Do danas nikada nije riješena enigma niti je ikada objavljen tajni dogovor o nenapadanju između HDZ-a i SDP-a, prema kojemu nijedna stranka koja preuzme vlast neće istraživati kriminalne radnje svojih konkurentskih prethodnika. Iako hrvatski građani traže čiste račune, nikada nisu provedene kvalitetne istrage o opljačkanim novcima koji su izvučeni iz Hrvatske i koji su završili na računima političara.
Koalicijska vlada koja je nakon duže vladavine HDZ-a 2000-te godine preuzela vlast, mandat od hrvatskih građana dobila je na programu koji se temeljio na obećanim istragama o pretvorbenom kriminalu i reviziji pretvorbe, ali isto tako i na pričama o odlučnosti tadašnje Vlade Ivice Račana o tome kako će vratiti natrag u Hrvatsku novac kojeg su, do tada, prvenstveno HDZ-ovi političari izvukli iz Hrvatske ili su ga prisvojili na protuzakonit način. Zahvaljujući dokumentima koji su stigli do redakcije 7Dnevno, može se vidjeti svo licemjerstvo i prevrtljivost hrvatskih političara koji uz pomoć demagogija i minimalno modificiranih medijskih manipulacija osvajaju vlast, da potom ne bi učinili ništa. Dokumente koje smo dobili od austrijske policije pokazuju modus operandi kako državne institucije mogu biti neefikasne, iako postoje svi uvjeti za kvalitetne istrage, progone i sankcioniranje sudionika u organiziranom kriminalu i pranju novca, donosi dnevno.hr.
Pismo ravnatelja Ostojića austrijskom ministru
Odmah na početku mandata Račanove vlade, njegov prvi policajac – Ranko Ostojić upućuje pismo austrijskom ministru unutrašnjih poslova tražeći „sastanak na operativnoj razini“ u vezi problematike oko pranja novca. Dokument kojeg je Ostojić uputio tadašnjem austrijskom ministru Eriku Buxbaumu nosio je oznaku „Službena tajna – vrlo tajno“, a u dopisu je objašnjeno kakve su namjere hrvatskog ministarstva unutarnjih poslova. Ravnatelj policije objašnjava austrijskoj policiji da hrvatski MUP provodi složenu kriminalističku obradu vezanu uz pranje novca. Do MUP-a su, očito na temelju novinskih napisa, stigle informacije kako se u 90-tim godinama novac s računa austrijskih banaka, čiji su potpisnici bili hrvatski političari, isplaćivao nenamjenski. Odnosno nije se koristio u humanitarne i karitativne svrhe, već je završavao u privatnim džepovima. Kasnije se taj novac prebacivao na račune hrvatskih fizičkih i pravnih osoba u Austriji i Hrvatskoj, te se koristio za kupovinu tvrtki i stjecanje privatne imovine. Takvim transakcijama izravno se utjecalo na gospodarske tokove u Hrvatskoj čime su se narušavali principi slobodnog tržišta i jednakost poslovnih šansi.
Ostojić je tražio da mu Austrijanci za pojedine račune dostave podatke o tome kada su pojedini računi otvoreni, odnosno zatvoreni; kakvo je stanje na računima i koje su osobe bile ovlaštene za raspolaganje novčanim sredstvima, odnosno tko u bili opunomoćenici. Tražila se evidencija prometa po računima i po kojim osnovama su obavljane isplate.
Drugim riječima, ravnatelj Ostojić započeo je istragu računa u Bank fur Karten und Steiermark u austrijskom Villlahu, na kojeg su hrvatski iseljenici uplaćivali novac iz inozemstva, a taj novac je bio namijenjen za obranu Hrvatske. Kako se i pretpostavilo, samo manji dio novca iskorišten je za naoružanje, veći dio završio je u torbama, a njima su kasnije kupovane tvrtke u Hrvatskoj. Otuda je kasnije nastao izraz „torbari“ koji je označavao sumnjive osobe koje su obilazile atraktivne tvrtke i za gotovinu od malih dioničara kupovali dioničke pakete uz ogromne diskonte. Novcem hrvatskih iseljenika, umjesto obrane, kupovane su tvrtke i tako su lešinare koji su imali pristup novcima dijaspore pretvarali u vlasnike tvrtki, dok su njihovi zaposlenici krvarili na hrvatskim ratištima, na kojima su ostavljali zdravlje i živote.
Tajne odlaze u grobove
Ostojić, nadalje informira austrijskog kolegu da su prema dostupnim informacijama, potpisnici računa bili bivši ministar obrane Gojko Šušak, ministar financija Jozo Martinović i Hrvoje Šarinić. Prema podacima s kojima je raspolagao Ostojić, s austrijskog računa do 1998. godine isplaćeno je preko 100 milijuna tadašnjih njemačkih maraka i 6 milijuna dolara.
Od osoba koje su evidentirane kao korisnici ovih sredstava u dopisu su se spominjali Ferdinand Jukić (Badel), Stjepan Spajić (Hrvatski dragovoljac) te Ivan i Željko Mikulić (PAN papir). Ostojić traži sastanak u Austriji, a za hrvatske predstavnike predlaže Dragutina Cestara – načelnika odjela gospodarskog kriminaliteta i korupcije, i Ivicu Cetinu. Ostojić šalje ovaj dopis austrijskom ministru 7. rujna 2001. godine, i na kraju ga moli da što prije prikupe podatke koje traže te da u najkraćem roku obave radni sastanak.
Mala nezgoda bila je u tome što je ravnatelj Ostojić pisao austrijskom ministru na tečnom hrvatskom jeziku, pa su Austrijanci morali posebno prevoditi taj dopis, ali su svejedno pokazali su spremnost za suradnju.
U drugom dopisu, iz siječnja 2002. godine, kojeg potpisuje Dragutin Cestar, Austrijancima se dostavljaju dodatni podaci o Jukiću, Mikuliću, Šariniću, Šušku, Martinoviću i Spajiću, uz kratak opis njihovih poslovnih i profesionalnih aktivnosti. Uskoro je uslijedio traženi austrijski odgovor u kojem sudac Zemaljskog suda iz Klagenfurta, Franz Muller piše kako se protiv svih navedenih osoba iz ravnateljevog dopisa u Austriji provode predistrage, a prvenstveno protiv Hrvoja Šarinića zbor prijevare radi stjecanja zarade i učešća u kriminalnoj organizaciji. Istovremeno, austrijski sudac pita kolegu u Županijskom sudu u Zagrebu, vode li se protiv ovih osoba kakvi kazneni postupci?
Završetak istrage
Ovim austrijskim dopisom završava sva istraga oko pranja novca hrvatskih iseljenika koji je završio u džepovima hrvatskih političara. U arhivima austrijske policije, odakle su došli ovi dokumenti, više nije zabilježen nijedan dopis korespondencije između hrvatskih i austrijskih ministarstava. Ostojić je naglo, bez ikakvog suvislog objašnjenja hrvatskoj javnosti ili Austrijancima, prekinuo istragu o novcima s austrijskih bankovnih računa. Iako je ravnatelj Ostojić imao slobodne ruke za provođenje započetih istraga do samog kraja 2003. godine, apsolutno više ništa nije napravio da se uđe u trag krajnjim korisnicima novaca iz dijaspore. Moglo bi se zaključiti da krajem mandata u Račanovoj Vladi više nije htio pokretati ovakve složene policijske akcije iz sfere organiziranog kriminala i pranja novca, no Ostojić se ponovo vraća na policijsku scenu i dobiva još višu funkciju – postaje ministar u Milanovićevoj Vladi od 2011. do 2016. godine. Pored ključnog ministarstva – unutarnji poslovi, Ostojić je u Milanovićevoj Vladi bio i potpredsjednik za unutarnju politiku. Nažalost, ni tada ništa konkretno nije napravljeno kako bi se otkrilo gdje je završio novac iseljenika, kao i ostali novac koji je završio na privatnim računima, a stečen je protuzakonito.
Osim ove neuspješne epizode o pokušaju praćenja traga opljačkanog i otetog novca, veći je problem očita politička blokada svih aktivnosti da se na bilo koji način vrati novac koji je od 90-tih godina do danas izvučen iz Hrvatske, a završio je na privatnim računima političara, bivših predsjednika vlada i ministara. Prema nekim procjenama, na privatnim računima političara završilo je između 20 i 50 milijardi dolara, za koje nijedan predsjednik Vlade nije pokazao interes da se taj novac vrati u državni budžet. Aktivnosti oko traženja isisanog novca iz Hrvatske, od početka ovo godine još bi trebale biti jednostavnije jer su mnoge zemlje ukinule ograničenja vezana za bankarske tajne prilikom policijskih i državnih istraga. Ova ograničenja su ukinuta zbog lakšeg praćenja financijskih tokova vezanih uz financiranje terorizma, kao i praćenja novca u poslovima međunarodnog organiziranog kriminala.
Ovaj slučaj s bivšim ravnateljem policije i bivšim ministrom Ostojićem najbolje pokazuje kako očito postoji politički dogovor između HDZ-a i SDP-a da se ova pitanja i ovi problemi ne otvaraju. Tu je politička trgovina jača od nacionalnih interesa i interesa hrvatskih građana. U svakom slučaju, bilo bi zanimljivo čuti od bivšeg ministra Ostojića, tko je mu je naredio obustavu istrage oko tajnih računa hrvatskih političara?