Otkako me je premijer Plenković podsjetio koliko je (i) mog novca u navodno postkomunističkoj suvremenoj Hrvatskoj uloženo samo u brodogradnju (31 milijarda kuna) ili samo u “Uljanik” (4,2 milijarde kuna) počela sam sebe doživljavati kao investitoricu.
Možda ne toliko veliku investitoricu u svakom pojedinačnom genijalnom projektu, u čije me je spašavanje država uključila u posljednjih tridesetak godina, ali nakupilo se toga.
Prije dvadesetak godina svojim sam proračunskim ulaganjem spašavala i sanirala banke, koje je potom država poklonila. Tzv. privatizirala.
Prije šest-sedam godina spašavala sam, sanirala i restrukturirala uglavnom crvene menadžere i prijatelje financijskog genija i tadašnjeg ministra financija Slavka Linića, kroz tzv. predstečajne nagodbe.
Spašavala sam proračunskim novcem tzv. zelenu energiju u Hrvatskoj u izvedbi genijalnog ministra energetike i potpredsjednika vlade Ivana Vrdoljaka (vjetroelektrane). Ministar i njegovi prijatelji i pajdaši su se silno založili da uzmu naše (dakle i moje) novce za proizvodnju zelene i skupe vjetro-energije, u količinama mnogo većim od preporučenih europskih normativa. Samo da nam bude čišće i zelenije.
Bilo je mnogo takvih genijalnih spasilačkih projekata u tržišno nelustriranom hrvatskom gospodarstvu i neuspjeloj tridesetogodišnjoj tranziciji iz dogovorne u tržišnu ekonomiju. Ipak, najviše me se dojmila spoznaja da sam u tom razdoblju, naizgled ulažući u spašavanje, restrukturiranje i sanaciju brodogradilišta “Uljanik”, svojim ulaganjima zapravo sudjelovala u projektu stvaranja Monte Carla.
Ne, nije to onaj originalni monageški Monte Carlo na francuskoj rivijeri. To bi trebala biti njegova istarska inačica (pitanje je – je li i hrvatska?!) Monte Carla na brijunskoj, zasad formalno još uvijek hrvatskoj rivijeri, a sukladno viziji vojvode Ivana (Jakovčića) od Istre.
Uopće ne volim niti onaj originalni Monte Carlo, ali kad sam već toliko godina ulagala u “Uljanik”, veselilo bi me ipak vidjeti da je taj novac otišao u nešto, a ne u Vrdoljakov zeleni vjetar.
Da napokon vidim nešto konkretno za što sam godinama tako ustrajno davala (i) svoj novac voljom naših političkih upravitelja, a ne – tek zeleni vjetar. I dakako, pitam se što sam nakon toliko ulaganja ja tom Monte Carlu. Valjda bih trebala biti neka suvlasnica, barem mala suvlasnica?!
Odgovor je porazan za moje (su)vlasničke ambicije. Tom novom Monte Carlu ja sam doslovce – ništa.
A niste mu ništa niti svi vi ostali proračunski ulagači u iluziju brodogradnje u “Uljaniku”, kako bi se osiguralo tiho i mirno gašenje brodogradnje i istodobno preko povlaštenih kooperantskih usluga izvukao (naš) proračunski novac za budući Monte Carlo, kojeg će se potom proglasiti spasom za Istru.
Nas nema poimence među onima koji su ulagali u iluziju brodogradnje u Uljaniku. To su u naše ime činile naše vlade. Nema nas niti među krajnjim korisnicima tog opranog novca, kojim će se u sljedećoj fazi preko nazovi privatnih ulagača graditi istarski Monte Carlo. To je namijenjeno za grupaciju Ivan i IDS-ova braća ili Gianni e fratelli.
Ako je neka utjeha, nema nas niti među onim izvođačima te pretvorbe koji su preko ulaganja u iluziju brodogradnje u “Uljaniku” pretvorili državni proračunski novac u privatni – jer oni će sad biti malo po zatvorima, vući se po sudovima, brinuti se kako sačuvati svoje vile izgrađene našim novcem…
Dakle moje, a i vaše ulaganje u istarski Monte Carlo još jednom je, kao i u stotinama sličnih slučajeva, otišlo – u ništa. Jedino što bi se možda moglo promijeniti u ovom osmišljenom i uvježbanom hrvatskom modelu financiranja privatnih projekata državnim novcem, jest prenamjena istarskog Monte Carla, u recimo u istarski Saint Tropez.
A to bi se moglo dogoditi tako da umjesto Jakovčića i IDS-ove braće, koja je s potencijalnim investitorom Dankom Končarom postala suviše izložena na slučaju “Uljanik”, kao spasitelj i novi vlasnik Uljanikovih nekretnina (čitaj zemljišta) uskoči neki drugi investitor. Možda bliži aktualnoj vladi. Možda – Adris grupa.
A njihova bi vizija mogla biti: učiniti od Pule destinaciju za novi jet-set, kao nekoć u Saint Tropezu. No tek u tom raspletu mi trajni ulagači u iluziju brodogradnje u “Uljaniku” nismo nitko i ništa. Neki si ministri i drugi dužnosnici mogu time osigurati odstupnice, za razdoblje kad siđu s vlasti. Ivan od Istre će se prilagoditi i Saint Tropezu.
No ja i drugi prinudni ulagači ipak ćemo biti sretni. Jer, postoji i opcija B. Specijalist za investiranje našeg novca Slavko Linić je iz mirovine poručio da ima novo rješenje: uložiti naš novac iz mirovinskih fondova za spašavanje iluzije brodogradnje u “Uljaniku”.
Da bi se izvuklo novca za dva Monte Carla. U takvoj konkurenciji – Saint Tropez je zapravo fenomenalno rješenje.
Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija