Polako i sigurno se raspliće jedna od kompliciranijih lopovskih priča u Hrvatskoj. Za one koji ne vjeruju da se neke stvari mogu dogoditi slučajno, stvari su jasne. Tzv. Most neovisnih lista je u svojoj suštini direktni eksponent stranog kapitala u direktnoj službi pljačkanja Hrvatske.
U biti, već je i sama afera Grizli pokazala tko i što je Most. Grupa za pritisak koja je otvoreno, preko ugovora, putem službene PR agencije Grizli, angažirana od strane građevinske tvrtke Braunsberger, kako bi ovdje vršila medijski pritisak na pravosuđe i policiju protiv konkurentske tvrtke. I to na način da su sami ministri iz kvote Mosta kao jeftine kurve za 100 eura iznajmljene da gostuju u pojedinim televizijskim emisijama koje su se po narudžbi trebale baviti konkretnim slučajem trgovačkog centra Westgate pokraj Zagreba. S krajnjim ciljem, koji je trebao biti kazneni progon konkurencije.
Taj slučaj bez presedana je zataškan bez ičije odgovornosti, iako svijet ne pamti takav oblik lobiranja, odnosno takvo angažiranje ministara koji su preko ugovora trebali otvoreno kršiti zakon, trgovati utjecajem i montirati kaznene progone. Što nam jasno ukazuje da je iza svega stoji puno veća operacija kontrole Hrvatske.
Ne treba puno pameti za rekonstruirati cijelu priču. Hrvatska je gotovo u potpunosti u rukama stranog kapitala. Strani kapital, odnosno strane države, kontroliraju kompletni financijski sektor i medijski sektor, veći dio trgovačkog sektora i dobar dio preostale industrije. Sama kontrola financija i medija je suštinski kontrola društva, no ipak ograničena. Strane države, u konkretnom slučaju zapadnoeuropske države, kontroliraju informacije i tijek novca, no politiku i pravosuđe mogu kontrolirati tek posredno, putem donacija, ucjena, medijskih usluga kao što su favoriziranje i sotonizacija, mita i korupcije. A to nije dovoljno, nije trajno, i nije sigurno. U situaciji u kojoj je EU politički slabija nego ikada, bilo je potrebno direktno preuzeti i državne institucije Republike Hrvatske.
Pa je tako izmišljen projekt Most. Skupljeno je par besprizornika tipa Petrov, Prgomet, Orepić ili Bulj, širom su otvorene naslovnice svih medija u stranom vlasništvu, kreiran je lažni koncept ‘trećeg puta’ forsiranjem prethodno medijski isforsiranih društvenih problema i nuđenjem populističkih rješenja, a niškoristi polupismene provincijalne propalice su prozvane ‘refuormatorima’. Nakon što je ostvaren izborni uspjeh, krenulo se na ostvarenje stvarnih ciljeva: kontrolu politilke i pravosuđa. ‘Refuorme’ više nikoga nisu zanimale. Most je tako ultimativno tražio (i dobio) u ruke cjelokupni represivni aparat, i prvi i drugi put.
Pod krinkom borbe za nacionalne interese, zaogrnut provincijalnim populizmom utjelovljenom u liku Mire Bulja i Bože Petrova, Most se otvoreno stavio u službu stranih interesa, skupa sa cijelim represivnim aparatom kojeg kontrolira. U interesu MOL-a, koji, a to svi zaboravljaju, nije samo mađarska kompanija, nego globalna korporacija u vlasništvu banaka i investicijskih fondova iz zapadnih zemalja, eliminiran je Karamarko koji je pokušao spasiti INA-u i koji je stajao na putu širenja potpune kontrole nad policijom, nakon čega je na čelo HDZ-a doveden EU poslušnik Plenković. Indirektno je eliminiran budalasti Milanović, ne zato što je radio u hrvatskom interesu, nego zato što je bio putpuno izvan kontrole, dakle neupotrebljiv za izvršavanje tuđih interesa, a na njegovo mjesto je doveden bezvezni Bernardić koji nikome neće štetiti.
Zanimljivo, nakon izbora 2015. težište kontrole državnih institucija bila je Vlada. Tada je Most ultimativno tražio da premijer mora biti ‘nestranački stručnjak’, jer je to kao u interesu Božinih ‘refuormi’. Nakon izbora 2016. to više nije bio slučaj, tu Most više nije inzistirao na nestranačkom stručnjaku, nego je vladu u biti prepustio direktno EU preko njihovog poslušnika Plenkovića, a sebi je namijenio poziciju kontrole Sabora. Tako sada Most direktno kontrolira: najviše zakonodavno tijelo u državi, policiju, pravosuđe, odnosno sudsku vlast, i na putu pune kontrole države mu još samo stoji Ustavni sud koji je izabran na kraju mandata prošlog saziva Sabora političkom trgovinom HDZ-a i SDP-a, bez utjecaja Mosta. Pa je i jasno zašto brkata JNA podoficirčina Orepić i njegov guru Božo Petrov sada reže na Ustavni sud, i zašto je Ustavni sud stalno na meti medija u stranom vlasništvu, iako isti nije puno lošiji i problematičniji od ostalih grana i institucija vlasti u ovoj državi.
Naravno, od ‘refuormi’ u državi nema ništa. Kao ni od gospodarskog oporavka. Dapače. bijedni gospodarski oporavak koji se počeo događati 2015. i 2016. godine, a koji je bio zakašnjela posljedica globalnog oporavka, je počeo usporavati i uskoro će potpuno stati. Ništa neće biti ni od investicija koje bi mogle otvarati radna mjesta, jer naše je gospodarstvo, a sada i svi drugi društveni tokovi, poptuno kontrolirano od strane drugih država kojima ovdje ne odgovara konkurencija, isto kao što im ne odgovara otvaranje radnih mjesta.
Ono što slijedi je: daljnja agonija INA-e, bez obzira kako će završiti nova pljačka u vidu vraćanja INA-e u hrvatske ruke, i daljnja privatizacija ključnih infrastrukturnih tvrtki u Hrvatskoj koje će preuzeti strani kapital (naftovodi, plinovodi, HEP, vodnokomunalni sektor, sektor gospodarenja otpadom…), nastavak iseljavanja, i to prvenstveno stručnjaka, i sve veći institucionalni i medijski teror od strane raspadajuće EU.
Očekivano, priča oko arbitraže se potpuno stišala, i nitko više ništa ne pita, iako je šteta za Hrvatsku, koju su inzistiranjem na arbitraži, i pod cijenu pada vlade, prouzročile lopovske seljačine iz Mosta u vrijednosti od par milijardi kuna, za što bi se u svakoj normalnoj državi trebalo završiti u zatvoru na barem 20 godina. Naravno, ne i u državi u kojoj isti oni koji su navedenu štetu prouzročili kontroliraju policiju i pravosuđe.
Isto kao što je bilo očekivano i to da lažljivci iz Mosta neće preuzeti odgovornost za štetu koju su napravili. Od ljudi bez časti se ne mogu očekivati časni postupci, čak ni u vidu isprike, ako već ne i ostavke, ili, po mogućnosti ritualnog samoubojstva bacanjem u Neretvu ili Cetinu kako bi se sramota veleizdaje oprala s budućih naraštaja.
I:Pero Krčić