Ne dadu nam mira i stalno provociraju.
„Ugledni“ hrvatski pisci, profesori, glumci i novinari pripremaju deklaraciju o zajedničkom jeziku koji s sastoji od hrvatskog, srpskog, bošnjačkog i crnogorskog ezika. Ova ili slična grupa ljudi već godinama zastupa tu tezu i ne posustaje.
Za njihovo djelovanje su potrebna i novčana sredstva, valjda ih financira i sama država Hrvatska proračunskim sredstvima. Nije shvatljivo da se sada svi čude, pogotovo političari, otkuda sad najednom ta inicijativa.
Premijer Plenković je rekao da je njemu važno što je EU priznala hrvatski jezik i kako bi reakcije na deklaraciju bile suvišne. Možda je zaboravio da je i gospodin Swoboda, prije našeg ulaska u EU, predlagao jedan jezik radi uštede na broju prevoditelja. Tada su mu i fizičke osobe iz Hrvatske slale protestna pisma. Ministrica kulture g. Obuljen je rekla da srpsko-hrvatski nikada nije prihvaćen i da se je u školamo učio hrvatski i da se je pisalo hrvatski. Zašto ne naglase i upoznaju svakom prilikom građane da je hrvatski jezik od 1. rujna 2008. međunarodno priznat i uveden u ISO-standarde obvezatan za cijeli svijet pod novom oznakom „hrv“, kao jedina važeća oznaka za bibliografsku i terminološku primjenu?
Ranije se to zvalo „peta kolona“
Neki čak idu tako daleko da kažu ako narod ne prihvati deklaraciju onda ona nema važnost. Bi li se volja naroda, ako bi zatražio da svi mudri potpisnici deklaracije moraju napustiti RH- jer djeluju protuustavno, uvažavala? Na koji način bi narod, mimo članka 12.st.1. Ustava Republike Hrvatske, mogao odlučivati o službenoj uporabi hrvatskog jezika i latiničnog pisma? Možda po birtijama.
Jesu li sastavljači deklaracije baš tako bezazleni? Svako malo stvaraju kaos i nepotrebne diskusije i prepirke pogotovo u medijima. Zar oni ne rade protiv državotvornosti i opstojnosti hrvatskog naroda? Zbog čega se protiv njih ne pokreću kazneni postupci ili bar prekršajni? Ranije se je to zvalo „peta kolona“.
I:Mira Ivanišević/hkv.hr