Da barem propjeva! Da barem napravi stvarnu uslugu nama koji, kao statisti republike, stojimo postrani od domunđavanja i dogovora elitnih klanova, ruku koje ruke miju, koji pokušavamo živjeti svoj život najbolje što možemo u datim okolnostima dok se oni koje bi se moglo destabilizirati, ljuljuškaju i spretno penju po klanovskim mrežama, namještaju važne sinove u Ured predsjednika Republike, a nama tim istim mrežama sapliću noge, piše tportal.
Dajte, zapjevajte, Josipe Perkoviću!
Jedan predsjednik Republike, ujedno jedan od naših najuglednijih pravnika, upozorava da bi se mogla destabilizirati javna i politička scena. Kakva crna destabilizacija? Je li to možda šifrirana poruka, nemojte vi nas, pa nećemo ni mi vas? Kakvo je to infantiliziranje građana, kao da nismo dovoljno zreli za potpunu informaciju. Nije valjda da nas se mora štititi od razočaranja u političku klasu i da nam treba sačuvati iluzije. Odmah da ste nam rekli svu istinu! Bez doziranja, bez kalkuliranja, bez međusobne trgovine utjecajima, bez osigurača i s punim poštovanjem prema građanima. To je najmanje što možete učiniti.
Demokracija lako razbije tu kancerogenu nakupinu…
Destabilizirati se može samo ‘duboka država’. Tako nazivamo odluke koje donose utjecajni pojedinci izvan demokratske kontrole. Slične mreže sastavljene od dijelova obavještajnih krugova ili vojske, ili Crkve tamo gdje je Crkva jaka, također i mafije, često medijskih izdavača, ponekad ojača i u mnogo zrelijim demokracijama nego što je Hrvatska. Demokracija se onda napne i razbije tu kancerogenu nakupinu, presiječe tu gvalju. To moramo i mi, bez daljnjega.
Rezerve koje izražava i predsjednik Josipović, ali i drugi oko toga kakva će biti presuda Perkoviću i Mustaču na višim instancama njemačkog suda, nevažne su za unutarhrvatsku debatu. Njemački sud se bavi ubojstvom koje su agenti službe jedne bivše države organizirali i proveli na njemačkom tlu. Perković i Mustač su, izborom svog životnog poziva, izabrali i adekvatne rizike.
Ubojstvo – kazna. Što je tu neobično?
Što je neobično velikim pravnicima u toj jednostavnoj mudrosti, osim možda da misle da se s državničkih pozicija treba zalagati za nekažnjivost. Razumijem da minhenska dvojica imaju kompleksne profesionalne biografije, da nije sve crno-bijelo. Odlično, sve na sunce, pa će javnost procijeniti i oni će zauzeti svoje mjesto u genealogiji nastanka države, i to nezavisno od njemačke presude.
Kako smo lako prihvatili Perkovićeva sina u Uredu predsjednika
Ono što građane, koji će uskoro i na izbore, zanima jest jasan pregled koliko su akteri, ali i filozofija, svjetonazor UDBA-e utkane u temelje našeg društva. Jesu li Perković i Mustač među očevima hrvatske države, koliko su ugrađeni u državu.
Kako to, primjerice, da je Perković sin službovao u Uredu predsjednika Republike na poziciji na kojoj je bio? Živjeli smo s tim, prihvatili, ali stvarno je čudno, baš je čudno, piše tportal.