Ako se žele razumjeti odnosi snaga u hrvatskoj kulturi i politici danas, onda se – budući da svaka pojava ima svoje korijene i uzroke u prošlosti – trebamo vratiti na kraj Drugoga svjetskog rata.
Jugoslavensko-komunistički „osloboditelji“ 1945. godine uništili su građansko društvo u Hrvatskoj i izvršili ono što neki autori nazivaju aristocidom, tj. uništenjem inteligencije. Na stotine svećenika, književnika, publicista, novinara, kulturnih radnika, pravnika, inženjera itd. bilo je likvidirano ili je spas potražilo izvan granica novostvorene komunističke Jugoslavije. Rukopis je to već viđen u listopadu 1944. u Daksi gdje je likvidirana dubrovačka inteligencija. Komunistički glavešine jako su dobro znali da je prvi preduvjet kako bi se discipliniralo jedan narod i oduzela mu se mogućnost otpora taj da mu se uništi inteligencija ili da se istu navede na kolaboraciju.
Filozofski fakultet u Zagrebu danas slovi kao „bastion“ kritičke misli i slobodoumne inteligencije. No, nije tako bilo nakon svibnja 1945. S toga su fakulteta tada izbačeni svi nastavnici i pomoćno osoblje koji su na fakultetu bili zaposleni nakon 10. travnja 1941. Nekolicinu profesora režim je kasnije vratio na posao jer je postojao golem nedostatak nastavnoga osoblja, no na većinu katedri zasjeo je provjereni kadar neupitno odan tekovinama režima koji je svoje postojanje temeljio na jamama i protutenkovskim rovovima topografije Bleiburga, Teznog i Hude Jame. Taj isti profesorski kadar odgojio je svoj podmladak pa nas danas ne treba čuditi kada profesor Filozofskog fakulteta Mate Kapović „sere na Bleiburg“ ili kada profesor Borislav Mikulić plenumašima (uzor su im vjerojatno sovjetski plenumi?) poručuje da zaštitarima slome noge. O stanju na katedri za suvremenu povijest najbolje govori činjenica da se ista nalazi u rukama dvojice „antifašista“ od formata – Tvrtka Jakovine, skutonoše Budimira Lončara, i i Hrvoja Klasića, obiteljske svojte Mike Špiljka, koji mlade povjesničare educiraju na jugokomunističkim mitovima koji s povijesnom istnom imaju veze kao npr. Zoran Milanović s kulturnom i uljuđenom raspravom.
Gramscijeva metodologija osvajanja političke vlasti
Filozofski fakultet u Zagrebu samo je mikroprimjer kako je jugoslavenska ljevica (u Hrvatskoj, nažalost, ne postoji hrvatska ljevica kojoj bi Hrvatska izvan „Regiona“ bila neupitan okvir) osvojila kulturne institucije, nakon 1945. golom silom, Marxovim „bajunetama i topovima“, a kasnije prema Grasmscijevu receptu „marša kroz institucije“.
Talijanski marksistički teoretičar Antonio Gramsci govorio je o dvije razine društva: civilnom društvu, sastavljenom od pojedinaca, i političkom društvu, koje je uobličeno u Državi. Kulturna hegemonija za njega je međudjelovanje civilnog i političkog društva: s jedne strane dominantna društvena skupina putem civilnog društva ostvaruje svoj utjecaj na Državu, na političko društvo, dok istovremeno Država putem svoje dominacije i pravosuđa ostvaruje svoj utjecaj na društvo. Pritom je primarno ostvariti utjecaj na kulturu, putem kojega ta društvena skupina ostvaruje hegemoniju unutar civilnog društva, a zatim i na političkoj razini (zauzimanje najvažnijih institucija).
Civilno društvo za Gramscija je bojno polje gdje se šire i bore međusobno razne ideologije. Društvene skupine koje se u toj ideološkoj borbi domognu „intelektualne uprave“ društva – onoga što se misli – i „moralne uprave“ društva – onoga što se vrednuje – čine upravljačku skupinu toga društva. Upravljačka skupina nameće svoj način gledanja na stvari stvarajući i šireći određeno poimanje svijeta u narodu, u društvu. U tome glavnu ulogu imaju intelektualci koji djeluju prema Gramscijevu receptu: „osvojiti svijet ideja da bi one postale ideje svijeta”.
Gramsijevu metodologiju savršeno je primijenila jugoslavenska ljevica u Hrvaskoj nakon 2000. godine. Još prije osvajanja političke vlasti 3. siječnja zauzeli su sveučilišne katedre, medije i civilni sektor, nakon čega im je vlast „pala u ruke kao zrelo voće“. Zarobljena u idejama i metodama 19. st., hrvatska desnica ni danas nije svjesna važnosti kulture, medija, katedri i civilnog sektora za osvajanje stvarne političke vlasti, dočim druga strana upravo na tim područjima ima „pse čuvare“ koji s jedne strane legitimiraju njezinu politiku, a s druge medijski i na druge načine ostraciraju sve one koji zastupaju suprotna stajališta.
Ne treba nas stoga čuditi što dvadesetak-tridesetak intelektualaca-sveznadara gotovo svaku večer u mainstream medijima nastupaju kao neupitni moralni arbitri i čuvari hrvatske demokracije. Jednostavno: riječ o je kulturnoj hegemoniji, o hegemoniji u institucijama, katedrama, medijima. Oni su ti koji kontroliraju i usmjeravaju javno mnijenje.
Ministarstvo kulture kao glavna poluga
Jedna od glavnih poluga nametanja kulturne hegemonije od 2000. do danas bilo je Ministarstvo kulture. Name, upravo ovo resorno ministarstvo odlučuje o potporama knjigama, filmovima i umjetničkim organizacijama. A upravo su ovo najbolji mediji za širenje vlastih svjetonazora, ideja i vizije društva i svijeta. Svega navedenoga jako je dobro svjestan tehnički ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović. On je taj koji je započeo proces anuliranja kulturne hegemonije jugoslavenske ljevice i upravo zbog toga i jest metom svih napada posljednjih desetak mjeseci. Hoće li se taj proces nastaviti još uvijek nije poznato, to ovisi o mandataru Andreju Plenkoviću. No jedno je sigurno: Ministarstvo kulture bit će prvi pokazatelj misli li nova Vlada ozbiljno ili nas čeka već viđeni scenarij.
I:direktno.hr