Početkom 19. stoljeća, mađarski se narod pod Habsburgovcima našao u nevolji; najbliži narod koji govori jezik srodan mađarskom nalazio se na mongolskim stepama – Mađari su bili okruženi prvenstveno Slavenima (Česima, Slovacima, Poljacima i Hrvatima) i Germanima (Nijemcima i Austrijancima) te su, shvativši da se narodi bude, ujedno spoznali opasnost da kao narod mogu naprosto – iščeznuti.
Tada je započeo mađarski preporod: popisale su se mađarske riječi, stvoren je standardni jezik, sakupljeni su običaji i kulturne posebnosti svih mađarskih pokrajina – pola stoljeća kasnije Mađari su natjerali najmoćniju zemlju ondašnjeg svijeta na kompromis zvan Austro-Ugarska.
U sličnom se položaju tada nalazila i Srbija, no umjesto da posegnu za onime što imaju, oni su po uvriježenom bizantinsko-osmanskom običaju posegli za – tuđim. I tako je iz kompleksa i straha od nestanka stvoren mit o Velikoj Srbiji. 1844. godine Beograd je glavni grad srpskog principata, to je palanka s nešto iznad 10 000 stanovnika i 12 džamija (!). Tada u Beograd dolazi Čeh František (Franjo) Zah i piše politički program o nužnosti stvaranja zajedničke države svih južnih Slavena.
Zah je, kao i mnogi tada mu suvremeni (ali i neki trenutni) hrvatski naivci, bio nezadovoljan podjarmljenošću malih slavenskih naroda (Čeha, Hrvata, Slovaka, Srba) i smatrao je da se velikim silama mogu oduprijeti samo ako se ujedine (u Jugoslaviju). I u toj blatnjavoj mahali s jednom džamijom na 1000 stanovnika, Ilija Garašanin prepisuje Zahov politički program i mijenja samo ime Jugoslavija u – Velika Srbija.
I to ludilo traje do dana današnjega, a kroz povijest je izazivalo samo krv i nesreću. Srbi su svoj identitet spasili tako što su ga izmislili. Uvijek teturajući između zbilje i bajke, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, mit se raspiruje i buja; zapravo je proporcionalno: što je zbilja po Srbe i njihovu državu gora, to je bajka fantastičnija. Nijekanjem stvarnosti izbjegavaju svoje probleme i kupuju vrijeme, a ni sami ne znaju za što.
Svježi primjer tog potpunog pomračenja uma je u liku i djelu Jovana Deretića, koji ima doktorat na Sorboni (!), a tvrdi da je u 5. i 6. stoljeću cijela Europa bila srpska. Tvrdi da je aramejski jezik jedan srpski dijalekt, da je Biblija pisana na srpskom, da su Mojsije, Krist, Aleksandar Veliki bili Srbi…
I to sve u Srbiji prolazi kao nešto sasvim uobičajeno, normalno, da se ne kaže i poželjno. Najgore od svega je što takve zovu “srpski neoromantičari” kao da je to nekakav estetski pokret, a ne hrpa pomahnitalih luđaka koji lupetaju bez veze!
Srbi vole priče – i one koji ih lijepo pričaju! – a nemaju ozbiljnu granicu između književnosti i povijesti, već su to sve bajke prepune kompleksa manje vrijednosti koji se liječi time da je Isus bio Srbin, Mojsije je pisao na srpskom, cijela Europa je bila srpska it.d. Srbija je zemlja bez osjećaja za realnost, bez granica, bez povijesti, bez kulture, s bezveznim, seljačkim jezikom koja bi vodila imperijalnu politiku na bazi snoviđenja, tlapnji i buncanja! Srbija živi košmar svojih fantazija! „Dar al jihad“ (Vrata Svetog rata) – to je Srbija… Ratovi prolaze – a Srbi buncaju! Nitko Srbima ništa ne može objasniti – jer oni sve znaju!
I upravo zbog tog trzaja iz 19. stoljeća, kad je Garašanin Jugoslaviju zamijenio Velikom Srbijom, proliveno je toliko krvi i uništeno toliko života. Upravo zbog tog „spasonosnog mita“ da se „vas cela vasiona“ urotila protiv Srba, prva i druga Jugoslavija bile su samo neki vid Velike Srbije – ništa više, ništa manje. I sve te velike srpske „pobjede“ – kosovska bitka, cerska bitka, kolubarska bitka – sve su to simptomi jedne skoro globalne shizofrenije i zajedničkog buncanja i ludila.
Diplomati bi prije svega trebali biti povjesničari, kako bi razumjeli s kim imaju posla. Trenutna hrvatska politika je dopustila otvaranje poglavlja 26 u pregovorima Srbije i EU, no to je potpuno nebitno; Srbe nije briga ni za poglavlje 26 ni za bilo kakvo poglavlje uopće. Oni i dalje tjeraju mak na konac četničkim dernecima u Hrvatskoj (domjenak SNV-a), govorima Šljivančanina, dijeljenjem letaka na ulazu u t. zv. Republiku Srpsku o „genocidnosti Hrvata“, ustrojavanjem nekakvih jedinica u Banja Luci, nabavki MIG-ova…
Srbe treba u potpunosti zanemariti. Ostali su bez Crne Gore, bez Kosova, a sad će im i Vojvodina skliznuti iz ruku. Srbi laju, karavana prolazi… I na kraju će ostati na onom od čega je sve krenulo – beogradskog pašaluka, blatnjave mahale, s nešto manje džamija i nešto više stanovnika…
I:F.Perić/hrsvijet