Milanovićeva vlada je, osim u uništavanju gospodarstva, rastu vanjskog duga, pogodovanja svojim aktivistima, raseljavanja mladih i uništenja diplomatskih odnosa s relevantnim zemljama, uspjela još nešto; naime, uspjela je stvoriti novi društveni sloj – sloj neradnika, ovisnika i inih jebivjetara koji su neko vrijeme bili prilično glasni, okupljeni oko (ne)radničke fronte.
Ministarstvo kulture je, na čelu sa Zlatar-Violić, kasnije Šipušem, po naredbama i nalozima samog Zorana Milanovića i Vesne Pusić dodjeljivalo milijunske iznose za protuhrvatsko djelovanje raznim “građanskim” udrugama i t. zv. političkim aktivistima. To je išlo do tih mjera su veliki mediji, svi mahom boljševički, tu neradničku skupinu počeli isticati i promovirati kao navodne borce za ljudska prava. Kao da nije bilo dovoljno što je partijski agitprop u posljednjih petnaestak godina izmislio i zvanje “političkog analitičara”, dakle osobu koja za novac lupeta o stanju na političkoj sceni, nekako uvijek u korist Partije i njezinih satelita i time vrijeđa intelekt naroda i zdravi razum.
Bezbroj puta imali smo prilike vidjeti u informativnim emisijama državnih ili komercijalnih televizija kako se nemalen medijski prostor pruža uličarima koji sav svoj intelektualni napor koriste kako bi pred kamerama izustili smislenu rečenicu – takve se naziva političkim aktivistima – počev od pusića, teršeliča, mirt, raukara i Documente, preko baba, dida, kulturnjaka i raznih centara za nešto ili protiv nečeg. Nakon smiješnih prosvjeda od, prosječno, desetak ljudi za prava pedera, Srba, partizana, vrtnih patuljaka ili glinenih golubova, sad nekakav Centar za žene žrtve rata – ROSA, Žene u crnom (udruga iz Beograda), Ženska mreža Hrvatske, Srpski demokratski forum (unatoč imenu, udruga iz Hrvatske), Slobodarski aktivisti, Centar za građansku hrabrost, prosvjeduju protiv najveće vojne pobjede u Europi nakon Drugog svjetskog rata – Oluje – i veličanstvene pobjede slabo naoružane Hrvatske protiv Jugoslavenske zločinačke narodne armije i vojske srpskih pobunjenika u Hrvatkoj, odnosno t. zv. Republike Srpske Krajine.
Kolokvijalno Oluja, a puno ime blagdana je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a istoga se dana obilježava i Dan hrvatskih branitelja. Dakle, slavimo pobjedu i iskazujemo zahvalnost za slobodnu i neovisnu Domovinu, lišenu velikosrpske četničko-boljševističke čizme, koju su nam omogućili naši branitelji položivši neizmjernu žrtvu na oltar domovine. No, protiv toga se prosvjeduje; komunistički opančari, potomci drumskih razbojnika, lopova i ubojica, financirani i usmjeravani iz Beograda te orjunaških skupina u Hrvatskoj negoduju zbog slavlja cjelokupnog hrvatskog naroda, protiv države čija je pobjeda priznata od strane svih civiliziranih naroda i institucija modernog svijeta, što je potvrđeno i nizom haaških presuda.
Ne treba se ljutiti na susjednu Srbiju što svake godine prije i poslije Oluje pooštrava retoriku, jer njome vlada čudna simbioza četničko-komunističke mafije koja je u ratu, kao i njihova politička ideja – izgubila, točnije, bila pregažena i satrana. Svijet voli pobjednike, glase stihovi, a gubitnici ostaju gubitnici dok god ne priznaju poraz i ne počnu učiti iz toga. U prvom redu zbog sebe, ne zbog pobjednika!
No, treba ove prosvjednike poslati u primjerice SAD ili Izrael, pa neka njima prosvjeduju na njihove blagdane obilježavanja pobjeda i ustrojstva država – brzo bi vidjeli što bi im se u ime demokracije dogodilo. Pomalo bi nakaradno zvučala izjava: „Oprosti što sam te pobijedio“ i nikad se ni jedan pobjednik u bilo čemu nije ispričao poraženom.
U normalnoj zemlji, dakle zemlji u kojoj medije i institucije ne drže protunarodne, odnosno protuhrvatske strukture, ovu šaku jada koja prosvjeduje protiv države iz koje crpi ogroman novac bi jednostavno trebalo ignorirati i zanemarivati, eventualno javiti policiji da će na njihovim bijednim skupovima biti veće količine alkohola, droge i da sukladno tome izvole postupiti po zakonu. Ima tu i elemenata za službeno postupanje policije i ostalih državnih tijela – od uznemiravanja javnosti, preko iznošenja neistinitih i uznemirujućih tvrdnji, pa do skrnavljenja nacionalnih simbola Republike Hrvatske.
No, Hrvatska je daleko od normalne zemlje, stoga tu šaku jada treba nazvati pravim imenom. Atavizam općenito znači primitivni ostatak iz minulih vremena, odnosno ono što je vrijeme pregazilo. Postoji li bolji izraz nego sve te mirt, raukare, zeliće, pusiće, teršeliče, bosance i ostale neopartizane, nazvati političkim atavistima?
I:HRsvijet