Beogradski profesor Aleksandar Saša Leković, predsjednik Hrvatskog (?!) novinarskog društva, je za HRT-u poručio da je na njega izvršen, ni manje ni više, nego atentat (prema umnom tumačenju Neše Stazića), odnosno pokušaj ubojstva.
Naime, Leković je prvo, kako ispada, ugrozu svoga (pre)cijenjenoga života objavio na Facebooku, i kad se to pročulo, onda su novinari brzo pohrlili kako već umiju kad čuju da ustaše iznova proganjaju srpsku nejač. No, Lekovićev hodogram nakon “pokušaja ubojstva” nije baš smislen; prema njegovim riječima, vijak koji drži automobilski kotač je izvađen, prepiljen na pola, vraćen i djelomično zavrnut, tako da nakon trenja pukne. To nije točno, jer su u automobilskim kotačima nalazi pet takvih, čeličnih vijaka, koji i dalje ne bi pukli ni kad bi se prepilili na pola. Drugo, Leković još (uvijek) nije pokušaj ubojstva prijavio policiji, nego je prvo zvao šlep službu, a svoja je saznanja o načinu kojim mu se ugrozio život, utemeljio na znanju i procjeni dežurnog službenog automehaničara.
Isto tako, tvrdi da je dijelove vijka (jednina!) odmah pokupio nakon što je automobilska guma počela krivudati, kad se zaustavio. U tom slučaju, trebao je odmah zvati policiju kako bi se sastavio zapisnik, jer je dio vijka – materijalni dokaz – temeljem kojeg se pokreće istraga i podiže optužnica. Naravno, to nije učinio jer je važno samo dignuti galamu i izmisliti nove napade na goloruko srpstvo.
Zato je vrlo važan trenutak kad se događa ovaj „napad“. Medijski je sramotno popraćen mariborski ispraćaj žrtava iz Barbarinog rova od strane cijeloga hrvatskog državnog vrha. Predsjednica, predsjednik Vlade, Sabora, ministri, bivši i sadašnji te saborski zastupnici, uz slovenskog predsjednika Pahora i slovenske i hrvatske biskupe – o tomu se izvješćivalo kao o sporadičnom trećerazrednom događaju na HRT-u, RTL-u i Novoj TV, umjesto da ima udarni početni termin i prilog od barem 20 minuta, kad se svih ovih godina o tome šutjelo i lagalo. Dakle, sad kad je i ova vlada, od koje su „antifašisti“ očekivali vraćanje povlastica i povratak u partijsko jednoumlje, odlučila odati počast žrtvama antifašističkog terora, shvatili su da je sve pošlo po krivu – drukčije od očekivanog. Iako u Hrvatskom saboru nije bilo prekida i stanki zbog tog ispraćaja u Sloveniji, zapravo, nije bilo ni spomena, kad su saznali što se „dogodilo“ drugu „antifašistu“ Lekoviću, odmah se svih digli na noge i graknuli zbog navodno reanimiranog ustaštva.
Ipak, ovaj „ustaški incident“, koji se uobičavaju događati pred Oluju, pred obljetnicu pada Vukovara i pred ostale značajnije hrvatske obljetnice, nije u režiji domaćih izdajnika, iako im je „pao“ kao dar s neba. U Hrvatskoj sve naopako, tako da kad se u domaćoj politici dogodi nešto prizemno i bjelodano, o takvom prozaičnom događaju dežurni analitičari, komentatori i ini plaćenici lamentiraju danima, ako ne i tjednima, ali kad se događa nešto zaista relevantno, a manje poznato i jasno – o tom ni riječi. Hrvatski mediji zaista jesu prenijeli vijest da je na dan parlamentarnih izbora u Crnoj Gori izvršen „teroristički napad“. No, nisu napomenuli da se radilo o državnom udaru i pokušaju ubojstva Mile Đukanovića, dugogodišnjeg crnogorskog predsjednika vlade.
Nadalje, nekoliko dana nakon toga u Srbiji „otkrivaju“ agenta CIA-e, ali pokušavaju zataškati podatak da su procurili audiozapisi na kojima se čuju kako srpski vojni i obavještajni dužnosnici dogovaraju napad na Đukanovića. Dakle, radi se o prvoklasnom međunarodnom skandalu, a zabrinjava što se Đukanović, nakon svih ovih godina povlači – baš sada – nakon što je Crnu Goru praktički izveo na put NATO-a i europski put. Također, šef ruske obavještajne službe je prekjučer hitno došao u Beograd kako bi pokušao sanirati štetu i taj podatak već govori dosta, a u Srbiji je stanje sve napetije o čemu pišu svi srbijanski mediji.
Kakve veze s ovim ima Saša Leković?
Bilo bi dobro da policija započne istragu o navodnom pokušaju ubojstva, no, prema hrvatskim zakonima, za to je nadležno srpsko pravosuđe, budući je Leković tada bio u okolici Novog Sada. No, tko god istraživao Lekovića, saznat će da je BIA („Bezbedonosno informativna agencija“), srpska obavještajna služba, stupila u kontakt s Lekovićem i da on samo izvršava zadatak srbijanske službe kojemu je cilj skretanje pažnje javnosti s obavještajnih skandala netom spomenutih glede crnogorskog državnog udara.
Istovremeno se time i odvraća pažnja od suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj, odnosno pokopu žrtava velikosrpskog i jugoslavenskog terora 1945. godine. Također se time baca prašina u oči hrvatskoj javnosti jer se doslovno u našem susjedstvu lomi globalna politika, stoga je poželjno da Hrvatska, kao jedina relevantna zemlja „ovih prostora“, kako vole kazati, bude zaslijepljena „ustaškim“ progonima srpskih profesora.
Dakle, dogodio se pokušaj ubojstva, ali na Milu Đukanovića, a priča Saše Lekovića je samo jedna u nizu (veliko)srpskih laži prema naputku srpske obavještajne službe s ciljem provođenja stare bizantinske politike: lijeva ruka, desni džep.
I:HRsvijet