Zanimljivo je pritom što u svojem moralno-narcističkom transu sadašnji predsjednik Sabora ne vidi baš nikakav razlog za podnošenje ostavke zbog toga što je svojom postistinom grubo prevario narod, dajući nam lažnu nadu da on zna nešto prevažno što je nama običnim smrtnicima bilo nepoznato kad smo bili skeptični u vezi s ishodom arbitraže.
Ugledni engleski i jedan od najutjecajnijih referentnih rječnika engleskog jezika u svijetu Oxford Dictionaries za riječ godine 2016. izabrao je kovanicu “postistina”.
Evo kako je Oxford Dictionaries definirao tu, po njegovoj prosudbi, jezično i društveno najvažniju riječ u 2016.: pridjev koji “se odnosi ili označava situacije (okolnosti) u kojima objektivne činjenice (istina) manje utječu na javno mišljenje od lažnih vijesti i priča usmjerenih na ljudske osjećaje i uvjerenja.”
Kako su postistine, lažne vijesti, poluistine i glasine odavno zavladale i hrvatskim političkim, medijskim, kulturnim i, nažalost, “teorijskim” prostorima, mislim da je važno ponešto napisati o fenomenu ili čak dobu postistinitosti.
Buđenje lažne nade
Kako postistine funkcioniraju u hrvatskom medijskom i političkom prostoru možda je najbolje ilustrirati izjavom dr. Bože Petrova (u to doba potpredsjednika Vlade) o arbitraži INA – MOL u travnju i prosincu prošle godine.
U javnoj izjavi koju je dao, u emocionalno užarenoj situaciji, kad je Tomislav Karamarko tražio bezuvjetno odustajanje naše države od te, pokazalo se, gubitničke arbitraže, zbog čega je Most tražio njegovu ostavku, dr. Božo Petrov je 15. travnja 2016. kazao: “Mogu reći da sam kao potpredsjednik Vlade brifiran da imamo razloga biti optimistični glede ishoda te arbitraže. A vezano uz bilo kakve informacije drugih koje se pojavljuju u medijima, stvarno me interesira tko je njih brifirao.”
Javni zahtjevi Tomislava Karamarka za izlazak iz arbitraže, nakon novinskog otkrića tjednika Nacional da je Drimia, tvrtka njegove supruge, bila konzultantskim ugovorom povezana s glavnim političkim obavještajcem i lobistom MOL-a Jozom Petrovićem, rezultirali su njegovim, kako se to eufemistično kaže, silaskom s političke scene: nakon odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa da je bio u sukobu interesa.
S druge strane, tadašnja moralno i “spoznajno” samozadovoljna javna tvrdnja dr. Bože Petrova da “imamo razloga biti optimistični glede ishoda te arbitraže” osnažila je uvjerenje velikog dijela javnosti kako se on osobno i njegova sljedba beskompromisno bore za hrvatske nacionalne interese, a protiv “veleizdajničke” rabote bivših velmoža HDZ-a Tomislava Karamarka i dr. Ive Sanadera.
Tek je hrvatski gubitak arbitraže, o čemu je Andrej Plenković javnost obavijestio na sam Badnjak, natjerao Petrova da napokon otkrije tko ga je zapravo “brifirao” (hrvatski bi se to reklo obavijestio i poučio) sredinom travnja 2016.
U intervjuu koji je dao Zoranu Šprajcu 29. prosinca 2016. otkrio je tko ga je zapravo brifirao: “Mene iskreno interesira zašto nitko ne postavlja pitanje tko je brifirao gospodina Karamarka? Mene su brifirali odvjetnici koji su zastupali Republiku Hrvatsku. Koliko ja znam, njega nije brifirao ni odvjetnički tim, niti su ga brifirale pravne institucije RH.”
Da je u travnju 2016. otkrio tko mu je zapravo bio izvor informacija o tome kako navodno “imamo razloga biti optimistični glede ishoda te arbitraže”, javnosti bi bilo jasno da izvori informacija, američki odvjetnici iz tvrtke Squire Patton Boggs, imaju barem 4,437.000 “razloga” (na taj je iznos troškove pravnih zastupnika, vještaka i svjedoka prošle godine na svom profilu na Twitteru procijenio Luka Mišetić) da dr. Boži Petrovu ostave lažnu nadu.
Da smo znali da je taj javno iskazani optimizam rezultat brifiranja Luke Mišetića i njegovih kolega, lako bismo zaključili da optimizam baš i nema pokriće, jer je sam američki odvjetnik hrvatskih korijena u već spomenutom tvitu zapisao: “Izgledi da će odluka ići u korist tužitelja (čitaj: Republike Hrvatske) su 41 posto”.
Zanimljivo je pritom što u svojem moralno-narcističkom transu sadašnji predsjednik Sabora ne vidi baš nikakav razlog za podnošenje ostavke zbog toga što je svojom postistinom grubo prevario narod, dajući nam lažnu nadu da on zna nešto prevažno što je nama običnim smrtnicima bilo nepoznato kad smo bili skeptični u vezi s ishodom arbitraže.
Ukratko prepričan kontekst i citirana postistina dr. Bože Petrova tek su kap u moru – doduše, zbog svojih zastrašujućih posljedica krajnje opasna – postistina koje se doslovce iz minute u minutu, iz sata u sat i iz dana u dan pojavljuju u hrvatskim medijima i političkom govoru.
Postistina sve moćnija
Postistina dr. Bože Petrova o arbitraži INA – MOL i lažne nade koje je stvorila u javnosti nije tako drastična kao što je, primjerice, davna postistina Tonyja Blaira o tome kako obavještajni podaci potvrđuju da Irak Sadama Huseina sigurno ima kemijsko i ino oružje za masovno uništenje ljudi i prostora. Upravo je ta postistina dovela do rata Velike Britanije i njezinih saveznika protiv Iraka: unatoč tvrdnji glavnog inspektora UN-a dr. Hansa Blixa da takvog oružja u Iraku nije vidio i da ga, vrlo vjerojatno, nema.
Britanska javnost tek je naknadno doznala da je Tony Blair namjerno krivo protumačio izviješća M16 u kojima nije sa sigurnošću potvrđeno da Irak ima takvo oružje.
Slava kovanice postistina u današnjoj Velikoj Britaniji porasla je i zbog plime postistinitih, lažnih i poluistinitih “vijesti”, izjava i napisa tamošnjih političara (prije svega Nigela Faragea i Borisa Johnsona) o navodnim ogromnim ekonomskim uštedama i dobicima koje će otočnoj zemlji donijeti izlazak iz EU. Zakasnjele ozbiljne ekonomske analize koristi i troškova povezanih s tim izlaskom pokazuju da su neodgovorne političke postistine zavele javnost i dovele do pobjede zagovornika Brexita na britanskom referendumu.
Prava industrija ili epidemija postistina, lažnih vijesti i glasina preplavila je američke medije, posebice one opsjednute teorijama zavjere, ali i društvene mreže, tijekom općih predsjedničkih izbora na kojima su se – svim sredstvima – borili Donald Trump i Hillary Clinton.
Tragikomičnu dimenziju epidemija postistina dobila je u takozvanoj Aferi Pizzagate. Najprije američki portali opsjednuti teorijama zavjere, a zatim i svjetski, pa i neki hrvatski portali i mediji sličnog profila i, konačno, društvene mreže, bili su preplavljeni “senzacionalnim” vijestima o tome da su šef izborne kampanje Hillary Clinton, John Podesta, pa i sama demokratska kandidatkinja, dio tajnog pedofilskog lanca, čiji je stožer u jednoj pizzeriji: washingtonskoj pizzeriji Comet Ping Pong čiji je vlasnik James Alefantis, pristaša i donator demokratskih političara.
Spomenuta je postistinita priča tragikomični epilog dobila u trenutku kad je mladi, naoružani muškarac iz Sjeverne Karoline doputovao u američki glavni grad da bi, kako je naknadno izjavio policiji, osobno istražio kriju li se pedofili u pizzeriji. U pizzeriji ispalio je nekoliko metaka u zrak, ali, srećom, nitko nije stradao. Nakon incidenta uhitila ga je policija, pa je postalo jasno kakve zapravo posljedice može imati nekontrolirano širenje postistina, poluistina, lažnih vijesti i priča u umreženom svijetu koji je odavno izgubio potrebu da višestruko provjerava činjenice na kojima se temelje javni, politički, medijski i svaki drugi govor.
Društvena šteta od neodgovornog govora dr. Bože Petrova ovog se časa još ne može precizno izračunati, jer je još u tijeku arbitražni spor koji je MOL pri Svjetskoj banci pokrenuo protiv naše zemlje zbog tzv. plinskog biznisa, tražeći odštetu od čak 6.000.000.000 kuna. Kako nas i u tom sporu zastupa ista američka odvjetnička tvrtka, treba se samo nadati da njezini odvjetnici nisu također brifirali dr. Božu Petrova da imamo razloga biti optimistični.
I:Dr Slaven Letica/VL