Domovinski rat i ‘Oluja’ bili su i ostat će najsvjetliji trenutci naše povijesti. A Tuđman, hrvatski generali i branitelji, koji su obranili i oslobodili Hrvatsku, naši su uzori i naš ponos. Bez obzira što vi mislite o njima. I zadnje što ćemo ikada zaboraviti.
U moru rasprava o pravednosti i rezultatima Domovinskog rata koje se ovih dana, povodom Olujaobljetnice vojnoredarstvene akcije Oluja, vode u Hrvatskoj i Srbiji, suvišno je danas trošiti puno riječi ili polemizirati s onima koji se ne mire sa slobodom i samostalnošću Hrvatske. Naime, svima osim velikosrbima, ‘bivšim’ Jugoslavenima i nekim njihovim mentorima potpuno je jasno da je Oluja bila nužan i opravdan odgovor na agresiju, zločinački teror, etničko čišćenje i otimačinu hrvatskog teritorija.
No, zbog budućnosti naše djece i novih hrvatski naraštaja, mora se svjedočiti i braniti istina.
Stoga karakter i rezultate Domovinskog rata, dobroje pogledati i kroz prizmu nauka Kršćanske crkve o pravednom ratu (Just War).
Ova doktrina izraz je protivljenja Kršćanske crkve nasilju i porobljavanju kao i vjerovanju da je svaki rat nužno nepravedan. Ona nam daje sedam praktičnih kriterija važnih pri odlučivanju je li određeni rat pravedan.
1. Rat mora biti proglašen i vođen od strane legitimne državne vlasti.
Ovim načelom zabranjuje se privatnim osobama, pojedinim političkim frakcijama i grupacijama voditi rat u ime države. U vrijeme Domovinskog rata Hrvatska je apsolutno ispunila ovaj uvjet jer je postojala jedistvena hrvatska vojska, a legitimno izabranu državnu vlast predstavljali su demokratski izabrani predstavnici Hrvatskog državnog sabora i tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman.U Srbiji je bilo potpuno suprotno jer se pod Miloševićevom vlašću za velikosrpske ciljeve, u susjednim zemljama, uz JNA borilo i nekoliko vrsta zloglasnih paravojnih formacija.
2. Povod za rat sam po sebi mora biti pravedan.
Po ovom kriteriju samoobrana se smatra pravednim povodom. Hrvatski Državni Sabor i predsjednih Tuđman imali su Vukovardakle dužnost i obvezu braniti svoje građane i štititi svoje teritorije od velikosrpske pobune i agresije. I u tom smislu poduzimati određene osloboditeljske akcije poput Bljeska i Oluje koje uključuju i vojnu silu.
Uzimajući u obzir brutalna razaranja i bombardiranja civilnog pučanstva u Vukovaru, Dubrovniku, Osijeku, Gospiću i mnogim drugim mjestima, koje je svijet osudio kao barbarska, kao i etnička čišćenja okupiranih područja, Hrvatska je imala apsolutno pravedan povod oduprijeti se daljnjem uništavanju vlastitog pučanstva, gradova i okupiranih teritorija.
Hrvatski branitelji s Tuđmanom na čelu nisu dakle u Domovinskom ratu učinili ništa drugo osim onog što su kroz cijelu povijest radili svi okupirani i napadnuti narodi na svijetu – borili se protiv uništenja i nasilnog gušenja vlastite slobode.
3. Cilj vođenja rata mora biti pravedna stvar a ne koristoljublje.
Osnovni cilj velikosrpske pobune i agresije na Hrvatsku bilo je koristoljublje. Taj cilj se nastojao ostvariti okupacijom njenih područja i korištenjem njenih bogatstava, uz postupno zatiranje novostvorene hrvatske države i stvaranje Velike Srbije.
Cilj hrvatskog naroda u pravednom Domovinskom ratu bio je upravo suprotan. Obrana od okupacije i uništenja, dokidanje nametnutog sluganstva i očuvanje vlastitog bogatstva.
4. Sila se može uporabiti samo nakon što su sva druga razumska sredstva i rješenja propala.
Imajući u vidu samo svoj grabežljivi cilj, to jest okupaciju željenih hrvatskih teritorija, s Miloševićem i velikosrbima Hrvatski politički vrh na čelu s Tuđmanom nije dakle imao izbora i apsolutno je morao pokrenuti ‘Oluju’ ukoliko je želio osloboditi vitalni dio svoje zemlje i sačuvati konačno stečenu slobodu i vlastitu državu.međunarodne zajednice da se problem raspada bivše Jugoslavije riješi mirnim putem. Bez obzira na teške sankcije koje su im zbog toga nametnute, svijesni goleme nadmoći u naoružanju, ignorirali su i ismijavali svemirovne predstavnikei rezulucije UN.
Budući su im nuđene sve moguće opcije da prihvate mirno rješenje i budući su odbacili svako razumsko riješenje forsirajući brutalnu silu kojom su željeli okupirati planirana hrvatska područja,oružani otpor velikosrpskoj agresiji i okupacije bilo je jedino što je preostalo Hrvatima.
Naime, svima koji normalno razmišljaju kristalno je jasno da je ‘Oluja’ bila nužan preduvjet opstojnosti hrvatskog naroda i države.Hrvatski politički vrh na čelu s Tuđmanom nije dakle imao izbora i apsolutno je morao pokrenuti ‘Oluju’ ukoliko je želio osloboditi vitalni dio svoje zemlje i sačuvati konačno stečenu slobodu i vlastitu državu.
5. Mora postojati razumna nada o postignuću pravednog rezultata rata.
Raspad bivše jugobalkanske tamnice naroda i slom ideje o Velikoj Srbiji pobjedom Hrvata u Domovinskom ratu, Knindonijeli su izgledan mir i jednu novu perspektivu svim potlačenim narodima na tom području. S druge strane Srbija se riješila jednog u nizu okrutnih diktatora čime joj je pružena prigoda uspostaviti normalne odnose s svojim susjedima i postati civilizirana europska država. Usvajajući postupno europske norme ponašanja, ni u Srbiji se više velikosrpski manijaci i mafijaši neće moći osjećati sigurno. Pobunjeni hrvatski (veliko) Srbi, koje su hrvatske vlasti abolirale od odgovornosti i ponovo ih udomile, morat će se pomiriti s činjenicom da žive u hrvatskoj državi poštujući slobodu hrvatskog naroda, njegove vrijednosti i način života. A ne da ga,uz potporu Beograda, nastave tretirati isto onako kako su ih tretirali u dvije zločinačke Jugoslavije. Kao manje vrijedan narod koji nema pravo biti slobodan niti se braniti od od okupacije, iskorištavanja, progona i ponižavanja.
To su pravedni rezultati koje su Hrvati postigli pobijedom u Domovinskom Ratu.
6. Količina primijenjene sile mora biti proporcionalna s opasnošću s kojom se suočava.
Iako su Srbi počinili masovne i bestijalne zločine u opkoljenom i okupiranom Vukovaru, Istočnoj Slavoniji, Lici i TraktorDalmaciji, hrvatski branitelji nisu odgovarali na isti način. Čak i u tako golemim vojno-redarstvenim operacijama poput Bljeska i Oluje poduzimani su veliki napori da se izbjegne osveta, nepotrebne žrtve i patnja civilnog stanovništva. Izravan dokaz tome je i ne nesrazmjeran broj žrtava, poglavito civila, na hrvatskoj i srpskoj strani. Zbog toga se nemože stavljati znak jednakosti između Miloševića i Tuđmana. Onako kako to neumorno rade’bivši’ velikosrbi i jugonostalgičari. Tvrdeći kako su ‘u građanskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije’ svi bili jednako krivi i jednako okrutni.
Time se nastoji zatamniti gola činjenica da suTuđman i hrvatski generali i u tako složenoj i golemoj vojnoj operaciji kao što je bila Oluja ponijeli krajnje profesionalno i neobično humano. Naime, tad kad im se pružila prigoda za naplatu računa oni su, ostavljajući koridire za povlačenje poraženoj neprijateljskoj vojsci i naoružanim teroristima, neugodno iznenadili i razočarali velikosrbe u Beogradu i ‘međunarodne’ spozore ‘krajine’. Koji su očekivali da će Tuđman i hrvatski generali, iz osvete, s izbjegličkim kolonama hrvatskih Srba postupiti isto onako kako su postupili jugosrpski generali s zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima na Bleiburgu i Križnim putevima, ili u Vukovaru i na Ovčari.
7. Rezultati rata moraju biti vrijedni žrtava i troškova rata.
I konačno, po ovom zadnjem kriteriju pravednog rata u svijetlu nauka kršćanske crkve, postavlja se pitanje je li Domovinski Rat u Hrvatskoj bio vrijedan svih ljudskih i materijalnih gubitaka, patnji i razaranja?
Naravno, niti jedan rat nije vrijedan gubitka jednog jedinog ljudskog života, ali pri tome moramo biti svjesni kakve bi tek bile posljedice pokoravanja velikosrpskoj okupaciji. Ali i dugoročne cijenekoju bi hrvatski narod platio nastavljajući živjeti u neslobodi, uzimajući u obzir i štetu koju bi ta okupacija nanijela budućim naraštajima.
Cijena mirenja s velikosrpskom okupacijom, gledano dugoročno, bila bi nemjerljivo veća od one koja je plaćena za pobjedu u Domovinskom ratu. Odustajanje od otpora i obrane u nametnutom ratu, nije dakle ni po jednom od gore navedenih kriterija, nije bilo rješenje za Hrvate.
Kako vidimo, svaki od ovih sedam kriterija kršćanske doktrine o pravednom ratu, kada se primjene na Domovinski rat u Hrvatskoj, dokazuje da su Hrvati, opirući se brutalnoj agresiji, porobljavanju i okupaciji svojih teritorija, vodili pravedan rat. I koliko god bio tragičan, on je za hrvatski narod ipak bio spasonosan.
Ne suprostavljajući se danas dovoljno snažno i učinkovito evidentnim podmetanjima i pokušajima velikosrpskih i jugonostalgičnih umijetnika laži da kriminalizacijom Domovinskog rata i Oluje izvrše zločin nad istinom, svi hrvatski političari, dužnosnici i intelektualci nastavljaju se ponašati isto onako kao što su u odnosima sa Beogradom, Haagom i ‘međunarodnom zajednicom’ ponašali ‘bivši’ Jugoslaveni na čelu hrvatske države-Račan i Mesić. Koj isu se pretvarali kao da pojma nisu imali što se to događalo za vrijeme velikosrpske agresije i okupacije dijelova Hrvatske. Pa su ekskluzivno pravo na odluku o tome je li Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku ili Hrvatska na ‘Krajinu’, i tko je kriv za unaprijed dobro organiziranu i od ‘krajinskih’ vlasti provedenu bežaniju hrvatskih Srba, dali Savi Štrpcu i Carli del Ponte.
Bilo je to u povijesti prvo suđenje generalima pobjedničke vojska koji su u nametnutom i neravnopravnom ratu, na svom tlu, uspjeli časno obraniti svoj narod i zemlju od brutalne agresije i okupacije.
No, u sklopu pripreme terena za naguravanje Hrvatske u još jednu izopačenu i Srbima dominiranu balkansku Tuđmantvorevinu, planerima budućeg ‘Regiona’ (Zapadni Balkan) bilo je izuzetno važno na tribunalu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, Oluju proglasiti -‘zločinačkim pothvatom etničkog čišćenja Srba iz Krajine’. Time bi bili udareni temelji ‘bivšim’ velikosrbima za ponovna svojatanja u agresiji okupiranih djelova hrvatskog teritorija a mentorima tako namontirane presude omogućeno da teritorijalnim ucjenama zadrže Hrvatsku u nekoj vrsti ‘nove’ jugoslavenske zajednice.
Na kraju se ta neutemeljeno sklepana konstrukcija Save Štrpca i Carle del Ponte o ‘etničkom čišćenju’ koje je navodno provela hrvatska vojska ‘protjeravši 250 tisuća Srba’ urušila se kao kula od karata pred Žalbenim vijećem Haaškog suda.
Što je nedvojbeno pokazalo da je suđenje Tuđmanu i hrvatskoj državi preko žrtvovanih hrvatskih generala bilo obična farsa i pokriće za pokušaj ponovnog balkanskog taočenje mlade hrvatske države.
Sudeći po licemjernom specijalnom ratu koji i nakon tog haškog cirkusa ‘bivši’ velikosrbi, jugonostalgičari i njihovi podržavatelji u svjetskim centrima moći, nastavljaju voditi protiv današnje slobodne Hrvatske, jasno je da oni ne odustaju od blaćenja, ponižavanja i eventualnog poništivanja pobijedehrvatskih branitelja u Domovinskom ratu i njenog krajnjeg rezultata.
Ono što mi Hrvati, prigodom svakog obilježavanja obljetnice ‘Oluje’, koja se slavi kao Dan bobjede i Domovinske zahvalnosti, moramo jasno i glasno poručiti tim zlonamjernim mrziteljima hrvatske slobode i države jest – niste nas uspjeli pobijediti ni obmanuti. Domovinski rat i ‘Oluja’ bili su i ostat će najsvjetliji trenutci naše povijesti. A Tuđman, hrvatski generali i branitelji, koji su obranili i oslobodili Hrvatsku, naši su uzori i naš ponos. Bez obzira što vi mislite o njima.
I zadnje što ćemo ikada zaboraviti.
I:Željko Dogan/hkv.hr