Tri intervjua: Robin Harris, Blanka Matković i Roman Leljak
Početkom ove godine izišla su tri zanimljiva intervjua. Osnovne im naglaske, koliko god bili važni za povijest, sadašnjost i budućnost, ne ćete čuti na HTV-u, niti pročitati u novinama glavne struje.
Riječ je o politički nekorektnim razgovorima objavljenima u Glasu Srca Isusova i Marijina, Hrvatskome tjedniku i Glasu Koncila. Robin Harris govori o Stepincu, Blanka Matković o jasenovačkom mitu, a Roman Leljak dokazuje rad jasenovačkoga logora poslije 8. svibnja 1945. Sva tri intervjua rastvaraju hrvatsku nepodnošljivu stvarnost i nastoje popraviti iskrivljene slike uz pomoć kojih se hrvatskome narodu onemogućuje punina slobode i dostojanstva. Zajednički im je nazivnik poziv na reviziju partijske interpretacije povijesti iz doba sredine i drugoga dijela dvadesetoga stoljeća.
Harris: Stepinac je na nebu, đavao nikad ne pobjeđuje
Britanski povjesnik Robin Harris, autor zapažene knjige Stepinac – His Life and Times, dao je intervju Goranu Andrijaniću, a objavljen je na portalu bitno.net, no, pronašao sam ga i u Glasniku Srca Isusova i Marijina (god. 108, siječanj 2017., broj 1, str. 16 – 23), pod naslovom Ni jedna srpska optužba prema Stepincu nije utemeljena. U njemu, među ostalim, kaže: „Moja hipoteza je kako su komunisti lažima o Stepincu željeli pojačati mržnju Srpske pravoslavne Crkve prema katolicima, jer im je tako bilo lake natjerati ih da prihvate ateistički režim. I to je, nažalost, uspjelo. Srbi – pravoslavci su više mrzili Katoličku Crkvu nego što su mrzili komuniste. Idealna situacija za režim koji nije imao potporu među narodom, nego ju je morao stvarati“.
Kao glavno izvorište laži protiv Stepinca Harris navodi: „većina te propagande dolazila je od komunista, posebice u vrijeme montiranog procesa. Krivotvorenje i iskrivljavanje činjenica. Tipično komunistički“. Dio protustepinčeve propagande HarrisHarris, kao i većina hrvatskoga puka, smatra da je zajednička komisija Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve Stepinac pripada i četnicima, tvrdi Harris i podsjeća: „Znalo se i za Stepinčeve kontakte s partizanima te da je intervenirao za neke komuniste koji su bili uhićeni. Njegove propovijedi bile su tiskane i dijeljene i među partizanima… Napadi na njega događali su se jer je bio Hrvat, crkveni velikodostojnik i protivnik komunističke ideologije“. Nisu li i danas napadani istaknuti Hrvati, crkveni velikodostojnici i protivnici komunističke ideologije?
Stepinac – komunizam je utjelovljena laž
Harris, kao i većina hrvatskoga puka, smatra da je zajednička komisija Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve Stepinac Harrisnepotrebna. Posebice što i sam Papa tvrdi da Komisija ne će utjecati na tijek Stepinčeve kanonizacije. Harris sumnja da će članovi Komisije doći do jedinstvenoga stajališta, niti da će popraviti odnos između SPC i KC u Hrvatskoj. „Ja sam stopostotno siguran – Stepinac je na nebu. A ove protivštine koje su stale na put njegovoj kanonizaciji dolaze od đavla. I to me tješi jer znamo – đavao nikada ne pobjeđuje“ – zaključio je Robin Harris.
U izlaganju prigodom predstavljanja svoje knjige Stepinac – njegov život i doba Harris je istaknuo: „Danas postoje dva temeljna problema istine o Stepincu. Prvi je što ima još ljudi koji ne znaju sve relevantne činjenice jer ih nije bilo moguće saznati zbog komunističke propagande. Sam je Stepinac zvao komunizam mendacium incarnatum, tj. utjelovljena laž. U rasvjetljavanju toga problema postoji rješenje. U tome može pomoći i moja knjiga. Drugi je problem što istina nije ugodna, što je stara laž ugodnija i politički korisnija“.
Matković: Izlazak iz jugosrpskih mitova hrvatski je imperativ
U Hrvatskom tjedniku od 12. siječnja 2017. (str. 37 -49) objavljen je intervju s povjesničarkom Blankom Matković, koja se s razlogom zalaže za dvije osnovne teze: Odbaciti povijest koju je pisala Partija i svoju povijest moramo pisati sami. U posljednje vrijeme zapažena je njezina analiza suđenja Dinku Šakiću u kojoj je dokazala kako je riječ o montiranom procesu. Osim s povijesnoga stajališta ova je analiza zanimljiva i s pravosudnoga. Šakiću je, naime, suđeno u Republici Hrvatskoj.
Godine 2009. sa suradnicima je otkrila dokument koji potvrđuje postojanje poslijeratnoga logora Jasenovac. Iz opširnoga intervjua iskače Šakićeva tvrdnja da je do 1944. kroz jasenovački logor prošlo oko 18.000 ljudi. Svaka smrt u logoru bilježila se u samome logoru i u Općini Jasenovac. Matkovićeva tvrdi kako nije točno da u hrvatskim arhivima nema ničega, da je sve očišćeno. „U ovome trenutku još uvijek se ne može računati na mogućnost da ovakav posao odrade državne institucije, a takvo stanje odgovara svima onima koji nam upravo zbog Jasenovca nameću osjećaj Jasenovackrivnje, ne samo za događaje koji su se zbili tijekom Drugoga svjetskoga rata već i za one koji su se dogodili tijekom Domovinskoga rata“.
Zanimljivi su i ovi naglasci: JUSP Jasenovac širi četničku propagandu koju jednako tako možemo nazvati velikosrpskom, jugoslavenskom ili komunističkom; Ravnateljica Nataša Jovičić odgovorna je za rabotu koja se ondje radi – za sve već dokazane falsifikate; Jure Francetić čist je kao suza – protiv njega nikada nije pokrenut nikakav sudski postupak; Nas se namjerno drži u sukobu niskoga intenziteta nakon Drugoga svjetskoga rata i nakon Domovinskoga rata i to ponajviše preko Jasenovca; Dokazali smo da u Jasenovcu nisu ubijane izbjeglice s Kozare; Suđenje Šakiću nije imalo veze s pravdom jednostavno zato što se temeljilo na lažima, a sud nije učinio ništa da ustanovi barem djelomičnu istinu.
80.000 žrtava? Novi mit starih manipulatora
Iz svojih bilježaka uz intervju prenosim i ovo: „U posljednje vrijeme sve više i više slušamo istu onu retoriku ka se uz Jasenovaczveckanje oružjem čula pokraj 80-ih, a svi putovi nekako misteriozno vode upravo u Jasenovac. Šakićevo se suđenje odvijalo nakon Oluje i nakon tzv. mirne reintegracije istočne Slavonije. Hrvatska je konačno bila cjelovita u avnojevskim granicama, ali trebalo je zauzdati da ne postane samostalna država. Razlika između teritorijalne cjelovitosti i istinske nezavisnosti je očita jer lutak na koncu može biti svatko“.
Matkovićeva drži kako je Šakićevo suđenje i presuda pokušaj da se zacementira novi jasenovački mit Vladimira Žerjavića i Jugoslavenskoga viktimološkoga društva o minimalno 80.000 navodnih žrtava. „Te brojke temelje se na dokumentima istih onih koji su nam desetljećima lagali i govorili da je u Jasenovcu 700.000 ljudi“.
O aktualnoj vlasti kaže da nije desna niti državotvorna, već liberalno-oportunistička s repovima iz bivšega sustava. S druge strane, „Srbija vodi državotvornu politiku i to zato što su kod njih i komunisti Srbi. U Hrvatskoj nema ljevičara Hrvata“. Opsežan intervju Blanke Matković neobično je hrabar, istinoljubiv i beskompromisan u odnosu na povijest kakvu je montirala, krivotvorila, pisala i nametnula komunistička Partija.
Leljak: Tito je 1948. naredio zatvaranje jasenovačkoga logora
Hrabrosti ne nedostaje i Romanu Leljaku, Hrvatu iz Slovenije, koji je dao intervju Tomislavu Vukoviću objavljen u Glasu Koncila od 8. siječnja 2017. (str. 6. – 7.) pod naslovom Tito je naredio 21. kolovoza 1948. da se zatvori jasenovački logor. Evo samo jednoga citata zbog kojega ovaj istraživač: „U Krškom danas živi Silvo Gorenc, šef savezne Udbe od 1970. do 1974., za čijega je mandata likvidirano 36 Hrvata, čija sam imena javno objavio. Spomenuti gospodin danas mirno šeće Krškom, ima iznimno visoku natprosječnu mirovinu i na otoku Braču vikendicu, što znači da ima ‘debelo’ zaleđe u političkim i državnim strukturama…“.
Osobito je opasno u javnost iznositi podatak da je Tito 1948. odlučio ukinuti logor u Jasenovcu, premda je i poslije radio. Jer je „argument Jasenovac“ kamen zaglavni nekažnjenoga velikosrpstva, propaloga komunizma i utopijskoga jugoslavenstva.
Intervjui Harrisa, Matkovićeve i Leljaka dokazuju kako je u nas (i u Sloveniji) potrebno revidirati partijski obojenu povijest. Umjesto istini partijska je povijest služila jugokomunističkom totalitarizmu i velikosrpskoj ideologiji. Ne postoji ni jedan objektivan razlog, osim nedostatka političke volje, da se revizija partijske povijesti u Hrvatskoj ne provede.
I:Nenad Piskač/hkv.hr