Jedan materijal koji „ka bajagi“ želi upozoriti na famozni govor mržnje ni sam nije lišen upravo takvoga govora. Još manje je lišen tendencioznosti strogo na liniji oživljene beogradske kampanje o ustašizaciji hrvatskog društva, koja je bez stvarnog temelja i smisla i koja zacijelo ne može pridonijeti poboljšanju stanja u smislu etničke tolerancije i normalizacije odnosa.
Aktivisti Srpskoga narodnog vijeća zaista su se svojski potrudili sastaviti jedan bilten na više od tristo stranica s brojnim primjerima nasilja i govora mržnje uperenog prema srpskoj nacionalnoj manjini.
Na ovom uratku morala je raditi cijela ekipa istraživača i dojavljivača i nitko i ništa tu nije ostalo pošteđeno. Nabrojeni su svi mogući grafiti po cijeloj Hrvatskoj, navijačka skandiranja, brojni članci i autori u novinama, prilozi na lokalnim i na nacionalnim televizijama te izjave političara. Ima tu primjera kojih bi se morao posramiti svaki civilizirani građanin ove zemlje. Ima i onih o kojima bi se dalo raspravljati jesu li to zaista „govor mržnje“ ili kritički sud.
Četiri prigovora
No, četiri ozbiljna prigovora mogu se uputiti sastavljačima ovoga biltena. Problematičan je prije svega uvodni tekst, koji bi trebao poslužiti kao politička platforma, odnosno kao kriterij za prikupljanje i svrstavanje dokaza i pojedinačnih primjera. Tako se tu u kritičkom ili osuđujućem kontekstu spominju „revizionistička“ viđenja prošlosti, zaustavljanje reforme obrazovanja, analiza SOA-e o velikosrpskoj politici, pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom i sudska rehabilitacija Alojzija Stepinca.
U stavu Vlade o otklonu od svih totalitarnih režima vidi se izjednačavanje NDH i socijalističke Jugoslavije! Ukratko, puno toga netočnoga i, još više, puno toga što nema nikakve veze s onim što se zove govor mržnje. Metodologija pisanja biltena lišena je svake objektivnosti.
Naprotiv, dominira strogo subjektivni kriterij. Otprilike, mi smo put i istina, naši su politički i moralni principi neupitni, mi smo ti koji ocjenjujemo i dijelimo lekcije. Treće, ekipiMilorada Pupovca nije ni na kraj pameti baviti se pitanjem kako je to u prošloj u odnosu na prethodnu godinu došlo do porasta nasilja i mržnje, kako su oni precizno izračunali, za čak 57 posto, a još manje pitati se jesmo li možda i mi svojim djelovanjem, svojim ucjenama, pisanjem, izjavama itd. pridonijeli takvom stanju?
Možda, napokon, ne bi bilo zgorega da su istaknuti i neki pozitivni primjeri odnosa pojedinaca, države i društva u cjelini prema Srbima.
Beogradska kampanja
Jedan materijal koji „ka bajagi“ želi upozoriti na famozni govor mržnje ni sam nije lišen upravo takvoga govora. Još manje je lišen tendencioznosti strogo na liniji oživljene beogradske kampanje o ustašizaciji hrvatskog društva, koja je bez stvarnog temelja i smisla i koja zacijelo ne može pridonijeti poboljšanju stanja u smislu etničke tolerancije i normalizacije odnosa. Iz cijelog tona biltena iskače grčevita potraga za što više stvarnih, izmišljenih ili krivo protumačenih primjera kako bi se ta ključna teza kampanje potvrdila.
Josip Jović/S.Dalmacija