Nakon curenja transkripata s tajnog sastanka ex premijera Milanovića i branitelja u sjedištu SDP-a u desetak dana ispisane su cijele plahte tekstova, politički analitičari trsili su se dokučiti o čemu se tu radi, tko je koga snimao – što u konačnici nije bitno, obje strane su to mogle jer imaju iskustva s tajnim snimanjima – a moguće je sve bilo dogovoreno kako bi svaka strana polučila neke benefite – i koje će biti posljedice cijele priče.
Nakon što su se stišale strasti jasno je da to nije bila nekakva sofisticirana politička igra koja traži ‘dublje razumijevanje’ nego performansa u funkciji dobivanja vlasti. Naglo probuđeni ‘hrvatski nerv’ u Milanovića na pragu njegovog šestog desetljeća nije drugo doli čisti oportunizam na tragu onog bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. I kako to u životu biva, učenik je nadmašio učitelja što i nije čudno jer Milanović je mlađi, inteligentniji i obrazovaniji.
O Milanovićevom ultimativnom oportunizmu Boris Buden, filozof i visiting profesor na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru u intervjuu za jedan hrvatski portal, rekao je:
‘Milanović je zakonito dijete Ivice Račana, najbolji učenik škole političkog oportunizma, moralne beskrupuloznosti, intelektualne praznine, povijesne kratkovidnosti, sramotnog kukavičluka, ukratko personifikacija historijske bijede hrvatske socijaldemokracije.’ (to je) ‘ lik u kojem je hrvatska socijaldemokracija doživjela svoje konačno povijesno pomračenje.’
Milanović nije kao Mesić mijenjao stranke ali je, barem deklarativno, ‘šarao’ po pitanju političkih uvjerenja pa je malo liberalni konzervativac, pa libertarijanac, kalvinist i socijaldemokrat što je Romana Bolkovića nagnalo da u kolumni u Globusu otvori i ovu opciju: ‘..iako on toliko toga tvrdi o sebi da jest da je dopustivo pomisliti da u stvari nije ništa.’
I sastanak s braniteljima na kojem je Milanović servirao hrpu laži i šupljih obećanja dio je induciranog kaosa kojim Milanović pokušava zbuniti stare i privući nove birače, ali ne one desne, kako to neki analitičari tumače; zna on da nema tu što tražiti jer prosječni desničar nije primitivan i neobrazovan lik koji se pijan valja po hrvatskoj zastavi – slika sa slavlja u HDZ stožeru nakon izbora 2015., a koju su SDP-u skloni mediji koristili ad nauseam za portretiranje prosječnog desničara – eventualno može pridobiti ekstremno desne, a njih u Hrvatskoj ima u promilima.
Milanović računa na neodlučne, a prema procjeni agencije Hendal to je svaki peti birač. O njihovom profilu nema podataka i nemoguće je procijeniti kako će glasati. Ne treba sumnjati da će neki nasjesti na to što je Milanović u zadnjoj kampanji za parlamentarne izbore pod komandom Alexa Brauna ‘ušmrkao lajnu’ nacionalizma i dati mu svoj glas. Kao što među njima sigurno ima onih kojima je jasno da poruke koje Milanović ‘preko nišana’ ispucava prema Srbiji – nadahnut sjećanjem na djeda ustašu čije je postojanje nedavno objavio svekolikom hrvatskom pučanstvu – nisu nikakav ‘kopernikanski obrat’ čovjeka koji je prije samo koju godinu u emisiji NU2 na pitanje Tito ili Tuđman bez krzmanja odgovorio Tito nego prljavi blef za animiranje glasača.
Zato svi koji dvoje oko toga kakvu će politiku Milanović provoditi – ako za to dobije priliku – trebaju samo pogledati tko figurira na listama Narodne koalicije: Vesna Pusić, Ranko Ostojić, Nenad Stazić i njegov mentor, vječni Stipe Mesić. I bit će im sve jasno.
Većina ‘hrvatskih ljudi’ – sintagma koju je Milanović uveo u kampanju kako bi se suptilno udvarao naivnim Hrvatima – ljudi su koji žele stabilnu državu u kojoj će vladati ‘fina dosada’ kako to on zna reći ali ne zna i ponuditi; ono što on nudi je nestabilnost, amaterizam, nepotizam, korupcija i – lijenost, sve što je njegova vlada pokazala u četiri godine mandata. Zato svojim hinjenim domoljubnim žarom Milanović normalne ljude, i lijeve i desne, beskrajno iritira. Ali i nasmijava jer znaju da je ‘pljuvanje’ po Srbiji tek repriza onog ‘šaraj malo’ i ‘ Srbi su barbari’ nakon čega se brže-bolje išao ispričati u live emisiji na RTS.
U ovoj borbi koja je za njega ‘biti ili ne biti’ ponovo se pokazuje da tamo gdje prestaje logika počinje Milanović; u maniri Mesića iz najboljih dana on prešućuje neke istine, izvrće činjenice i svađa se s logikom. Danas on srpske čelnike proziva ‘čaršijom’ i ‘šakom jada’ ali ti ljudi su to bili i 2013. kada je na vlastitu inicijativu otišao u Beograd na sastanak s tadašnjim premijerom Ivicom Dačićem. I nije ga smetalo što je sastanak kvalificiran kao ‘radni’ kako se ne bi morala svirati hrvatska himna ili što na pročelju govornice s koje se obraćao novinarima nije bilo hrvatskog grba. Milanović je tada ‘čaršiji’ obećao da će ‘Hrvatska bez zadnje misli dati sve od sebe’ kako bi im pomogla na putu u EU. Tri mjeseca poslije u Zagreb stiže još jedna ‘šaka jada’, potpredsjednik srpske vlade Aleksandar Vučić. I Milanović i Vesna Pusić trčkarali su oko njega kao, kako je to Milanović posprdno rekao za dr. Rajka Ostojića, ‘vesele vjeverice’.
Milanović danas optužuje HDZ da Srbiji želi blokirati pregovore s EU iz zlobe?! Da bi nakon te nesuvisle izjave dodao da se srpski zakon o ratnim zločinima mora promijeniti! Vlada HDZ- a želi postići isto ali kroz pregovore jer drugačije ne ide dok naglo razbuđeni Milanović sa sastanka s braniteljima Srbiji oštro ‘prijeti’ da će joj dati rok od 6 mjeseci da potpiše međudržavni sporazum ili im ne gine blokada. Treba li se Srbija zabrinuti? Pa i ne baš, znamo li da Vesna Pusić pod Poglavljem 23. Screening reporta za Srbiju kojeg je 2014. Europska komisija uputila svim članicama EU da stave svoje primjedbe, nije napisala ni slova.
Kad Milanović izjavi da je ‘HDZ bahat kod kuće a papci su i manji od makovog zrna u inozemstvu’ čovjek se mora grohotom nasmijati; to govori onaj s kojim su Merkel i Barosso zbog Lex Perković a Johannes Hahn i Federica Mogherini zbog blokiranja granica sa Srbijom ‘obrisali pod’. S tim što je njegovo infantilno junačenje u slučaju Perković i ‘kako se onaj drugi zove’ trajalo nekoliko mjeseci, a u slučaju granica tri dana.
Milanovićeva dosljednost u nedosljednosti pri čemu je sadržaj kojeg komunicira javnosti zapravo nebitan, svakim danom sve više otkriva što on uistinu jest: karikatura od državnika, drugi Mesić. Jer između ‘blata na opancima’ –90-tih je Mesić Srbima poručio da iz Hrvatske mogu odnijeti samo onoliko zemlje koliko su donijeli na opancima – i Milanovićeve ‘šake jada’ i ‘vojnog lekara’ nema razlike. Takav diskurs dolazi iz iste sociokulturne sfere kao i vic o predsjedniku Tuđmanu koji ne može iz zemlje a kojeg je nekoliko tjedana nakon njegove smrti Mesić ispričao jednom zgranutom francuskom novinaru, piše portal Objektivno.hr