Rijeka je bila “corpus separatum” od 1868. do raspada Austro-Ugarske monarhije. Od 1990. godine je to nastavila biti, no ovoga puta ne kao mađarsko tijelo, već kao ostatak ostataka srpskog jugoslavenstva. U biti se ne radi o Rijeci, već o SAO Reci, koja ima najizraženije autonomaške, separatističke i protudržavne elemente, na čelu sa SDP-on.
Rijeka je nastavila sudbinu Jugoslavije i danas izgleda kao što bi Jugoslavija izgledala da je nastavila postojati: prazan, ruševan, i ružan grad, bez ikakve budućnosti i perspektive, koji se strmogavljuje u ekonomsku, demografsku, institucionalnu i svaku drugu propast. Tko god se od onih “narikača” za bivšom državom zapitao kako bi Jugoslavija izgledala da se nije raspala, neka obiđe Rijeku uzduž i poprijeko – eto – tako bi izgledala.
Iz tog je razloga prilično bizarno što se 21. ožujka 2017. godine na Filozofskom fakultetu u Rijeci održala tribina »Rijeka – može li bolje?« u organizaciji udruge „Riječki val“.
Prema podacima objavljenim na njihovoj stranici: „Riječki val je udruga građana koja se bavi promicanjem kulture življenja u riječkom prostoru. Nastala je spontanim (?!) okupljanjem generacijski bliskih Riječana različitih profesionalnih profila koji dijele razmišljanje da razvoj civilnog društva prije svega ovisi o aktivnosti samih građana“.
Zapravo se radi o skupini poduzetnika blisko povezanih s Partijom još od „ranih“ dana, koji su odanost dokazali radeći za nekadašnji partijski represivni sustav, u biti lokalnih nadrimafijaša koji financiraju politiku riječkog SDP-a, a zauzvrat dobivaju natječaje, poslove i na drugi način ostvaruju političko-gospodarsko-financijsku simbiozu. Od suda do porezne uprave, preko komunalnih do građevinskih poduzeća – sve je sprega Riječkog vala i SDP-a.
Najznačajniji su predstavnici te udruge: Zoran Matijašić, Saša Randić, Boris Popović, Danko Venturini te Zoran Vukić. Obratimo li samo pažnju na navedena imena, bit će nam jasno o čemu se radi, no ne ćemo biti zlobni i brojati krvna zrnca… Hrvati su u Rijeci ipak politička manjina.
Ta je tribina svojevrsni nastavak posljednje, koja se održala prije prošlih lokalnih izbora 2013. godine, naziva „Izlazak iz prosječnosti“. I nakon četverogodišnjeg nastavka propasti nekoć 7. luke Europe (ne tako davne 1914. g.), stiže i priznanje od predstavnika „Riječkog vala“ Borisa Popovića: „Morali bi tražiti male i srednje tvrtke s potencijalom rasta, pomoći im da svoje potencijale ostvare. Cilj za PGŽ treba biti godišnji rast zaposlenosti od jedan posto. Već i podaci Bisnodea o tome da u PGŽ-u postoji samo devet »gazela«, odnosno firmi koje tri godine uzastopce mogu povećavati broj zaposlenosti za po 20 posto, odnosno rast prihode od po 40 posto dovoljno govori. Takvih firmi ima devet, a trebalo bi ih biti tri posto. Samo u Rijeci djeluje četiri tisuće gospodarskih subjekata.“ Iz ovoga će i prosječan čovjek iščitati sve.
Zaključak “rečkih” poduzetnika je da Rijeka ide u dobrom smjeru, odnosno da uvijek može bolje (što je suludo, jer bi i nuklearni holokaust bio bolji za Rijeku od trenutnog stanja) – svaki zapadni (kapitalistički) poduzetnik bi prozvao grad za katastrofalno poslovanje, opustošenje poduzetništva i gospodarstvenika, nepotizam, korupciju i posvemašnju nemogućnost zakonitog poslovanja, odlazak mladih i obrazovanih, prije svega u prirodoslovlju i tehničkim znanostima, a inflacija politologa, kulturologa, filozofa te ostalih neomarksističkih drugoboraca.
Naposljetku, suludo je što se uopće takav skup održao na Filozofskom fakultetu, a ne na ekonomskom, pravnom ili tehničkom. Također je vrlo upitno što je naš popularni demograf Stjepan Šterc radio na tom skupu; mogao je znati da će, kad iznese podatke o tomu da Hrvati odlaze iz Rijeke i Primorsko-goranske županije, dobiti jači pljesak, ali ne zbog kvalitete izlaganja, već zbog oduševljenja tom činjenicom.
Sve institucije toga grada Partija čvrsto drži u šaci, izvlačeći novac od toliko prezrene hrvatske države, no financijska je propast neumitna. Lobiranjem Pusić, Josipovića i Dejana Jovića, postala je prijestolnicom kulture 2020. godine, uz svesrdnu potporu Georga Sorosa, i grčevito se iščekuje ta višemilijunska europska novčana injekcija koja bi mogla još neko vrijeme održati “rečku varošicu” na životu.
Zato će se svi zainteresirani posebno potruditi glede lokalnih izbora, jer, 2020. će svi htjeti “omastiti brk”, posebno poduzetnici, koji bi, da je u tom dijelu Hrvatske zaživio kapitalizam, već odavno propali zbog neučinkovitosti, neoriginalnosti, nekonkurentnosti i nelikvidnosti.
I:L.C./HRsvijet