Početkom rujna 1991. Zagrebom se šaptalo da je “još jedan grad pao u srpske ruke, da su branitelji Gospića razbijeni, a linija obrane pomjerena prema Karlobagu”. Kao pojačanje upućeno je tridesetak pripadnika bojne Zrinski kojima je zapovijedao (današnji) general Miljenko Filipović, te nekoliko pripadnika ATJ Lučko, među kojima su bili general Mirko Norac, te Miro Laco i Boris Prebeg.
Od 12 tisuća stanovnika, koliko je za popisa 1991. imao grad Gospić, njih 4886 ili 38.4 posto izjasnilo se Srbima. Bilo je to više nego dovoljno da beogradski ideolozi taj grad proglase srpskim, ucrtaju u svoje granice i povedu „sveti rat“ za priključenje Velikoj Srbiji. Srpsko stanovništvo na tom području u značajnoj je mjeri prihvatilo velikosrpski plan, pobjeglo iz grada želeći se u njega vratiti kao “osloboditelji”, preimenovati ga u Teslingrad i dvadesetak kilometara dalje postaviti carinu prema Rijeci.
Međutim, hrabri Ličani su uz pomoć nekoliko desetaka pripadnika specijalnih policijskih i vojnih postrojbi obranili i oslobodili okupirani dio grada. Gospić je, uz Pakrac, koji je cijelo vrijeme rata bio ničiji grad, jedino veće naselje u kojem su Srbi imali više od 20 posto stanovništva, a koji nisu osvojili.
A toliko su to željeli najveći grad „srpske Like“.
Zarobljen neprijateljski general!
Prva velika akcija u Gospiću odjeknula je u cijeloj Hrvatskoj. Pripadnici Specijalne policijske postrojbe Lučko i bojne “Zrinski” zarobili su jugoslavenskog generala Krstevskog koji je s 30-ak vojnika išao u pomoć posadi JNA u gradu. General Krstevski bio je poznat Hrvatima iz „Krvavog Uskrsa“ gdje je poginuo prvi hrvatski branitelj Josip Jović.
U akciju zarobljavanja generala Krstevskog sudjelovali su Miljenko Filipović, Miro Laco, Boris Prebeg, Ivan Drviš, Mirko Norac i Antonio Lekić, a presudnu ulogu odigrao je Ferdo Sučić, koji je u travnju 1992. herojski poginuo u obrani rodnog Livna.
Dva tjedna kasnije pripadnici Zbora Narodne Garde uspjeli su u Karlovcu zarobiti još jednog neprijateljskog generala – Milana Aksentijevića.