Političari, koji se rušenjem Plenkovićeve vlade poigravaju sudbinom ključnih nacionalnih pitanja, a pod uvjetom da nisu dio programiranoga kaosa, moraju dobro razmisliti o svojim odlukama kad se služe igrom na tankoj crti nacionalnih osjećaja kod domoljubno najsnažnijega dijela hrvatske populacije
Politička kriza u Hrvatskoj očito je dio širih diplomatsko-političkih nastojanja ruske strategije da pod svojim nadzorom što što čvršće održi prevlast u području jugoistočne Europe. Naime, unatoč klimavom povjrenju Moskve u srbijanskoga vođu Aleksandra Vučića, Rusija se vrlo čvrsto, uz snažnu potporu Srpske pravoslavne crkve i znatnoga dijela pučanstva namtnula Srbiji kao njezin jedini iskreni međunarodni zaštitnik. Takav dominantan odnos Moskve podrazumijeva i snažnu gospodarsku, sigurnosnu i političku nazočnost Rusije u Srbiji.
Sličnu, ali i još snažniju nazočnost ruske politike u Bosni i Hercegovini nije teško prepoznati na području Republike Srpske. Nu ne i na samo tom prostoru, jer je nakon približavanja Erdogana Rusiji uloga Moskva sve vidlhjivija i na područjima Federacije BiH koja nadzire muslimanska strana. Moskva se unatoč odlukama crnogorskoga parlamenta i američkoga senata i dalje protivi ulasku Crne Gore u NATO savez. Kako je srpska manjina čini nešto manje od polovice stanovništva Crne Gore Moskva potiče održavanje referenduma kako bi formalno na prividan način demokratskim putem spriječila ulazak te države u skupinu zapadnih demokracija. Znatnu pobjedu Moskva je odnijela i u sukobima oko prevlasti u Makedoniji. Naime, na svoju je stranu dobila tradocionalnu makednosku nacionalnu desnu stranku VMRO-DEPMNE nasuprot ljevici, koju zajedno s albanskom manjinom podupire Zapad.
Iz odluke bugarskih vlasti da svoje zračne snage opreme švedskim borbenim zrakoplovima “gripen” nije teško odčitati još jednu rusku pobjedu, čime je s krajnjega prostora jugoistočne Europe, unatoč članstvu u NATO savezu, potisnuta ponaprije servisna, vojna i sigurnosna nazočnost Amerikanaca. Nestabilna Grčka ucjenjena financijskom krizom lako će se prilagoditi ruskim zahtjevima. Slično poput Madžarske, koja je svoju suverenost narušavanu iz Bruxellesa i Berlina pokušavala nadokanditi vezama s Moskvom.
Na nazočnost ruskoga utjecaja u susjednoj Sloveniji nije potrebno ni upozoravati kad se jasno vidi ruska uloga čak i u obilježavanju zajedničke ratne slovensko-ruske povijesti. Danas je kasno podsjećati na ulazak ruskoga državnog kapitala u Hrvatsku preko Agrokora, a na što očito nisu reagirale ni hrvatske sigurnosne službe. SDP-ova povika na Plenkovićev “lex Agrokor” kojim su spriječeni pothvati ruskih banaka da preuzmu imovinu Agrokora i na mala vrata postanu vlasnici znatnoga dijela nekretnina po cijeloj Hrvatskoj mogla upućivati na tajni dogovor Moskve i Milanovićeve vlade oko potpore Rusiji da potpuno zagospodari na području jugoistočne Europe. Uostalom o tomu svjedoči i cijeli niz pokušaja SDP-ova ministra obrane Ante Kotromanovića da Rusima proda bivše vojne nekretnine na hrvatskoj obali, čime bi se unutar NATO prostora omogućio Rusima nadzor istočne, ali i zapadne jadranske obale.
Vrhunac ruske politike trebao je uz porporu bivšega predsjednika Ive Josipovića i Milanovićeve vlade biti zaustavljanje ulaska Hrvatske u Europsku uniju, što je svojim diplomatskim pothvatima spriječila američka administracija. Sigurnosne bi službe svakako trebale otkriti ima li istine da je jedna struja unutar Agrokora, zajedno s Brankom Roglićem i drugim sponzorima, financirala i kampanju Bože Petrova i njegova Mosta. Pokušaj, naime, mostovskih dužnosnika da navodno zbog sukoba interesa ministra Marića miniraju “lex Agrokor” kojim je, uz ino, spriječeno rusko pozicioniranje u Hrvatskoj moglo bi istražiteljima biti signal da je i samo rušenje vlade samo dio političkoga scenarija, kojim s vlasti treba otjerati HDZ, samo zato što je spriječio rusko pozicioniranje u Hrvatskoj.
Nije predsjednik vlade Andrej Plenković hrvatski politički svetac, koji nema svojih mana. Dapače, sa stajališta hrvatskih nacionalnih probitaka moglo bi mu se štošta prigovarati u području kulture, raspodjele državnoga novca, kadrovskoj politici, nedostaku suverenih odluka i t.d. Nu one, koji, unatoč svemu spomenutom, priželjkuju rušenje Plenkovićeve vlade treba podsjetiti kako u slučaju nove većine na čelu s SDP-om ne će biti izgradnje LNG terminala na Krku, jednako kao što će biti odgođena nabava borbenih zrakoplova, čime Hrvatska gubi svoju stratešku nadmoć nad možebitnim agresorima.
Teško će biti, ako uopće i dođe do mogućnosti promjene izbornoga zakona u Federaciji BiH, gdje bi napokon hrvatski narod sam sebi, umjesto kao dosad da mu to čine Bošnjaci i Srbi, bira svoje političke predstavnike. Otklon pak od strateškoga partnerstva s Washingtonom mogao bi dovesti u pitanje i sudbinu hrvatskih zatočenika na Haaškom sudu. Političari, koji se poigravaju sudbinom svih tih pitanja, a pod uvjetom da nisu dio programiranoga kaosa, moraju dobro razmisliti o svojim odlukama kad se služe igrom na tankoj crti nacionalnih osjećaja kod domoljubno najsnažnijega dijela hrvatske populacije.
I:Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo