Čini se da bi tektonski poremećaji mogli šokirati Sjedinjene Države.
Zloslutne prognoze širenja pandemije koronavirusa po Sjedinjenim Državama tek su počele i već se bilježe prvi kolapsi sustava, od manjka testiranja do potpune neorganiziranosti Službe za zaštitu i prevenciju bolesti (CDC). Uz sve to, SAD je više nego ijedna zemlja pogođena općom groznicom u pozadini globalne ekonomije. Burze su treći tjedan zaredom u „crvenom“, došlo do obaranja cijena nafte od strane Rusije na sastanku u Beču, što je najviše pogodilo američku industriju škriljca.
Washington Post je s tim u vezi napisao: „Nada na globalnom tržištu nafte je umrla ovog vikenda, a s njom personifikacija američkog sektora istraživanja i proizvodnje nafte.”
Ali kao da to nije dovoljno, SAD su pretrpjele novi udarac. Nakon medicinskih i financijskih šokova je došlo vrijeme poravnanja računa u geopolitici. Međutim, to nije ništa čudno i uvijek se događa u vrijeme propadanja carstava. Sjetite se samo Sovjetskog Saveza. Zalazak sunca američkog carstva je iza horizonta, a uskoro će od njega ostati samo prigušeni odraz. A što najbolje naglašava gubitak vanjskopolitičke moći? Točno tako, vojni poraz. Još bolje, sramotni bijeg.
Donald Trump započeo je svoj predsjednički mandat udarom s najsnažnijom američkom bombom u Afganistanu, majkom svih bombi MOAB. Ali ova spektakularna gesta Pentagonu nije donijela pobjedu u sukobu, jer je pobijediti u Afganistanu naprosto nemoguće. Je li najduži rat u povijesti Sjedinjenih Američkih Država bio šala? Službeno je američke porezne obveznike koštao 2000 milijardi dolara. Ali samo službeno. Zaključno s 31. prosincem 2019. tamo ubijeno 2400 američkih vojnika, a puno više ih je ranjeno i osakaćeno. Rezultat je i oko stotinu tisuća mrtvih i ozlijeđenih Afganistanaca. I što je najvažnije, SAD mogu upisati apsolutni neuspjeh u postizanju deklariranih ciljeva.
Od 2001. godine Sjedinjene Države nastoje uništiti talibanski pokret, a sada se sve završava s tim da Amerikanci napuštaju Afganistan, ostavivši tamošnje talibane kao ključnog aktera, koji će u političkom smislu vjerojatno nadvladati marionetsku vladu Ashrafa Ghanija, čak i na slobodnim i demokratskim izborima, ako se nešto slično uopće može održati u azijskoj zemlji. Talibani ne samo da nisu oslabljeni, već su višestruko ojačali od 2001. do danas.
U tim okolnostima je 10. ožujka započela prva faza povlačenja američkih trupa iz „proklete zemlje“ u kojoj će se u roku od 135 dana skoro prepoloviti kontingent od 13 000 vojnika, a dvije godine kasnije bi i posljednji američki vojnik trebao napustiti Afganistan.
Teško je i shvatiti na koje sve načine propaganda za američku publiku pozitivno sažima rezultate vojne kampanje. Neuspjeh je toliko velik i očit i da su sve analogije s Vijetnamom točne do posljednjeg zareza. Sve je propalo, od davanja novca za afganistansku vladu i obučavanja njenih vojnika, koji su, kao i obično, stalno prelazili neprijatelju, do uspjeha američke vojske, koja je u konačnici kontrolirala puno manje teritorija od sovjetskih trupa kasnih ’80-ih.
I što je najvažnije, nekako se dogodilo da je prošlog ljeta UN objavio izvještaj u kojem se navodi „da je u prvoj polovici 2019. godine više civila umrlo od posljedica akcija afganistanske vojske i snaga NATO pakta u Afganistanu nego od ruku talibana i Islamske države“, koja se također pojavila u zemlji.
Odnosno, situacija je ušla u apsurdnu fazu i sva retorika o „zaštiti civila od terorista“ pretvorila se u laž koja je iščezla u ponoć.
Amerikanci, NATO i lokalne snage, od kojih dvije trećine postoje samo na papiru, nisu pobijedili nikoga, a sami su postali glavni negativci i sada su prisiljeni bježati s podvijenim repom, iako znaju da će nakon njihova odlaska talibani odmah preuzeti vlast.
Dodatno poniženje Amerikanaca bilo je potpuno zanemarivanje od strane talibana klauzule sporazuma prema kojem su nakon njegova potpisivanja talibani i vlada odmah trebali započeti pregovore. Talibani su odmah izvijestili o kakvim će se to “pregovorima” raditi, ne skrivajući karte. Bili su vrlo jasni i točno sat vremena nakon razgovora s Trumpom su napali vladine snage i ubili dvadesetak vojnika i policajaca. Teško je zamisliti jasniju demonstraciju šamara u lice „carstvu“ u povlačenju, koje „perifernu pokrajinu“ ostavlja u rukama lokalnih gospodara rata.
No, usprkos grozničavoj rezervi i prijetnjama „da ako ne bude pregovora, tada neće biti povlačenja trupa“, to se ipak provodi, usprkos izostanku bilo kakvih mirnih kontakata talibana i njihovih neprijatelja. Jednostavno rečeno, Amerikanci su pogazili formalnosti i brzo spakirali šatore i vojnu opremu, prepuštajući sudbini svoji afganistanski štićenike, kao što su nekad napustili „Južne Vijetnamce“.
Ovo je bijeg i poraz. No, poraz, u konačnici, nije samo vojni i reputacijski, već i geopolitički, jer SAD s previše zadobivenih udaraca odlaze iz zemlje u kojoj su mislili stvoriti odskočnu dasku za kontrolu cijele regije.
Cilj “mekog trbuha” Euroazije su njezine glavne zemlje Rusija na sjeveru i Kina na istoku, ali i Iran na zapadu Afganistana. Biti tamo i jačati vojnu prisutnost u suradnji s marionetskom vladom bi za sve tri zemlje bio “stisak anakonde”.
Zapravo, jedna od ključnih američkih operacija u Afganistanu zvala se “Anakonda”. Cilj je odavno poznat. Trebalo je opkoliti i „ugušiti“ Rusiju s lancem vojnih baza, raketa, radara, sabotažnih centara i čega sve ne. A sada? Kakav debakl?! Poraz Sjedinjenih Država je automatska pobjeda Rusije, Kine i Irana i ozbiljno poboljšanje sigurnosnog položaja sve tri zemlje.
Kad carstvo počne gubiti svoje prethodno okupirane granice, to uvijek znači samo jedno i da mu je kraj blizu. Vojna, ekonomska i društvena propadanja, koja se naizgled „saniraju“, zapravo se sažimaju i nadopunjuju. Ovog puta nikad ozbiljnije.
Preuzeto s: logicno.com