Hrvatska je javnost prilično ravnodušno primila vijest o tomu da će za nekadašnju Titovu krstaricu, motorni brod „Galeb“, Europska unija izdvojiti novčana sredstva u iznosu 37,7 milijuna kuna, odnosno otprilike 5 milijuna eura.
To je vijest slavodobitno obznanio riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, no, ostalo je nejasno, koje je to tijelo unutar birokratski glomazne Europske unije, odnosno tko je „lično“, potpisao takvu odluku i temeljem čega?
Ukoliko svemu ovomu pristupimo zdravorazumski i postavimo jedno posve retoričko pitanje: zašto bi itko bespovratno (!) dao toliki novac za plutajući otpad? – odgovor nije baš najjasniji. O EU možemo misliti i govoriti svašta, ali da će 5 milijuna eura tek tako dati jednoj beznačajnoj Rijeci za jedan ruševni brod star skoro stoljeće?
Istina je sljedeća; nitko nije dao nikakav novac za ruševni Titov „Galeb“, već je to najvjerojatnije posljednja u nizu obmana i laži za potrebe lokalnih izbora. S druge strane, potrebno je kazati da je „Galeb“, kojeg je ondašnji ministar kulture (mentor trenutne ministrice Nine Obuljen) Božo Biškupić 10. travnja 2006. godine proglasio kulturnim dobrom, trenutno, suprotno zdravoj logici i zakonima te propisima Europske unije i Republike Hrvatske, registriran i „de facto“ pod zastavom države imena Sveti Vincent i Grenadini. To je jedan karipski otočić, u skupini Malih Antila, koji je neovisnost od britanske krune stekao ’79. godine. Zašto je brod u vlasništvu grada Rijeke, odnosno imovina koja proglašena kulturnim dobrom Republike Hrvatske pod zastavom opskurne otočne države u Karibima?
Ugledna brodarska i pomorska poduzeća, t.j. njihovi brodovi, su uvijek registrirani pod zastavama Norveške, Njemačke, Velike Britanije, Francuske i sličnih pomorskih velesila, budući te države imaju jasna, nedvosmislena i stroga zakonska rješenja glede pomorstva i pomorske trgovine. Samo polukriminalni i kriminalni brodari i vlasnici brodova posežu za „žnj“ državicama putem čijih se nedorečenih propisa omogućuje pranje novca, izbjegavanje poreza te eskiviranje plaćanja lučkih i inih pristojbi.
Ono što je, pak, važno naglasiti jest pojam „ekstrateritorijaliteta“, koji se lako dade objasniti na primjerima veleposlanstava; naime, veleposlanstvo se određene države u drugoj državi smatra teritorijem prve države. Na primjer, zgrada američkog veleposlanstva u Zagrebu se smatra dijelom teritorija Sjedinjenih Američkih Država. Isto je s brodovima; brod koji plovi pod određenom zastavom jest teritorij te zastave, odnosno države. Nejasno je, stoga, kako je grad Rijeka na čelu s Obersnelom i SDP-om, aplicirao za sredstva iz EU fondova, kad je Galeb teritorij karipskog otoka Sveti Vincent i Grenadini? Inače, Europska unija je, između ostaloga, i stvorena upravo radi suzbijanja tih međunarodno-pravnih trapula i petljanja, kako bi se kapital zadržao, odnosno kako bi se onemogućio odlazak kapitala iz područja Europske unije.
Nadalje, nejasan je i način na koji je grad Rijeka stekao vlasništvo nad „Galebom“; Zaključak gradonačelnika Rijeke (KLASA: 023-01/09-04/1-1 URBROJ: 2170/01-10-30-09-2 od 1. lipnja 2009.) upućuje na Rješenje Trgovačkog suda Rijeci u ovršnom postupku radi prodaje broda m/b Galeb pod poslovnim brojem: IX-Ovr-313/05 dana 22. svibnja 2009. godine, gdje je tobože, grad Rijeka kupio „Galeb“ za 150 000 američkih dolara. Inače, grad Rijeka je imao pravo prvokupa i, kao jedini (!) ponuditelj je kupio taj derutni brod po najnižoj mogućoj cijeni.
Sad dolazimo do pravno zanimljivog dijela priče; Obersnel je 13. siječnja 2012. (!) godine donio Rješenje u kojem piše: „Iznos troškova iz točke 1. ovog rješenja, dužan je Gradu Rijeci podmiriti vlasnik kulturnog dobra, PLACID SEA S.A., 80 Broad Street, Monrovia, Liberija…“ E sad, ukoliko se pregleda inozemne internetske stranice koje daju podatke o brodovima, njihovim vlasnicima i drugim podatcima, na njima i danas (2017. godina) piše (a ne radi se o zastarjelosti) da je vlasnik „Galeba“ nepostojeće poduzeće iz afričke države Liberije. Da stvar bude gora, menadžer „Galeba“ je „Titan Brokerage“ (također nepostojeći) iz Paname (!) sa sjedištem u Pireju (Grčka!). Ukoliko je grad Rijeka postao vlasnik „Galeba“ 2009. godine, zašto 2012. godine donosi rješenje kojim se nalaže vlasniku (?!) Placid Sea S.A. podmirenje dugova??
Inače, koliko je moguće doznati, „bivši“ je vlasnik „Galeba“ Amerikanac grčkog porijekla John Paul Papanicolaou, inače obiteljski prijatelj jednog od najvećih brodarskih i pomorskih mogula u povijesti čovječanstva, Aristotela Onnasisa i njegove obitelji. Spomenuti je Grk, Papaniacolaou, prevarant svjetskih razmjera, s puno sudskih postupaka diljem svijeta (najviše SAD), no najviše čudi što se njegov „Galeb“ prodao u ovršnom postupku za „mizernih“ 150 000 dolara, jer, isti je taj iznajmljivao svoju drugu jahtu „Christina O“ za 50 milijuna dolara mjesečno 1999. godine, a od 2006.-2009. je koštala 60 000 dolara dnevno! S takvim prihodima, nerealno je da nije mogao priuštiti remont „Galeba“… Na sreću po riječke mafijaše, umro je 2010. godine u 61. godini života, tobože od raka.
Kad se sve ovo uzme u obzir, nejasne okolnosti kupnje „Galeba“, zastava pod kojom se nalazi (Sveti Vincent i Grendini) i koja se potpuno drukčije kvalificira glede lučkih pristojbi, troškova usidrenja te ostalih pomorsko-upravnih taksi, vlasnika iz Liberije (Placid Sea S.A.), upravitelj (menadžer) iz Paname i Grčke (Titan Brokerage Corporation), nejasnog ovršnog postupka i cijene broda… preostaje jedino zaključiti da se radi o međunarodnom pranju novca i internacionalnoj, pomno skrivanoj, mafijaškoj mreži koju se pokušalo iskoristiti za izvlačenje novca iz Europske unije.
Zanimljivo je što je „Galeb“ kupljen od Placid Sea S.A. u ovršnom postupku. Ljudima je možda manje poznato, ali brodovi imaju poseban pravni položaj jer se smatraju ujedno i pokretninom i nekretninom. Većina će se građana sjetiti upropaštavanja riječkog brodogradilišta Viktora Lenca, njegova stečaja, otkaza stotinama radnika, financijskog uništenja tisuća obitelji i izvlačenja novca iz tog, zapravo, vrlo uspješnog brodogradilišta. Također, većina će se građana sjetiti da je bivši direktor Lenca, Damir Vrhovnik, inače kum Slavka Linića, u vrijeme stečaja „svoga“ brodogradilišta gradio vilu na području elitnog riječkog područja Pećine i da ni kune nije izdvojio (ni kazneno i građanski odgovarao) za sve unesrećene stečajem Viktora Lenca.
2000. godine, u spomenuto je brodogradilište dotegljen kontroverzni „Galeb“, gdje je trunuo više od 6 godina. Svih se tih šest godina pristojba za usidrenje i ostale dadžbine nisu potraživale od vlasnika, narečenog Placid Sea S.A. Prema Rješenju Visokog trgovačkog suda XIV Pž-3048/05-3, i presudi istog XXXII Pž-3046/05-3, brodogradilište Viktor Lenac je (utemeljeno) potraživalo 950 000 američkih dolara (!) od Placid Sea S.A. u stečajnom postupku.
Lenac od tih novaca nije, naravno, nikad ništa dobio. Ali, prema Rješenju grada Rijeke od 16. siječnja 2012.: „Javna nabava predmetne usluge odnosila se na javnu nabavu usluge popravka i održavanja brodova, a cijena isplaćena za uslugu koju je Viktor Lenac d.d. izvršio prema Ugovoru broj 07-39/2008 prema ispostavljenom računu broj 86/2008 iznosila je 395.588,00 kn, odnosno uz PDV 22% u iznosu od 87.029,36 kn, ukupno je utrošeno 482.617,36 kn iz Proračuna Grada Rijeke za 2008. godinu, a koji iznos je plaćen 30. studenoga 2008. godine.“
Isto tako: „Nabava dodatnih hitnih zaštitnih radova odnosila se na Popravljanje betonskih podloga, a cijena isplaćena za usluge Viktor Lenca d.d. za navedene dodatne radove prema narudžbenici br. 37/08 iznosila je 12.740,00 kn, odnosno uz PDV 22% u iznosu od 2.802,80 kn, ukupno je utrošeno 15.542,80 kn iz Proračuna Grada Rijeke za 2008. godinu, a koji iznos je plaćen 16. prosinca 2008. godine.“
Oba ta iznosa, ukupno otprilike pola milijuna kuna, nisu plaćena. Lenac je propao i ni jedno jedino dugovanje nije podmireno. Lenac je, ugrubo, potraživao milijun (ondašnjih) američkih dolara (!), a formalno je grad Rijeka isplatio samo pola milijuna kuna (!) Lencu. Ostatak novca je očito zamračen i nikad mu se nije ušlo u trag.
Spominjalo se da je grad Rijeka kupio brod „Galeb“ po iznimno niskoj cijeni, od 150 000 dolara. 2000. godine je kupljen od vlade Crne Gore za 750 000 dolara, a 1996. se prodavao za 3 milijuna njemačkih maraka (ili 10 milijuna jugoslavenskih dinara)! Naime, samo ako bi se „Galeb“ promatralo kao staro željezo, cijena bi bila 230 000 dolara, a kao brod još više – 275 000 dolara (Nacional, 03. travnja 2006.). Gdje je nestao ostali novac, odnosno tražbine utvrđene pred sudom? Kao što, primjerice, nečije zemljište tereti (i pravno) prati služnost puta, tako i dugovanja broda prate brod – i sljedećeg vlasnika. Grad Rijeka nikad nije ništa isplatio Viktoru Lencu – ali je preko liberijske firme, od koje je, tobože, u ovršnom postupku, kupio „Galeb“ – oprao preko 10 milijuna kuna!
No, još je novca provučeno za potrebe „održavanja“ Galeba; 2008. godine je za pregled broda u suhom doku u škveru Viktor Lenac potrošeno 555.715,12 kuna. 2009. godine je grad potrošio za kupnju preko milijun kuna.
U 2010. godini na “Galeb” se troši 2.044.505,76 kuna, a radi se o troškovima za općenite radove, čišćenje podvodnog dijela trupa broda, mjerenje debljine lima s uslugama stručnog nadzora, te na usluge mornara, pomorske agenture i špedicije, usluge zapovjedništva i godišnjeg operativnog veza.
U 2011. godini je na „Galeb“ potrošeno 1.355.220,57 kuna i to za mjesečne usluge operativnog veza, zapovjedništva, agenture i špedicije, uslugu izrade elaborata ekonomske opravdanosti davanja broda u koncesiju, na podmirena carinska davanja prilikom uvoza i troškove upisa u Evidenciju plutajućih objekata kod Lučke kapetanije, te na cjelokupne troškove održane izložbe i tegljenja na Riječki lukobran.
U 2012. godini je “Galeb” koštao 738.804,88 kuna. Novac je izdvojen za usluge zapovjedništva i agentura/špedicije, te mjesečnog troška veza u brodogradilištu. Sasvim iste usluge su u narednoj 2013. godini koštale 350 tisuća kuna više, odnosno 1.091.720,91 kuna. U prva četiri mjeseca 2014. godine na “Galeb” je potrošeno 341.355,13 kuna, a u taj trošak osim agenture, špedicije, zapovjedništva i veza ulaze i troškovi popravaka.
Važno je naglasiti da se u biti vara država budući je „Galeb“ pod inozemnom zastavom i time spada u drugu kategoriju plaćanja lučkih pristojbi. Ukoliko je brod zaista u vlasništvu Rijeke od 2009. godine, onda je dužan ogromnu svotu novaca zbog zastave pod kojom se nalazi.
Inače, „Galeb“ ima i nužnu posadu („skeleton crew“) koja godišnje stoji 440 000 kuna.
Zaključno, ako je ikad postojalo bolje sredstvo i opravdanje za pranje novca, onda je to svakako „riječki Galeb“. Zanimljiva će biti reakcija Europske unije, ali i vlade RH te nadležnih ministarstava kad shvate da se cijelo vrijeme radi o jedno neviđenoj ogromnoj prijevari te pranju, izvlačenju i skrivanju ogromnih količina novaca.
I:I. Sertić/HRsvijet