Otkako je Andrej Plenković najavio da će Hrvatska otkupiti od MOL-a dionice INA-e, započele su velike medijske analize glede provedbe i troška tog postupka, ali i naricanje za bivšim predsjednikom HDZ-a i potpredsjednikom Sabora Tomislavom Karamarkom.
Međutim, činjenica je da su i bivši i sadašnji šef glede INA-e postupali (i postupaju) neprimjereno, dok ih u ostalim stvarima nema smisla uspoređivati.
Tomu ima više razloga; prvo, INA je služila isključivo kao “krava muzara”, prvenstveno Komunističkoj partiji Jugoslavije. Neko bi off-shore poduzeće kupilo naftu u inozemstvu i potom bi tu naftu prodavali INA-i, koja nije imala novaca, te bi od tog off-shore poduzeća uzimala zajam uz ogromnu kamatu i maržu; na taj je način nafta dolazila u Hrvatsku, a novac izlazio te završavao na računima onih koji i dan danas “ulažu” u Hrvatsku te novcem kroje političko platno. Takvih je mnogo, od Tedeschija do Todorića, Flekovića, Špiljaka, Linića, Gregurića, Valentića i sl., a to je ujedno i razlog zašto je Stjepan Đureković ubijen – jer je znao kako se novac izvlači i kamo ide. Na taj su se način izvlačile milijarde ondašnjih njemačkih maraka.
Međutim, raspadom SSSR-a, kao i sveukupnom demokratizacijom, a to znači i ulaskom tržišnog kapitalizma u zemlje bivše Jugoslavije i ostatak t. zv. istočnog bloka, takva je praksa postala nemoguća, jer, nafta je postala dostupna i izvan “željezne zavjese” čime je onemogućen komunistički monopol nad naftnim proizvodima i derivatima – što je ujedno i razlog zašto INA nema onakav položaj kao i prije.
Polupismeni, nedobronamjerni i neobrazovani smatraju da se u Jugoslaviji nešto bolje i pametnije upravljalo INA-om no što se to činilo i čini danas, a u biti se radi o partijskom pogodovanju i izvlačenju ogromne količine novca upravo zbog monopola kojeg je omogućavala planska ekonomija. Komunizam je hrvatsku privredu, tehnologiju i znanost unazadio za pola stoljeća, i uspostavom kapitalizma, došle su ne samo bolje tehnologije nego i mnogo proizvođača i prerađivača (konkurencija). Tržište je INA-u pregazilo i pretvorilo u beznačajno poduzeće, no za hrvatske pojmove i dalje bogato.
Nastavljajući komunističku praksu, napose dolaskom SDP-a na vlast 2000. godine, a potom i za vrijeme vladavine Ive Sanadera, INA je postala mjesto za uhljebljivanje podobnih kadrova i sitno međunarodno trapulanje pod sljedećom logikom: kad se već iz INA-e ne može izvući toliko novca kao u Jugoslaviji, treba se, kao i HEP, HŽ, HV, bankarski sustav i dalje redom – uništiti – kako bi se oslabila hrvatska ekonomska moć i natjeralo Hrvatsku, ako ništa, na ekonomski povratak u “regijon”. Tu posebno treba istaknuti Slavka Linića i prodaju INA-e i “Bijelih noći”, naftnog polja koje danas više vrijedi od INA-e i MOL-a zajedno.
Drugo, sisačka i riječka rafinerija će se kad-tad ugasiti. Politika ih može održavati na životu, ali uzalud. Dovoljno je samo pogledati te rafinerije i usporediti ih talijanskim ili francuskim (da o američkim ne govorimo). Proizvodnja i obrada nafte ne mogu biti od hrvatskog strateškog nacionalnog interesa – jer Hrvati nemaju potrebnu tehnologiju kako bi na zadovoljavajuć način sudjelovali na tržištu – i to nije sramota kao što nije sramota kazati da se Švicarci ne mogu baviti morskim (ljetnim) turizmom – jer nemaju more. No hrvatski samoupravni umovi nisu kadri za obitavanje u tržišnom kapitalizmu, kao što ne shvaćaju da je temeljni način zarade kroz velika poduzeća upravo dioničarski – kad je vlasnika više. Primjer takvog imbecilizma u praksi je HEP koji je dioničko društvo (d.d.), a vlasnik svih dionica je Država?!
Ako će pak hrvatska politika održavati na životu INA-u zbog radnih mjesta, onda opet govorimo o socijalizmu; pa nije svrha radnog mjesta kako bi radnik primao plaću, nego kako bi se posao obavio i pridonio zajednici na ovaj ili onaj način. Stoga, ukoliko se INA otkupljuje od Mađara zbog bučne manjine proletera i sturčnjaka za ONO i DZS, onda je to samo indikator da ova vlada nije u stanju ni za kakve promjene, već služi održavanju gospodarskog, ekonomskog i tržišnog, političkog status quo-a… I tako će to ići dok se ne dogodi grčki scenarij.
Zaključno, INA Hrvatskoj ne treba, dapače, INA-e se moramo što prije riješiti jer će stvarati samo gubitke. Dok god to većini naroda, ali i trenutnoj političkoj vrhušci nije jasno, uzalud sve kurikularne reforme i sva lupetanja o pokretanju gospodarstva, europskoj Hrvatskoj i t.d. Očito moraju pomrijeti čak i oni čiji su roditelji rođeni u slobodnoj Hrvatskoj, jer je za liječenje socijalističke infekcije potrebno nekoliko naraštaja.
I:HRsvijet/Josip Gajski