Bačeni, a zaboravljeni bumerang, vratio se u Milanovićevo čelo ucjepljivanjem Plenkovića na čelo HDZ-a, ucjenjivog konglomerata bez ideja o hrvatskom razvoju. Takav konglomerat u svemu odgovara antifa udrugama i ostalim crpiteljima života iz hrvatskog bića. Zato su i podržali Plenkovića. Iz istog razloga su protiv Kolinde. Lažna prijetnja uspostave crvene internacionale sa SDP-om na čijem je čelu Milanović, zamijenjena je plenkovićevskom EU internacionalom, ali stvarnom.
U bivšoj državi, onima izvan partijske nomenklature nije bilo ostavljeno previše prostora za materijalne i profesionalne uspjehe. Da bi se sjelo u mercedesa, trebalo je – ili postati gastarbajter, ili ugostitelj, ili mesar (s druge strane, jedan profesor komunikologije iz nomenklature je mrtvo hladno mogao kupiti najnovijeg mercedesa). Tko zna koliko je genijalnih poduzetnika, koji bi u drugačijim okolnostima izgradili poslovna carstva u industriji, poljoprivredi, silom prilika završilo među ugostiteljima, mesarima. Složit ćemo se da je našem Plenkoviću put u visoku politiku bio određen i olakšan obiteljskom pozadinom, otac sveučilišni profesor, majka vojna liječnica. Svejedno je Plenković u svom karijernom napredovanju dospio do šefa izbornog stožera mesarovom sinu dr Mati Graniću na predsjedničkim izborima 2000 g. Bio je to i prvi neizravni sraz protiv suparnika Tomislava Karamarka koji je tad šefovao Mesićevim izbornim stožerom. Plenković je tad izgubio, a Karamarko u slijedećem neizravnom srazu.
I Kolinda Grabar Kitarović dolazi iz obitelji mesara i krčmara. Promatraču koji je poznavao život u Jugoslaviji odmah biva jasno kako je riječ o obitelji miljama daleko od komunističke ideologije, od karijera namijenjenih za avangardu i komesarskih povlastica. Tuđmanova pomirba iz 90-ih, sad vidimo, bila je magnetski privlačna za svakoga tko je u sebi sačuvao zrnce domoljublja jer iz te pomirbe su stasali i Plenković, i Milanović, i Karamarko, i Kolinda.
Ono što nije uspjelo mesarovom sinu Mati Graniću i njegovom pobočniku Plenkoviću, uspjelo je mesarovoj kćeri – postala je predsjednicom Hrvatske. Gledajući njenu biografiju, vidimo da za takvo što nije imala nikakve šanse. U muškom svijetu, ideološki podijeljenom, stvarala je samu sebe. I pritom ostala lijepa žena. Na njenom licu nema tragova zlobe, zavisti, tragova političkih borbi. Čini se da je sve postigla sa svojim osmijehom, entuzijazmom, veseleći se životu, inteligentno koračajući njim. Predsjednička uloga je s njom dobila šansu postati cjelovitom, a Kolinda je dobila priliku Hrvatsku učiniti cjelovitom.
Na samom početku njenog mandata dočekala ju je ožalošćena lijeva javnost koja je Josipovićevim gubitkom izbora počela osjećati strah za svoje dotadašnje lukrativne pozicije. Za razliku od grube desne Hrvatske koja uvijek ide glavom u zid, lijeva je suptilnija. Oko Hrvatske je izgradila filigransku mrežu, oku nevidljivu na prvi pogled, za sisanje državnog novca kroz ‘nevladine udruge’, kroz javnu televiziju, udruge okupljene oko proračunskih korisnika, preuzela ulogu kreatora javnog mnijenja i izgradnje sustava vrijednosti. Svakako onog koji nikad ne bi doveo u pitanje slijevanje novca na njihove bankovne račune (zanimljivo je kako dobronamjerno Kolindin izbor nisu dočekale ni udruge koje promiču ravnopravnost spolova, vjerojatno i zato što nije došla s transgender frizurom a la Jadranka Kosor ili Sinead O’Connor).
Ta vrijednosno-tvorna hrvatska avangarda je prepoznatljiva po riječima koje koriste, odaju ih ‘gaf’, ‘pucanj u nogu’ s kojima započinju sve svoje kritike Kolindinog rada.
Milanović kao premijer nije ju dočekao prijateljski, čak je izbjegao i čestitati joj na izboru. Na Kolindino lupanje šakom o stol iz predizborne kampanje , uzvratio joj je dodjelom ureda u Visokoj ulici, koristeći prvu priliku da pokaže svoju nadmoć, a Kolindinu inferiornost. Kako njemu, tako i predsjedničkoj ulozi u odnosu na premijersku. Vjerojatno je tu bilo i osobnih natjecateljskih pamćenja iz bitaka u Ministarstvu vanjskih poslova. Milanović tada nije ni slutio da se okomio na krivu osobu poteklu iz istog Ministarstva. Dok se on valjao po hrvatskom političkom blatu, poplavama, što vode, što izbjeglica, Plenković je inkasirao briselske plaće od 10-ak tisuća eura i pleo svoje mreže sa Šeksom.
Odmah na početku mandata Kolinda je micanjem Titove biste iz ureda simbolički pokazala da je za Hrvatsku došlo novo vrijeme. U kojem će skinuti ili raščistiti sve terete naše povijesti. Ta gesta je bila prva riječ Mostovog prijedloga izmjene zakona o državnom arhivu dvije godine kasnije. Ono jedino bitno što joj je ostalo u predsjedničkim nadležnostima – sukreatorstvo u vanjskoj politici onemogućavala joj je postavljena veleposlanička infrastruktura. Mahom kadrovi iz Mesićevog i Josipovićevog antifa doba. Kad je otišla u SAD ispravljati posljedice i svojih pogrešnih uloga na krivog konja u američkoj utrci, veleposlanik Paro koji je mjesecima prije uvjeravao kroz svoja izvješća sve u Hrvatskoj kako Hillary sigurno pobjeđuje – nije ju dočekao. Pobjegao je na tobožnji godišnji odmor, baveći se privatlukom. I danas još prima veleposlaničku plaću.
U namještenim igrama, kad znaš da je u pitanju sačekuša, zasjeda, kao što je to bilo s Kolindinim putom u SAD, potrebna je hrabrost i spremnost na primanje sve one kiše otrovnih strelica iz unaprijed napetih lukova domaće avangarde. Kolinda je i to otrpjela.
Tamo gdje je trebala biti čvrsta i doslovno faktor stabilnosti u državi – pri konzultacijama sa strankama nakon redovnih, potom i nakon izvanrednih izbora, bila je.
U prvoj godini mandata je bila u kohabitaciji s Milanovićem i u godini parlamentarnih izbora. U drugoj godini ju je dočekalo isto. Parlamentarna izborna kampanja nakon HDZ-ovog eksperimenta s premijerom u posjedu dvaju državljanstava.
Točno je ono što analitičari primjećuju – nakon nestanka Karamarka i Milanovića s političke scene bit će joj otežano graditi nezavisni predsjednički identitet. Ali iz sasvim drugih razloga, koji se zasad ne primjećuju. Sad nema sebi nasuprot ‘protivničkog’ Milanovića, nema nedorečenog Karamarka ispod TEVInog eksperimentiranja Hrvatskom. Plenković je na čelu iste stranke koja je i nju iznjedrila. Nema ideološkog temelja za sukob, samo naoko. Već sad je Plenković onaj koji održava tinjajući žar nadmetanja s Kolindom. Čini to otezanjem usuglašavanja oko izbora veleposlanika, unatoč tomu što su neka bitna veleposlanička mjesta za Hrvatsku prazna, znajući da je veleposlanička infrastruktura jedina bitna poluga s kojom Kolinda može nametati svoje vizije razvoja Hrvatske. Nije to slučajno, riječ je o različitim viđenjima domoljublja. Kolindino dolazi odozdo, iz radićevskih korijena, Plenkovićevo je ucijepljeno odozgo, s avangardnog vidikovca. Kao što Plenković je ucijepljen i u HDZ kojemu prirodno ne pripada. Kolindu bismo mogli zamisliti kako izgovara Hrvatska First, Plenkovića kako uzvikuje EU First.
Kolindino domoljublje je Milanovićevog, tuđmanovskog tipa i da je kojim slučajem Milanović ostao na čelu Vlade, imali bismo sinergiju tog domoljublja. No, Milanović je par mjeseci prekasno počeo vikati Hrvatska, Hrvatska! Nije uspio na vrijeme u SDP-u riješiti se antifa parazita i učiniti je domoljubnom socijal-demokratskom strankom. Bačeni, a zaboravljeni bumerang, vratio se u Milanovićevo čelo ucjepljivanjem Plenkovića na čelo HDZ-a, ucjenjivog konglomerata bez ideja o hrvatskom razvoju. Takav konglomerat u svemu odgovara antifa udrugama i ostalim crpiteljima života iz hrvatskog bića. Zato su i podržali Plenkovića. Iz istog razloga su protiv Kolinde. Lažna prijetnja uspostave crvene internacionale sa SDP-om na čijem je čelu Milanović, zamijenjena je plenkovićevskom EU internacionalom, ali stvarnom.
Danas Kolindi nasuprot stoji koalicija dvaju narcisa (Andrej i Božo) kojima Hrvatska nije cilj, već sredstvo. Ona bolja, ako se dogodi. Bitnija im je percepcija javnosti, posebice krugova koji u njih vjeruju. Kolinda neće imati saveznika u Plenkovićevom HDZ-u, niti u MOSTu u budućim političkim bitkama.
Kolinda treba nastaviti kao i dosad, sa stalnim bacanjem izazova Vladi, poput ovog zadnjeg s ekonomskim mjerama. Naići će na ignoriranje, minoriziranje. I baš zato mora ustrajati. Jer njen osmijeh izgleda kao vjesnik novog hrvatskog proljeća u kojem će svatko htjeti reći njen moto: Ako želiš promijeniti svijet, onda kreni od sebe. Počni nešto raditi!
I:VeNLO/barometar.vecernji.hr