Teško je uprispodobiti sva ubojstva, smaknuća, mučenja počinjena pod zločinačkim partizansko-velikosrpskim režimom. No, možda je još teže shvatiti kolika je količina novca i imovine nestala od 50-ih godina prošlog stoljeća do osamostaljenja Hrvatske.
Krvavi trag kad-tad izblijedi, ispere se ili nestane, no trag novca je nešto neizbrisivo, jer, novac je poput energije; ne može nestati i ne može nastati, već samo cirkulira i mijenja vlasnika.
Malo je poznato da je za vrijeme Jugoslavije, s kulminacijom u drugoj polovici 80-ih godina, ukupno zamračeno, odnosno nestalo, oko 103 milijarde (!) dolara, s posebnim naglaskom da je dolar onda bio dosta jači no danas. Glavnina, t.j. više od dvije trećine tog novca je nestalo iz Hrvatske i Slovenije, kao dvije najbogatije bivše socijalističke republike, što je bila pretpostavka i preduvjet za t. zv. tajkunizaciju, odnosno stvaranje tajkuna koji će postati politički mecene u demokratskim zemljama te pod političkim (partijskim) kišobranom nastavljati s prijevarama, pranjem novca, švercom, nafte, naoružanja i droge te ostalim aktivnostima kojima se bavila jugoslavenska vrhuška i njihove tajne službe.
Očito je došlo do podjele rada: hrvatski povjesničari poput Igora Vukića i Ante Nazora istražuju i raskrinkavaju jugoslavenske mitove te traže da svaka nevina stradala žrtva dobije kakvu-takvu, ako ništa, moralnu zadovoljštinu, dok slovenski povjesničari poput Romana Ljeljka i Rade Pezdira istražuju imovinske zločine i masovno zamračenja što hrvatskog, što slovenskog novca i imovine. Nekad se ipak zločini preklapaju; neki su ubijani i zbog svoga “nacionalizma” i zbog saznanja o udbaško-partijskim prijevarama i financiranju – što je svakako slučaj ubijenog Stjepana Đurekovića.
Udbaška vrhuška kojoj se sudi u Njemačkoj, dakle radi se o Perkoviću i Mustaću se cijelo vrijeme brane šutnjom, štiteći tako svoje nalogodavce. U njihovu slučaju, obrana šutnjom znači da će njihovi odvjetnici, poput partijskog odvjetnika Nobila, pokušati poljuljati dokaze izvedene protiv njih, dok ništa ne će reći u svoju korist.
Zašto?
Jer bi time teško kompromitirali sve one koji financiraju njihovu skupu obranu – sve tajkune koje su proizveli – i podosta političara od Josipovića, preko Milanovića do Mesića. Zato je i Milanovićeva Partija toliko galamila i zahtijevala da se izbori održe u srpnju, prije donošenja prvostupanjske presude čelnicima jugoslavenske UDB-e. Koliko god šutili, kad udbaški dvojac čuje njemačku presudu, te kad ih se iz pritvora preseli u njemački zatvor, propjevat će i priznati sve samo kako bi sebe spasili. Ta ipak su oni najbolji đaci lažnog bravara čija je maksima bila: cinkaj sve da spasiš sebe.
Hvala Bogu na njemačkom pravosudnom sustavu – jer – Nijemci ne će utvrditi samo tko je naložio Đurekovićevo ubojstvo, nego i zašto, a “nacionalizam”, ili suradnja s tajnim službama “fašističkih” zemalja, ovoga puta ne će moći biti opravdanje. Tad će početi partijski pakao, ali ne onaj koji je najavio Milanović, već pakao po Milanovića, njegove drugove i Partiju.
U presudi Perkoviću i Mustaču će biti obrazloženo da je Stjepan Đureković previše znao o malverzacijama u INA-i. Stjepan Đureković je očito znao da se dizanjem fiktivnih kredita iz INA-e crpio novac, skoro 100 milijuna njemačkih maraka godišnje. Znao je da se takvim pranjem novca financira Ured državne bezbednosti, odnosno da se time financira ogroman birokratski aparat Jugoslavije i terorističke operacije i ubojstva hrvatske emigracije.
Umreženi s bankama, napose Ljubljanskom i Riječkom bankom, te Privrednom Bankom Zagreb, novac se prao, a u posljednjem stadiju su tako stvarani tajkuni, koje je Partija kasnije pokušala pripisati navodnom Tuđmanovom “planu o 200 bogatih obitelji”.
Primjerice, poznato je da je udbaški egzekutor Vinko Sindičić, koji se sad skriva u Španjolskoj, redovito dizao kredite u Ljubljanskoj banci, koje nije nikad vratio, a stalni jamac mu je bio bivši dekan Pravnog fakulteta u Rijeci, koji kao jamac također nije vraćao taj novac. Dakle, u sprezi su bili svi, od običnog uličnog egzekutora, preko profesora, poduzetnika, bankara i državnih službenika, pa sve do vrha UDBA-e i Parije. To je bila praktična primjena partijske doktrine Općenarodne obrane i društvene samozaštite, poznate pod kraticom ONO i DSZ.
Još bi sve ovo mogli proglasiti nevažnim da KPJ, odnosno sva udbaška poduzeća (uključivši banke) nemaju u samostalnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj svoje pravne sljednike. U prvoj polovici 90-ih se nije moglo razračunati sa svim tim partijsko-udbaškim nepodopštinama, uključujući i pitanje partijske imovine, što zbog rata, a što zbog ideje pomirbe, a već 2000. godine na vlast dolaze pravni sljednici KPJ i zamračuju što se zamračiti može; od Račanove prodaje skoro 50% hrvatskog bankarstva, do Linićeve prodaje INA-e i “Bijelih noći”, naftnog polja koje danas više vrijedi od INA-e i MOL-a zajedno, a sve kako bi se onemogućila bilo kakva ozbiljna istraga tijekova partijsko-udbaškog novca.
Potpuno ista stvar je sa Sanaderovom prodajom drugog djela INA-e MOL-u; kad dio poduzeća, ili cijelo poduzeće u većinskom vlasništvu stranaca, nemoguće je “kopati” i istraživati po tomu. Nemoguće je otkriti tijekove novca, ali ni imena stvarnih dioničara MOL-a.
Sve u svemu, presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču će biti objavljena 26. srpnja 2016. godine, a onda počinje pakao po Partiju i sve lopove, izdajnike i mafijaše koje je proizveo jugoslavenski zločinački režim te one koje je UDB-a nastavila proizvoditi nakon 90. godine. Taj politički pakao, mogao bi biti nastavljen rasvjetljavanjem detalja vezanih za aferu Panama papers, koju mnogi stavljaju uz bok suđenju koje, unatoč Milanovićevim i Josipovićevim silnim protivljenjima izručenju, koncem srpnja završava pred Zemaljskim sudom u Munchenu.
A prijevremeni izbori su tek u rujnu!
Izvor: HRsvijet