Hrvatice i Hrvate, građanke i građane RH su u ratu branili hrvatski branitelji. U miru bi to trebali činiti pravobranitelji, ako ništa, iz zahvalnosti prema žrtvi podnesenoj za demokraciju i vladavinu prava.
Instituciju ombudsmana su Hrvati vješto izbjegli, a ona je jedna od preporuka UN-a, ali i uvjeta EU, pravdajući se da već imamo “pučkog pravobranitelja”; to nije baš istovjetno, ali općenito hrvatske institucije i hrvatski pravni sustav nije baš (po funkcionalnosti) istovjetan ostatku razvijenog svijeta. Mi smo u “posebnoj” kategoriji. Ipak, već je Božićnim Ustavom iz 1990. godine uveden pučki pravobranitelj, a čl. 5. trenutnog Zakona o pučkom pravobranitelju glasi: “U području promicanja ljudskih prava i sloboda pučki pravobranitelj prati stanje i ukazuje na potrebu njihove zaštite, obavlja istraživačko-analitičku djelatnost, razvija i održava bazu podataka i dokumentacije, pravodobno i redovito informira javnost i zainteresirane sudionike.“
Dakle, treba posebno ponoviti: „prati stanje i ukazuje na potrebu njihove zaštite“ te „pravodobno i redovito informira javnost“. Koliko se ljudi može pohvaliti da uopće zna tko je trenutni pučki pravobranitelj?
U normalnim zemljama, pučki pravobranitelj barem jednom tjedno puni medijske stupce prozivajući političare, čelnike poduzeća, državna tijela, rad policije i t.d. To je njegov posao; osim što razmatra pritužbe građana, dužan je (nazovimo to „po službenoj dužnosti) istupati javno čim primijeti kršenje zakona i nepoštivanje prava. Evo bizarnog podatka: u 2013. godini je ured pravobranitelja prikupio 3000 prijava, dvostruko više no 2012., i raspodjeli li se ta brojka na otprilike 4 milijuna stanovnika Hrvatske, mogu se izvući dva zaključka, prvi, da je Hrvatska pravno najsređenija i zakonski najuređenija zemlja svijeta ili, drugi, da pučki pravobranitelj ne radi svoj posao.
Zadnji put kad se Lora Vidović (trenutni pravobranitelj) oglasila u javnosti je bilo za vrijeme održavanja referenduma o ustavnoj definiciji braka. I gle čuda, Vidović je smatrala da je referendumsko pitanje protivno Ustavu. No, uzevši u obzir da nije ispunila zakonske pretpostavke (15 godina radnog iskustva u struci) te da je 2013. postavljena od strane Milanovićevih saborskih poslušnika, njezina neupućenost ne čudi. Umjesto da bdije i štiti sve građane od svih državnih institucija i nositelja vlasti, ona očito smatra da treba štititi isključivo homoseksualce, parade i pederske parade. Nitko ni ne zna da postoji, skrivena je kao miš u mekinjama, a morala bi biti najglasnija u društvu.
No, nije jedina. 2003. su godine uvedeni Pravobranitelj za djecu i Pravobranitelj za ravnopravnost spolova, a 2008. prinvalide, čiji su predmeti brojčano i životno-situacijski manje zastupljeni, gdje je Pravobranitelj za ravnopravnost spolova u slučaju Lalovac?
No, evo što je gospođa Višnja Ljubičić izjavila: „Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova nije zaprimila pritužbu u konkretnom slučaju od supruge Lalovac, niti ima službenu informaciju je li prijava podnesena nadležnim tijelima tj. policiji ili državnom odvjetništvu. U tom smislu vrlo je nezahvalno upuštati se u raspravu o konkretnom slučaju”. Umjesto da pročitaju zakon, obje pravobraniteljice su ili pravno nepismene ili licemjerne?
Puk također ne zna da pravobranitelji imaju jednaka prava kao i saborski zastupnici, a posebno su zanimljive plaće. Od 1. travnja 2009. osnovica za obračun plaće državnih službenika i namještenika iznosi 5.108,84 kune bruto, koeficijent pučkog pravobranitelja je 6,42, a pravobranitelja za ravnopravnost spolova 5,27. Pa računajte…
Najnapadanija osoba u Srbiji je Saša Janković, srbijanski ombudsman. On svakodnevno proziva srbijanske političare, od predsjednika do predsjednika vlade pa naniže za svaku nezakonitost koju zamijeti. Dominantni (režimski) mediji ga razapinju i izmišljaju mu afere, a narod ga naprosto obožava, jer Janković radi u njihovom interesu, što možda uspije kapitalizirati i na predsjedničkim izborima.
Dakle, čak i jedna Srbija, poslovično korumpirana, mafijaška i kaotična zemlja, ima barem tu jednu instituciju koja funkcionira, unatoč svemu, dok „europska, razvijena i napredna“ Hrvatska nema nikoga tko bi štitio njezine građane, već ima uhljebe i poslušnike, krpelje na proračunu koji ili nisu u stanju raditi svoj posao ili to jednostavno ne žele.
Kako inače objasniti slučajeve poput napada na Ružicu Ćavar, ubojstvo Darka Pajičića od strane „milicajca“ Sabadoša, slučaj Lalovac, zatvaranje Frančiškovića na psihijatriju, upad u Crkvu i batinanje invalida i branitelja, policijski klesarski radovi na spomeniku braniteljima u Splitu pod okriljem noći… Tko je branio i tko će braniti prava svih tih i još mnogih drugih ljudi?
Pučki pravobranitelj i pravobranitelj za ravnopravnost spolova sigurno ne!