U samom sutonu Jugoslavije i usred rata u Hrvatskoj mnoštvo je imena koja se ističu. Međutim ono kontraadmirala Vladimira Barovića svakako je nezaobilazno. Taj časnik JNA u rujnu 1991. postao je zamjenik zapovjednika Vojno-pomorske oblasti u Splitu, Jugoslovenske ratne mornarice. To je ujedno značilo kako će morati zapovijedati i napadima na hrvatske gradove, u čemu časni Crnogorac nije htio sudjelovati.
Odmah po imenovanju, dana 29. rujna, po tradiciji kakvu gaje samo časnici starog kova, japanski samuraji koji žele časno “otići”, izvršio je samoubojstvo. Revni časnik, rođeni Banjalučanin, ostavio je iza sebe oproštajno pismo u kojem je svoj očajnički čin objasnio: “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio”. Kao razlog samoubojstva naveo je i svoju nemoć u sprječavanju djelovanja Jugoslavenske ratne mornarice protiv Hrvatske.
Bio je to vojnik koji je živio vojsku, živio mornaricu, sin vojnika, također časnog. Naime njegov otac, Petar Barović, kako navode brojni izvori bio je prvi partizanski zapovjednik Prištine 1945. godine i to gotovo jednako kratko kao i njegov sin na poziciji zamjenika zapovjednika. On je pak kazuje se odbio terorizirati tamošnje albansko stanovništvo.
Dokazao kako “čojstvo i junaštvo” nisu mit
Otac je sinu ostavio iznimno visoku moralnu ljestvicu. Kontraadmiral ju je podigao. Rijetko kad se čin samoubojstva može prihvatiti, a kamoli hvaliti. To je naprosto teško prihvatljivo u današnje vrijeme, a još manje shvatljivo. No bilo da imate vojnu životnu pozadinu ili ne, čin kontraadmirala Barovića morate shvatiti ali i poštivati. On je vidio ono što brojni drugi oficiri nisu, jer nisu bili “časnici”. Bilo mu je jasno da je uloga vojske oskrnavljena, i da u onome što čine nema ni “čojstva ni junaštva”. To su pojmovi duboko ukopani u crnogorsku kulturu. Primjeri vojvode Marka Miljanova Popovića, zapisani krajem 19. stoljeća čuvaju nezaboravna junaštva brdskih ratnika, pokazujući kako je junaštvo bez “čojstva” samo snaga. Junaštvo postaje moralna kategorija onda kada je čojsko, čovječno, kada se ni pri najtežim odlukama ne ogriješi o čast. Najkraće definicija čojstva i junaštva stoga bi bile sljedeće: Junaštvo je kada slabije braniš od jačih, a čojstvo kada slabije braniš od sebe. Činom samoubojstva kontraadmiral je učinio ono drugo. Obranio je slabije od sebe.
U prethodnom tekstu o rujanskim događajima na Banovini spomenuli smo Miru Celjaka, još jednog slabo poznatog ali časnog zamjenika zapovjednika, u ovom slučaju sisačkog bataljuna Zbora narodne garde. Celjak je svoj život izgubio jer je htio pregovarati i kasarne JNA preuzimati bez mrtvih. Časni čovjek koji nije mrzio i koji nije htio žrtvovati civile, a također je stradao u rujnu.
Celjak je za svoje zasluge preuzimanja prve barutane, skladišta, vojarničkog kompleksa JNA dobio samo jednu imenovanu ulicu, u Sisku. U Crnoj Gori pokrenuta je inicijativa da kontraadmiral Barović dobije svoju, prvu. S druge strane, jedan također samoubilački čin ne samo da je “zaslužio” ulicu nego najmanje desetak njih, a teško da može naći opravdanje…
Zadnji “narodni heroj” države koja ne postoji
Također u rujnu major JNA Milan Tepić odlučio se raznijeti u Bjelovarskoj “Barutani”, skladištu oružja i municije. Sa sobom u smrt poveo je i hrvatske branitelje koji su tu vojarnu pokušali osvojiti i jednog podčinjenog desetara.
Dogodilo se to istog tog 29. rujna kada je Barović skončao svoj život “da ne ubije”, a Tepić svoj “da ubije”. Tepić koji je skončao i unesrećio svoju obitelj postao je i zadnji proglašeni Narodni heroj Jugoslavije. Čime su imenovatelji doista pokazali kako je ta zemlja i ta ideja bila mrtva, jednako kao i Tepić. Major je dobio brojne ulice po Srbiji i BiH entitetu Republike Srpske jer je htio braniti neobranjivo, nešto što ljudi ne žele. Bio je to oficir, a ne časnik. Umjesto predaje i sačuvanog života ili čak samoubojstva koje bi jedino njegovu obitelj odvelo u crninu on je odabrao povući sa sobom što više drugih. U gradu u kojem nije mogao braniti ni ideju Jugoslavije ni Srbije jer je Bjelovar na referendumu jasno rekao ne bivšoj državi, a stanovništvo su u najvećem omjeru činili Hrvati.
Nekakva “zlatna sredina”
Između Barovića i Tepića nije praznina nego priča o general-majoru Vladi Trifunoviću, zapovjedniku 32. Varaždinskog korpusa JNA.
On je izabrao srednji put. U opkoljenim objektima s minimalnim ljudstvom, uglavnom ročnicima i oficirima s područja Srbije odlučio je predati kasarne s oružjem u zamjenu za siguran put s taocima do Srbije.
Trifunović je predao objekte s većom količinom naoružanja i time spasio na milost ostavljenu malobrojnu vojsku. Mogao je biti fanatik. Mogao je ubijati Varaždince, mogao se i raznijeti poput Tepića ali izabrao je spasiti vlastiti glavu i glavu svojih vojnika i podstavljenih oficira.
Nije to čin toliko vrijedan hvale, nego više logičan i promišljen čin visokog oficira. Ipak, u Hrvatskoj je taj oficir dobio daleko više pohvalnih članaka od admirala koji je i svoj život skončao da ne šteti. Trifunovića brani Radimir Račić, Martin Špegelj i Stjepan Mesić, a doslovno i Anto Nobilo.
Čačića je po vlastitom priznanju držao kao taoca u zamjenu za vlastiti život i život svojih suboraca i obitelji.
Ironije radi, taj visoki oficir će za napuštanje kasarni, u kojima je naredio onesposobljavanje oružja biti osim u Hrvatskoj osuđen i u Jugoslaviji, odnosno njenom ostatku, Srbiji i Crnoj Gori. Tamo za izdaju.
Iako je i površnim poznavateljima te priče jasno kako bi njegova osuda u Hrvatskoj na ponovljenom suđenju pala, ono što je zanimljivo je da je u sudskom oslobađajućem tijeku i epilogu tog JNA visokog časnika u Srbiji izašlo na vidjelo kako ga se htjelo žrtvovati. Sam Trifunović navodi kako su mu kazivali: “Niste nam bili potrebni živi, nego mrtvi”.
Trifunović nije heroj, nije pokazao ni “junaštvo”, a ni “čojstvo” nego racionalnost. U vojarni je ostavio mnoštvo neoštećene opreme i naoružanja presudnog za kasniju obranu Hrvatske. Tim činom sigurno nije zaslužio ulicu u Varaždinu. Međutim uz brojne koje je major Tepić dobio, možda bi barem u Srbiji prije trebali imenovati neku po još živom Trifunoviću. On je ljude spašavao, a ne u smrt odvodio.
Dok ovaj obljetnički burni mjesec polagano otječe, sjetimo se Crnogorca koji je svoj život položio da ne ubije. Sjetimo se Celjaka koji je svoj izgubio u želji da tuđe spasi. To su ljudi koji su uniformu i čin shvaćali upravo onako kako i glasi ta prelijepa hrvatska riječ, časnički.
I: direktno.hr