavo ustrajavaju u tvrdnjama kako je ovaj grad “oduvek srpski”, pa sljedstveno tomu i sve što je u Dubrovniku stvoreno i postignuto kroz njegovu dugu, bogatu i burnu povijest.

Osim Dubrovnika, srednjovjekovni književni i kulturni centri našeg naroda na Jadranu bili su Split, Zadar, Trogir, Osor, Kotor i mnogi drugi gradovi, ali zemljopisni položaj Dubrovnika i njegov značaj, kao i činjenica da spada među najznamenitije i najpoznatije hrvatske gradove u svijetu, uzrokom je ovako patološke želje za prisvajanjem, koja je na djelu zadnjih 150 godina i još uvijek nije izgubila na snazi.

U nizu sličnih primjera drskih svojatanja hrvatske književnosti zanimljiv je i pokušaj “posrbljivanja” Osmana, nenadmašnog i veličanstvenog epa Ivana Gundulića (koji je, naravno, i sam proglašen „Srbinom“), a kojemu kao i Augustu Šenoi nitko tko je zdrave pameti ne može osporiti pripadnost hrvatskoj književnosti.

No, o tomu nekom drugom prilikom.

 

Zlatko Pinter/HRsvijet

Hasanbegović ironično o ‘Tratinčici za Tita’: ‘Sklon sam da se obnovi kao mjesto budućeg okupljališta sljedbenika titoističkog kulta’

hasanbegovic

Hasanbegović i Esih više su puta, prije potpisivanja koalicije, naglašavali da neće surađivati s Bandićem i HDZ-om dok se ime Trg maršala Tita ne ukloni, a ova obnova iznenadila je Zlatka Hasanbegovića. Iz javnog se prostora trebaju ukloniti svi simboli komunističke prošlosti, smatra Hasanbegović.

Fontana “Tratinčica za Tita”, na čijoj stražnjoj strani stoji natpis “Ponosni smo da smo živjeli u doba tvoje”, koja se nalazi u perivoju ispred stambene zgrade u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici uskoro bi ponovno mogla proraditi, piše Jutarnji list.

Hasanbegović i Esih više su puta, prije potpisivanja koalicije, naglašavali da neće surađivati s Bandićem i HDZ-om dok se ime Trg maršala Tita ne ukloni, a ova obnova iznenadila je Zlatka Hasanbegovića.

Iz javnog se prostora trebaju ukloniti svi simboli komunističke prošlosti, smatra Hasanbegović.

“Ali u ovom konkretnom slučaju riječ je očiglednom umjetničkom djelu pa bi o njegovoj obnovi i restauraciji riječ trebali dati konzervatori. Kako u javnosti ne bi protumačili da smo zagovornici barbarskog obračuna sa simbolima, sklon sam da se taj spomenik obnovi i očuva kao određena vrsta relikta prošlosti. Taj prostor u Vukovarskoj čini mi se kao prikladno mjesto budućeg okupljališta sljedbenika titoističkog kulta koji to mogu tretirati kao titoističku Višeslavovu krstionicu”, rekao je Hasanbegović za Jutarnji list.

Za petak je sazvana prva sjednica u skupštinskog Odbora za imenovanje naselja, trgova i ulica u kojem sjede njegov stranački kolega Tomislav Jonjić, HDZ-ovac Ivan Čelić, Dragica Nikolić iz Bandićeve stranke i Rada Borić iz Nove ljevice, a jedina točka im je provedba promjene imena Trga maršala Tita.

Izvor: narod.hr

Udbaške podvale protiv ministra obrane i Predsjednice Republike

Nijedan književnik još nije dostatno opisao kako izgleda slaganje vlade u suvremenim demokracijama; toliko ucjena, natezanja, lobiranja, podmetanja, kukanja, ultimatuma od strane toliko ljudi i tolikih interesnih skupina. Iako formalno o ministrima odlučuje predsjednik vlade, u praksi to nikad nije tako ni u jednoj zemlji. Isti se obrazac onda može prenijeti na kandidate gradonačelnike, načelnike, državne tajnike i ostale političke funkcije.

Prosječnom bi Hrvatu trebalo biti jasno da ista ona grupacija koja je zahtijevala postavljanje Nine Obuljen, Pave Barišića, Martine Dalić ili Davora Božinovića – ista ta skupina (“gremiji”) nije zadovoljna odabirom ministra Krstičevića (kojega je “pogurala” neka druga skupina). Isti ti nisu zadovoljni njegovim dosadašnjim radom, njegovom čestitošću i nekorupmiranošću te napose njegovom omiljenošću među Hrvatima.

Također, Predsjednica Republike Hrvatske nije njihov odabir, odnosno ona Hrvatsku vanjskopolitički približava SAD-u te zemljama Višegradske skupine, a sve je više udaljava od soroševsko-merkelovske Europe te liberalnog divljaštva. Na svojem položaju primjeren način, general Damir Krstičević isto čini; putem našeg ministra obrane je sklopljen savez s Izraelom te su bilateralni odnosi itekako snažniji, a da ne spominjemo poboljšanje odnosa sa Velikom Britanijom. Slično je sa SAD-om; Krstičević je prvi neamerički ministar obrane pozvan od strane američkog mu kolege Jamesa Matissa, a uskoro se nabavljaju i borbeni zrakoplovi. Ispada da je i ministar vanjskih poslova.

I sad smo došli u situaciju u kojoj su se Predsjednica i ministar obrane našli na suprotstavljenim stranama, što je sve drugo ali nije slučajnost. Naime, požari oko Splita su iskorišteni u najpodlije moguće svrhe: prvotni im je cilj bio maknuti Krstičevića, jer, svatko tko ga poznaje zna kako će postupiti (časno i dostojanstveno), čime se ujedno ruši kredibilitet Predsjednice (koja ga, tobože, napada).

U tom je prljavom pothvatu, kako se neslužbeno doznaje, najveću ulogu odigrao Andro Krstulović-Opara, gradonačelnik Splita, a po nalogu tih spomenutih “gremija” koje ne trebamo imenovati. Opara je, kao bivši savjetnik Predsjednice imao otvoren “prolaz” odnosno “kanal” do Predsjednice, a kao gradonačelnik Splita je najbolji i najkredibilniji glede izvješćivanja o stanju požara oko grada na čijem je čelu.

Požari su iskorišteni kao povod za izbacivanje Krstičevića iz igre, a razlog je netom spomenuta kupnja zrakoplova. Oparini su „šefovi“ nezadovoljni Krstičevićevom suradnjom s Izraelom, sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom. Kao što je najavljeno, sljedeći će tjedan MORH poslati formalni zahtjev za ponudu za nabavu borbenih aviona u pet država: Švedsku (Gripen JAS-39), SAD (F-16), Južnu Koreju (FA-50), Izrael (F-16) i Grčku (F-16). Ključne stvari u odabiru, osim karakteristika i sposobnosti aviona, bit će: ​međudržavni ugovor, cijena i paket poslovno-gospodarske suradnje. Krugovi koji stoje iza Opare lobiraju navodno za švedski Gripen, odnosno zajedničku europsku politiku (politiku Angele Merkel koju čvrsto podupire i vrlo „liberalna“ Švedska), trebamo znati da 80 Gripena ide u rashod, a proizvodi se nova generacija zrakoplova da bi se zadržao tehnološki tempo.

Razvidno je da će se Krstičević zajedno s Predsjednicom dogovoriti i odlučiti za izraelske, odnosno američke zrakoplove. Zbog toga je, kako se doznaje, odabran Opara da putem svojih izravnih kanala dezinformirao Predsjednicu o stanju u Splitu, o kašnjenju vojske i t.d., zbog čega je ona tako promptno i oštro reagirala, a jedini (preostali) koji uopće može snositi odgovornost za vojsku i njezin rad je upravo  ministar obrane. Na taj se način slabi pravo hrvatsko tkivo. Ako Perković i Mustać imaju televiziju u zatvoru, sigurno su zadovoljni svojim učenicima.

Možda je ipak bolje trebalo slušati i ozbiljnije shvaćati Željka Keruma u predizbornoj kampanji kad je spominjao „curicu“ i neke njezine „čudne“ radnje u Milanu. Jer svi ti najutjecajniji suvremeni liberali i umjereni europejci potječu iz istog kruga gdje se njeguju razne protuprirodne sklonosti. Taj lobi je vrlo snažan i ne treba isključiti mogućnost da su se upravo ti krugovi žele umješati u priču oko nabavke zrakoplova za potrebe Hrvatske vojske.

No dobro, narod je odabrao, ali nije odabrao udbaške podvale usmjerene protiv ministra obrane i Predsjednice Republike.

I:I.Sertić/HRsvijet.net

MLADEN PAVKOVIĆ: I za branitelje su govorili da su heroji, kao danas za vatrogasce

mladen-pavkovic

Terorizam je stigao i na vrata Hrvatske. Složili se s time ili ne. To se najbolje ogledalo ovih dana kad je gotovo cijela Dalmacija, odnosno Jadranska obala bila u plamenu. U isti dan gorjelo je od Zadra, pa sve do Makarske. Pretpostavlja se da je većina tih požara  podmetnuta. Zbog turističke sezone, naravno, o tome se šuti i šutjet će se.

Međutim, nije to prva godina da smo na udaru onih koji ne vole hrvatsku državu, pa nam se osvećuju i na ovakve načine. Svake godine na obali i otocima  ista slika: sad gori tamo, sad ovamo. Kako to da u ljeti, kad su visoke temperature ni približno sličnih požara nema u unutrašnjosti, recimo u Slavoniji, gdje su također paklene vrućine? Teroristima, a kako ih drugačije nazvati, zasad je „interesantnije“ paliti tamo gdje ima najviše turista, sve u cilju da ne dolaze na Jadran, već da možebitno odu ljetovati „tamo daleko“. U Srbiji je erupcija oduševljenja u svezi požara koji su nas snašli. Mediji izvještavaju da se i u drugim državama, poput Italije, Portugala, Crne Gore i Grčke događa slično. Kakve to veze ima s nama, osim što se na taj način želi ublažiti nevolja koja nas je snašla? Dakle, time kao da žele reći: Ne, nije to ništa, vidite da se to normalno (?) događa i drugdje! Danas pale šume, maslinike, voćnjake, dalekovode, kuće… Ako ih se ne pronađe i primjereno ne kazni, što od tih tzv. piromana (terorista) možemo očekivati do kraja sezone, odnosno već naredno ljeto? Šteta što se zastupnici Hrvatskog sabora i tijekom ove i ovakve katastrofe ne vraćaju u svoje klupe, već manje-više (svaka čast izuzecima) prate što se događa na sigurnoj udaljenosti. Možda, poput Nenada Stazića, ljetuju po sedam kuna, pa im se „ne isplati“ prekidati „zasluženi“ odmor od dva mjeseca? Inače, koji to hrvatski radnici imaju (po zakonu?) pravo na ovako dugi godišnji odmor?

Ono što je također izbilo u prvi plan tijekom ove vatrene katastrofe je to da su pojedini političari opet došli na svoje. Na trenutke se činilo da je ponovno – predizborna kampanja. Više se pozornosti pridavalo njima, koji su ih došli posjetiti (svaka čast iznimkama), nego jadnim vatrogascima koji su došli sa svih strana, za dnevnicu od 170 kuna! Kakav je to način da oni dan i noć gase požare, a da jedu ono što su si ponijeli „od doma“ ili pak ono što im ljudi sami donesu? Nakon što su obavili posao, obranili primjerice Split, vidjeli smo ih kako odmaraju – na zemlji, na travi, iscrpljeni i – žedni.

Sada svi pričaju da su vatrogasci „heroji“. Nisu li tako pričali i za branitelje  kad su odlazili u hrvatski obrambeni Domovinski rat? I tada su govorili – vaša će imena biti zapisana „zlatnim slovima“. Međutim, kad smo se vratili iz rata, „zlatna slova“ pokupili su neki drugi… Tako će vjerojatno biti i s vatrogascima, čim prođe ljetna sezona. Okrenut ćemo se drugim problemima i vrlo brzo zaboraviti na te istinske junake. A oni će i iduće godine ponovno doći gasiti požare i spašavati što se spasiti da u vozilima i opremom koja je već odavno trebala biti u muzejima. I to za 17o kuna po danu, u što je uključen i sendvič i odmor na – travi, pokraj vozila! Sramno da sramnije ne može biti!

No, tijekom ovog katastrofalnog požara, nekima od njih, koji su imali sreću, što su se našli u pravom trenutku i na pravom mjestu, ipak će ostati lijepa uspomena – vidjeli su i slikali se s nekim visokim političkim dužnosnicima, kojima su na žalost neki mještani dobacivali : Gdje ste bili kad je gorjelo?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Mladen Pavković: Zašto je nestalo spomen obilježje s kninske tvrđave?

mladen-pavkovic

Gdje je nestalo prvo spomen obilježje hrvatskih branitelja s Kninske tvrđave , a koje su svečano i dostojanstveno 8. listopada 2001. postavili UBIUDR Podravka i Kninski muzej?

Riječ je o spomen obilježju prvom hrvatskom predsjedniku i vojskovođi dr. Franji Tuđmanu. Do tog vremena u hrvatskom kraljevskom gradu Kninu još nije bilo podignuto ni jedno spomen obilježje, tako da nam je bila čast i zadovoljstvo što je to učinjeno. Ideju za ovo obilježje dala je moja malenkost, kao tadašnji predsjednik branitelja Podravke. Odmah su je prihvatili bivši ravnatelj Kninskog muzeja prof. Draženko Samardžić i hrvatski časnik Ante Nadomir Tadić-Šutra, koji je u to vrijeme obnašao dužnost zapovjednika kninske vojarne. U to vrijeme u Kninu, na žalost, nije bilo „pravo vrijeme“ za postavljanje ovakvog spomen obilježja. Ali, mi smo to željeli učiniti, i – gotovo. Spomen ploču smo izradili u Koprivnici i autobusom (!) je poslali u Knin, gdje su je na autobusnoj postaji preuzeli hrvatski vojnici i odnijeli (tijekom noći) na Kninsku tvrđavu, gdje su u međuvremenu branitelji izradili prigodno spomen obilježje. Drugi dan, tj. 8. listopada 2001. pred stotinjak ljudi otkrili smo spomen ploču, koju je blagoslovio tadašnji kninski župnik i gvardijan fra Petar Klarić.

Na spomen ploči dao sam napisati ove riječi: „Na ovom mjestu 6.8. 1995. hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman podignuo je i poljubio hrvatsku zastavu. Knin, 2001. UBIUDR Podravka, Kninski muzej.“

Nakon što je lani postavljen nedaleko hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi spomenik dr. Tuđmanu netko je preko noći došao na ideju da preko noći makne ovu prvu spomen ploču. I da ne obavijesti nikoga! Sve u ilegali!

Međutim, ispod Tuđmanovog spomenika napisali su i stoje ove riječi, koje su većim dijelom „prepisane“ s naše spomen ploče: „“Dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik na ovom mjestu 6.8.1995. slavodobno je poljubio hrvatski stijeg i izgovorio riječi: „Imamo Hrvatsku“, Knin, 5.8.2015.“

Dakle, drugovi i gospodo, zbog čega ste „uništili“ prvo spomen obilježje vezano uz slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu u Kninu? Kad netko samo ogrebe neki partizanski ili komunistički spomenik obično se diže cijela „dreka“, a kad netko preko noći makne obilježje prvom hrvatskom predsjedniku „ne zapjevaju ni vrapci na tvrđavi“!

Ta se spomen ploča navodno nalazi dobro sakrivena negdje u podrumu ovog muzeja i sakuplja – prašinu. I više nitko ne spominje da je bila gdje je bila!

Svaka čast, majstori!

Mladen Pavković

JNA se 10 godina pripremala za onemogućavanje hrvatske samostalnosti

JNA

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, koji je Hrvatski sabor, na Mostovo iniciranje, donio na sjednici 4. svibnja 2017., liberaliziran je, tj. potpuno otvoren pristup dokumentima (tzv. javnom arhivskom gradivu, kako to točno piše u Zakonu) nastalim, u javnom i političkom životu SRH i SFRJ, prije 22. prosinca 1990. (tj. prije donošenja tzv. Božićnog Ustava RH).

To je novinare Globusa ponukalo da još jednom posjete Hrvatski državni arhiv, na Marulićevu trgu u Zagrebu, ovaj put u namjeri da u gomili (ali u kojoj ipak mnogo toga nedostaje) dosad “strogo zaključanih” i običnim smrtnicima nedostupnih dokumenata pokušamo naći nešto što bi nam dodatno rasvijetlilo uvid u one prijelomne, dramatične trenutke u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj – u razdoblju između studenoga 1989. i travnja/svibnja 1990. – kada je, neposredno nakon pada Berlinskog zida, definitivno umirao bivši jugoslavenski socijalistički sustav, odnosno kada su se najprije u tajnosti, a onda i javno pripremali prvi slobodni višestranački izbori u SRH, na kojima će vlast osvojiti Hrvatska demokratska zajednica, predvođena dr. Franjom Tuđmanom.

Političko rukovodstvo tadašnje SR Hrvatske – Ivo Latin kao predsjednik Predsjedništva SRH, Stanko Stojčević kao predsjednik Predsjedništva CK SKH, Antun Milović kao predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH i Anđelko Runjić Bambe kao predsjednik Sabora SRH – bilo je u to vrijeme u nekoj vrsti konfuzije. S jedne je strane imalo vojsku za vratom, tj. Jugoslavensku narodnu armiju, personificiranu u saveznom sekretaru za narodnu obranu SFRJ generalu Veljku Kadijeviću, a s druge je Hrvatsku relativno smjelo – nakon one prijelomne, za mnoge iznenađujuće odluke donesene na sjednici Predsjedništva CK SKH 10. prosinca 1989., o raspisivanju “izvanrednih općih izbora” – uvodilo u parlamentarizam, i time, kako se pokazalo, pripremalo teren za dobrovoljni odlazak s vlasti.

Jedini faktor koji je mogao spriječiti osamostaljenje Hrvatske bila je JNA. A JNA je, opet, u to vrijeme – na prijelazu iz 1989. u 1990. – bila sve manje jugoslavenski, a sve više promiloševićevski orijentirana, tj. djelovala je, ali, naravno, zamaskirano, na liniji srpskog nacionalizma i, osobito nakon 1990., stvaranja tzv. Velike Srbije. Već je stoga naš izbor prigodom “istraživačkog posjeta” HDA bez mnogo dvoumljenja pao na transkripte triju vrlo povjerljivih sastanaka i razgovora generala Veljka Kadijevića s političko-državnim rukovodstvom SR Hrvatske, u razdoblju 1989. – 1990. – čim sam, proteklih dana, došao do informacije da su (i) ti papiri u HDA sada “deblokirani”, tj. lako dostupni.

To je doista djelovalo obećavajuće: vidjeti kako su se čelni ljudi SRH u tom trilerski napetom intervalu, dugom nekoliko mjeseci, držali pred Veljkom Kadijevićem, znajući da vojsci ne smiju dati casus belli za vojnu intervenciju, a opet i te kako svjesni činjenice da ne smiju postupati na način koji bi kasnije mogao biti okvalificiran izdajom hrvatskih državnih/nacionalnih interesa.

Kako ne izazvati tigra – možemo to i tako reći.

I već ovdje imamo jednu “kvaku”. Stenogrami o kojima je riječ (u HDA su uvedeni pod oznakom “f. 1561, šifra 021/1, red. br. 846”) su u arhivu Službe državne sigurnosti, iako je zapravo riječ o političkim dokumentima. Kako mi je objašnjeno, SDS je u ovome slučaju bio tek puki “tehnički servis”. Partija je od Službe jednostavno bila zatražila da joj dade tehničku podršku jer, ako bi se transkripti radili u daktilobirou CK SKH, onda bi bila razmjerno velika vjerojatnost da to, prije ili poslije, iziđe u javnost. Ovako, sve je ostalo – eto, do dana današnjega – u strogoj tajnosti.

Riječ je, dakle, o trima transkriptima.

Prvi je stenografski zapisnik razgovora rukovodstva SRH sa saveznim sekretarom za NO general-pukovnikom Veljkom Kadijevićem, kao i njegovim suradnicima – o pripremama za općenarodnu obranu u realizaciji Programa proizvodnje namjenske industrije do 1990. Taj je sastanak održan 14. srpnja 1988. u Banskim dvorima, a glavni mu je domaćin bio – zato što se radilo o užoj armijskoj problematici – zapovjednik 5. vojne oblasti, sa sjedištem u Zagrebu, general Martin Špegelj.

Drugi je materijal transkript sjednice održane 17. studenoga 1989. u Predsjedništvu SRH, u Vili Prekrižje. Bilo je to samo tri tjedna uoči povijesne odluke Predsjedništva CK SKH (na sjednici održanoj 10. prosinca 1989. u Kockici na Prisavlju) o raspisivanju slobodnih višestranačkih izbora. Od članova rukovodstva SRH bili su nazočni Ivo Latin, Stanko Stojčević, Anđelko Runjić, Antun Milović, Vilim Mulc(republički sekretar za unutrašnje poslove), Ivan Pleše (sekretar za narodnu obranu SRH) i još neki, dok je general Veljko Kadijević bio je u pratnji Petra Šimića(predsjednika SKJ u JNA), Konrada Kolšeka (komandanta Pete vojne oblasti JNA od rujna 1989.), Zdravka Novoselića (komandanta Teritorijalne obrane SRH), Blagoja Adžića (načelnika Generalštaba Oružanih snaga SFRJ od rujna 1989.) itd.

Naposljetku, treći je razgovor održan 4. travnja 1990. – samo 18 dana uoči prvoga kruga prvih slobodnih višestranačkih izbora u SRH! – također u Vili Prekrižje, u Zagrebu. Hrvatsku su stranu zastupali Ivo Latin, Anđelko Runjić, Antun Milović, nekoliko članova Predsjedništva SRH (Mirko Sinobad, Tomislav Kovač, Mato Grbac i Vlado Dobec), republički sekretar za narodnu obranu SRH Ivan Pleše i šef Kabineta predsjednika Predsjedništva SRH Zvonko Plećaš, a general Veljko Kadijević bio je okružen, među ostalima, general-pukovnicima Simeonom Bunčićem i Konradom Kolšekom, general-potpukovnicima Zdravkom Novoselićem i Nebojšom Pavkovićem, itd.

General Nebojša Pavković poslije će biti poznat po tome što će, na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu, biti, 2009., proglašen ratnim zločincem zbog pokolja civilnog stanovništva u ratu na Kosovu.

Za ovu našu temu najzanimljiviji su drugi (17. studenoga 1989.) i treći (4. travnja 1990.) razgovor Veljka Kadijevića s vodstvom SRH. Evo nekoliko akcenata s oba ta razgovora.

Drugi je razgovor vođen samo osam dana nakon početka pada (rušenja) Berlinskog zida, odnosno samo dan nakon jedne (u transkriptu se ne kaže koje i kakve) vojne vježbe u okviru Pete vojne oblasti, koju je Kadijević pohodio. Iako se vodstvo SKH i SRH u tom trenutku još nije bilo izjasnilo za višestranački sustav – taj će se prijelomni trenutak, podsjetimo, dogoditi 10. prosinca 1989. – Kadijević je bio vrlo rezolutan, pa i prijeteći raspoložen, kad je rekao da višestranački sistem u Jugoslaviji “znači zapravo stvaranje nacionalnih partija, a stvaranje nacionalnih partija znači nacionalnu homogenizaciju”.

“Zato smo”, apostrofirao je Kadijević, “u ovom času, i u ovom vremenu, protiv višestranačkog sistema, ne zato što vojska ne bi mogla opstati u višestranačkom sistemu, nego što ne može opstati niti vojska niti Jugoslavija, prije svega Jugoslavija, a onda i vojska u funkciji Jugoslavije”.

General Kadijević ujedno je smatrao potrebnim istaknuti da JNA neće mirno i pasivno promatrati uspon nacionalne/nacionalističke opozicije u SR Hrvatskoj (uostalom, kao ni bilo gdje drugdje u SFRJ). Pomalo je cinično ustvrdio da vojska, sasvim sigurno, neće pitati papu Wojtylu kako se treba ponašati i kako treba djelovati u vremenima koja dolaze, a onima kojima smeta politički angažman JNA – tj. ulaženje vojske na teren čiste politike – poručio je, opet s naglašenom notom cinizma: “…pokušaji da se nama zbog toga što nosimo uniforme zapuše usta, izvinite, neće proći”.

Međutim, ni predsjednik Predsjedništva SRH Ivo Latin se na tom sastanku, od 17. studenoga 1989., nije o političkoj (nacionalnoj, tj. antikomunističkoj) opoziciji u SR Hrvatskoj izražavao najbiranijim riječima. Za Franju Tuđmana, primjerice, rekao je da je “hrvatski nacionalist par excellence”. Ipak, Latina je od Tuđmana puno više zabrinjavao Vladimir Šeks. Naime, dok je Tuđmana “okrznuo” samo u jednoj rečenici (najviše u dvije) u svom izlaganju, oči u oči s Kadijevićem, Šeksu je posvetio čak šest ili sedam, i to vrlo kritički intoniranih rečenica. Ovako je točno rekao:

“Imamo ekstremnih aktivista u tim pokretima… Radi se o njegovim (Šeksovim – op. a.) predavanjima i susretima u Americi, Kanadi i posljednje vrijeme u Australiji. Kad čovjek pročita što on govori, pita se da li je to uopće moguće. Imamo te tekstove do kojih smo došli iz njegove vlastite kazete kad se vratio. To je ubitačno… Šeks, Paraga i Tuđman… su više u inozemstvu nego ovdje… s tim da su i alimentirani sredstvima. Tako nije problem da Šeks bude mjesec dana u Kanadi, mjesec dana u Americi itd… U Australiji čak raspisuje neke dionice za osnivanje vlastite štamparije…”

Na idućem, trećem, razgovoru s hrvatskim rukovodstvom, 4. travnja 1990., general Kadijević bio je još militantniji nego u studenome 1989. Od Latina, Runjića i ostalih (Stojčevića na tom sastanku nije bilo jer se u međuvremenu i SKH-SDP transformirao u jednu od političkih stranaka koje su izlazile na izbore) tražio je da “još energičnije i ofenzivnije uđu u tu (političku, predizbornu – op. a.) borbu, te da prije svega napadnu desne snage”. A za sebe, odnosno za JNA, rekao je:

“Što se tiče vojske, mi ćemo sve snage, koje imamo, uprijeti da pomognemo pobjedu SKH i lijevo orijentiranih snaga, uključujući i naše aktivnosti, koje ćemo maksimalno u tom smislu razviti, pa neka o tome priča svatko tko što hoće. Jer, ako se može dozvoliti pravilima igre da strani faktor može financirati stranke i raditi što hoće, onda ćemo se i mi uključiti u borbu na taj način, znači naši starješine i rezervni starješine. Učinit ćemo maksimalno što možemo da pobijedi prije svega SKH i sve lijeve snage, koje su zajedno s njim”.

Kadijević je, dakle, sasvim otvoreno izjavio, zapravo zaprijetio, da JNA događaje koji će u SR Hrvatskoj najvjerojatnije uslijediti neće promatrati skrštenih ruku. Ovdje je, zasigurno, mislio na obavještajno-politički rad oficira JNA na terenu, diljem SR Hrvatske. Vojska je, očito, imala svoje resurse i već ih je tada bila upregnula u svoje planove i projekcije – u tim uzburkanim danima što su prethodili prvome izbornom krugu.

Osim toga, iz ovoga se Kadijevićeva nastupa vidi njegova namjera da kroz podršku vojnih struktura rukovodstvu SRH na predstojećim izborima u cilju pobjede dobije naklonost čelnih ljudi Hrvatske za predstojeće aktivnosti JNA. Međutim, vodstvo SRH to nije prihvatilo.

Ali ima tu još nešto, što se možda tek između redaka dade iščitati (ili, bolje rečeno, naslutiti) iz svih ovih stenograma o kojima je riječ.

U ovom trećem razgovoru, od 4. travnja 1990., Ivo Latin je – više onako usput – spomenuo neke “manevre u cijeloj Hrvatskoj”, koji su se, navodno, trebali održati 21. i 22 travnja te 6. i 7. svibnja 1990. Dakle, uoči prvog i drugog izbornog kruga. No, spomenuo ih je kao glasinu koju je on, kako je istaknuo, “energično demantirao”.

Prava je, međutim, istina da je u proljeće 1990. JNA doista bila organizirala ratnu vježbu kojom je namjeravala disciplinirati Hrvatsku. Ta je ratna vježba bila sastavni dio ratnog plana JNA, za koji je bilo predviđeno da – već tada, tijekom 1990. – postane osnovni plan postupanja JNA u Hrvatskoj.

Kadijević, naime, na tom, trećem sastanku s rukovodstvom SRH nije slučajno postavio retoričko pitanje “Da li silom ili ne?” – na koje je odmah zatim sâm ovako odgovorio: “Sila ide samo na silu. Ako netko silom hoće da sruši ono što Ustav i zakoni propisuju, onda se to silom treba zaustaviti”.

Kadijević je mogao ovako samouvjereno nastupati zato što je znao mnogo više nego što su to politički čelnici SRH i naslućivali. Ali to se iz ovih stenograma, pohranjenih u HDA, ne vidi do kraja. Cijela ova priča ima mnogo dublju i kompleksniju genezu od ove koja se može rekonstruirati iz transkripata. Ona seže 10-ak godina unatrag i tiče se, prije svega, admirala Branka Mamule, kojega je Veljko Kadijević 1988. naslijedio na dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu SFRJ.

Kadijević, naime, uopće nije bio originalan kad je, pred hrvatskim rukovodstvom, najavljivao da bi vojska mogla intervenirati. On je, u biti, ponavljao ono što je njegov prethodnik na dužnosti saveznog ministra za NO admiral Mamula detaljno bio razradio još sredinom 80-ih.

Do tog sam zaključka došao zahvaljujući uvidu u analitički tajni dokument hrvatske Službe državne sigurnosti, nastao početkom 90-ih (dakle u Tuđmanovo doba), pod naslovom “Preustroj JNA pod nazivom Plan ‘Jedinstvo’ sproveden u razdoblju od 1987. do 1990. g. s ciljem izvođenja vojnog udara”. Do tog sam materijala došao alternativnim putem; to je izvor koji, barem zasad, nije javno dostupan u arhivima.

Osim toga, sam Mamula je puno toga napisao u svojoj memoarskoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, objavljenoj u Podgorici 2000. Sasvim sigurno, ne slučajno upravo te godine, kada su s političke scene već bili sišli i Slobodan Milošević u Srbiji i Franjo Tuđman u Hrvatskoj. Tuđman je umro 1999., a Milošević je bio svrgnut s vlasti (i ubrzo potom izručen Haagu) 2000.

Mamulu sam osobno posjetio 1996., u Kotoru. Tada je još radio na tim svojim memoarima. Obećao mi je veliki intervju za Globus, pošto knjiga bude objavljena. To obećanje, međutim, nije ispunio; čak ni onda kad sam mu, 2006., za svog istraživačkog boravka u Beogradu, poslao cijeli set pitanja i potpitanja što sam ih formulirao pošto sam pažljivo pročitao knjigu “Slučaj Jugoslavija”.

U toj svojoj knjizi Mamula vrlo otvoreno piše o tome kako je JNA, pod njegovim vodstvom, pripremala državni udar u SFR Jugoslaviji – još sredinom i početkom druge polovice 80-ih – koji je bio osmišljen pod izlikom obrane Jugoslavije (a koja se, po Mamuli, raspadala zbog konfederativnog Ustava iz 1974., odnosno zbog osamostaljivanja republika koje je taj Ustav omogućio).

Osnovne konture plana bile su, posve sigurno, gotove već 1985.

Taj je plan podrazumijevao smjenu, tj. hapšenje svih republičkih rukovodstava, uključujući ona u SR Hrvatskoj i SR Srbiji.

Admiral Mamula sebe je doživljavao kao “Jaruzelskog broj 2” i zasigurno nećemo pogriješiti ako taj tajni plan JNA proglasimo njegovom (na kraju ipak nerealiziranom) fiksnom idejom.

Mamula već u predgovoru svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, na str. 8, sasvim otvoreno piše kako je njemu već “u drugoj polovici osamdesetih” bilo jasno “da Armija mora preuzeti političku odgovornost” za stanje u zemlji, i to tako da izvrši vojni udar. Ovako je, od riječi do riječi, napisao: “Vodeće garniture republika i pokrajina morale su, sve, bez iznimaka, otići s vlasti. S njima se, osim rijetkih pojedinaca, ništa nije moglo uraditi za očuvanje Jugoslavije”.

A na str. 9 njegove knjige nalazi se i ova rečenica: “Vojno rukovodstvo JNA (ovdje Mamula aludira na svog nasljednika Kadijevića – op. a.) snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar”. U svojoj knjizi Mamula najčešće – za opisivanje svojih, kao i namjera najužeg vodstva JNA – upotrebljava izraz “plan”, no u ovoj je rečenici bio najkonkretniji i najtočniji pa je svoju zamisao/projekciju karakterizirao vrlo jasnim i nedvosmislenim izrazom – “državni udar”.

Taj je svoj plan Mamula ostavio za realizaciju Veljku Kadijeviću (kad je 1988. otišao u mirovinu), ali se Kadijević, kao glavni i najodgovorniji čovjek u JNA od 1988. pa sve do konačnog raspada Jugoslavije, pokazao prilično plašljivim i kolebljivim čovjekom, a na kraju se, štoviše, priklonio jačemu, tj. prešao je na stranu Miloševića.

Glavni je problem i Mamule i Kadijevića, u biti, bio u tome što nisu uspijevali naći odgovarajuću ustavnopravnu osnovu za provedbu projekta/plana vojnoga, tj. državnog udara. Izaći s tenkovima na ulice i pohapsiti sva republička rukovodstva bilo je veoma dvojbena ideja, jer za nju nije bilo nikakva uporišta ni u Ustavu SFRJ (iz 1974.) ni u ustavima pojedinih republika.

I Mamuli i Kadijeviću bilo je i te kako jasno da će, ako takvo što izvedu, biti kazneno odgovorni. Ali kad je Milošević krenuo sa svojim ratno-osvajačkim pohodom, Kadijević mu se priklonio, iako i tada sa zadrškom. Realno, JNA je mogla napraviti mnogo veće štete i mnogo veća razaranja tijekom rata u Hrvatskoj nego što je doista napravila.

U svojoj analizi s početka 90-ih, pod naslovom “Preustroj JNA pod nazivom Plan ‘Jedinstvo’ sproveden u razdoblju od 1987. do 1990. g. s ciljem izvođenja vojnog udara”, analitičari hrvatskih tajnih službi distingviraju dvije kategorije. Jedna je plan “Jedinstvo” (usmjeren striktno na preustroj JNA), a druga plan državnog udara.

Prvo je bilo u funkciji drugoga, tj. plan “Jedinstvo” bio je funkciji zamišljenoga državnog udara.

Jedan od glavnih ciljeva plana “Jedinstvo” – kada je o vođenju i zapovijedanju oružanim snagama riječ – bio je u tome da se republike nezakonito izbace iz zapovjednog lanca u pogledu uporabe Teritorijalne obrane, a republikama je također uskraćena i ustavna obveza da rukovode općenarodnim otporom na svom teritoriju u slučaju rata.

U sklopu plana “Jedinstvo” (koji je bio dovršen početkom 1987.) izrađen je ustrojbeni prijedlog Sjeverozapadnog bojišta, za koje je bila određena/nadležna 5. armija, a također je bila ustrojena i 1. vojna oblast, s komandom u Beogradu i pojasom nadležnosti u BiH, Vojvodini, Slavoniji i Srbiji bez jugoistočnog dijela.

Po novom ustroju JNA, cijeli je prostor SFRJ bio predviđen kao bojište. Dotad to nije bio slučaj, dotad je teritorijalno-organizacijska podjela JNA išla po armijskim oblastima. “Po novome ustroju”, rekao mi je jedan moj sugovornik, “imaš nadležnost nad cijelim područjem, gdje god se nađeš”.

Plan “Jedinstvo” bio je, u jesen 1989., “apdejtan” u plan “Jedinstvo 2”, a 26. veljače 1990. – dakle samo nešto više od mjesec dana prije onoga trećeg razgovora Veljka Kadijevića s rukovodstvom SR Hrvatske u Zagrebu, 4. travnja 1990. – bio je realiziran i donesen novi plan, “Jedinstvo 3”.

Paralelno s preustrojem JNA, planovima “Jedinstvo”, “Jedinstvo 2” i “Jedinstvo 3”, bio je izrađen i dokument za izvođenje državnog udara, koji je, naravno, bio supertajna; njega gotovo nitko nije vidio. Mamula ga je pokazao samo svom zamjeniku u SSNO Veljku Kadijeviću, kao i najvišim oficirima u Generalštabu JNA. Za taj su plan, sasvim sigurno, znali načelnici Generalštaba JNA u razdoblju od 1982. nadalje: general-pukovnik Petar Gračanin (1982. – 1985.), general-pukovnik Zorko Čanadi (1985. – 1987.), general-pukovnik Stevan Mirković (1987. – 1989.) i general-pukovnik Blagoje Adžić (1989. – 1992.).

Ovdje svakako valja primijetiti da od Mamule kreće srpska linija na mjestu glavnog čovjeka Generalštaba JNA.

– Da je Mamula, u sklopu svog plana, došao na vlast – tvrdi moj sugovornik – on bi bio autokrat par excellence. Doista bi bio “drugi Jaruzelski”, kao što je to i zamišljao. Nakon Titove smrti sva je republička rukovodstva kvalificirao kao nesposobna i smatrao je da ih zato treba maknuti. Državni udar, u njegovim projekcijama, podrazumijevao je izlazak tenkova na ulice, hapšenje nepoćudnih i dovođenje “svojih” na vlast. Ali problem je bio kako to pravno izvesti. To je bila najveća smetnja i Mamuli i Kadijeviću.

Prema analitičkom dokumentu hrvatskih tajnih službi, sastavni dijelovi plana “Jedinstvo” (s njegovim inačicama “Jedinstvo 2” i “Jedinstvo 3”) bili su ratni planovi OS SFRJ, vođeni pod kodnim imenima “Sutjeska 1”, “Sutjeska 2” i “Sutjeska 3”. Plan “Sutjeska 2” temeljio se na pretpostavci napada na SFRJ sa Zapada, tj. za napadača je predviđao NATO-ove snage.

Sastavni dio ratnog plana “Sutjeska 3” – u 5. vojnoj oblasti – bila je upravo ona ratna vježba (ili tzv. manevri u cijeloj Hrvatskoj) o kojoj je na sastanku s Kadijevićem 4. travnja 1990. u Zagrebu govorio Ivo Latin.

U dokumentu hrvatske Službe državne sigurnosti još se navodi kako su glavni planeri ratnog plana “Sutjeska 3” Veljko Kadijević i Blagoje Adžić u taj plan unijeli “’napadne akcije’ kojima je predviđeno presijecanje Hrvatske u nekoliko pravaca”.

U svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija” admiral Mamula navodi tri razloga zašto je Veljko Kadijević “u kritično vrijeme 1991.” odustao od onoga temeljnog plana (koji je uključivao i hapšenje republičkih vodstava) što mu ga je on, Mamula, 1988. ostavio u nasljedstvo.

Prvi je razlog bio taj što Kadijević – kako je napisao – “nije bio general odluke, nego izvršenja”.

Drugi je razlog što Kadijević “nije vjerovao u sposobnost JNA da izvrši svoju odluku”.

A kao razlog br. 3 Mamula navodi to da Kadijević “nije smatrao da JNA treba u Jugoslaviji zadržavati narode koji to ne žele”.

“U” kao ustaško slovo

Svima je jasno da slovo “u” potječe od ustaša. Još dok se na hrvatskoj televiziji emitiralo “Kolo sreće”, uvijek su htjeli reći “u kao ustaša”, ali ih je bilo strah, a i “braća Srbi” bi se “uvredili”.

Da je “U” jedno sasma ustaško slovo, potvrđuje i činjenica da se u srednjovjekovnom latinskom pismu diljem civiliziranog svijeta “u” izbjegavalo; primjerice, pisalo se “eivs”, “mvndus”, “avgvstvs”… – iako su u “mračnom” srednjem vijeku bili klerofašisti, nisu bili ustaše. I naši susjedi Talijani također to znaju; poznati brend nakita se zove “Bvlgari”, jer, nitko ne bi kupovao ustaški nakit.

Ako pogledamo porijeklo slova “u”, naći ćemo da je poteklo od feničkog “Y“ (izgovara se „wāw“ ili „vāv“ ) što znači „kuka“(sti križ). Eto, dakle, današnje ustaško „u“, potječe od feničkog slova koje zapravo označava kuka(sti križ), što odgovara „izdajničkoj“ politici i „sluganskom“ odnosu Poglavnika spram Führera. „U“ je ujedno i oznaka za uranij u periodnom sustavu elemenata, a svi znamo da sve zemlje svijeta polude kad čuju da neka zemlja ima program obogaćivanja uranija – sve to zbog slova „U“, jer je to ustaško.

U Hrvatskoj treba žurno zabraniti Ultru i Uber …. Ne mogu se u Hrvatskoj održavati manifestacije ili promovirati poduzeća koja ističu i veličaju slovo „U“ u svome nazivu… To je primjer koketiranja s ustaštvom ili pak ustaštvo samo. Zbog istih razloga je Univerzijada u Zagrebu, 1987., preimenova u Yniverzijadu. Zato se vrše pritisci da se makne „Ultru“ i ugasi „Uber“. U biti, što će Hrvatima uopće 27. slovo? Zašto ga ne zamijeniti s „Y“ ili „y“? Jer, „Y“, odnosno „y“ je 24. slovo srpske ćirilice. Bjeloruska ćirilica ima kratko „Ў, ў“, u smislu da je ustaša skraćen za glavu.

Ustaško je slovo “U” bilo toliko omraženo u Jygoslaviji da se ustaše nisu uvrstile ni u Krležinu “Enciklopediju”. No, zato u “Enciklopedijskom leksikonu” tiskanog u Beogradu 1970. glede ustaša piše sljedeće: “Ustaše – naziv koji su dali sebi pristaše terorističke organizacije u vreme postojanja NDH. – Ova krajnje reakcionarna i ekstremno rasističko nacionalistička organizacija nastala je posle 1. svetskog rata od emigranata iz Hrvatske. Uz pomoć fašista u Mađarskoj, a kasnije u Italiji, i nacista Nemačkoj, 30-ih godina njen ‘vođ’ Ante Pavelić osnovao je navedenu organizaciju. Posle aprilskog sloma uz pomoć Nemačke i Italije, ustaše su formirale NDH. Ustaška vlast i i ustaške vojne formacije razvile su masovnu akciju radi fizičkog istrebljenja Jevreja i Srba i svih progresivnih i demokratskih snaga u hrv. području. Njeno vođstvo i pojedinci po završetku rata našli su se na spisku ratnih zločinaca. U toku ustaške vladavine bilo je ubijeno više stotina hiljada ljudi, posebno u zloglasnom logoru Jasenovcu i drugim. Žrtve su najvećim delom bili Srbi i Jevreji. Po načinu likvidacije ljudi i zverstvu prevazišli su i svoje gospodare naciste i fašiste.” (svezak 5.)

Sad je jasno zašto je slovo “U” “zversko” slovo. Grupa “U2” je 2009. godine u Zagrebu svirala samo zato što je ustaški HDZ tada bio na vlasti. I onda neki naivci u Hrvata misle da bi Francetić trebao dobiti spomen ploču – i to na privatnoj kući – a svi znaju da ne postoji privatno vlasništvo u SRH. Milanovićeva je vlada razmatrala zabranu uvoza ljepila “UHU” zbog dvostrukog ustaštva u svojem nazivu. Stari naziv za Mađarsku je Ugarska – time je povijesno predviđen Orban i njegovo “ustaštvo”…

Trebalo bi promijeniti i Ustav, odnosno Ystav, čime bi se napokon dokazalo da u Hrvatskoj nema jačanja ystaškog pokreta.

Kroatien, Kroatien ÿber alles, aber ohne “U”!

I:HRsvijet.net

Hasanbegović: Partizanski pokret od samog početka imao je jasan politički cilj, nasilno preuzimanje vlasti i provedbu komunističkog režima

hasanbegovic

Objasnio je kakav je njegov odnos prema partizanskom pokretu. “Drugi svjetski rat počeo je 1939. godine. Komunistička partija Jugoslavije, kao sekcija kominterne, sve do njemačkog napada na SSSR, bila je izvan toga. Činjenica je sljedeća, partizanski pokret, osim te dimenzije, od samog početka ima je jasan politički cilj, nasilno preuzimanje vlasti i provedbu komunističkog režima”, rekao je Hasanbegović.

“Nema nikakvog raskoraka između stajališta koja su iznošena u predizbornoj kampanji i nakon toga. U Gradu Zagrebu se ne može govoriti o koaliciji, već o programsko političkom sporazumu, iz elementarnih zakonskih činjenica. Za razliku od državne vlasti koja proizlazi iz Sabora, u Gradu Zagrebu nema takve stvari, pa ne može biti koalicije s Bandićem. Za razliku od državne razine, ovo je političko-programski sporazum o suradnji koji ima svoje jasno definirane točke. Radi se o potpori za 17 konkretnih projekata i načelima podjele skupštinskih odbora”, rekao je Hasanbegović.

Rekao je da u spomenutom sporazumu nije bilo riječi oko imenovanja pročelnika u gradskoj upravi. “O tome nije moguće razgovarati, biraju se natječajem. Bandić je pokrenuo inicijativu da svi pročelnici gradskih ureda stave svoje mandate na raspolaganje. Natječaji će biti raspisani i naša stranka će se javiti, kao što se mogu javiti bilo koji građani koji ispunjavaju uvjete”, rekao je Hasanbegović, dodavši da se ne može razgovarati o imenovanju Ane Lederer, jer je gradski Ured za obrazovanje, kulturu i šport još uvijek jedna cjelina.

Kad je u pitanju ključni uvjet stranke Neovisni za Hrvatsku, onom o promjeni imena Trga maršala Tita, Hasanbegović je istaknuo da to nije fiksacija. “Ne radi se o fiksaciji, već o jasnom političko-nacionalnom stajalištu. Prekid s jugoslavenskom komunističkom prošlošću na stvarnom planu kao preduvjet za konačno stvaranje društvenog suglasja i prekid jalovih i bespotrebnih rasprava o prošlosti. Prema našem mišljenju to se može napraviti tako da se stvori jasan diskontinuitet između komunističke prošlosti i sada”, rekao je Hasanbegović.

Upitan pozicionira li Hrvatsku kao da se prije ’91. ništa nije dogodilo, Hasanbegović je rekao da je projekt samostalnosti nastao iz volje hrvatskoga naroda i da pravno nije bio utemeljen na Ustavu iz 1974., nego na faktičkom stanju. “Za samo formalno međunarodno-pravno saznanje potpuno je irelevantno koji je ustav. To je stručna rasprava”, rekao je Hasanbegović.

Nije, istaknuo je, riječ o tome da ništa prije 1991. godine nije bilo pozitivno. “Riječ je o temeljnim činjenicama, da se SFRJ i hrvatska država međusobno isključuju. Politički, društveni, bilo koji kontinuitet nepotreban je, jer je moderna hrvatska država nastala je nasuprot stanju koje je postojalo i u ratu koji je pokrenula JNA. Rat je bio protiv i jugoslavenske državne ideje i protiv velikosrpske ideje koje su tad nastupale u simbiozi. Ključni element zbog kojega je došlo do rata je JNA”, rekao je Hasanbegović.

Ipak, istaknuo je da je prije ’91. bilo pozitivnih stvari. “U društvenom smislu je mnogo toga bilo pozitivno, no ključno je sljedeće, u hrvatskom narodu iz povijesnih razloga postoje duboke podjele u pogledima na prošlost. One se mogu prevladati samo na jedan način, da se moderna hrvatska država liši svih povijesnih relikata”, rekao je Hasanbegović.

Upitan želi li se riješiti antifašističke tradicije, Hasanbegović je rekao da je to problem definicije pojma. “Ovdje se ne radi o antifašizmu, nego o jugoslavenskom komunističkom nasljeđu”, rekao je Hasanbegović.

Objasnio je kakav je njegov odnos prema partizanskom pokretu. “Drugi svjetski rat počeo je 1939. godine. Komunistička partija Jugoslavije, kao sekcija kominterne, sve do njemačkog napada na SSSR, bila je izvan toga. Činjenica je sljedeća, partizanski pokret, osim te dimenzije, od samog početka ima je jasan politički cilj, nasilno preuzimanje vlasti i provedbu komunističkog režima”, rekao je Hasanbegović.

Zlatko Hasanbegović gostovao je u N1 studiju uživo.

“Nedopustivo je da 22 godine nakon počinjenja genocida još uvijek tragamo za više od 1000 žrtava, istaknuo je Hasanbegović, komentirajući obilježavanje 22. godišnjice obilježavanja genocida u Srebrenici.

I:priznajem.hr

Film o heroju Vukovara na Pulskom filmskom festivalu

2015

Dugometražni dokumentarni film o Francuzu Jean-Michel Nicolieru heroju Vukovara, nakon što je osvojio svjetske festivale uvršten je na ovogodišnji 64. Pulski filmski festival u natjecateljski program u kategoriju Kratke Pule i prikazati će se u Istarskom narodnom kazalištu u ponedjeljak, 17. srpnja u 17.00 sati, ulaz besplatan.

Ovaj autorski dokumentarac koji  proučava događaje iz vremena početka rata u Hrvatskoj, dolazak mladog francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera u Hrvatsku, njegovu borbu, tragiku obrane grada Vukovara kao i mučeničku smrt na Ovčari te na na drugačiji način promiče istinu i vrijednosti Domovinskog rata snimljen je u produkciji Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata, Udruge Dr. Ante Starčević iz Tovarnika, Udruge za audiovizualno stvaralaštvo Artizana iz Zagreba i u koprodukciji sa HRT-om.

Potresan, intiman i dirljiv dokumentarac prikazuje život i smrt vukovarskog heroja Jean-Michela Nicoliera kroz vizuru njegove majke Lyliane Fournier. Ona u filmu traga za informacijama kako bi došla do posmrtnih ostataka svojeg sina. Neutješna, ali ponosna majka prisjeća se svog sina i njegove mladosti i pokušava otkriti razloge zbog kojih je otišao iz rodnog Vesoula na hrvatsko ratište. Sa svojim drugim sinom Paulom odlazi u Vukovar u potragu za istinom o posljednjim danima života njezina sina kojeg su tzv. JNA i srpske paravojne jedinice izvukle iz hangara na Ovčari i pogubile.

Pokretači ovog značajnog projekta su autor filma Branko Ištvančić i producent Antun Ivanković. Film je premijerno prikazan 17. veljače 2016. godine u prepunoj dvorani kina Europa u Zagrebu, a nakon toga je izazvao neviđen interes u javnosti. Tijekom prošle godine film je prikazivan u digitaliziranim kino dvoranama diljem Hrvatske, izazvao je veliki interes, a pogledalo ga je preko 15 000 gledatelja, što je izniman rezultat za jedan domaći dokumentarac.

Nakon što je uvršten u deset finalista u konkurenciji za uglednu nagradu URTI Grand Prix for Autor’s Documentary u Francuskoj, film je nagrađen nagradom Grand Prix za najbolji film festivala, Nagradom za najbolju režiju i Nagradom za najbolju glazbu na festivalu Trsat u Rijeci, a na međunarodnom festivalu Beyond the Borders u Grčkoj proglašen je najboljim dokumentarnim filmom. Na 50. Međunarodnom festivalu nezavisnog filma Worldfest koji se održavao od 21. do 30. travnja 2017. u Houstonu film je nagrađen nagradom Brončani remi u kategoriji dokumentarnog filma. Na prestižnom festivalu dokumentarnog filma IDFA u Amsterdamu film je uvršten u program Docs for Sale, a drugu veliku gledanost film je postigao prilikom emitiranja u prigodnom programu na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, 18. studenog 2016., kada je prikazan u prime time terminu na Prvom programu HRT-a.