• Danas je: Srijeda, rujan 20, 2017

Hrvatska vlast sustavno ne otkriva počinitelje i naručitelje

Zašto hrvatska vlast ne štiti Hrvatsku?

Previše je bilo nedopustivih i nezamislivih incidenata, koji su nanosili golemu štetu ugledu Hrvatske u svijetu, a da bi se imalo državotvorna hrvatska vlast smjela s takvim incidentima miriti.

Hrvatska je javnost još jednom suočena s nemilim incidentima koji su se dogodili na tzv. jadranskom derbiju, prvenstvenoj nogometnoj utakmici između »Hajduka« i »Rijeke« u subotu 11. ožujka i ne smije se niti se može pomiriti s još jednim više ili manje svjesno režiranim propustom. Napad Nered Rijeka Hajduk (Miranda Cikotic/PIXSELL)Incidenti u kojima se najgrublje vrijeđa određeni narod, u splitskom slučaju srpski narod, apsolutno su neprihvatljivi i nedopustivi za svaku imalo čovječnu ljudsku osobu, za baš svakoga hrvatskoga građanina koji njeguje makar minimum lojalnosti prema državi u kojoj živi – prema Hrvatskoj. Kako se i zašto onda ipak takvi incidenti događaju?

Tribine nogometnih stadiona specifični su javni prostori i po načelima psihologije masa mnogi pojedinci potaknuti ili manipulirani spremni su činiti nešto što sami, svojom voljom i svojom odlukom, nikada u životu ne bi činili. No sasvim je pouzdano da istodobno dok neki zavedeni, manipulirani čine ono što inače nikada ne bi činili, postoje i oni drugi, pojedinci ili još vjerojatnije manje skupine, koji točno znaju što rade i zašto baš to rade, koji zavode i manipuliraju. Ti pak zavodnici ili su okorjeli nepopravljivi neljudi, šovinisti, ili su potpuno nezreli, nepromišljeni i zaglupljeni ili su pak plaćeni i poslani da kao provokatori izazivaju i potiču incidente. Da je riječ o nepopravljivim neljudima, šovinistima, znalo bi se za njih jer bi oni bili takvi i izvan stadiona. Budući da nije poznato da bi u ikojoj hrvatskoj sredini stvarno živjeli i organizirano djelovali takvi okorjeli neljudi, šovinisti, krivce za incidente na stadionima treba tražiti među pripadnicima drugih dviju navedenih skupina. U svakom narodu, osobito među mladima, sasvim sigurno ima nezrelih, nepromišljenih i zaglupljenih osoba, pa tako i u hrvatskom narodu, no nameće se pitanje: koliko je vjerojatno da bi baš takvi nezreli, nepromišljeni i zaglupljeni bili sposobni višekratno zavoditi prosječne (mlade) gledatelje?

Kao jezgra najgrubljih incidenata na stadionima, dakle, ostaje treća skupina: plaćeni i poslani provokatori. Nije tajna da u Hrvatskoj i izvan nje postoje političke i ideološke snage koje se ne mire s Hrvatskom, koje ne žele dobro hrvatskomu narodu i koje su spremne iskoristiti baš svaku priliku da kompromitiraju Hrvate i Hrvatsku. Slično iskustvo vrlo vjerojatno imaju još neke zemlje, no one se znaju s takvim izazovima nositi, spremne su na njih i uspijevaju djelovati preventivno pa do veće štete ne može ni doći. Pitanje je svih pitanja zašto se hrvatske vlasti ne znaju nositi s takvim izazovima, zašto ne djeluju preventivno? Kad je bilo političke volje, hrvatska policija, uključujući i obavještajne službe, izvrsno je odrađivala najsloženije zadaće. Dovoljno je sjetiti se izazova kad su Hrvatsku pohodili najveći svjetski autoriteti, poput papa, i uvijek je sve bilo odrađeno gotovo savršeno. Očito, ne može se govoriti o nesposobnosti hrvatskoga represivnoga aparata, osobito policije i obavještajaca, nego isključivo o nedostatku stvarne političke volje i odlučnosti.

Previše je bilo nedopustivih i nezamislivih incidenata, koji su nanosili golemu štetu ugledu Hrvatske u svijetu, a da bi se imalo državotvorna hrvatska vlast smjela s takvim incidentima miriti. Ne može se niti se smije zaboraviti incident na Poljudu kad je noću na nogometnom travnjaku ispisan znak kukastoga križa koji je zapažen tek za vrijeme utakmice koju je igrala hrvatska nogometna reprezentacija, a ni počinitelj ni naručitelj još uvijek nisu otkriveni. Taj incident, koji nije izraz ama baš ni jednoga imalo dobronamjernoga hrvatskoga građanina i koji je izravno uperen protiv Hrvatske, ostao je nerazriješen sve do sada jer netko opstruira istragu, odnosno jer netko moćan priječi da se otkriju i počinitelj i naručitelj. Uzalud je više puta baš za taj slučaj konkretno apelirala i Predsjednica. Budući da rezultata ipak nema, nekomu, iznimno moćnomu, stalo je da rezultata i ne bude, pa je više nego očito da je taj netko neprijatelj Hrvatske, a hrvatska vlast nije spremna Hrvatsku zaštititi.

Iznimno je velika pozornost bila posvećena i incidentu u noćnom klubu »Super Super«, osudila ga je i Vlada, a incident je medijski odjeknuo daleko po svijetu ocrtavajući Hrvatsku kao netolerantnu zemlju. Premda je prošlo puno vremena, hrvatska javnost nije doznala tko je to počinio ni s kakvim stvarnim motivima. Je li to slučajno? Jesu li istražitelji tako nesposobni ili netko, opet vrlo moćan, ne želi bilo da se razotkrije prava istina, bilo da hrvatska javnost dozna pravu istinu što se stvarno dogodilo. Smije li ozbiljna državna vlast tako strašno zakazivati u zaštiti Hrvatske i njezina ugleda?

Također vrlo veliku medijsku pozornost dobio je incident s vukovarskoga autobusnoga kolodvora, čak je objavljeno da je na policiju priveden 19-godišnjak osumnjičen za to nedjelo. No do danas hrvatskoj javnosti nije poznato što se stvarno dogodilo: je li to bila provokacija ili stvarni izraz mržnje jedne osobe, je li to bilo djelo nepromišljenoga mladića, organizirane skupine ili djelo plaćenoga provokatora? Hrvatska javnost ima pravo doznati punu istinu o svim navedenim, kao i drugim brojnim incidentima, o svim okolnostima tih incidenata i o svima uključenima u te incidente. Izostanu li pune, istinite informacije o svim tim i sličnim incidentima, ostat će vrlo gorko pitanje: jesu li hrvatske državne vlasti uopće voljne i sposobne štititi legalne i legitimne hrvatske nacionalne interese ili i one pogoduju onima koji Hrvatsku ne mogu podnijeti?

I:Ivan Miklenić/Glas Koncila/hkv.hr