Srbija i Crna Gora nisu kažnjene za agresiju koju su izvršile i zla što su ih počinile 90-ih godina XX stoljeća. I ne samo to. One nisu prošle onu toliko nužnu katarzu suočavanja s vlastitom prošlošću i prihvaćanja odgovornosti za zločine masovnih ubojstava, razaranja i svega onoga što je pratilo te zločinačke pohode.
O toj odgovornosti, naplati ratne štete ili bilo kojemu drugom pitanju vezano za agresiju se više gotovo i ne govori.
Ipak, ne treba biti nepravedan.
Crna Gora i Srbija ne mogu se stavljati u istu ravan, jer Crnogorci su (za razliku od Srba) barem na retoričkoj i simboličkoj razini priznali svoj udio krivnje i izrazili dobru volju za normalizacijom odnosa s okruženjem. Na kraju, i oni posljednjih godina imaju ozbiljnih problema sa svojim nekadašnjim „drugim okom u glavi“, jer četničija u Beogradu ne miruje i kuje nove planove za ostvarivanje svojih bolesnih velikosrpskih ideja. Četničija ne priznaje gotovo ni jednu vjeru i naciju u okruženju i sniva o nekoj svojoj „velikoj srbiji“, pa i po cijenu trećega svjetskog rata, kojega bi vrlo rado izazvali kad bi mogli.
Što vrijeme dalje odmiče, stvari se sve više zamagljuju. Relativiziraju se zločini, zaboravljaju nekažnjene masovne ubojice i silovatelji, padaju u sjenu slike razaranja, paljevina i pljačke, a Srbija nastavlja svoju drsku, pokvarenu i perfidnu taktiku neprestanih napada na susjede, upravo zato da se istina potisne, iskrivi i sakrije.
A istina o ratovima na području bivše SFRJ je jasna kao dan i nju znaju svi koji žele prihvatiti relanost i činjenice.
Bivši predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić, izjavio je kao službeni predstavnik Republike Srbije (2008. godine) na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj da su Srbi u ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ POČINILI NAJVIŠE ZLOČINA, odnosno da su od ukupnog broja žrtava (kojih je prema procjenama međunarodnih tijela bilo oko 150 tisuća – u Hrvatskoj, BiH, i na Kosovu) SRBI POBILI OKO 80%, dakle oko 120.000.
U Hrvatskoj je ubijeno oko 22.000 osoba, u B i H preko 104.000 a ostalo na Kosovu. I dok su Hrvatska i B i H već odavno napravile analize (točnije, napravili su ih Hrvati i Bošnjaci), a svoje nalaze po tom pitanju objelodanile su i neke međunarodne institucije, četničija odbija bilo kakvu suradnju. Onoga trenutka kad bi se posložile kockice mozaika, četničija više ne bi mogla manipulirati i iskrivljavati istinu.
Uzmemo li u obzir samo ovaj podatak o ukupnim žrtvama i počiniteljima, čak i bez razmatranja bilo kojih drugih aspekata ratnih događanja, potpuno je jasno TKO JE GLAVNI KRIVAC I ŠTO SE DOGODILO.
Dakako da je četničija u Srbiji skočila na stražnje noge i Dulića izvrgnula linču, nazivajući ga „ustašom“, „slugom i plaćenikom“, „izdajicom“, „smradom“ i tko će sve nabrojiti kakve su mu epitete lijepili, jer, ČOVJEK SE DRZNUO IZREĆI ISTINU.
Dulić je imao petlje (i to kao predsjednik Narodne Skupštine države-agresora!) reći ono što se naši hrvatski i bošnjački političari ne usuđuju ni danas!?
Zar je onda čudno što su četnički lešinari i sljedbenici srpskog naci-fašizma dobili krila, što pljuju po susjedima, opet traže krivce, drsko i bezobrazno lažu kako su u Hrvatskoj „ugroženi“ – dok u isto vrijeme prema hrvatskom narodu upućuju pogrde i uvrede nagore vrste?
Ne izbjegava, uostalom, beogradska četničija slučajno objelodaniti svoje ratne žrtve, jer struktura žrtava – što su viktimolozi i demografi već odavno dokazali – odražava karakter i prirodu ratnog sukoba.
Zato četničija tu istinu krije kao zmija noge.
No, mora li to biti razlogom da MI ŠUTIMO?
Ovih dana slušam kako mnogi (pa čak i pojedini istaknuti političari iz redova hrvatskoga naroda u B i H) kritiziraju one koji u ime Bosne i Hercegovine žele pokrenuti reviziju presude o odgovornosti Srbije za genocid!?
Ne mogu vjerovati vlastitim očima i ušima!?
Zar među nama doista ima onih koji su iz tko zna kojih sitnih politikantskih interesa i razloga spremni DŽELATIMA IZ BEOGRADA, onima koji su planirali i pokrenuli rat i izvršili genocid u Hrvatskoj i BiH, POMOĆI DA OPERU KRVAVE RUKE.
ZAR MEĐU NAMA DOISTA IMA TAKVIH?
Umjesto da svi skupa pritisnemo tu neman, tu bagru koja zaziva ratove i sukobe, tu bizantsku rulju koja ne zna ništa drugo osim stvarati nered, lagati i mutiti vodu, mi im pomažemo u tomu!?
Ma je li moguće ljudi?
Ako itko, onda Hrvatska i Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju debelih razloga poduprijeti reviziju nepravedne presude kojom su IZVRŠITELJI GENOCIDA oslobođeni krivnje, iako je jasno kao dan što su i na koji način počinili!
Ovakva vrsta oportunizma, ovo političko sljepilo u koje smo zapali, ovo zavlačenje glava u pijesak može nas itekako skupo koštati.
Sjetimo se kraja 80-ih i početka 90-ih i usporedimo što je tadašnja četničija (kako ona u Srbiji, tako i ova domaća u Hrvatskoj) sve radila, kakvim su se drskim i ogavnim lažima služili kako bi napumpali svoje barbare i primitivce i izazvali rat!
Je li vrijeme da se dozovemo pameti?
„Mudraci“ koji već unaprijed „znaju“ kako će ova revizija procesa protiv srpske četničije doživjeti svoj neuspjeh, zanemaruju jednu bitnu činjenicu: DA TO DUGUJEMO ŽRTVAMA GENOCIDA!
I još jedna, ne tako nevažna stvar: Nek svjetska javnost još jednom urbi et orbi ČUJE ISTINU, nek se zna tko je što učinio, od kuda su dolazile zločinačke postrojbe, tko je slao tenkove na sela i gradove i držao u okruženju Sarajevo, razarao Vukovar, žario, palio i klao diljem B i H i Hrvatske!
Nije li od početka Srbija imala odlučujući utjecaj na „JNA“ i nije li skupa s „JNA“ slala svoje četnike, „teritorijalce“ i „dobrovoljce“ u zločinačke pohode, nisu li svi (vojni i paravojni) oficiri, podoficiri, zapovjednici „specijalnih“ i policijskih jedinica koji su ratovali na područjima B i H i Hrvatske bili na platnom spisku Generalštaba „JNA“ i srbijanskog MUP-a, a politički predstavnici „sao krajine“ i „republike srpske“ u uskoj vezi s Miloševićem po čijim su se naputcima i ponašali, sve dok nisu kola krenula niz brdo?
Srbi su u ratovima na području bivše SFRJ ubili 80% od ukupnih žrtava, u Srbiji se i danas kriju tisuće zločinaca i koljača koji su vršili genocid a ostali su nekažnjeni za svoja zlodjela, Srbija „nije učestvovala u ratu“ a ima 400.000 ratnih veterana, preko 30.000 ratnih invalida i na tisuće poginulih (čije podatke ne želi objaviti), Srbija danas ponovno izaziva, stvara nemir i nered u ovom dijelu Europe i sije novo sjeme mržnje i zla.
A mi se TREBAMO PROTIVITI REVIZIJI POSTUPKA PROTIV NJIH ZA GENOCID KOJI SU EVIDENTNO POČINILI i čekati da nam bradonje ponovno dođu na vrata?
Dragi moji Hrvati, znate li onu zgodnu narodnu mudrost o čovjeku kojega dva puta ugrize zmija iz iste rupe?
Ako ne znate, raspitajte se ili surfajte malo…možda nešto novo saznate… pa javite i našim političarima, možda i oni nešto od toga shvate.
Meni se sve čini da je nas već dva puta ugrizla…
I:Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo