Ono što se dogodilo u Srbu 27. srpnja 1941. godine nije bio nikakav ustanak; Srbi koji ustaše protiv NDH, ustaše protiv nje, ne jer je bila marionetska, zločinačka, totalitarna ili tko zna kakva – nego samo zato što je bila hrvatska Država. Zato su ubijeni Ivezići, jer su Hrvati, a katolički svećenik Juraj Gospodnetićje okrenut na ražnju iz istog razloga.
Hrvatska je država nakon skoro tisućljeća pod Austrijancima, odnosno Mađarima imala priliku 1918. godine dobiti svoju samostalnost. Te je godine austrougarski feldmaršal Svetozar Borojević (etnički Srbin, ali politički Hrvat) dao na raspolaganje Trumbiću i ostalim “guskama” iz Nacionalnog vijeća SHS sebe, odnosno cijelu bivšu austrougarsku flotu kojom je zapovijedao. Inače, Borojević je jedini feldmaršal iz redova južnih Slavena u dotadašnjoj povijesti Europe. Ne samo što ga je Trumbić i Nacionalno vijeće SHS odbilo, već su zaplijenili svu njegovu imovinu na području Države SHS. Time je hrvatska politička vrhuška, a i hrvatski narod koji ju je izabrao, pokazala da ne zaslužuje državu (ni ljude poput Borojevića).
U kolovozu 1990. se reprizira događaj iz 1941. godine – “balvan revolucija” – Srbi ustaju protiv hrvatske države. Proglašavaju se razne “srpske autonomne oblasti” i Hrvatska je pod agresijom, odnosno okupirana. Već je iz samo ta dva (istovjetna) događaja, iz 1941. i 1990. moguće donijeti zaključak da je Jugoslavija bila samo najprikladniji oblik velike Srbije – ništa više i ništa manje.
Ipak, Hrvatski sabor nikad nije u obliku zaključka ustvrdio da je Republika Hrvatska u ratu, niti, što je još važnije, protiv koga ratuje. Možda je razlog tomu što su mnogi udbaši bili u vrhu vlasti, no bit će vjerojatnije da samoupravni umovi ondašnjih saborskih zastupnika nisu znali (ni marili) za međunarodno pravo. Bili su, i ostali, diletanti. To je razlog zašto Srbi danas (s razlogom) tvrde da je Domovinski rat zapravo građanski rat – jer je Hrvatska priznata tek 15. siječnja 1992. godine – i baš zbog toga što Hrvatski sabor nije ustvrdio da je, i s kim, u ratu, zato se hrvatskim generalima dogodio Haaški sud, zato su Norac, Kordić, Merčep i drugi osuđeni, zato su tužbe za genocid odbijene i zato nema ratne odštete – jer se do 14. siječnja ’92. odvijao građanski rat, odnosno nemeđunarodni oružani sukob.
Ne prođe proslava Oluje, Dan hrvatskih branitelja i Dan pobjede bez naricanja nikad lustrirane hrvatske pete kolone i nekih drugih protuhrvatskih elemenata. U to se vrijeme uvijek ljute i u Srbiji, no njih treba razumijeti – gubitnik se ima svako pravo ljutiti. Zanimljivo je pak, što se dojučerašnji neprijatelj nalazi na istim političkim položajima kao i mali (ali glasan i dominantan) dio neojugoslavena koji zahtijevaju ispriku (?!) zbog Bljeska i Oluje.
Dakle, Hrvati bi se navodno trebali ispričati Srbima što su ovi na traktorima “odjurili” preko Drine?
Zamislimo sad da demokrati u američkom Kongresu zahtijevaju od Donalda Trumpa i njegove administracije službenu ispriku povodom 4. srpnja, američkog Dana neovisnosti, britanskoj kruni. Jesu li se Amerikanci ikad ispričali Japancima za Hirošimu i Nagasaki? Nisu i ne će, jer, iako su vrlo mlada država, ipak su prava država i pravi narod, složan oko svojih temeljnih vrijednosti i strateških interesa.
Po uvriježenom običaju, slavenski narodi pa tako i Hrvati vole za sve kriviti druge. Tako su Hrvatima za sve krivi političari, iako nekako svi zaboravljaju da je Hrvatska po ustrojstvu republika, gdje svi imaju pravo glasa i pravo biranja (političara). Uporno biraju iste političare koji financiraju i na drugi se način dodvoravaju petokolonašima. Uporno se biraju isti (čast iznimkama!) koji rade protiv interesa hrvatskog naroda i ne zastupaju njegove ključne vrijednosti.
Bilo bi grubo kazati da su hrvatski branitelji položili svoje živote na Oltar Domovine ni za što; no ipak, imaju svako pravo na nezadovoljstvo, jal i nesreću. “Vae victis”, odnosno “Jao pobijeđenima” je glasovita izrjeka povijesti čovječanstva. Bili pobjednici ili ne, u nas se uvijek nekako svodi na: “Jao Hrvatima!”, što, ako ništa, pokazuje postojanost, 1918., 1945.,1971., ali i 2017. godine.
Josip Gajski