Više se nikada Partija u Hrvatskoj ne će oporaviti, posebno ne pod vodstvom relativno mladog aparatčika Bere jer je vrijeme Berija prošlo. Mladac je rođen u krivo vrijeme: da je „stupio na scenu“ nakon pada Hrvatskoga proljeća, sa svojim stajalištima, sivom i arhaičnom titoističkom ideologijom, u tim bi vremenima naglo napredovao u hijerarhiji i možda došao na čelo.
Vremena su tmurna, dolazi hladni val iz Rusije. Meteorološkim prilikama pridružuju se političke, unutarnje i vanjske, a početak Došašća obilježili su komunisti u Hrvatskoj i na Kubi odšašćem Fidela Castra čija je bijela diktatura nad obojenim Kubancima pod maskom ultrakomunizma u hrvatskim (?) novinama opisana uglavnom blagim tonovima, a brbljavom egomanu prigovoreno jedino što je navodno skratio život J. B. Titu. Osim toga naširoko je pisano da je „volio žene“ i imao ih više nego Charlie u „Dva i pol muškarca“ (no nešto manje od Mao Tse Tunga), te da je preživio više atentata od Saše Lekovića, predsjednika Hrvatskoga novinarskog društva. Tako se crvena novinarska klatež s prikrivenom tugom opraštala od Komandanta Castra koji je kastrirao kubanski narod i držao ga više od pola stoljeća u siromaštvu i neslobodi, likvidirao političke protivnike i umalo izazvao treći svjetski rat s gljivama na meniju. Ipak, razlika između Castra i Tita je u tomu što Komandant Fidel nije nakon pobjede nad Battistinim snagama masovno masakrirao njegove vojnike i njihove žene i djecu, recimo nekoliko stotina tisuća njih.
Pritajena žalost crvenih je razumljiva, jer im još ostaje samo Sjeverna Koreja – budući da Kina već dugo tek s mukom održava vanjsku formu komunističkog uređenja. Na ne baš paradoksalan način, smrt jednoga od zadnjih komunističkih diktatora i zlotvora, poklopila se kod nas s izborima u Partiji koja se, nepromijenjena u dubini, posve dobro snalazila u samostalnoj, demokratskoj Hrvatskoj pa dvaput u 21. stoljeću došla na vlast, kako bi nastavila ondje gdje je stala i zastala 1990. S velikim je zaprepaštenjem ustanovila da ni rat nije bacio Hrvatsku na koljena, da je nakon Tuđmanove smrti državna blagajna bila u neznatnom deficitu, pa se pod račanovskom rekonkvistom bacila na uništavanje preostaloga gospodarstva, a detuđmanizacijom pokušala baciti hrvatski narod u očajnu malodušnost. Nije uspjela, ali se još jednom vratila zahvaljujući pogrješkama HDZ-a i medijskoj sceni koju je napumpala svojim kadrovima, te nastavila činiti štetu, većinom iz namjere, manjinom iz gluposti. Na kraju je izgubila izbore i izgubila sebe.
Više se nikada Partija u Hrvatskoj ne će oporaviti, posebno ne pod vodstvom relativno mladog aparatčika Bere jer je vrijeme Berija prošlo. Mladac je rođen u krivo vrijeme: da je „stupio na scenu“ nakon pada Hrvatskoga proljeća, sa svojim stajalištima, sivom i arhaičnom titoističkom ideologijom, u tim bi vremenima naglo napredovao u hijerarhiji i možda došao na čelo. No, vremena su se promijenila, pa sada čelo razbijene vojske ništa ne vrijedi, čak se i Hrvatska ponešto mijenja, svijet se mijenja u pravcu koji lenjinistički sivci ne mogu razumjeti i zato će SDP propasti do kraja s bilo kojim čelom, vući se rubovima političke scene i zavijati po šumama. Ne će mu pomoći ni enormno naklona medijska scena, koja nakon konačnoga pada Partije ostaje jedinom crvenom zaplotnjačkom snagom u modernoj hrvatskoj državi. Ukratko: Zoki je pretvorio Partiju i državnu politiku u urnebesnu burlesku, a Bero će SDP pretvoriti u dosadnu melodramu sa zadanim tužnim svršetkom.
Crvenima sklona medijska scena u dobrom svojem dijelu isto tako ništa ne razumije, pa se zgraža nad „nacionalizmom“ europskih i ne samo europskih država koje ni naddržave ni internacionale ne doživljavaju drukčije nego kao novo nasilje kojemu se uspješno i strasno opiru. Ta je scena usput i nadalje zatrovana salmonelom besmrtnoga jugoslavenstva, ovih dana i iskreno potresena jer sve više ljudi razumije koliko je arogantno nasilna i netolerantna, naravno i u svom licemjernom, stalnom pozivanju na toleranciju. Tako jedan od Lekovićevih vodonoša u Hrvatskom (?) društvu novinara nakon sjednice Odbora za medije u Hrvatskom saboru, poručuje „Marš!“ Katji Kušec, predsjednici Hrvatskih novinara i publicista. Eto, to su oni koji zavijaju o nasilju, premda je Katja na rečenoj sjednici razborito govorila o stanju u hrvatskom novinarstvo ne spominjući ideologije nego nisku obrazovanost novinara. A njima je, ponešto obrazovinama, poluobrazovanima i neobrazovanima – i protiv volje mnogih među njima, šef upravo taj Saša Leković s nepotpunim obrazovanjem, sirova figura postavljena od crvenih koji su ga izvukli iz posla u nevažnim rubrikama i dali mu da „vlada“ HND-om, kao što su na mnoga druga mjesta instalirali anonimce – da ne spominjem Institut za jezik i jezikoslovlje, kojemu se stalno vraćam. A i to ima veze s novinarstvom, jer se novinari ne služe lopatama nego jezikom.
Znači, Leković se na rečenoj sjednici rasplakao sam nad sobom poradi atentata nad samim sobom, sav krvav i prostrijeljen nekoliko puta, s pola glave, optužio je u Hrvatskom saboru sve i svakoga, no taj performans očito nije uspio a psihijatar Goran Dodig objasnio mu je da verbalno i psihičko nasilje ponekad uzrokuje fizičko – premda u Lekovićevom slučaju ničega fizičkog nije bilo, osim nekih vijaka za koje se ne zna jesu li odvrnuti ili prepiljeni, ili po sebi uvrnuti. A policija i DORH šute jer je i njima priča malo uvrnuta. Da doista ne bude ne samo toga nestvarnog „nasilja“, nego i stvarnih prijetnja novinarima, dovoljno je učiniti ovo: pisati pošteno i obaviješteno, posjedovati vrijednosti imanentne hrvatskom narodu, znači univerzalne, poštovati njegova uvjerenja i vjeru, njegovo domoljublje, njegove branitelje i povijesne istine – a u pojedinačnim slučajevima ne osvrtati se ni lijevo ni desno nego gledati i pisati ravno u glavu, bez obzira o komu se radi, pa bio taj crvena ili plava perjanica. Svakom po zasluzi.
No, sadašnje je stanje upravo naopako: instalirani urednici betonska su brana između novinara i javnosti, baš kao u komunističko doba, a ako i propuste „suspektnu“ plavu kolumnu, to je samo zato da daju trenutačni odušak „poraženim snagama“ (hrvatskom narodu) kako se ne bi previše zagrijao a kotao eksplodirao u opiranju svakodnevnim poniženjima, crvenim podmetanjima , veličanjima osoba čije je djelovanje izrazito protuhrvatsko. Vidjevši kakva je „partijska linija“, mladi novinari koji su jedva jedvice pronašli stalan ili nestalan posao, pristaju zbog egzistencije na taj zulum, a oni čija je provenijencija i inače sklona liniji, brzo napreduju u političkim rubrikama.
Nije salmonela samo u životinjskom mesu
Bauk salmonele kruži Hrvatskom. Kao i u svemu drugome, i u području mesa i mesnih proizvoda isprva se„odgovorni“ godinama i godinama prave blesavima, ne znaju, ne žele znati ono što hrvatski kupci odavno znaju i bespomoćno jamraju: da kupuju i jedu ne svinjetinu nego svinjarije, ne piletinu nego pilovinu, nepoznata porijekla i lažno deklariranu, prepakiranu i serviranu hrvatskoj sirotinji koja prištedi nekoliko kuna a zatim danima sjedi na klozetu ili u liječničkim ordinacijama. I nije samo meso u pitanju, nego i cijeli niz prehrambenih proizvoda u kojima se skrivaju otrovi. Pa je glavom moralo platiti nedužno dijete iz Bregane da bi se nešto pokrenulo, da bi se iz korumpiranog ili lijenog inspektorata pohrlilo u čuvene robne kuće i svakoga dana nalazilo nove salmonele. Podsjeća me to na semafore u blizini škola, koji su se u pravilu pojavljivali tek kada bi neki maleni đak smrtno stradao.
No, nema salmonele samo u mesu, jajima, poriluku i sličnim delicijama koje uvozimo kao da je Hrvatska smještena na hridi, a mogla bi prehraniti četiri puta više ljudi nego što ih ima (ili su možda vizionari shvatili da će nas biti sve manje, pa koga će vraga Hrvati toliko proizvoditi, a dok potpuno ne nestanemo trovat će nas uvoznici – da se vizija ostvari što prije.)
Salmonele ima i u medijima, ima je i u kulturi uopće. Zamislite hrvatsku kulturu, čiji su mediji dio, kao veliku robnu kuću. Uđete, uzmete košaru i počnete lutati, razgledavati police. Na jednoj ugledate proizvod u ambalaži na kojoj piše Hrvatsko novinstvo. Znači, hrvatski proizvod. Stavite ga košaru, kadli kod kuće vidite da nešto ne štima, zovete probuđene inspektore koji odnose proizvod u laboratorij. Rezultat je predvidljiv: ima salmonele. Ima i još nekih medicini nepoznatih dodataka, pilsela, tomića, lovrićka, pavićka, maštruka, vlašića. Znači, proizvod bi trebalo povući s polica, ali ne, u ovom slučaju ostaje, premda je i zabrinutoj javnosti jasno da se radi o prepakiranju, da je to neki proizvod uvezen iz nestabilnog i pakosnog okružja, užasno star i s lažnim rokom trajanja, toliko star da zaudara po bivšoj Jugoslaviji. Možete kupiti i proizvod koji se zove Hrvatsko kazalište, a u laboratoriju pronađu frljiće i blaževiće. Ili filmski proizvod s umakom od regionalne salmonele.
Elem, u mnogim se proizvodima skrivaju opake male beštije, i veće koje se vide prostim okom.Ti su mikrobi uvezeni i prodaju se, prepakirani, na kioscima, poneki i u knjižarama, na ekranima komercijalnih televizija ali se endemski javljaju i na javnoj. Služe trovanju neoprezne javnosti, služe krivotvorenju povijesne istine i opanjkavanju moderne Hrvatske koju – kao i mnogim zemljama porijekla tih proizvoda – drže ustaškom tvorevinom i na svaki ju način žele difamirati. Kada se Kolinda u Kanadi fotografira sa zastavom na kojoj je prva kocka hrvatskoga grba bijela, eto mikroba koji vrište: Ustaše! Ustaše! (kako i inače zovu hrvatske iseljenike, uz dobar dio hrvatskih ljudi koji se (još) nisu iselili.)
Mikrobe ne zanima već otrcano ukazivanje na crkvu sv. Marka i njezin krov, ne zanima ih što je prvo polje bijelo na hrvatskom grbu u znamenitom Fojničkom grbovniku, ili na Škrinji privilegija iz 1643. I na Starčevićevu grobu. Njih zanima samo da je u NDH prvo polje bilo bijelo, a u SR Hrvatskoj crveno, pa svaki otklon od SRH drže povrjedom svoje crvene dušice i dokazom filo(vanog)ustaštva. A što je istina? Bijeloga polja nikada nije bilo na hrvatskom grbu, nego je postojalo srebrno polje. Uz to, u zadnjih su pet stotina godina Hrvati doista risali i klesali svoj grb kako se komu svidjelo, pa ima i onih s prvim crvenim, no nije u tomu poanta. Poanta je da mikrobima smeta bilo kakav hrvatski grb koji nije ukomponiran u žitnu ogrlicu, koji ne tone u more i iznad kojega nije naslikana crvena zvijezda.Svaki drugi, pa makar nema slovo U ili neku drugu poveznicu, za mikrobe je ustaški.
Trovanje salmonelom samo je suvremeni i masovni nastavak trovanja koja su se događala u prošlosti, uvijek ondakada je trebalo skršiti nositelje hrvatske državnosti, banove poput Jurja Zrinskog (oca Nikole i Petra) ili onoga Draškovića koji je postao čak i ugarskim palatinom, što se pokazalo smrtonosnim. U prvo vrijeme komunističkoga terora, nositelj hrvatske državnosti bio je zagrebački nadbiskup Stepinac, sustavno trovan na robiji i u Krašiću, a nakon smrti je njegovo tijelo izmrcvareno i poduzeto sve da se otrov prikrije. Jedini koji to ne zna je novinar Drago Pilsel, štoviše, on je 2016. otkrio da blaženi Alojzije nije trovan, a ako i jest onda je kriv neki OPG iz doline koji je kardinalovoj kuhinji dostavio meso zaraženo salmonelom. Uz perverznu mješovitu komisiju SPC- Crkva u Hrvata- argentinski papa, javljaju se, eto, pomoćne poluge i mudraci s istoka poput Pilsela i Maštruka koji hladnokrvno naziva Stepinca vikarom ustaške vojnice, premda je zagrebački nadbiskup bio vikar hrvatske vojske, domobranske vojske koja je uključivala znatno manju ustašku komponentu.
U svemu, mikrobi su u svemu. Pa i kada se napada Plenkovića zbog stajališta koje bi trebalo biti prirodno, odnosno zbog njegove potpore Ukrajini koja je doživjela isto što i Hrvatska početkom devedesetih – eh, i tu se između redaka vidi da mikrobima takvo razmišljanje nikako ne paše ne zbog prevelike ljubavi prema Rusiji, nego zato što u dubini svoje patogene duše i dalje drže da je srpska agresija na Hrvatsku bila nužna i opravdana kako bi se spasila divna Jugoslavija, kao što je uvjeren i Šerbedžija koji nije rekao što je rekao, niti je u vrijeme rata bio gdje je bio, a gdje je bio kad je grmilo nisam mogao saznati ni iz članka nekog Hrvoja Horvata (Hrvoja!) koji dezertera u tada neprijateljsku zemlju gladi peruškom i brani ga od hrvatskih branitelja koji su bili gdje je trebalo biti.
Ako baš treba tražiti mane Vlade desnoga centra, one nikako nisu povezane s Ukrajinom nego s domaćom scenom. Vlada ima nekih teškoća kao što ih ima svaka podvojena ličnost, u ovom slučaju na HDZ i Most. U tom konglomeratu (ha!) HDZ se ponekad nudi na pladnju Mostu koji onda ubire poene, recimo za kruh, mlijeko i knjige, a kako će biti s porezom na honorare novinara i umjetnika, tek ćemo vidjeti. Ti nesmotreni potezi, od kruha do rečenoga poreza koji isto tako ima veze s kruhom jer su novinari i umjetnici kruhoborci, nikako nisu bili potrebni Hrvatskoj demokratskoj zajednici. No u nečemu su blagotvorni: ujedinili su na trenutak desne, lijeve, srednje i osrednje kreativce koji mimo svjetonazora i astralne umjetnosti moraju nešto konkretno pojesti, otplaćivati kredite i čuvati krov nad glavom. A ni na turizam i ugostitelje nije trebalo ići tako debelom batinom, mogla je biti tanja.
(P. S. I u Hrvatskoj bi trebalo proglasiti devet dana žalosti, ne zbog Castra nego finala Davisova kupa.)
Hrvoje Hitrec/hkv.hr