Poskidajmo i sve viškove mužjaka ovješenih po uglovnicama ulica, imenujmo točno 50 % ulica ženama. Možemo i nezaslužnima, nema veze, važan je spol. A onda opet i nije kad su u pitanju istospolci. Pa dajte se više odlučite! Stručna sprema, znanje, ugled, znanstveni radovi, umjetnička djela… sve je to ništa.
Ljepše i ružne stvari
Zagreb
Treba početi s ljepšim stvarima mada one ružne zbog toga ne će biti bolje. Oliver Dragojević, pred krcatom dvoranom u Areni u zagrebačkom Laništu, u subotu je proslavio svoju sedamdesetu…, a ujedno i pola stoljeća koncertnih i drugih nastupa po zemlji i svijetu! To je ogroman jubilej. Moram reći da brojne Oliverove pjesme, tijekom desetljeća, jako rado pjevam i u njima uživam. No… Dragojević se na koncertu ispričavao, glas ga je izdavao… što još ne znači da nismo pjevali u barem petnaest pjesama s njime… Iz sveg grla. Sve do ponoći. Publika mu nije dala otići prije nego je odradio bis. I bome otpjevao ništa manje nego još četiri dodatne pjesme. I tako, morao je završiti (umalo ujutro) s pjesmom “Dva put sam umra”… ma je u stvari četiri put umra… i na kraju se žali kako ne more više pivat…, ali mladu publiku nije bilo briga… Njima od osam i po do ponoći još nije bilo dosta!
Eee, ali sad je u Splitu, na predstojećem koncertu, Oliver definitivno nadrapao. I to kao žuti mačak u splitskoj areni. Tamo će morati dati 130 % od sebe (nakon Zagreba) inače bolje, pred domaćima, pred Splićanima, da ga nema… Ni mu laka.
Primošten
Kad se čovjeku koji je ukinuo ulicu dr. Franje Tuđmana dogodi karakterna aberacija i dezorjentirajuća klackalica lijevo-desno, komunizam-vjera tada dolazi i do primoštenske sulude pojave oblaganja mamutskog kipa Gospe – zlatom. Predlažem zato da je optoče i dijamantima. Dijamantima s burze i iz džepova onih koji gladni prekapaju po smeću. Nek se vidi raskoš kao i na zagrebačkom Mihaljevcu. Raskoš oljuštena oniksa.
Hrvatska pa i šire
Žensko pitanje u RH, ako niste znali, velebno se rješava trubljenjem (o istome) kroz sve medije: kako su muškarci nasilnici, ubojice i prevaranti koji bježe od svojih obveza. Nisam znao da to djeluje na one primitivce i posebno kriminalce koji ubijaju žene ili ih premlaćuju do kome. Ma sad će oni to prestati odmah, čim je ova bjesomučna ženska kampanja u toku. A rezultata te partizanske ofenzive je na sve strane. Nikakvih. Nema veze, glavno da se klepeće. Morate biti aktivne! Think positive!
Nisam znao da žene nisu nasilnice. Pa čak ni verbalne. Nisam također znao ni to da ako uvedemo ženske kvote da smo onda zaposlili najsposobnije. Ili sposobnost ne treba vezivati uz žene? Možda da time vežemo samo muškarce? Možda žene trebaju biti povlaštene, predlažem zato da ih se prima samo na direktorska mjesta, bez školske spreme. Čemu ona? Ravnopravnost je bitna, ravnopravnost u mediokritetstvu. To vodi u napredak.
Poskidajmo i sve viškove mužjaka ovješenih po uglovnicama ulica, imenujmo točno 50 % ulica ženama. Možemo i nezaslužnima, nema veze, važan je spol. A onda opet i nije kad su u pitanju istospolci. Pa dajte se više odlučite! Stručna sprema, znanje, ugled, znanstveni radovi, umjetnička djela… sve je to ništa. Treba ženama kao ženama samo zato što su žene dati ulice, trgove. Što se čeka? Jesmo li ravnopravni ili nismo? Obezvrijedimo i posljednje rudimente rudimenata kriterija. Čemu uvjeti? Imam susjedu koju bih stavio na Trg burze. Koje glupo ime. Imam kolegicu koju bih radije nego hrvatoždera Masaryka. A da o maršalu i ne govorim. Hoću žene na stupove, pardon na plave ploče u Novom Zagrebu. Jednakost svima. Pločama, ulicama do relevantnosti! Saborska mjesta mjesto životopisa!
Sutra naime, odmah, upisujem Ženske studije, da budem in. Ne će me valjda zatvoriti u Žensku sobu. Ili baciti u neko od zanimanja u kojem žene caruju: u sudstvu, u Centrima socijalnog rada, u medijima, u medicinskom sestrinstvu, u stomatologiji, frizerstvu, po dućanima i robnim kućama, u modi i reklamama, u učiteljstvu… tko zna gdje sve ne… ali ne primaju istu plaću – pa promjenimo kriterije zato! Neka neki budu jednakiji od jednakih, neka se ženama osam sati računa kao šesnaest, neka dobiju veću plaću uz manje rada. Možemo i s novo-matematikom…. To je jednakost a ne da idu kasnije u mirovinu. Ja to zato tako što sam strašan ženomrzac i zvijer šovinist (vidi se i iz ove nedodirljive teme koju ipak diram) inače ne bih smio ni načeti ovako silno vruću temu. Vruću? Pa da, stalno su u medijima a promjene nikakve. Kako to? Pa sve nevladine udruge sinkrono rade na tome bezuspješno desetljećima ali ne možemo bez njihove neuspješnosti nikako. A gdje mogu donirati sredstva?
Treba posvijestiti, nasvijestiti i obesvijestiti narod, treba ojačati senzibiliziciju kao takvu – nikakvu, treba nam novo-senzibiltet i stari debilitet svake vrste, treba povećati predanost uniformnoj temi, dotući ravnopravnost, pardon to ne, ali treba nasilništvo i evo… već sve to one… jesu dotukle. Pa i ljubav samu. Jesu dotukle na televizijama, radiju, u novinama i odmah je sve bolje i političari više ne rade svoj posao nego trabunjaju o kvotama. Zato smo ih i birali. Kvote za doručak, ručak i večeru…ma ne trebamo mi ni plaće. Kvote su mi sad prioritet. Što bi rekla jedna moja bivša kolegica,još i današnja novinarka: „prvi je to prioritet a ne neka treća alternativa“. Upozorena, poučila me da se ona tako izražava! I dajte više vi žene kojih se druge žene srame, žešće to malo o nasilju, kvotama i jednakosti, pojačajte napokon! Sad će Prvi maj, a vi nespremne!
Rab
Miroslava je Maškarina izigrala pravosudna liščad. Tako govore ljudi, to je javna percepcija ovog bijednog, sudski bijednog slučaja. Ovog puta u Rijeci. Mladića koji je ostao bez noge nakon banalne upale, otkantao je sud obiteljski umočen u cijeli spor. Nikoga u RH nije smetala takva dodjela predmeta pa ni Đuru Sessu? Kako to? Sve je to uobičajeno i ide svojim tijekom, zar ne? Izgovor s kojim su odbili invalidnog mladića je zastara. Ona ista famozna zastara u koju je pao i slučaj Manolić, ona ista zastara kojom se vadio Boljkovac. Međutim, to su bili starci, a nema ogavnije stvari kad se od mladića napravi invalid a onda mu se kaže da je njegov slučaj odbačen, zastario, gotov. Pa neka živi s tim, bez odštete! A ima li možda krivca za zastaru? Kada će u hrvatskom pravosuđu napokon biti pokrenut postupak prema šampionima zastare? Može cijenjeni sudac Đuro Sessa braniti profesiju koliko god neslužbeno u službenom terminu hoće (pa i drskim, probahatim ironiziranjem, privatizacijom medija, kao da smo u njegovoj kafani) ali uzalud. Ovakvi slučajevi ruše i one posljednje ostatke ostataka povjerenja koju neki (sretni) građani imaju u hrvatsko pravosuđe.
Ima li sada ikojeg tijela koje je iznad ovakve odluke suda ili su riječki sud i njegova predsjednica rodbinski nedodirljivi? Savršeni i konačni? Hoće li ikome biti skinut dio plaće? Što će se dogoditi kirurgu? Ima li on moralnu obvezu ili se boji mladiću pomoći da to ne bi bilo protumačeno kako je priznao krivicu? Može li se živjeti s time? O da, toliki mercedeski mogu. Samo, kakvi su to ljudi? Hoće li netko možda postaviti pitanje obiteljskih motiva ovoj zastari? Hoće li nekome biti neugodno kad Maškarin završi na sudu u Bruxellesu? Jesu li imuni i na to?
Tko odgovara kad europski sud posrami hrvatsko pravosuđe i poništi (do sada tolike) njihove pravomoćne presude? Dajte o tome, konkretno. To neka nam ocrtava g. Sessa a ne svoju domišljatost i uvrijeđenost čim se kaže da i među sucima ima kukolja. Je li cijelo pravosuđe ovakvo, je li navodno hrvatsko? Je li ono zrelo za kompletan odlazak u zastaru? Ili treba reformirati određene okoštale strukture? Sudeći po predsjednici suda u Rijeci pitanja su opravdana i nemaju veze sa samostalnošću rada suda. “Predmet” je okončan. U RH. Dajte sad malo o imovinskim karticama sudaca, dajte nešto i o rodbinskim vezama po sudovima, dajte nešto o predmetima unutar suda za sud i brzini kojom se ti predmeti (za razliku od ‘ostalih’) ekspresno rješavaju…
Dokle ćemo imati igrokaz? Ako su suci obrazovani i stručni, ako se postupalo po zakonu, ako se nije kršilo prava tužitelja, ako predsjednica suda nema prigovora na postupak, ako više instance šute jer je sve ok, ništa sporno, kako onda predmeti padaju u Bruxellesu? Ima li u hrvatskom pravosuđu možda predviđena neka odgovornost za to? Kako sada stvar izgleda i kakav dojam već duže vremena ostavlja hrvatsko sudstvo – izgleda da je ujeo vuk magare! To onda može značiti da je više sudionika i da jedan pokriva drugoga, pa kad se dogodi pljuska izvana, nitko se ne osjeća osobno odgovornim. I nikome ništa. Mediji tutnje tjedan dana, ako! I šlus. Brojni su u tome. A novac, a odšteta je, vidi vraga, velika. Zaista čudno. To stvara jako lošu percepciju u javnosti. Jako, jako lošu. I ona ne će moći ostati vječna. Vječna je bila samo za Jugoslavije, partijski, no jesmo li je se riješili ili je ideologiju komunizma zamijenilo ideopoklonstvo novcu? Pa i preko invaliditeta i doživotnog zdravlja jednog nedužnog mladića?
Moj duboki naklon onim sutkinjama i sucima koji pošteno rade svoj posao, ali njima se ne mogu zaogrtati ovakve sramote. Imam li pravo kad kažem da mislim kako će g. Sessa (po)činiti upravo to? Oglasit će se kad mu prekipi i tada nam svima pokazati kako on može biti i žovijalan. Kako on može sve što hoće. No ne će moći postići biti uvjerljiv. Volio bih da griješim i da Miroslav Maškarin napokon nakon svih poniženja, posebno brojnih pravosudnih, ostvari svoja prava na odštetu, jer ako mladi Miroslav to ne uspije kakva je poruka svim drugim građanima Hrvatske?
Hrvatska, vjerska Hrvatska i laička
Lijepo je to zalagati se za život, manje je lijepo kad je to zalaganje nerealno i bez ikakvih ograda. S obzirom na biološki početak života predlažem da svi, konačno, svojoj starosnoj dobi dodamo i tih devet mjeseci iz majčine utrobe, kada nismo ni gledali, niti disali, niti se glasali, niti hodali, niti pošteno defecirali. Odnosno jesmo sve to u zamjenskim inačicama. Predlažem da pupkovinu smatramo visokim stupnjem razvoja i da ju nosimo kao ogrlicu oko vrata. Mnoga su ‘djeca’ još uvijek na njoj i do tridesetih, prisiljena živjeti pod istim krovom s roditeljima. Naime, ta ista država, koja kuka zbog demografske recesije i ti isti političari koji se tjedno barem jednom zakunu da će popraviti demografsku sliku, mada to meni nije nikakva slika, niti bih ju stavio na zidveć je prije debela politička sramota – ne poduzimaju ništa. Ta je dakle ista, demografski i ne samo tako, oboljela politička država zaista već odavno učinila sve. Sve da stanovi budu jeftini a krediti niskih kamata.
To tako zbog naših plaća na europskome nivou, čak u nekim segmentima rekao bi Branko Grčić, i višima od europskoga prosjeka. Tako su naši krediti lako otplativi a mladost je jednostavno lijena i komotna. To je barem lako. S takvim plaćama – mi smo Europa! I svakim danom nam je sve bolje jer Hrvatska raste. Europa nešto slabije. Zato mi nije jasno zašto sve žene ne rađaju petorke, pri takvom prosperitetu? Onom, koji navodno da nema odlučujuće veze… ali ga se nitko (dobrovoljno) ne odriče.
Također očekujem da netko napokon nacrta kako to izgleda odgajati voljeno dijete, plaćati za sve njegove potrebe te tako stvoriti ne frustrirano već ponosno i obrazovano dijete. Stvarnost je naime prepuna gladne djece (kako vidimo čak i u školama) djece bez adekvatne odjeće i obuće, djece bez knjiga, frustrirane djece koju okolina zbog siromaštva stigmatizira. Čekam da netko kaže kako je biti roditeljem u tim situacijama i voljeti svoje nesretno dijete. Djeca traumatizirana teškom bijedom traumatizirana su do kraja života, pa čak i ako se bijede uspiju riješiti. Kad vršnjačko nasilje (i profesorsko također) bude hrvatska minorna pojava tada ću se zalagati za što veće obitelji. Kad država napokon prestane žestoko ne ispunjavati svoje osnovne funkcije. Do tada nisam uvjeren u jednak prosperitet djece iz siromašnih mnogo-članih obitelji i one djece koja imaju samo još sestru ili brata.
Demografske potrebe države su naravno nešto sasvim drugo, potrebe državnih i vjerskih institucija koje se ‘pune’ između ostaloga i iz mnogobrojnih članova nekih obitelji, nešto su drugo. Druga su vrsta naime, iste sebičnosti. Skrivenih i rijetko oslikanih potreba a za koje netko treći treba podmetnuti leđa na trideset godina. Predlažem zato da te i takve institucije a koje ne mogu bez velikih obitelji, napokon započnu participirati u otplatama mamutskih kredita, počnu participirati u obiteljima s nezaposlenima a s djecom, u školovanju, oblačenju, instrukcijama, dodatnim aktivnostima, ljetovanjima, participirati u bolničkim liječenjima i skupim lijekovima… itd. i to ne karitativno, kampanjski i sporadično u pojedinim slučajevima nego ugovorima iz godine u godinu svima potrebitima redom – sve do osamostaljenja. Do tada ne govorite o natalitetu.
Posebno su poglavlje majke (ali i očevi) koje poslodavci moraju prestati gledati kao neprofitabilne, kao one koje će izostajati već obiteljima treba pružiti mogućnost rada pola radnog vremena. Treba napokon prestati i praksa pretrpanih vrtića i škola, kako bi se uvjerljivo moglo reći da je država učinila sve. Ojačati bejbisiting, rečeno hrvatski, kao društveno privilegiran posao, posao posebne državne skrbi oslobođen pdv-a. A njega pak treba skinuti i sa sve dječje hrane, obuće i odjeće te higijenskih potrepština. To je sramota na čemu sve država zarađuje a zaklinje se u borbu protiv bijele kuge.
Kad u hrvatskoj bude tako, slično sjevernjačkim narodima Europe, bit će i većeg stimulansa natalitetu. Do tada trubači i promicatelji općeg množenja morat će se zadovoljiti jakim demografskim padom jer je i moral političara i društva (počevši sa Vladom i Saborom) u stalnom, žestokom padu. Neka država, konačno jednom, započne od sebe.
I:Javor Novak/hkv.hr