Utvrde jugoslavenskih sljednika, prije svega, SDP-a i IDS-a, ostaju cjelokupna Istra te grad Rijeka, odnosno Istarska i Primorsko-goranska županija, što se po tko zna koji put pokazalo na izborima, bili oni lokalni ili parlamentarni. Je li za sramotno loš rezultat kriv lokalni HDZ?
Sigurno je, iako takav HDZ djeluje isključivo prema naputku zagrebačke središnjice, što je djelom uzrok nezadovoljstva birača i članova, stoga takva situacija predstavlja začarani krug.
Ipak, najveći “krivac” za dominaciju jugostranaka u tim dvjema županijama jest pokojni predsjednik Tuđman. Za obrazloženje ovakve tvrdnje potrebno je vratiti se malo u povijest. Istra i Primorje su nakon II. svjetskog rata bili jugoslavenski ratni plijen. Iako su to stoljećima hrvatske zemlje, Hrvati su sustavno iz njih protjerivani i iseljavani, od Mletaka, Austrijanaca, Mađara, Talijana te naposljetku “Jugoslavena”. Na tim je prostorima i nastao pojam “šetebandijerizam”, što dovoljno govori o stanju svijesti tamošnjih Hrvata kroz stoljeća. Sukladno politici glede ratnog plijena, počinju planirana masovna doseljavanja, naročito Srba iz svih krajeva SFRJ-a, čemu je prethodio pokolj domaćeg stanovništva (1945., i dulje na otocima), Hrvata, odnosno Talijana (talijaniziranih Hrvata) te Nijemaca u Istri, t.j. autonomaša, Talijana, Mađara i Židova (u Rijeci).
U pola stoljeća komunističke diktature, Rijeka i Istra su bili najrazvijeniji krajevi cijele Jugoslavije, što nije bilo teško ostvariti budući su Nijemci i Talijani ostavili odličnu infrastrukturu te industriju, a sve je trajalo do 80-ih godina kad se sve raspada (jer je komunizam ekonomski neodrživ). Također, Rijeka je bila (uz Beograd) jugoslavensko središte krijumčarenja i kriminala, najveća jugoslavenska luka, gdje je “poslovao” cijeli pokret nesvrstanih, a pred raspad prijestolnica, ne kulture, već pranja novca. Ipak, masovna doseljavanja uglavnom srpskog življa imat će važnu ulogu 90-ih godina, napose tijekom Domovinskog rata. Tuđman je, predvodeći pokret za samostalnu Republiku Hrvatsku, bio sam protiv svih; srbijanska diplomacija je širila vijesti o “neoustaškom” pokretu, velike su sile bile nesklone raspadu Jugoslavije, a peta kolona je radila punom parom.
Malo je poznato da je u takvim okolnostima Franjo Tuđman, u potpunosti svjestan optužbi za navodnu fašizaciju, s više od trećine okupiranog teritorija, dao naredbu da u tim dvjema županijama ni jednom stanovniku ne smije pasti vlas s glave. I zaista, razgovara li se s tamošnjim stanovnicima, dužnosnicima, pripadnicima policije i vojske, pročešljaju li se novine i arhivska građa, dolazimo do zapravo nezamislivog zaključka – taj dio Hrvatske nije osjetio izravne posljedice velikosrpske, odnosno jugoslavenske agresije. Netko je odradio nemoguć posao, izvršavajući Tuđmanovu zapovijed, a da nitko toga nije ni svjestan. Tuđman je dao takvu naredbu upravo svjestan velike količine Srba u tim krajevima, te nitko nije mogao govoriti o “ustaštvu”, a ljudi iz ondašnjeg vojnog i političkog vrha mogu tomu posvjedočiti.
S druge strane, Tuđman je morao, kako bi imao podršku Limića i Račana te ostalih boljševika kojih je u Saboru ipak bilo, i koji su itekako mogli opstruirati obranu Hrvatske, prepustiti barem neka politička uporišta SDPa-u i njegovim satelitima. Sudeći prema rezultatima izbora u ovih tri desetljeća, taj je dogovor i dalje na snazi.
Ipak, ključno je istaknuti – upravo iz razloga što nisu iskusili strahote rata, ubojstva, pljačke, silovanja, otimačinu i smrt, živjevši ispod staklenog zvona – stanovnici Istarske i Primorsko-goranske županije nastavili su živjeti u Jugoslaviji, i dalje smatrajući da im je u toj propaloj smijuriji od države bilo prekrasno, da je standard bio visok, posla puno, a industrija i brodogradnja su cvjetale. Zapravo, bilo im je toliko dobro, da je raspadom Jugoslavije, propao obližnji talijanski grad – Trst – što sve govori.
Prosječan čovjek ne može ni zamisliti napore koji su potrebni kako se na takvom ogromnom području za vrijeme rata ne bi dogodio ni jedan jedini incident. Stanovnici tih područja i dan danas smatraju da je Tuđman navodno bio ustaša, za sve je kriv hrvatski “nacionalizam”, a istovremeno se ponavlja ona srbijanska “ko nas bre zavadi”. Dakle, ima itekako istine u onoj da je put do pakla popločan dobrim namjerama.
Tuđmanova je odluka bila humana, državnička, promišljena i u ondašnjim okolnostima pragmatična. Međutim, gledajući iz današnjeg gledišta, ta je odluka potpuno promašena, jer, istrgnuti ljude iz jugoslavenskog snoviđenja može samo nesreća na doživljena na vlastitoj, a ne na tuđoj koži.
I:Mila Marušić/HRsvijet