Nakon što je Davor Stier dao ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova zbog raskida koalicije s MOST-om i dovođenja HNS-a u “zagrljaj” HDZ-u, mnogi, zapravo svi, ostadoše začuđeni odabirom Marije Pejčinović Burić kao Stierovom nasljednicom. Relativno anonimna, skoro introvertna (što za diplomata nije poželjno), Pejčinović Burić je ostavila dojam da je tek pijun koji će bespogovorno izvršavati što joj se naredi.
Zaista, njezini su medijski istupi svedeni na minimum, izgleda kao oživjeli eksponat pobjegao iz londonskog muzeja Madame Tussauds i govori „mnogo lepom“ ekavicom, što možda nije grijeh (iliti „greh“), ali je vrlo indikativno.
„Pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti“ – nešto je što često čujemo od vladajućih. Treba ipak dodati da to uvijek čujemo kad se postave neka pitanja glede njihove prošlosti, ali i to da bismo se svi rado okretali budućnosti kad bi s prošlošću bili načisto, no nismo; zato moramo ustrajavati na povijesti kako bi nam sadašnjost i budućnost bile bolje i kvalitetnije.
U tom se smislu valja zapitati i ispitati zašto je upravo Pejčinović Burić odabrana za ministricu vanjskih poslova?
Samo idioti smatraju da mandatar, odnosno predsjednik vlade bira svoje ministre. Formalno da, ali raznorazne skupine i lobiji uvijek guraju, pritišću i ucjenjuju kako bi na čelu određenoga resora imali čovjeka kojeg žele, pa radilo se o stočarima, naftašima, poljoprivrednicima, bankarima, vlasnicima medija ili meštrima Markovićeve privatizacije.
Dakle, ako je za ministra vanjskih poslova odabran netko tko će samo slušati i izvršavati, onda je, nažalost, broj kandidata za taj (ili bilo koji drugi) položaj zaista velik, budući Hrvati imaju sluga i domaćih izdajnika u izobilju; to bi nam komotno mogao biti i zaštitni znak. I od svih tihi takvih kandidata, odabrana je baš Marija Pejčinović Burić. Zašto?
Otac Srbin, muž Crnogorac
O Mariji Pejčinović Burić raspisao se ovih dana i Hrvatski tjednik, iznoseći šokantne tvrdnje.
Zdravko Pejčinović, otac Marije Pejčinović Burić, po pisanju ovog tjednika, je po nacionalnosti Srbin iz Istočne Bosne. Miješani su brakovi, nažalost, značajniji uzroci hrvatske političke nesreće. Sama je ministrica udana za Crnogorca Zorana Burića, čijeg je, pak, oca Đorđija Burića ubio Vlado Turudić, iz do danas nerazjašnjenih razloga, osuđen na kaznu od 13 godina zatvora.
Lako za to što joj je muž Crnogorac (nitko nije savršen, da se malo našalimo), no Zoran Burić se javnosti predstavio kroz projekt gradnje plinske termoelektrane i reverzibilne hidroelektrane na Peruči, težak milijardu eura. Pedesetpostotni je vlasnik poduzeća Vis-Viva koja je trebala biti glavni nositelj projekta. Međutim, njegov poslovni partner je srpski poduzetnik Vuk Hamović, čiji je otac bio pokojni Ratomir (Rade) Hamović, general JNA, koji je u razdoblju 1961.-1967. bio načelnik Generalštaba JNA.
Njegov sin, Vuk Hamović, bivši djelatnik Službe državne sigurnosti i srpski kadar u OSA-i BiH, fini je i uglađeni Srbin s londonskom adresom a la Dejan Jović, no s naglaskom na energetiku. On je vodeći opskrbljivač električnom energijom državnih elektroprivreda, sustava operatora i gospodarskih subjekata u 20 zemalja srednje i jugo-istočne Europe, zemalja Baltika i Turske.
Vuk Hamović, inače blizak i energentskom lobiju Jurgisa Oniunasa – muža Vesne Pusić, bi za Hrvate trebao biti relevantan zbog projekta „Gornji horizonti“ u istočnoj Hercegovini, a koji je, osim za Hercegovinu, izrazito važan i za neretvansku dolinu. „Gornji horizonti“ predstavljaju Hamovićev hidroenergetski megaprojekat kompleksnih i velikih zahvata u slivu rijeke Trebišnjice u BiH. Taj bi se sustav trebao sastojati od sedam hidroelektrana, šest akumulacijskih bazena, te kanala i tunela kojima se sakuplja voda slivnog područja rijeke Trebišnjice u energetske svrhe. Međutim, ukoliko bi do toga došlo, postoji velika opasnost od smanjenja razine vode u Neretvi, što bi dovelo do prodora slane vode sve do Čapljine. Takve su naime tvrdnje ekologa!
Veza Linića, Štroka, Mateše i Malobabića
Goran Štrok, prema vlastitim biografskim podacima, na početku života u Velikoj Britaniji bavio se raznim posredničkim poslovima, a kasnije se specijalizirao za upravljanje i osiguravanje naftnih platformi. Sredinom 90-ih godina Štrok se odlučio za investicije u hrvatsko hotelijerstvo. Najprije je kupio hotel «Bonavia» u Rijeci, a špekuliralo se da je to napravio u dogovoru s prijateljem Slavkom Linićem.
Njihova povezanost ponovno je javno aktualizirana 2000. godine kad je Štrok, usprkos protivljenju ministrice turizma Pave Rusković Župan, prilično jeftino – za svega 1,2 milijuna DEM – kupio dubrovački hotel Excelsior. Linić je odluku Vlade RH, kojoj je bio potpredsjednik, pravdao riječima: «Financijska ponuda nije najvažniji kriterij.» Uskoro je Štrok kupio još nekoliko dubrovačkih hotela i udružio ih u grupaciju «Jadranski luksuzni hoteli». Godine 2006. na velika vrata u Štrokovu hotelijersku grupaciju dolazi Rade Vuk Malobabić, sin notornoga udbaša Slavka Malobabića i osobe koja je pripadala KOS-ovoj skupini “Labrador”.
Prijatelj i vrlo blizak suradnik Gorana Štroka je i Zlatko Mateša, rođen 1947. u Zagrebu, aktualni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO). Mateša je također diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu i potom se zaposlio u Ini, točnije u «Ini trgovini», gdje su mu šefovi bili Stjepan Đureković i Vanja Špiljak. Zlatko Mateša u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića bio je sekretar ogranka Saveza komunista (SK) u «Ini trgovini» pa je na toj funkciji provodio partijsku istragu o Đurekovićevu slučaju.
No propast komunističke Jugoslavije nije unijela pomutnju u njegovu karijeru, nego joj je naprotiv pogodovala. Napustivši Partiju i prešavši u HDZ, Mateša je, zahvaljujući obiteljskim vezama sa nekadašnjim direktorom Aste u Moskvi, Franjom Gregurićem, već 1990. godine postao pomoćnik generalnog direktora Ine za upravljanje poduzećima u vlasništvu Ine. Od 1992. stalno je napredovao – od direktora državne Agencije za restrukturiranje i razvoj, preko položaja ministra gospodarstva do predsjednika Vlade RH (1995. – 2000.).
Trokut Mateša- Ecclestone-Pejčinović Burić
Vrijeme je da krug indicija zatvorimo i vratimo se našoj „ministarki“, no treba spomenuti još jednu osobu. Poznat kao ženskaroš, Zlatko Mateša se prije nekoliko godina zbližio sa ženom koja je na neki način u njegov život ponovo vratila duh komunističke Jugoslavije – sjećanja na KOS, Udbu, Inu, Đurekovića… Radi se o Slavici Ecclestone, djevojački Radić, rođenoj 1958. u Laktašima pokraj Banje Luke, od oca Jovana i majke Ljube, a odrasloj u Rijeci, bivšoj supruzi vlasnika licence Formule 1 Bernija Ecclestonea, koja je nakon rastave postale jedna od najbogatijih žena na svijetu.
Momir Blagojević (u međuvremenu promijenio ime u Vigor Komar), bivši visoki djelatnik riječkog „Javnog tužilaštva“, tvrdi da je Slavicu Radić svojevremeno zavrbovao inspektor riječke Udbe Marin Modrić, jedan od onih koje njemačka policija sumnjiči da su bili umiješani u ubojstvo Stjepana Đurekovića. Tu su veze ministrice Marije Pejčinović Burić s obitelji Ecclestone. Malo je poznato, da je nakon studija, današnja ministrica vanjskih poslova živjela i radila u Londonu i Parizu, te jedno vrijeme, sudeći prema javno dostupnim informacijama, čak i čuvala djecu Slavice i Bernija Ecclestonea.
Ne dolaziš u dom milijardera čuvati im djecu tek tako, bez neke veze i „provjere“, napose ako je jedan od supružnika bivši UDBA-in kadar. Dakle, naša je „ministarka“ itekako vezana uz energetski lobi: Štroka, Matešu, Šipljka, odnosno stare partijske kadrove koji drmaju Hrvatskom iz sjene već nekoliko desetljeća, putem svoga supruga i oni su po svemu sudeći, kao i Martinu Dalić, „gurnuli“ baš Pejčinović-Burić na bivše Stierovo mjesto. Ono što je važnije, jest veza sa spomenutim Vukom Hamovićem, budući taj predstavlja srbijanske energetske (odnosno državno-političke) interese.
Jasniji i razlozi saborskog ispada Andreja Plenkovića!
Nedavno smo u Saboru, kroz sukob Plenkovića i Grmoje, imali priliku vidjeti da nema obrazloženja zašto Hrvatska od Srbije ne traži zatvaranje cijelog niza otvorenih pitanja (nestali, arhivi, kulturno blago…). Također znamo da je „ministarka“ Pejčinović Burić pomagala Srbiji u pristupnim pregovorima s EU, a sad se sa Srbijom zatvaraju poglavlja koji nikako nisu riješena. Naposljetku, nekadašnja dadilja u obitelji Ecclestone, i osoba blisla Vuku Hamoviću, će biti kandidat za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Potporu hrvatskog energetsko-partijskog lobija ima, a ni Srbi ne bi žalili kad bi se Pejčinovićka našla na tom mjestu, te sukladno tomu, za taj položaj će imati i veliku (geo)političku podršku Moskve kojoj se sve više približavaju Paris i Berlin.
Srbija nije članica Europske unije, ali već ima svoga čovjeka, kako na položaju šefa hrvatske diplomacije, a možda uskoro u Vijeću Europe. Marija Pejčinović Burić je neupitno srbijanski trojanski konj u EU pod hrvatskom lažnom zastavom, nešto poput Donalda Tuska s kojim Poljaci ne žele imati veze, a navodno ih predstavlja u Europskoj uniji.
Sagledavajući stvari na ovakav način, čini se da je puno jasnije kome treba igrokaz s navodnim višestrukim špijunom CIA-e, BND-a i Mossada, Franjom Vargom ili komično režirana afera s kokainom, kurvom i ministrom Tomislavom Tolušićem.
Kad sve ovo uzmemo u obzir, onda ne samo da je strašna prošlost i pedigre aktualne „ministarke“ vanjskih poslova, nego i sadašnjost. Stoga ne čude medijske operacije zamjene teza kojima svjedočimo u posljednje vrijeme, kao i nedavno iskazana Plenkovićeva nervoza.
Uistinu, treba se okrenuti budućnosti, jer su prošlost i sadašnjost toliko užasne, da je možda bolje usmjeriti pogled u vrlo mračnu i dvojbenu budućnost.
Piše: H. Krmpotić za hrsvijet.net