Došao sam u Borovo Naselje 06.09.1991. Nas nekoliko od već male grupe, poslani smo na Dom Tehnike. Naš dolazak tamo nas je ostavio bez riječi ali doista bez riječi. Našli smo nekoliko Branitelja u trapericama, patikama i civilnoj odjeći. Naoružane puškama ručne izrade i nekoliko ruskih špagina.
Tada upoznajem Zorana i Jasnu zapovjednika obrane Doma Tehnike. Ljude koji su mi u prvi mah ulijevali toliki strah. Gdje sam ja to došao. Sutra dan kreće tenkovsko pješadijski napad Zoran i Jasna ne da se bore nego idu naprijed. Muž, Zoran i žena koja je bila mala rastom, crna kako bi rekli ljudi bucmasta. Ali srce kao lavica je imala. Udara sa puškomitraljezom (šarcem). Udara Jasna, svom silom! Moral kod nas otišao u nebesa.
Tada sam ih doista zavolio kao svoje roditelje tada sam imao 18 godina i u njima sam vidio oca i majku. Dana 10.09 u jednom od napada pali se sportska zračna luka nedaleko od Doma Tehnike cca 150 metar. Na zapovijed Zorana krećemo osigurati vatrogascima bilo kakvu sigurnost. Ali tada Zoran, Nikola i još nas nekolicina bivamo ranjeni.
Zoran najteže. Završava u bolnici iz koje sutra dan biježi i dolazi na Dom Tehnike. Jasna do tada preuzima zapovjedništvo. Borbe se pojačavaju. Mene i pokojnog malog Ramba (Milenko Perković) iz Osijeka na osmatračnici gađa tenk T 84. Navečer opet nas dvojicu četnici na istom mjestu gađaju maljutkama. Koliko god bilo teško koliko god bilo smrti i ranjavanja tu su uvijek bili Jasna i Zoran Šipoš. Ono što želim kazati jeste, kako Dom Tehnike nikada nije pao. Četnici i JNA su došli do Doma Tehnike kada smo se mi povukli 20.11 tada su preko internata sa boka došli. Od Borova Sela nisu nikada. Jer tamo su bili Zoran i Jasna Šipoš. Heroji Domovinskog rata!
Izvor hrvatskoobrambenostivo.com