Operacija Oluja (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.) je velika vojna operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba Saznaj više→
https://www.youtube.com/watch?v=FJs1ivXN1EE
Dokumentarni film OLUJA
U Bleiburg stiglo 20 tisuća ljudi
Danas se u Bleiburgu održava komemoracija povodom 71. obljetnice bleiburške tragedije i Križnoga puta.
Prema Bleiburškom polju na se održava središnja komemoracija uputili su su se potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko, predsjednik Sabora Željko Reiner, ministar vanjskih poslova Miro Kovač, potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš, Robert Podolnjak, Milijan Brkić, ministar branitelja Tomo Medved, ali i bivši ministar branitelja Mijo Crnoja, a komemoraciji i misi koja se održala u 12 sati prisustvovao je i ministar kulture Zlatko Hasanbegović.
Kako prenosi N1 televizija, na Bleiburgu se okupilo oko 20 tisuća ljudi. Obilježavanje 71. obljetnice bleiburške tragedije organizirao je Počasni Bleiburški vod, koje se od ove godine, prema odluci predsjedništva Sabora, ponovno održava uz supokroviteljstvo Hrvatskoga sabora.
Predsjednik Vlade Tihomir Orešković jučer je posjetio Tezno i Bleiburško polje, pručivši pritom kako “Bleiburško polje i postaje Križnog puta simboliziraju tragediju hrvatskog naroda koja se dogodila u osvit pobjede nad fašizmom i nacizmom. Tada je totalitarni komunistički režim počinio masovna djela nasilja koja su predstavljala kršenja temeljnih ljudskih prava, pa i najvrjednijeg ljudskog prava – prava na život.” Orešković je dodao i da svaka žrtva zaslužuje poštovanje.
Zaustavljeni zbog puške
Na Bleiburgu se pojavio i čelnik Mosta i potpredsjednik Vlade Božo Petrov koji je ovom prilikom u postu na Facebook profilu istaknuo da je “vrijeme da Hrvatska prestane biti talac prošlosti i podjela koje nameću neodgovorni političari i na tim podjelama parazitiraju”, zaključio je Petrov.
Kako javlja Index, austrijski policajci zaustavili su počasni vod HV-a i nisu im dozvolili da pristupe komemoraciji s puškama. Dnevnik prenosi da se incident navodno dogodio zato što Austrijanci nisu lokalnoj policiji proslijedili obavijest da je sve uredno prijavljeno.
Novinarka austrijskog lista derStandard Olivera Stajić javlja na Twitteru da će se službena press konferencija austrijske policije o ovom incidentu održati u 15 sati.
I:telegram.hr
ŠOTA NA ĆUPRIJI
Samozvana zviždačica Slavica Šota preko MOST-a i Vlaha Orepića pokušava nastaviti sa svojim suludim terorom i kroz zlorabu sustava ostvarivati svoje bolesne ambicije i štititi svoju nezakonito stečenu imovinu.
Odmah nakon neočekivanih postizbornih turbulencija i formiranja ove nakaradne vlade Slavica Šota krenula je u osvajanje simpatija MOST-ovog ministra Vlaha Orepića, kojeg je zapao resor MUP-a. Šota je u ministru Orepiću prepoznala idealnog asistenta, budući da je s njim zaigrala na kartu aktivista kojem bi svijetu i on i ona navodno pripadali. Nakon prvog sastanka uslijedila su redovita posjećivanja gotovo dva puta tjedno. Kroz te svoje boravke u MUP-u Slavica Šota i njezina kćer ministru Orepiću prezentiraju svoj elaborat ustroja kriminalne hobotnice u Primorsko-goranskoj županiji, koju predvode Slavko Linić i Veljko Miškulin.
Ništa od toga nije vrijedno spomena, kao što ni Slavica Šota nije vrijedna nikakve pažnje i o njoj smo moja redakcija i ja već sve rekli, nego je smisao ovog pisanja usmjeren apsurdu navodne reorganizacije policije. Ako Vlaho Orepić misli reorganizirati policiju tako što će Šoti i sličnima njoj dati instrumente redarstva da prema bolesnim konstrukcijama provodi policijske izvide i obrade, onda su ova država i prava građana u njoj ozbiljno ugrožena. Ukoliko redarstvene vlasti budu postupale prema takovim bolesnim konstrukcijama, koja imaju političke i osobne pozadine, tada će policija postati servis takvim idiotima koji su se i sami izgubili u šumi svoje sulude ideologije. Zlostavljanja i uznemiravanja građana koja bi bila posljedica takvih aktivnosti redarstvene vlasti na koncu bi, kad-tad, rezultirala ozbiljnim isplatama odštetnih zahtjeva koje bi građani, čija bi prava bila ugrožena takovim postupanjem, ostvarivali sudskim putem. Naravno, opet bi takve štete pale na račun poreznih obveznika i nitko za to ne bi odgovarao.
Ako razgovaramo o reformama u bilo kojem sustavu onda je nužno i neophodno da se kroz hitne zakonske izmjene uvedu ozbiljne kazne za personalnu odgovornost pojedinih rukovoditelja, ukoliko se ona dogodi. Kada pojedini rukovoditelj ili upravitelj, koji ima ovlasti izdavati naloge kojima se ograničavaju prava i slobode građana, bude znao da će za neosnovanost takvog naloga snositi osobnu i ozbiljnu odgovornost, tada će dobro razmisliti dali će se upuštati u takovu rabotu ili ne. Sve dok se ne uvede osobna odgovornost u obnašanje službenih dužnosti rukovoditelja postoje rizici da će se učestalo kao i do sada pojedini rukovoditelji odvažavati izdavati neosnovane naloge i naređenja za koje već u momentu izdavanja znaju da je njihova jedina svrha povreda nečijih prava i sloboda, a ne osiguravanje vladavine prava, suzbijanje kriminala i zaštita ustavnog poretka države kojoj služe. Takovi rukovoditelji se uglavnom upuštaju u avanture te vrste zbog vlastite taštine ili na temelju političkih naloga koje dobiju od svojih političkih mentora.
Kao što smo i naveli Slavica Šota je davno ispričana priča o kojoj se više nema što puno za dodati, osim što žalosti činjenica da još uvijek postoje oni koji padaju na takve bombe udbašice Slavice. Slavica Šota obična je Jugoslavenka i klasični ulični bandit koja je svu svoju imovinu stekla nezakonito, otimačinom i prijevarama. To je osoba bez ikakovih moralnih vrijednosti i nezavrijeđuje nimalo pažnje, osim javne osude. U vremenu komunizma i postkomunizma Slavici Šoti pomagali su razni činovničići da otima tuđu imovinu uzimajući pri tom od nje bijedne i jadne nagrade. Jadno je da joj i danas pojedinci iz sustava služe kako bi sačuvala otetu imovinu i izbjegla platiti porez na ono što je otimačinom nezakonito stekla.
Umjesto da se bavi Šotom, ministru Orepiću bilo bi pametnije da alate redarstvenog sustava prije svega upotrijebi u vlastitoj kući pa da tako javnosti objasni kako 42-godišnji policajac Alen Janičić, član sindikata policije, istovremeno obnaša svoje službene dužnosti i pojavljuje se kao mega investitor u velikim investicijskim projektima diljem Hrvatske, a posebice u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji. Uskoro ćemo javno objaviti tko je uistinu Alen Janičić i raskrinkati famu oko tog pokvarenog policajca, investitora poslovnog centra u središtu Rijeke te četiri nebodera u riječkom naselju Rastočine, koji je već godinama sudionik istarske političko-kriminalne hobotnice.
ŠTO JE ZGRIJEŠILA ŽELJKA POKUPEC?!
Da li se bivša županijska državna odvjetnica ogriješila o zakon i službene dužnosti ili su njeni grijesi stvar tumačenja njenog rada kroz osobno viđenje glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana?! Saznaj više→
Kako je stvoreno čudovište?
Stvaratelj lika i djela Zorana Milanovića, još koji dan aktualnog premijera, je nekada prvi čovjek desnice Ivo Sanader.
Oni koji dobro poznaju političku filozofiju Zorana Milanovića, kao i njegove političke ambicije, prepoznat će istinu u ovom tekstu. Ponajprije mislimo na osobe koje su se kroz svoja politička ili društvena djelovanja susretali s radom i ambicijama Zorana Milanovića ili koji su bili njegovi suradnici, operativci i izvršitelji. Svi ostali mogu vjerovati ili ne vjerovati i to prepuštamo njima na volju. Zoran Milanović počeo se razvijati kao političar u drugoj polovini 2000-ih, a svoju ekspanziju doživio je kao jedan od pomoćnika ministra vanjskih poslova 2007. godine. U to vrijeme ministarstvo vanjskih poslova vodila je sadašnja predsjednica države, Kolinda Grabar Kitarović. Zoran Milanović već tada je pronašao svoj politički uzor i to u liku i djelu Ive Sanadera. Budući je bio blizu Sanaderu tako je imao i prilike analizirati i upijati njegove političke poteze i učiti na njegovim podvalama i trikovima. Zoran Milanović čak je i fizičke manire mijenjao i prilagođavao onima kakve je imao i gajio Ivo Sanader. Ponajprije je upio aroganciju i bahatost koja je bila Sanaderovo oličje i oružje, a potom je polako radio na političkoj elokvenciji, stavu i šarmu. Međutim, on je u svom uzoru vidio učitelja ali je htio proizvesti i stvoriti nešto što bi bilo dijametralno suprotno njegovoj filozofiji. Iz tih razloga i priklonio se SDP-u te je odlučio postati „lijevi Sanader“. Svoje ambicije gradio je u manirima klasičnog psihopata jer svaki psihopat ima svoju fikciju i samo ta fikcija je njegov cilj. Njegova fikcija bila je doseći i nadmašiti Ivu Sanadera, međutim u tome nikada nije uspio.
Vječno će ostati dilema oko navodne izjave Ivana Račana, koja nikada nije niti opovrgnuta niti potvrđena, a kojom je navodno rekao kako je posljednja želje njegovog oca bila da stranku preuzme mali Milanović, što je njega navodno i dovelo na čelo SDP-a.
Nakon što je došao na čelo stranke i na vlast Milanović je sa punom snagom krenuo u ostvarenje svog projekta i cilja. Njegov projekt je potpuno uništenje desnice, a kao konačni cilj egzekucija hrvatskog nacionalnog identiteta. Kroz protekle četiri i sljedeće četiri godine, na koje su računali, Milanović je za cilj imao da hrvatskom narodu u potpunosti ispere mozak uvjerenjima kako je domoljublje pogrešno uvjerenje i kako su sva događanja vezana za nastanak domovine i njenu prošlost zločin. S druge strane nametnuo bi filozofiju kako se treba riješiti prošlosti jer je ona zločin i kako se treba orijentirati njegovoj antihrvatskoj i socijalnoj politici koja Hrvate postavlja na poziciju koja im pripada.
Pozicija koja prema Milanovićevim uvjerenjima pripada hrvatskom narodu apsolutno je, polako ali sigurno, usmjerena ka nametanju komunističke filozofije po šablonu stare kumrovečke škole. Načini na koji je Zoran Milanović vladao posljednje četiri godine klasična su šablona kumrovečkih ideologija i apsolutno skloni metodologiji operativnog djelovanja Udbe. Ovu tvrdnju posebice gradimo na posljednjoj operaciji takvog oblika koju je proizveo Milanović, a koja je nazvana aferom “Ustavni sud“. Prisluškivanje sudaca Ustavnog suda neodoljivo podsjeća na metodu rada Udbe jer je ustavna kriza, koju se planiralo izazvati, trebala predstavljati osigurač u slučaju eventualnog gubitka izbora. Ujedno bi se kroz jednu takvu operaciju uništilo Zdravka Mamića koji Zoranu Milanovići stvara ozbiljan problem pri ostvarenju njegove ambicije penetriranja u sport. Tom operacijom, da je ona uspjela i da je njena operativna provedba ostala tajna, Milanović bi definitivno trljao ruke i zaključio kako je „jednim udarcem ubio dvije muhe“. Tim udarcem dokrajčio bi Zdravka Mamića, kojeg njegova politička opcija progoni već četiri godine samo zato što je uspješan sportski menadžer i utjecajan sportski djelatnik, te bi osigurao, diskreditacijom Ustavnog suda, pobjedu na Parlamentarnim izborima.
Kada bi kojim slučajem uspio doći na vlast, Milanovićeve ambicije bile bi takve da bi u narednih godinu dana zasigurno ukinuo Ustavni sud i svakako značajno ograničio ovlasti predsjednika države. Jedna od najperfidnijih Milanovićevih podvala i prijevara je ona vezana za imenovanje naziva zračne luke u Zagrebu. U toj je priči Milanović zaskočio desnicu i objeručke prihvatio njihov prijedlog da zračna luka dobije naziv po prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu. Takovom filozofijom ograničio je i zatvorio prostor predizbornog napada desnice ali i nastavio graditi svoju filozofiju i gradnju lažnog domoljublja, koju njegov komesar Ranko Ostojić proizvodi na navodnim zaštitama hrvatske granice od obespravljenih i napaćenih izbjeglica. Tim nakaradnim manirima domoljuba koji se suprotstavlja Viktoru Orbanu i Aleksandru Vučiću kroz imaginarnu obranu Hrvatske od nečega što niti ne postoji , Milanović je nažalost i uspio pridobiti nekolicinu birača na svoju stranu. Ono zbog čega tvrdimo da je Milanović obmanuo građane sa podržavanjem prijedloga naziva zračne luke jest činjenica da takav prijedlog na posljednjoj sjednici Vlade nije prihvaćen, niti će ikada biti prihvaćen. Milanović je odluku o nazivu zračne luke odgodio za sljedeću sjednicu tehničke vlade koja se treba održati 12.11. iz jednog jednostavnog razloga. Odgodio je tu odluku kako bi sačekao rezultate izbora. U slučaju da izgubi izbore tada bi takovu odluku prepustio novoj vladi. Kada bi pobijedio na izborima, prema našem izvoru bliskom aktualnoj tehničkoj vlasti, Milanovićeva bi vlada takav prijedlog naziva odbila te bi zračnu luku nazvali po imena Većeslava Holjevca, deklariranog partizana i prvog gradonačelnika grada Zagreba nakon 1945.-e. Vjerujemo kako se ova Milanovićeva prijevara nikada neće ostvariti kao što smo i uvjereni da je njegovoj vladavini došao kraj.
Kada bi hrvatski narod izabrao Milanovićevu opciju Hrvatska se nikada više ne bi uspjela obraniti od crvene invazije i pravo domoljublje ne bi moglo živjeti i opstati u Hrvatskoj. U tom kontekstu gajimo iskrenu nadu kako je kod zabrinjavajućeg broja partizana među biračima ipak značajno više onih koji su nacionalni i domoljubno osviješteni i koji neće dopustiti da čudovište u koje se pretvorio Zoran Milanović izraste u neman koja će ubiti sve ono što čini nacionalni ponos i identitet.
I:liburnija.com
SDP-ov PAKLENI PROJEKT RUŠENJA HRVATSKOG NOGOMETNOG SAVEZA
Svastika na Poljudu nije huliganski incident. Svastika na svetom poljudskom travnjaku je zločin. Radi se o projektu uništenja nacionalnog ponosa i identiteta iza kojeg stoji vladajuća opcija na čelu sa Rankom Ostojićem i Zoranom Milanovićem.
Koliko god zvučalo nevjerojatno i u manirima žutih senzacionalnih tabloida ovdje se ipak radi o surovoj i otužnoj istini. Da je svastika na Poljudu projekt, a ne incident, svakom normalnom čovjeku to je bilo jasno istog onog momenta kada je ona uočena. Radi se o zločinačkom SDP-ovom projektu kojem je cilj isušenje navodne nogometne močvare, koja im je trn u oku od početka njihove vladavine. Cilj projekta nazvanog “svastika” jest rušenje Hrvatskog nogometnog saveza i njegovih dužnosnika. Kao najefikasniji i najjednostavniji način rušenja Hrvatskog nogometnog saveza, u Milanovićevoj percepciji, bio je potpuno uništenje hrvatske nogometne reprezentacije. Nije slučajno da su talijanske kamere na Poljudu prve zabilježile spornu svastiku jer ih je na to upozorio upravo netko od operativaca zaduženih za projekt “svastika”, a koji su se našli u panici jer otrov nije djelovao brzinom kojom su predvidjeli i svastika je u trenutcima početka utakmice bila jedva vidljiva.
Inače, projekt “svastike” Milanović je povjerio svom komesaru Ranku Ostojiću kojemu je dužnost bila organizirati sabotažu video nadzora i angažirati neposredne izvršitelje. Kako tvrdi naš izvor, Ranko Ostojić za taj je zadatak angažirao Franju Medvedeca, bivšeg policajca za što mu je isplaćeno bijednih 50 000 kuna. Operativni zadatak bio je prilagoditi sustav video nadzora, zaštititi počinitelja te potom osigurati nesmetani rad crtačima svastike. Taj pakleni plan razrađen je u jednom splitskom restoranu gdje su se na radnom ručku sastali Ostojić i Medvedec, a kasnije se je tom ručku pridružio i ministar Kotromanović. Nakon toga zadaća Ranka Ostojića bila je kontrola kriminalističkog istraživanja i njegova sabotaža. Kada tome ne bi bilo tako nije jasno kako bi Ranko Ostojić onda objasnio svoju naredbu upućenu načelniku sektora krim policije Policijske uprave Splitsko-Dalmatinske Josipu Buljanu da isključivo njega smije izvještavati o rezultatima izvida koje je sam kreirao. Ministar obnaša političku, a ne službenu dužnost i kao takav ne sudjeluje u zapovjednoj hijerarhiji. Dakle, u prijevodu načelnik Buljan smio je i mogao o svojim rezultatima istrage obavještavati isključivo svoje nadređene, strogo poštujući zapovjedni lanac.
Šokantna je činjenica da se ta šačica navodnih domoljuba na čelu sa Zoranom Milanovićem i Rankom Ostojićem istovremeno, dok se po istočnoj hrvatskoj granici busaju u junačka domoljubna prsa, s druge strane za šačicu kuna sa šačicom jadnika, vrše atentat na jedno od najvećih hrvatskih nematerijalnih blaga- Hrvatsku nacionalnu nogometnu reprezentaciju. Svi političari od osnutka Hrvatske do danas, ako izostavimo prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, nisu ni blizu doprinijeli promociji Hrvatske koliko je to učinila naša nacionalna nogometna vrsta, nekada treća reprezentacija svijeta. Izbacivanjem reprezentacije s Eura projekt “svastike” smatrao bi se uspješnim, a zajedno sa paralelnom operacijom uništenja Zdravka Mamića nedvojbeno su računali na potpunu kriminalizaciju Hrvatskog nogometnog saveza i rušenje njegovog vodstvo.
Nakon što su se eto našli u čudu, „iznenađeni“ huliganskim činom rođenja svastike, njen je “otac” odlučio i sebi dao za pravo da se obrati krovnoj nogometnoj organizaciji s “molbom” da poštedi hrvatsku reprezentaciju od izbačaja s Eura, znajući pri tom da time zapravo zabija kolac u lijes HNS-u jer UEFA ima nultu stopu tolerancije na miješanje politike u sport. Računao je naš Zoki kako će na taj način ubiti dvije muhe jednim udarcem. Naime, svojim navodnim apelom za spas reprezentacije kojeg je uputio UEFI osvojio bi simpatije građana, dok bi taj isti apel, prema njegovom uvjerenju ustvari trebao osigurati izbačaj naše reprezentacije s Eura 2016. I ne samo to, naš premijer naložio je Ministarstvu vanjskih poslova da tajno lobira kako bi hrvatska reprezentacija bila izbačena s Eura. Milanovićev plan uništenja HNS-a i općenitog osvajanja sportskih nacionalnih asocijacija nije potaknut isključivo željom kontrole sporta, kroz ubacivanje vlastitih podanika, nego je njegov cilj da time oslabi HDZ. Ono u što je uvjeren Milanović jest da HDZ neupitno koketira sa sudstvom i sportom te da koketiranje i tu ljubav on mora uništiti. Ovome svjedoči činjenica da je i kod nedavnog nastupa hrvatskih košarkaša Zoran Milanović izražavao gađenje i čuđenje zbog činjenice da su košarkaši poslije jednog nastupa došli pozdraviti šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. I naravno, kao kruna njegovog „ratnog plana“ osmišljen je nečuveni bojkot gledanja i praćenja hrvatske nogometne reprezentacije. Neviđeni i nezapamćeni bojkot praćenja i gledanja hrvatske nogometne reprezentacije čisti je produkt SDP-ove kuhinje.
Masovni odaziv pozivu na takav bojkot ukazuje samo na nakaradno mentalno stanje nacije i porazni stupanj nacionalne svijesti. Koliko jadan treba biti jedan čovjek da pljuje, sabotira i bojkotira ono što predstavlja njegov nacionalni identitet i one ljude koji kroz svoje sportske i druge nastupe služe svojoj domovini i provode njenu pozitivnu promociju?! Ovakva ideja bojkota hrvatske nogometne reprezentacije može se proizvesti isključivo u glavi neprijatelja Hrvatske. Ideja bojkota hrvatske nogometne reprezentacije nije produkt neznanja i nesposobnosti.Ta ideja produkt je mržnje. Kroz organizaciju bojkota gledanja i praćenja hrvatske nogometne reprezentacije ustvari je organiziran napad na jednu od najvećih nacionalnih vrijednosti. Žalosna je činjenica da se neviđeni broj građana odazvao na takav poziv za bojkotom. Ono što i žalosti i razbješnjuje jest činjenica da su na ovaj SDP-ov spin nasjeli najviše pobornici desnice. Kriminalni bojkot najveće je rezultate polučio u Dalmaciji, mahom među pripadnicima Torcide ali i unutar antimamićeve frakcije BBB-a. To samo potvrđuje davno iznesenu tezu kako se hrvatski narod ponaša poput gusaka u magli, koje je autor bio Stjepan Radić, a koju je često koristio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Ovu tezu branimo činjenicom da duboko vjerujemo kako onih 11 nogometaša, 5 košarkaša, 7 rukometaša, 6 odbojkaša, skijaši, boksači nedvojbeno i sigurno „ginu“ na terenu ili u ringu za svoju domovinu, bez obzira tko je njihov izbornik ili tko sjedi na čelu njihovog sportskog saveza. S toga nitko nema pravo bojkotirati podršku koju ti sportaši neupitno zaslužuju. Osim svastike i poziva na bojkot gledanja reprezentacije, operativci tih podlih akcijskih planova osmislili su i izazivanje nereda na Malti koji su isto tako za cilj imali izbacivanje hrvatske nogometne reprezentacije s Eura. Međutim, taj plan je pravovremeno detektiran od strane HNS-a i zahvaljujući isključivo njihovom naporu te suradnji sa Malteškom policijom ti su se neredi uspjeli spriječiti. Naša uvjerenja o strukturi vodstva pojedinih saveza, pa tako i hrvatskog nogometnog saveza, mogu biti svakojaka. Mi možemo misliti i vjerovati kako u njima ima kriminala. Možda ga i ima. Međutim, kriminalom u sportu, kao i u svakoj drugoj sferi društva, smiju se baviti institucije progona ali nikako ne politiku. Politika nema nikakvo pravo zadirati u sport niti svojim istupima usmjeravati građane i institucije kako da se odnose prema sportu.
Ne bismo htjeli ulaziti u političke sukobe niti analizirati njihovu doktrinu ali apsolutno smo morali izaći sa ovom pričom kako bi ukazali na licemjerje vladajuće opcije i njihov nedopustiv napad na sve što je našoj naciji sveto. Nedopustivo je da tvorac svastike na Poljudu, koji eto nije našao načina da otkrije počinitelje koji su nacrtali njihovu svastiku, istovremeno obmanjuje javnost svojim lažnim domoljubljem i šepuri se po istočnoj hrvatskoj granici kao njen odani čuvar. Hrvatska nije ugrožena i njene granice nije potrebno čuvati. Ono što naš ministar Ostojić naziva čuvanjem u principu je stvarni posao za nacionalne i svjetske humanitarne organizacije te onaj dio politike koji bi trebao biti zadužen za izbjegle i prognane. S toga, sačuvaj nas Bože domoljuba poput Zorana Milanovića i Ranka Ostojića jer tolike mržnje prema onome što čini hrvatski identitet u politici nove Hrvatske države nikada nije zabilježeno. Ovakvi činovi imaju svoje ime i prezime i zaslužuju svaku osudu. Ovaj čin zove se veleizdaja, a njegovi izvršitelji veleizdajnici.
I:liburnija.com
20. obljetnica veličanstvene vojno-redarstvene akcije Oluja
Kolinda Grabar-Kitarović održala govor u Kninu 5. kolovoza 2015 (OLUJA 95)
Fotogalerija “Gromovi” u Oluji
VOJNO REDARSTVENA OPERACIJA OLUJA
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja slavi se u Hrvatskoj 5. kolovoza svake godine kao spomen na pobjedu u Domovinskom ratu. Na taj datum 1995. Hrvatska vojska je oslobodila okupirani Knin u vojno -redarstvenoj operaciji “Oluja”. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij, osim istočne Slavonije. “Oluja” je uz “Bljesak” ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
Nakon četverogodišnje okupacije gotovo trećine hrvatskog teritorija, života u izbjeglištvu i u vječnom strahu od neprijateljske odmazde, granata koje su danonoćno prijetile, brojnih neuspješnih pregovora i inicijativa, Republici Hrvatskoj ništa drugo nije preostalo nego da vlastitom oružanom silom oslobodi ono što je oduvijek bilo njezino. Hrvatska vojska stasala je u silu koja je to sad mogla sama i bez ičije pomoći. U svitanje 4. kolovoza 1995. došlo je vrijeme za Oluju!
Nakon početnog djelovanja snaga HRZ-a i uništenih neprijateljskih sustava veze te topničke pripreme po vojnim ciljevima hrvatske snage krenule su u akciju istodobno iz 30 pravaca na bojišnici dugoj 700 kilometara. Udarnu snagu na glavnim pravcima napada činile su gardijske brigade, potpomognute specijalnom policijom MUP-a i Hrvatskim gardijskim zdrugom te domobranskim i pričuvnim postrojbama. Bila je to, u taktičkom i strateškom smislu, vojna operacija koju će zahvaljujući svojoj originalnosti i uspješnosti izučavati brojni vojni analitičari. Glavni smjerovi napada bili su s Dinare i Velebita u pravcu Knina. Već u operaciji „Ljeto 95“ stvoreni su preduvjeti da s vrhova Dinare prema Kninu krenu 4. i 7. gardijska brigada. S druge strane s Velebita preko Svetog Roka silovito su u pravcu Knina prodirale Specijalne postrojbe MUP-a.
Helikopterskim desantom duboko u neprijateljsku pozadinu ušao je 1. hrvatski gardijski zdrug. Sjevernije s područja Kapele preko Slunja i Rakovice s jedne te Korenice i Plitvica s druge strane nadirale su snage 1. gardijske brigade radi spajanja s V. korpusom Armije BiH u cilju deblokade bihaćke enklave. Zauzimanje prijevoja Ljubovo i neutraliziranje neprijateljske zračne baze u Udbini bila je zadaća 9. gardijske brigade. Prostor Banije okružen je iz nekoliko pravaca. Udarna snaga u pravcu Petrinje gdje je neprijatelj pružao žestok otpor, i dalje prema Glini bila je 2. gardijska brigada. Postrojbe 3. i 5. gardijske brigade za to su vrijeme bile u stanju pripravnosti na krajnjem istoku Hrvatske u slučaju eventualnih neprijateljskih pokreta.
Tijekom prvog dana operacije prodor postrojbi Hrvatske vojske po dubini iznosio je pet do petnaest kilometara, a neprijateljska uporišta dovedena u okruženje ili poluokruženje. Već drugog dana operacije provedeno je osamdeset posto planiranih borbenih zadaća. Većina okupiranih hrvatskih gradova je opet slobodna, slave Kostajnica, Petrinja, Glina, Slunj, Gračac, Obrovac, Drniš… Slavi se i u Kninu koji je bio središte neprijateljske pobune, no oduvijek hrvatski kraljevski grad. Slavi cijela Hrvatska.
Oslobađanjem Knina, središta neprijateljske pobune u Hrvatskoj, ostvaren je najvažniji strateško-politički i vojni cilj, ne samo operacije Oluja nego i cijelog Domovinskog rata. Samo nekoliko dana poslije i na sjevernom dijelu bojišnice neprijateljske snage 21. kordunskog korpusa prisiljene su potpisati predaju.
U samo 84 sata vojnoredarstvene operacije Oluja, u kojoj je bilo angažirano gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika i kojom je oslobođeno više od 10 000 četvornih kilometara dotad okupiranog područja, Hrvatska vojska ostvarila je sve zacrtane ciljeve.
http://www.morh.hr
Dežela – posljednja ruska nada na Jadranu
Nakon nebrojenih pokušaja sa SFRJ i Srbijom, Slovenija za Rusiju predstavlja logičan odabir saveznika. I nije to iz ljubavi i prijateljstva slovenskog i ruskog naroda, nekakvog panslavenstva – takva ljubav i prijateljstvo jednostavno ne postoje – nego zbog interesa, što je u globalnoj politici više nego dovoljno.
Sličan je status tihog ljubimca u Putina uživala i Milanovićeva srpsko-hrvatska Vlada. Rusija dobro miriši i zna gdje su još uvijek na snazi stari dogovori bratskih komunističkih partija i nikad iskorijenjena rusofilija. To je svakako Slovenija u kojoj još uvijek svime upravlja posljednji od stare sovjetske garde, komunistički patrijarh Milan Kučan, (na)slijednik „čuvenih“ slovenskih partijskih tvrdolinijaša: Kidrića, Ribičića, Dolanca.. da spomenem smo neke. Uz Republiku Hrvatsku, Slovenija je jedina tranzitna država u kojoj nije sprovedena baš nikakva lustracija pa komunističke strukture u punom sastavu upravljaju cjelokupnim društvenim, političkim i gospodarskim životom. Čak je i Janez Janša, razvikani antikomunist i negdašnji premijer, bio dobio komunističku infekciju i s njima ušao u opasan kompromis koji ga je koštao skandala i zatvora.
Republika Slovenija je od samog početka, tj. od prvih demokratskih izbora 1991. godine, pripremano rusko kukavičije jaje u euroatlanskim integracijama: u Europskoj Uniji i NATO-u. I kako god se stranke na vlasti i političari u Sloveniji mijenjali, na vlasti je ustvari stalno Milan Kučan i nekoliko njegovih pouzdanika tvrdolinijaša, neformalni Politbiro, koji kadrovira: bira političare i dužnosnike iz odabranih obitelji, iz provjerenog legla stalno izvlači stara/nova kadrovska rješenja.
Josif Staljin još je 1944. godine preko diplomatskih emisara predlagao Anti Paveliću priznanje NDH i jamčio opstanak iste nakon svršetka 2. Svjetskog rata, samo ako Poglavnik legitimno dozvoli prolaz ruskih armija, prije svega tenkovskih divizija, do Trsta. Rijeka, Koper, Trst, Savudrijska vala… sve je to blizu i jedan te isti akvatorij u srcu Europe. Staljin nije mogao pitati za luku Koper, ona tada još nije postojala. Za ondašnji SSSR, Tršćanski zaljev je itekako toplo more u samom srcu Europe, uostalom kao i za današnju Rusiju, regionalnu azijsku silu koja je još uvijek bez europskog izlaza na Sredozemno more. Nakon više od dvijesto godina uzaludnih napora to je očito jako frustrirajuće za imperijalne apetite Moskve.
Zato je ondašnji hrvatski predsjednik Vlade, Ivica Račan, uz pomoć svog prisnog prijatelja Damira Vrhovnika, angažirao Pavla Komadinu, profesora s riječkog Pomorskog fakulteta koji je nacrtao i Sloveniji ponudio „dimnjak“ posred Savudrujske vale, tobožnji slovenski izlaz na otvoreno međunarodno more. Damir Vrhovnik je kao direktor remontnog brodogradilišta Viktor Lenac, poslije i njegov vlasnik, sudeći prema tvrdnjama upućenih, u svakom je trenutku imao na dokovanju ili mrtvome vezu barem jednu rusku brodicu-ribaricu, koja je ustvari bila ruski špijunski brod s uređajima za elektronsko izviđanje i prisluškivanje.
Jasno da Sloveniji tada, a pogotovo od kad su i Slovenija i Hrvatska punopravne članice EU, taj „dimnjak“ ne treba i predmet je smutnje. Ali treba Rusima, tim više jer je prije dvije godine Crna Gora odbila mogućnost da uz dugogodišnji ugovor i novčanu nadoknadu dio luke Bar i/ili Bila ustupi Rusima; otklonila i namanju mogućnost da ruskoj floti bilo što na svojoj obali ustupi.
U posljednje vrijeme Rusi su kretali u dva pravca: prema Hrvatskoj preko Vesne Pusić i Anta Kotromanovića, tako su se ubacili u vojarnu Kovčanje na Malom Lošinju (vlasništvo Ministarstva obrane), i prema Sloveniji. Godinama su se dodvoravali Sloveniji laskajući joj tradicionalnim prijateljstvom iz Prvog svjetskog rata?! Sjetimo se samo onih besmislenih ceremonija rusko-slovenskog prijateljstva na prijevoju Vršiču, pa obnovljene ruske kapelice, lanjski dolazak Dmitrija Medvjedeva, sada najavljen posjet predsjednika Putina prijateljskom (i susjednom?) narodu Slovenije?!
Međutim, kad je zahvaljujući hrvatskim saveznicima pokušaj „dimnjaka“ kompromitiran i propao kroz neuspjelu arbitražu, sada se Rusija pokušava „komercijalno“ ubaciti u luku Koper pa ih brine protočnost i kapacitet željeznice iz Kopra prema unutrašnjosti(?) štogod ta unutrašnjost značila. Spremni su finacirati poboljšanje željezničke otpreme, učinkovitost kontejnerskih blok-kompozicija, svega, ne bi li se nekako dočepali svog dijela koparske luke, koncesije na bescarinsku zonu u kojoj bi mogli raditi što hoće.
To je odgovor što Rusija ima s financiranjem modernizacije slovenskih željeznica – nema nikakve, ali strateškim investiranjem u slovenske željeznice stječe prava na dio luke Koper. To je tema službenog posjeta Karla Erjaveca ruskom ministru prometa Nikolaju Nikoforovu. Da ne bi bilo pogrešnih koraka i nespretnih izjava, prije toga primljen je kod Sergeja Lavrova, ruskog šefa diplomacije. Sve je to najava skorašnjeg službenog i prijateljskog posjeta predsjednika Putina Sloveniji: državi koja preko svog ministra Erjavca poručuje da su sankcije Europske Unije Rusiji besmislene. Sloveniji je dojadilo biti srbijanski sluga, a to je i besmisleno kad Srbija sve otvorenije najavljuje zaokret prema euroatlantskim integracijama. Stoga “dežela” sada traži većeg i jačeg saveznika sličnih obilježija kakva je Srbija ranije imala.
Ruska državna investicija vrijedna 1,5 milijarde eura u izgradnju duplog kolosjeka Koper – Divača je besmislena, osim ako se u Divači gradi nešto opako bitno o čemu javnost nema pojma.
I:hrsvijet.net